DUŠE FAHRUDINOVE SIROČADI - dio II

A tko su bili ljudi u toj zgradi – ni to ne znam. Radila sam puno u hotelu pa

nisam imala vremena istražiti povijest te zgrade i tog mjesta.

Baš sam razmišljala da bih mogla otići tamo i vidjeti tu zgradu opet, pitati ljude

koji tamo žive što znaju o zgradi. Možda se još nekome dogodilo isto što i meni.

Eto, teta Manuela i ja smo se dogovorile da ovo ljeto odemo u Dalmaciju i

istražimo to mjesto...

DUŠE FAHRUDINOVE SIROČADI

Mjesec kolovoz, vruće ljeto. Uzela sam godišnji na poslu i rekla teti Manueli da

se spremni na put. Idemo u Dalmaciju. Idemo na ono mjesto gdje se dogodila

ona čudna priča. Teta Manuela je došla u Zagreb, a onda smo krenule busom u

Dalmaciju.

-Uh, nije mi dobro kad se sjetim one zgrade. Možda smo trebale ostati doma. –

rekla je teta Manuela.

-Ma hajde, šta ti je, moramo istražiti to mjesto. Bit ćemo zajedno, neće ti se ništa

dogoditi.

Putovale smo 6 sati. Naporno i dosadno, ali na kraju smo stigle sretno. Ja sam

rezervirala hotel za dvije osobe. S autobusnog kolodvora smo krenule prema

hotelu. Smjestile smo se u sobe i izašle da jedemo nešto. Bilo je podne.

Kad smo sjedile u restoranu i jele ručak, bila sam nestrpljiva pa sam pitala:

-I? Kad ćemo ići tamo?

-Oh, čekaj, ne želim još misliti o tome. Pojedi prvo ručak do kraja pa ćemo onda

napraviti plan.

Kad smo se najele, odlučile smo odmah ići na to mjesto. Tražit ćemo nekoga tko

nam može reći nešto o toj zgradi. Uzele smo taksi i odvezle se tamo.

Kad smo stigle, teta Manuela se začudila jer je to mjesto izgledalo potpuno

drugačije nego prije 15 godina. Tamo gdje je bio „park“ kroz koji je ona išla, a

kasnije je vidjela da je tamo zapravo gradilište, sada su tamo bile visoke zgrade

u kojima su živjeli ljudi.

-I? Gdje je ta zgrada? – upitala sam tetu Manuelu.

-Hmm, čekaj, čekaj, da vidim...sve je puno drugačije... - odgovorila je i gledala

okolo.

-A! Evo je! – konačno je ugledala zgradu.

Potrčala je do tamo, a ja sam trčala za njom.

Stigle smo ispred te zgrade. Bila je stara, zapuštena i zaključana. Činilo se da

nitko ne živi tamo. Pitala sam tetu što ćemo sad raditi.

-Mogle bismo pitati nekoga što zna o ovoj zgradi. – rekla je.

-Može, ali koga? – upitala sam.

-Hmm, nekoga tko živi ovdje u blizini. – odgovorila je teta i gledala okolo.

Ugledale smo jedan kafić u blizini. Odlučile smo otići tamo i pitati konobara

poznaje li vlasnika zgrade.

Međutim, nismo imale uspjeha. Konobar je bio mlad. Rekao je da je tek počeo

raditi ovdje i da ne poznaje nikoga iz susjedstva. No, imale smo sreće. Baš u tom

trenutku je došao jedan stari gospodin.

-Mali, donesi mi kavu i novine. – rekao je konobaru, a on se okrenuo prema

nama i rekao:

-Evo ovaj deda* dolazi u kafić svaki dan. Čini se da živi u susjedstvu. Možda bi

vam on mogao nešto reći o toj zgradi.

Super ideja. Zahvalile smo mladom konobaru i prišle dedi.

-Dobar dan, gospodine, možemo li sjesti k Vama? – upitala sam ja.

-Oh, dobar dan, dame – začudio se deda – naravno, sjednite. Hoho, nisam

mogao ni zamisliti da će me dame pitati da piju kavu sa mnom.

Teta Manuela i ja smo se nasmijale i sjele za njegov stol. Pogledale smo se –

koja od nas će ga pitati? Ja ću.

-Vi živite ovdje u blizini?

-Da, da, tu u ovoj ulici dolje. – odgovorio je deda.

(*deda – literally grandpa but it's also used for an old man when talking in friendly, informal conversation)

-Super. Onda ćete nam možda znati reći – čija je ova stara zgrada tamo? –

upitala sam ga i pokazala na zgradu.

-Aah, to je Mikino skladište. Ali ne koristi ga već dugo vremena.

-Tko je Mika? – upitala je teta Manuela znatiželjno.

-Mika je jedan mali, mislim, ima on oko 50 godina, za mene je mali, znate hehe,

e on je to kupio prije nekoliko godina. Čekajte, sad ću ga nazvati pa nek vam on

sve ispriča. A, zapravo, zašto pitate? Zašto vas to zanima?

Teta Manuela i ja smo se pogledale. Nismo očekivale to pitanje, iako sad glupo

zvuči. Dala mi je znak da će ona objasniti:

-Ma znate, prije 15 godina ja sam ovdje radila kao sobarica. U toj zgradi sam

spavala. Nisam imala puno novaca pa mi je to bila najjeftinija opcija.

Ja sam se nasmijala tiho kad sam shvatila da teta laže.

-Ooh, tu ste živjeli? Čudno, jer ta zgrada je uvijek bila skladište ili su je ljudi

koristili za posao.

-A da? Tko? Čija je ta zgrada bila? – upitala je teta Manuela brzo kad je shvatila

da bi deda mogao reći nešto što nas zapravo zanima.

-Ooh, pa Mika je to kupio od jednog Bosanca (Bosanac – Bosnian man), a on od

Milkinog dede... Milka, ona je moja susjeda, stara žena...

-Možete li nas upoznati s njom? – upitala sam.

-S njom? Da, da, možete ju posjetiti. Živi u ovoj zgradi preko puta kafića. Na

trećem katu. Živi sama i uvijek je doma.

Zahvalile smo mu, popile kavu s njim i otišle k gospođi Milki. Bile smo sigurne

da će nam ona reći ono što želimo čuti.

Kad smo došle k njoj i objasnile joj tko nam je rekao za nju, nasmijala se i

srdačno nas pozvala unutra. Skuhala je kavu. Pitale smo što zna o toj zgradi.

-Oo, da, to je bilo skladište mojeg djeda. Uh, davno je to bilo. Ali nije mu baš

išao posao kad je tu radio. Roba mu je samo nestajala. Zaposlio je i čuvare, ali i

dalje je roba nestajala i njemu je posao propadao. Zato je prodao jednom

Bosancu, ali kao što sam čula, ni njemu nije posao išao dobro...

-A je li se nešto čudno događalo u toj zgradi?

-Pa, nije, mislim ne sjećam se, ja sam bila mala kad je moj djed imao to

skladište. Onda mu nije išlo dobro i prodao je zgradu. Sjećam se da su ljudi

govorili da je ta zgrada nesretna i da mu posao ne ide dobro jer je kupio zgradu

od ludog čovjeka.

-Ludog?

-Da, da, taj Fahrudin, bivši vlasnik, na kraju je poludio i bacio se u more. Ah,

svašta se pričalo o tom čovjeku, svašta su ljudi govorili...

-Što? – upitale smo teta Manuela i ja istodobno. Shvatile smo da smo došle do

onoga što zapravo tražimo!

-Ah, ima jedna priča o tom Fahrudinu i njegovoj djeci... - počela je Milka

pričati:

Fahrudin se bavio trgovinom. Robu koju je kupio u Bosni, Turskoj, Bugarskoj i

Mađarskoj stavio je u tu zgradu o kojoj ste pitale. To mu je bilo skladište.Trebao

je radnike da robu pripreme za prodaju. No, taj Fahrudin je bio loš čovjek, škrt

– ne bi ni jedan cent poklonio nekomu. I tako, bilo mu je preskupo da plaća

prave radnike pa je uzimao siročad s ulice. Tada je puno djece bilo siročad.

Gospoda su imala djecu sa sluškinjama. Sluškinje su bile presiromašne da se

brinu o djeci pa su ih često ostavile na ulici kad su imali oko 10 godina.

Svi su govorili da je Fahrudin dobar čovjek jer uzima tu djecu koju roditelji ne

žele. No, kasnije se saznalo da ih on nije uzeo u svoj dom jer je bio dobar, nego

da ima besplatne radnike. Tu, gdje su sad ove nove zgrade i gdje je kafić, tada je

tu bila jedna velika šuma.

Kad je Milka spomenula šumu, teta Manuela i ja smo se pogledale. Shvatile smo

da je to možda onaj park kroz koji je ona prošla. Nismo htjele ništa reći Milki

nego smo ju pustile da priča dalje.

Da, tu je bila šuma. Često su ljudi u toj šumi našli tijela tih Fahrudinovih

siročadi. Nitko ne zna je li ih Fahrudin bacio u šumu da ih vukovi pojedu jer mu

više nisu bili korisni ili su sami otišli. Htjeli su pobjeći od Fahrudina jer ih je

tukao i nije im dao hranu danima.To se ni danas ne zna točno, ali sigurno se

nešto događalo jer je Fahrudinov posao propadao. Bilo je sve manje djece u

njegovoj kući. Na kraju više nikog nije bilo od siročadi, a on je poludio. Vikao je

usred noći: „Pustite me, idite, plešite, zabavljajte se, radite što hoćete...“

Susjedi su to čuli. Jednog dana ribari su ga našli mrtvog na površini mora.

Teta Milka je završila priču. To je bilo dovoljno. Teta Manuela i ja smo bile

sigurne da smo otkrile tko su bili oni ljudi koji su plesali u toj zgradi. Duše

Fahrudinove siročadi. Jadni plešu na nekom drugom svijetu. Zabavljaju se kao

svi mladi ljudi, kao što su htjeli dok su bili živi, ali Fahrudin im nije dopustio.

Ubio ih je ili ih je poslao u smrt.

Teta Manuela i ja smo razgovarale poslije, ali nismo uspjele zaključiti: jesu li

duše te djece tražile nešto od tete Manuele? Jesu li tražili pomoć? I zašto su baš

nju uzeli u svoj svijet?

Pitanja bez odgovora. Ipak, saznale smo puno. Saznale smo baš ono što smo

htjele. Dobile smo odgovor koji smo tražile i zbog čega smo došle u Dalmaciju.

Teta Manuela je pobožna žena pa je rekla da idemo u crkvu. Kupila je svijeću i

zapalila je za duše Fahrudinove siročadi. Pomolila se u crkvi i onda smo krenule

natrag u hotel. Spakirale smo putne torbe i vratile se doma.