Psihološki podcast #3 - Sandra Zgodić: Volontirati - davati i(li) dobivati? - YouTube (1)

Dobrodošli u Psihološki podcast!

Moje ime je Ivana Blašković,

a moja današnja gošća je magistra psihologije Sandra Zgodić.

Sandra se tijekom studija bavila volonterskim radom s različitim populacijama. Od hospitalizirane djece i mladih s teškoćama u razvoju pa sve do osoba starije životne dobi. Svoju karijeru Sandra započinje kao pripravnik u Kliničkom Bolničkom Centru u Rijeci, u uredništvu Psihološkog prostora je od samih početaka, a trenutno je zamjenica glavnog urednika. Sandra, dobrodošla!

Hvala.

Pa, za početak, čuli smo da imaš stvarno bogato volontersko iskustvo. Pa, kako je to sve započelo kod tebe?

Nekako volontirat sam započela u srednjoj školi. Dolaskom u srednju školu upoznala sam u 2. srednje sa psihologijom

i moja profesorica Sanja Bradić tad je stalno pokretala nekakve projekte. Stalno smo nešto radili i išli i poticala nas je i tako mi je jednom spomenula, došla je na ideju, zašto ja ne bih išla volontirati u jedan starački dom godinu dana i onda ćemo o tome napraviti neki projektić i ići ću u Slovačku to predstavljati.

Meni je to bilo zanimljivo, nisam iskreno znala što znači volontiranje. Dotad se nisam susretala s tim... i pristala sam, otišla sam na Volosko u dom, međutim toliko mi se svidjelo da sam ostala 2 godine na kraju. Taj projektić je završio i nakon toga, nekako kad kreneš otvore se jedna vrata i onda druga, vidjela sam da volim to što radim, ljudi dobro reagiraju na mene, bila sam nekako ispunjena s tim i onda sam nastavila volontirat kad sam došla na fakultet pa sam onda neke sitnije, pomoć npr. kad su bile nekakve u Lovranu su znale bit neke marunade pa su bili, djecu je trebalo zabavljat, trčali su se maratoni mali i to.

To su bile neke sitnice koje sam ovako čisto pomagala, ali onda sam se uključila u priču Teta pričalica, u sklopu udruge Portić, to sam isto 2 godine radila volonterski. I sad, u zadnje vrijeme isto volontiram u društvu za istraživanje i potporu u Rijeci s osobama starijim od 18 godina. Tako da...

put nema neku posebnu priču, osim toga da sam se našla tu u to vrijeme u opatijskoj gimnaziji. I da, to me baš, jako me ispunjava, u biti. To mi je kao nekakav hobi kao što ljudi - ja nikad se nisam bavila sportom, da sam trenirala rukomet ili odbojku ili nekakve vannastavne aktivnosti

Nego sam krenula u tom smjeru i tu sam sad gdje jesam, kao psiholog, u biti. A spomenula si da nisi prije tog iskustva znala što uopće znači volontiranje. Pa kako bi nekome tko nema volontersko iskustvo objasnila što je to? Pa volontiranje je znači, ja bih rekla neki proces

nekakva radna uloga koja nije posve radna jer za nju se znači ne dobiva nekakva financijska sredstva ali zauzimamo tu neku radnu ulogu - pomagačku.

u svakoj nekoj situaciji volonterstvo znači pomoć, pomoć bez da očekujem da ću dobit nešto nazad, iako mi stvarno dobijemo jako puno.

ne dobijemo nekakve novce, ne dobijemo možda put ili neke tako nagrade, kako bih rekla ali dobijemo iskustvo rada. Možda da nisam volontirala ne bih sada imala nekakve spoznaje i znanja koje možda nema netko tko je završio kad i ja psihologiju. Dobijemo to da smo sretni, izađeš i smiješ se sam sa sobom. znalo mi se dogoditi da izađem s Kantride i sjedim u autu i smijem se i prijateljici ispričam, kao što sam danas pričala i baš ona kaže: "Izgledaš kao da si ne znam što dobila trenutno". Tako da, od tog volontiranja, znači mi dajemo nešto, nekome pomažemo, bile to ranjive skupine, bilo to organizacija nečega, znači volonterstvo ne mora uvijek biti kao što sam ja išla. Ja sam radila tu radnu terapiju s korisnicima na Voloskom. Pjevali smo, crtali i takve aktivnosti provodili,

a na Kantridi sam pričala priče za laku noć.

Sada u DIP-u radimo likovne radionice, većinom, znači u tom Društvu. Ali ne mora nužno biti samo to. Neki ljudi vole volontirat na način da pomognu organizirat neki događaj znači volontiranje je jako širok pojam, no evo, ja ću govoriti čisto u ovoj mojoj struci. Znači to je neki proces gdje ja dajem i pomažem

da bi se ostvarila nekakva priča u kojoj možda...

to su većinom udruge koje možda ni nemaju financijski dovoljno sredstava da sada plaćaju ljude pa mi tu uskačemo.

A za nazad dobivamo nekakvo iskustvo, znanje, vještine... sve ono što se, po meni, ne može ni platiti možda.

Kroz neku edukaciju koju ćeš odlušati 2 sata, ovo je stvarno neki rad gdje ti možeš vidjeti, iskusiti, ono što sam ja osobno dobila da, neke stvari koje sam učila na fakultetu sam vidjela kako to izgleda u praksi.

Nije isto kada netko vam objašnjava teorijski "Sada je to to"... ili evo, najopćenitije, "Starije osobe, nakon tih godina gube interes"... sad karikiram, i onda sam ja tamo na Voloskom malo gledala što oni rade, ispitivala ih, imate nekakav prostor za, u biti, sami eksperimentirat, koliko situacija dopušta.

Izgubila sam sve u svemu, ali globalna definicija volontiranja bi bila da je to neki proces u kojem mi pomažemo drugima i zauzvrat također nešto dobivamo. Tako da, ne bih rekla ni da je to skroz nešto od čega mi;

kad netko kaže volontira podrazumijeva se da se ništa ne dobiva, da je to proces nesebičnog davanja, ali uvijek tu ima nešto sebično, a to je da se ja osjećam dobro. Da, da. Pa to, zapravo i kad dajemo nešto, samim tim davanjem možda dobivamo. A što bi rekla, osim toga iskustva, što ti je radilo taj osjećaj ispunjenosti? Da li su to bile više bile konkretne aktivnosti, recimo ti si se bavila kreativnim izražavanjem u tim, recimo, likovnim radionicama? Ili taj osjećaj da si nekome doprinijela. Što ti je točno proizvodilo taj osjećaj ispunjenosti u tebi?

Pa ovako, ovaj smiješni dio koji vjerujem da su se možda i drugi prepoznali, koji su kasnije volontirali, da ja jesam dobila od tih radionica kreativnih jer ja nisam valjda,

mislim, otvorila, nešto krenula crtat ili slikat stvarno dugo.

Mi nakon osnovne škole u srednjoj se dođe, mislim, više nemamo tu neku naviku, ekspresiju, taj umjetnički dio...

to nekako staje ako nismo dovoljno maštoviti u slobodno vrijeme. I onda na faksu isto tako, većinom se ne rade te stvari.

I onda sam ja došla na te likovne radionice i razmišljam

„Čovječe, ja ne znam držat flomaster više u ruci“, tako da, to sam dobila stvarno,

mašta mi se kao, sad bih voljela možda i kući sama nešto slikat, na primjer. Te stvari, tako da jesam dobila to.

No dobro, to je nešto što je meni osobno značilo jer nisam dugo bila u doticaju. Ali, što se tiče toga, te pomoći, pa ja mislim da je čak ta neka empatija koja u biti raste, koju ja održavam time što pomažem drugima.

Može netko reći da je empatičan i da on može vidjet kako je drugima, stavit se u tuđe cipele.

Mislim da dosta ljudi kaže da to može. Ali...

nisam sigurna dal' baš može dok se ne vidi kakve sve populacije postoje. Na primjer, to da sam ja sad u domu za starije, mislim, znamo kakvo mišljenje većinom ljudi

zauzimaju o starijim osobama, ne kažem starijim srednje životne dobi, nego umirovljenici.

Znamo nekad mi reći da su oni malo naporni i da oni sad, na primjer, kod nas je situacija konkretno u Rijeci pa u busu, pa ti zauzimaju mjesto, pa hoće da se digneš...

Ima tih nekih, pogotovo adolescenti, ja kad sam volontirala, imala sam 15-ak godina.

Kad sam krenula, 16. I nakon što sam bila u susretu s njima, upoznala sam ih. Nekako sam se povezala s njima, s njihovim životnim pričama, i nakon toga ja sam, mogu reći da sam bila više empatična. To jest, da onda kad bih bila u busu ne bih razmišljala

"Joj, sad ona kao želi da se ja tu dignem...” nego sam ih nekako razumjela. Svašta su prošli. Mislim da je to nešto što stvarno, ne znam dal' možemo dobiti iz drugih nekih aktivnosti.

Sa mladima s teškoćama koji su često maltretirani, mislim, oni su od strane pogotovo adolescenata,

neću reći da je to nešto što se uvijek događa, ali stvarno sam često bila svjedok tome,

da je netko možda slabovidniji, ili da ima neke intelektualne teškoće, i toj djeci se rugaju. -Da.

Kad sam volontirala, trenutno sad to jest volontiram u DIP-u, ali i u nekim drugim okolnostima u kojima sam bila volonter, vidjela sam da su oni... ljudi, da su oni isto, znači sve neke aktivnosti

se s njima mogu, oni su topli, dragi, sretni, veseli, tužni, sve isto kao i mi. I zbog toga ih isto drugačije gledam. I mislim da ljudi možda nisu svjesni toga da kada volontiraju, kada se susretnu

s tom nekom skupinom, ja bih, slobodna sam reći, možda ranjivom, manjinskom skupinom,

da tek onda dožive tu empatiju, to jest, mogu osjetit kako je njima i možda onda manje će ih maltretirat,

manje će biti skloni vršiti bullying na drugima, možda i nekoj drugoj populaciji, jer razmišljaju

“Ajme, a kako bi bilo nekome drugom da ja to radim”, na primjer: "Upoznao sam osobu koja je... intelektualnih teškoća, i njoj je teško, pa neću valjda maltretirat nekog kog vidim tko je siromašan”. Mislim, ta neka generalizacija se isto događa.

Tako da, to je definitivno nešto što, po meni, se dobije volontiranjem. Da, zapravo kad na neki način ne poznajemo neku skupinu onda nam je puno lakše nekoga osuditi

i imati unaprijed nekakve predrasude i slično, a ti si se zapravo susrela s dosta raznolikim skupinama

i onda si mogla tu empatiju prema njima razviti i možda onda i generalizirati zapravo?

Da, i time kad sam krenula volontirati i to razvijat, znači osvještavala sam to, onda sam tek shvatila kako u biti malo sam kroz život prije bila empatična, to jest nitko mi nije pokazao šta je to, i to je po meni velik problem, na primjer ono šta sam čula je da Danska ima, znači, predmet empatiju u osnovnoj školi

i mislim da stvarno ne može biti previše da se o tome priča, mi smo na fakultetu

i učili o emocionalnoj inteligenciji o cijelom tom konceptu i to mi je uvijek bilo zanimljivo,

ali razmišljala sam da kod nas tog baš kronično fali, jer svi smo svjedoci toga da mladi ljudi,

ne želim da se samo govori da su mladi takvi onakvi, mislim tinejđeri adolescenti,

zna se da oni još nemaju dovoljno razvijen mozak da mogu odlučivat za sve, ali imam osjećaj da su dovoljno zreli da mogu razvijat svoje emocije i svoje razumijevanje drugih,

što opet imam nekakav globalni osjećaj da nije baš razvijen, da li je to dio tog odgoja našeg balkanskog

i mentaliteta, ne znam evo iskreno u čemu je problem,

ali nalazim to i da i stariji nemaju toliko empatije, to je nešto što se gradi, to je proces od malena, znači to u Danskoj što sam pročitala, oni imaju predmet gdje dijele svoje probleme,

to ne mora biti školski, znači van škole, oni se nekako - stvara se ta grupna, ta kohezija,

znači kao zajednica neka u kojoj ti znaš da možeš izreći ono što te muči, a samim time bez da ja izreknem što me muči nekako druga osoba razumije da li sam ja sretna, tužna, ali da bi mi mogli uopće bit empatični mislim da je važno razvijat svoje emocije,

nisam sigurna da li baš mi danas i znamo što su naše emocije, to je neka skroz druga priča od toga,

od našeg odrastanja i našeg djetinjstva, ja nisam toliko u tom području, to jest ne znam toliko o tome,

voljela bih znati puno više, ali ovo što jesam čitala je da nije baš toliko komplicirano razvijat emocije kod djece i taj nekakvi emocionalni razvoj, ali kao da jednostavno kod nas to nije nešto

što se podrazumijeva da će se raditi, da će se dijete naučiti šta je tuga, ljutnja,

ono će moći prepoznati kod nekog onda svojeg vršnjaka ili starijeg te osjećaje,