Psihološki podcast #2 - Ana Antolović: Odluke iz djetinjstva, ljubav prema sebi i psihološke gladi - YouTube (1)

Dobrodošli u Psihološki podcast!

Moje ime je Ivana Blašković

a danas ću razgovarati s magistrom psihologije Anom Antolović. Ana je rođena u Vukovaru, nakon završetka studija psihologije u Osijeku prva radna iskustva stjecala je u području socijalne skrbi, a nakon toga kao psiholog u nastavi i u dječjem vrtiću. Trenutno je na 3. godini edukacije za savjetnicu u modalitetu Transakcijske analize A zaposlena je kao vojni psiholog u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Naposljetku, Ana je jedna od najproduktivnijih autorica Psihološkog prostora

kao i urednica naše rubrike "S poštovanjem, PP".

Ana, dobrodošla!

Hvala, Ivana.

Evo, za početak, vidim da si jako puno iskustava skupila i u raznim dijelovima naše struke

a i s raznim populacijama pa me zanima što ti je bilo nekako, gdje ti se najviše svidjelo raditi

a opet, s druge strane, što ti je bilo najizazovnije. Pa, zapravo su mi sve populacije, dakle od djece do odraslih, zanimljive. Nose svoje psihološke teme oko kojih se treba psiholog bavit ali mi je najbolje bilo radit u vrtiću, zapravo. -Da?

To sam ti nekad i u razgovoru neformalno spomenula da, kad sam radila u vrtiću,

jedno jutro, to mi je osobito ostalo u sjećanju da sam, pila sam kavu ujutro i jednu skupinu djece sam promatrala dok su doručkovali

prije nego što su se išli bavit drugim aktivnostima

i onda sam ih tak gledala i pomislila kako je život lijep. To je dosad, ono, jedini trenutak na poslu u ovoj karijeri kad sam pomislila da je život lijep.

Na poslu. -Da, da, a kako to? Mislim, zato jer su djeca ili? Da, nekako su mi djelovali tako bezbrižno i opušteno... nekako nevino... I tako sam, onako, stekla takav dojam, baš mi je bio gušt promatrati ih.

Da, mislim da je to ta neka energija djece, onako neka spontanost i bezbrižnost, da...

A što ti je bilo najizazovnije?

Pa, izazovno mi je bilo sa srednjoškolcima raditi.

Kad sam razmišljala zašto, točnom uzroku, onda sam došla do toga da se nekako danas gube nekako razlike između učitelja, odnosno nastavnika, i učenika u srednjoj školi

u smislu da mi imamo društvene mreže i onda smo im tamo dostupni i onda oni nas nekako manje doživljavaju kao neke stroge autoritete u odnosu na to kako smo mi doživljavali svoje nastavnike.

Ne znam, meni nikad ne bi palo na pamet ili nekom iz mog razreda, u kojem god da sam bila

osnovnoj ili srednjoj, ono, profesoru postaviti neko privatno pitanje. -Da, da... A što se meni znalo događati, da su mi znali postavljati pitanja. Mislim, ništa sad ono, bezobrazno, ali dosta privatno. Mi smo nekako imali više postavljene granice

u odnosu s nastavnicima nego što

se meni činilo da oni danas imaju... u odnosu.

A što bi rekla zašto je to tako?

Pa, jednostavno smo dostupni tako na društvenim mrežama i oni mogu tako zaviriti u naš privatni život

i onda ono, iz toga ide ta znatiželja. Mislim, i zbog toga, a i zato što smo možda mlađi Sad ide možda ta smjena, smjena generacija

I onda ono, meni su čak neki profesori, kad sam tek počela raditi, oni nisu znali da sam ja nastavnica.

Zamijenili su me s nekim, ono... mislim da sam sjela u klupu, nitko ne bi skužio

da ja zapravo predajem neki predmet tamo. Tako da, zbog toga se vjerojatno isto gubi ta granica

-Da, da, moguće. -Jer su mi dobno, dobno bliski. 10 godina zapravo i nije tolika velika razlika. Da... kužim, kužim.

A htjela sam te pitati, evo spomenula sam da si rođena u Vukovaru, i to taman u neko predratno razdoblje.

Pa, da li je rat imao efekta na tvoj život?

Pa je, da nije imao vjerojatno ne bih radila tu gdje radim sada.

Nekakav sustav vrijednosti je i zbog toga i zbog utjecaja obitelji oblikovan kod mene.

Tako da je definitivno bilo, bilo utjecaja.

Da, a i možda vezano i na domoljublje

a i vezano i na materijalno vs nematerijalno.

Moji su me naučili kako ne bih trebala kao prioritet stavljati materijalne stvari

nego duhovne, duševne. Zato što... bez materijalnog možeš ostati preko noći a ono što nosiš tu i tu ti ne može netko samo tako lako oduzet.

Da, da... -Tako da... -Znači neke lijepe poruke si zapravo dobila iz svega toga. Da. -A, znači, ti si sad zapravo na završetku transakcijske analize, edukacije za...

Na završetku treće godine, to se malo odužilo sad zbog ove korone jer jedno vrijeme nismo imali

odbijali smo se, pod navodnicima, prebaciti online.

Ali smo se prebacili, ipak, preko Zooma sad imamo grupe. I kako je to krenulo, to sve sa transakcijskom, kako si odabrala zapravo tu vrstu psihoterapije?

Krenulo je, bila sam na jednom školovanju u Zagrebu i tako sam provodila vrijeme na društvenoj mreži i onda sam vidjela oglas da se skuplja grupa za rad na, u smislu transakcijske analize u Zagrebu i da ju vodi Zoran Miliovojević. I ono, to me, zapravo me privuklo to što on vodi grupu zato što sam prije toga čitala njegove članke.

I onda sam... i svidjeli su mi se, bili su mi pitki, kratki i pitki u smislu da...

mislim ja sam razumjela a psiholog sam, ali sam nekako smatrala da i osoba koja nije psiholog

može dosta dobro razumjeti te njegove tekstove.

Svidio mi se. Svidjele su mi se teme o kojima piše, znači sve aktualne, sve vrlo bitne i način na koji piše.

I kad se ta grupa otvorila, dala sam si priliku da vidim kako će to funkcionirati jer mi je to prvo iskustvo, zapravo, s takvim načinom grupnog rada jer to nije ono klasično predavanje, profesor predaje a mi slušamo, pišemo nego je u biti grupa, dakle neka vrsta grupne psihoterapije, uz edukaciju Znači vi zapravo i radite na sebi, istovremeno. -Tako je, da. I taj dio, Zoran mi se svidio zato što je, nije mi nekako tipičan profesorski onaj tip. Nije uštogljen, dosta je opušten i sviđa mi se. Njegova ličnost mi se sviđa. Ne može ga se baš previše ukalupit i to mi je super kod njega. Da... taj dio. A koje su nekakve osnovne postavke transakcijske analize? Možeš li nekako približiti gledateljima

što bi bila ta vrsta terapije?

Pa evo, najosnovnije je da mi donosimo odluke. Znači da svatko od nas odlučuje o svojoj sudbini.

I da te odluke najčešće donosimo u razdoblju djetinjstva, kad ih zapravo nismo svjesni

i onda je dobro ih osvijestit u ovoj odrasloj dobi ako vidimo da nam stalno nešto u životu ponavlja. Neki događaj, neke situacije da nam se ponavljaju, a nisu nam ugodne.

Onda se vratimo unazad i povezujemo to s nečim - kad se to prvi put pojavljivalo, sa slikom o sebi Znači obično je u podlozi neka slika o sebi zbog koje čovjek onda teži određenim izborima i određenim ponašanjima da to potvrdi, i tu sliku o sebi i te odluke koje je donio nekad u djetinjstvu. Tako da je dobra stvar transakcijske u tome što sa poboljšanjem slike o sebi, prihvaćanjem sebe Čovjek može onda donijet drugačiju odluku. I onda si i skrojit sudbinu na neki bolji način, poželjniji.

Da, da... - I to možemo radit bilo kad u životu.

Da, to je zapravo ta moć psihoterapije što bilo kad se možemo odlučiti, na taj korak. A... -A kad sam vidjela Zokija, oprosti... -Reci, reci. Prvi put, Zoki, mi ga tako, neformalno se on... ne smijemo se presirat jer se onda...

onda je on kao autoritet, ne, nemamo takav odnos u grupi... kad sam ga vidjela imala sam osjećaj ko' kad netko vidi Brad Pitta, znaš, ono, i onda sam samo onako... on kad je mene, on je mene pogledao, ma skužio je, to njemu - on to ne voli. On voli s ljudima biti...

opušten, neformalan jer zna da je odnos najbitniji.

U... pomaganju osobi, u potpori osobi da napravi neke promjene kod sebe.

Znači taj odnos, ta povezanost sa terapeutom, pa bila ona u grupi ili jedan na jedan. Da... a to kad si spomenula tu sliku o sebi, možeš li dati neki primjer, recimo kako mi donosimo

te odluke i općenito zvuči malo čudno kako mi u djetinjstvu smo donijeli te odluke, kako...

kako smo ih donijeli kad nismo ni bili svjesni?

A da, upravo to, te odluke se donose na nesvjesnoj razini, najčešće na osnovu toga kako su se roditelji i neki drugi nama značajni autoriteti prema nama ponašali. Međutim, to je ono kako sam navela u jednom od svojih članaka, na primjer u ovome vezano za osjećaj osobne vrijednosti,

da nije čak sva odgovornost na roditeljima.

Roditelj može bit odličan, pažljiv u odgoju, imat puno znanja i trudit se međutim, to si dijete može protumačit na svoj neki način koji ne mora nužno bit dobar. Jer djeca nemaju taj kognitivni aparat...

mozak razvijen u toj mjeri, niti logiku, da mogu donijeti dobre odluke.

I onda neki ljudi donesu dobre odluke u toj dobi, a neki ne. I onda kad se utvrdi da osoba nije donijela dobru odluku, onda može, znači sad kad je odrasla,

sad kad može rezonirat, kad ima logiku, kad ima razvijen mozak do kraja, promijeniti to. Znači shvatit da, to što je zaključila nekad, nije dobro zaključila.

Da... a to zapravo ima i smisla, zato možda ni roditelji nekad se ne bi trebali krivit kad ih dijete možda krivi jer nisu oni mogli utjecat na tu osobnu interpretaciju. Tako je, da... i uvijek je 50-50, nikad nije ni samo dijete, ni samo roditelj... to je interaktivni proces.

Znači odnos roditelja i djeteta je interakcija.

Da, da, da... -Ili odnos osobe koja ide na psihoterapiju i njenog terapeuta. Isto tako - interaktivno.

Da... baš si spomenula taj članak koji je stvarno odličan, o osjećaju osobne vrijednosti.

U njemu spominješ kako neki ljudi osjećaju taj samoprezir i ne prihvaćaju sebe pa me zanima kako mi možemo prepoznati to kod sebe i taj neki osjećaj inferiornosti

koji možda imamo?

Uf, na razne načine se to manifestira, nije to baš tako jednostavno i neki ljudi to dosta dobro i prikriju i to nije baš... baš tako jednostavno. Ali vezano za taj članak što je vrlo, vrlo važno, primjećujem to u svakodnevnom životu

od čega zapravo i polazi to da ljudi, kad odrastu, imaju taj osjećaj inferiornosti i samoprezira

da ne razlikuju što se u transakcijskoj analizi naziva fundamentalna razlika, temeljna. Da? -Znači ponašanje, postupak, i biće, odnosno osoba.

Tako da... dok sam radila u vrtiću, vezano na tu temu, sam posebno naglašavala kako...

to smo mislim i na faksu učili samo što nismo toliko naglašavali; da roditelji, kad dijete kritiziraju, trebaju kritizirati konkretno ponašanje - konkretni postupak.

Na primjer: "nije lijepo što nisi pospremio igračke",

i onda: "bilo bi lijepo kad bi pospremio igračke".

Znači onda dijete točno zna što je to što ne valja i može to popraviti. Ali kad ga kritiziramo kao osobu, kad mu lijepimo etiketu npr. "ti si zločest"

dijete ne zna što sad to znači, to znači da "ja iznutra ne valjam i ne mogu ništa napraviti povodom toga."

a kad kažemo "pokupi igračke, nije lijepo što nisi", ok, dobro, da bi tata bio, mama, zadovoljni

ja trebam pokupit igračke. I onda pokupi igračke, a ovo jadno ne zna što da mijenja.

Da, da, a i ne može jer zapravo ovisi o tim roditeljima i onda mora zapravo povjerovat

da je ono loše, jer ne može misliti o roditeljima da su loši... Da, da, zato što - roditelji su nam zapravo prvi autoriteti i taj svijet obitelji u kojoj mi odrastamo

je ono što mi mislimo da je ispravno. Ono, kako bi roditelj mogao reći nešto krivo? Kako bi meni roditelj mogao naštetiti? Ne, on meni želi dobro, on radi najbolje za mene. I onda na taj način razmišljamo i zbog toga prihvaćamo to i potvrđujemo jer mislimo da je roditelj u pravu i da mora biti u pravu. A sad nekako kad prepoznamo, recimo, kod sebe da imamo taj osjećaj manje osobne vrijednosti

nekako je uobičajena, čak bih ja rekla i floskula, ono: "Voli samog sebe" i to