Vuk Koji Nije Volio čitati

Napisala Orianne Lallelmand - Ilustrirala Eleonore Thuillier

Bio jednom jedan vuk koji je gutao knjige

male, velike, bajke, rječnike, romane…

Sve su završavale

pod njegovim oštrim zubima.

Nije si mogao pomoći:

Obožavao je okus papira.

On se zvao Vuk.

“Pa zar nikada ne poželiš saznati

o čemu se radi u tim pričama.”

upitala ga je jednoga dana

već iznervirana vučica.

“Dok čitaš, sanjaš,

maštaš o pustolovinama.”

“Ja radije doista doživljavam pustolovine”

odvrati joj Vuk.

"Čitanje mi je malo dosadno."

"Ma nemoj" reče mudra sova.

"Kladim se da ti sa ovom knjigom

neće biti dosadno.

Svi smo je zajedno izabrali za tebe."

"I nećemo se igrati s tobom

dok je ne pročitaš,"

doda Valentino.

Kad je bio ponovo kod kuće,

Vuk se s knjigom zavalio u naslonjač.

Gunđajući je okrenuo jednu stranicu,

pa dvije...

a na trećoj je zaspao.

Vuka je iz sna prenuo neki glas

koji se žalio.

Pogledao oko sebe.

Više nije bio u svojoj dnevnoj sobi,

nego u šumi prepunoj knjiga.

Pod jednim stablom

cvilila je stara vjeverica.

“Pa gdje sam ih stavila?

Joj, stvarno ne znam šta sam uradila

s njima!”

“Šta ste uradili?

S čime?"

upitao je pristojno vuk

"Svojim knjigama, naravno!

Nestalo je deset knjiga."

Vuk protrlja oči, mora da sanja.

"Ko ste vi?" čudio se

"i gdje sam to ja?"

"Ja sam bibliotekarka, naravno Vuče!"

odgovori vjeverica.

A ti si u zemlji knjiga,

u velikoj biblioteci.

Ovdje se čuvaju sve knjige napisane

od kako je svijeta i vremena.

Ali deset knjiga mi nedostaje, zamisli!”

“Mogu vam ih pomoći potražiti ako želite,”

ponudio se Vuk, sav zadivljen.

"Bila bi ti tako zahvalna!

Ako ih pronađeš, stavi ih u ovu torbu,

molim te.”

Zaista se radujući šetnji, Vuk se udaljio.

Ubrzo su ga prekinuli glasni zvukovi.

Jedan je gavran sjedio na grani

a odozdo ga je zadirkivala lisica.

Vuk pomisli kako ih je već negdje vidio.

"Jučer si mi ukrala sir!" vikao je gavran.

"A sad si mi ukrala knjigu!"

"Nije to tvoja knjiga, nego moja!"

odgovorila je lisica

stavljajući je u svoju košaru.

Vuk je vidio da su zaokupljeni svađom

pa se dočepao knjige i pobjegao.

Jedna knjiga je pronađena.

Vuk se udobno smjestio s knjigom.

Strahovito ju je želio zagristi.

Ali u tom trenutku je pored njega projurio

vrlo užurbani zec noseći džepni sat

i knjigu pod pazduhom.

Nestao je u jazbini i promrmljao

"Tako mi ušiju i brkova. Kasnim!

Jako kasnim!"

Vuk ga je bez oklijevanja zapratio.

Prošao je kroz dugi tunel

i završio u nekakvoj pretrpanoj prostoriji

Zrakom se širio miris pečenog hljeba,

maslaca i vanilije.

"Dobro došao u zemlju čudesa."

pozdravio ga je zec.

"Zašto me pratiš?"

“Tražim knjige koje je izgubila

bibliotekarka i čini mi se da ti imaš

jednu od njih.”

"Ovu?" upita Zec.

"U njoj se radi o Alisi i meni.

Baš je zabavna.

Prezalogaji sa nama i tvoja je."

dodala je neka čudna mačka

koja se smiješila od uha do uha.

I dvije knjige su nađene

pomisli Vuk stavljajući knjigu u torbu.

Zatim je sjeo za sto.

Hmmmm Sve je djelovalo jako primamljivo.

Nakon užine, Vuk se pozdravio sa društvom,

otvorio jedna vrata, i našao se u džungli.

Napravio je nekoliko koraka

i gotovo da se razočarao kad je ugledao

dvije knjige ostavljene na stijeni.

Ove knjige je zaista bilo tako

jednostavno pronaći.

“Dva plus jedan je tri a plus jedan,

četiri,”

stigao je reći vuk

prije nego što se u njega

zaletio dječačić na leđima crne pantere.

“Na tvom mjestu ne bih ostao ovdje,”

doviknula mu je Pantera.

“Tigar nam je za petama.”

Na te je riječi odjeknula grozomorna rika

tako strašna da se Vuk ukipio od straha.

“Popni se na ovo drvo, brzo!"

Naredio mu je neki glas sa neba.

Vuku nije trebalo reći dva puta.

Popeo se na drvo tako brzo, kao munja.

Gore u krošnjama ga je neko čekao.

"Ko si ti," upita Vuk.

"Ja se zovem Petar Pan. A ti si Vuk."

odgovori mu veselo dječak.

“Baš se voliš naći tamo gdje ne treba.

Hajde, za mnom. Vodim te u Nigdjezemsku.”

Nekoliko prstohvata čarobnog praha kasnije

Vuk je lebdio zrakom sa Petrom Panom.

Ali na žalost, uživancija nije potrajala.

Na naše prijatelje

spustila se ogromna mreža.

"Napokon sam te uhvatio"

obradovao se strašan gusar.

“A ko je to s tobom?

Krokodila mi.

Vuk?”

“Oslobodi ga Kuk!”

zaprijetio mu je Petar Pan.

"On nema nikakve veze s našom pričom.”

"Nema šanse," odgovori gusar.

"Tvoji su prijatelji, moji neprijatelji.

Zadržati ću ga."

Dok je sjedio zarobljen

u kabini gusarskog broda,

Vuku se prispavalo.

Sve te pustovoloine su veoma zamorne.

Ispružio se na krevet,

i pod jastukom otkrio još dvije knjige.

Prva knjiga je bila priča

o otoku sa blagom.

“I pet ” razveselio se Vuk.

A na drugoj je bila nacrtana podmornica

koju napada divovska hobotnica

"I šest" zadrhtao je Vuk

bojažljivo otvarajući knjigu.

Istog trena, začuo se jezivo KRAK

i brod se počeo puniti vodom.

"Pa šta se sad dešava?"

Vuk je uzpaničen uspio pobjeći

kroz jedan prozorčić.

Ali more je podivljalo.

Bilo je nemoguće plivati.

Kad se već skoro bio ugušio,

pored njega je prošao morski pas

i progutao ga.

Unutra je bila Alibabina pećina.

Njuškajući na sve strane,

Vuk je otkrio još četiri knjige.

U njima se radilo o Aladinu,

duhovima iz lampe, četrdeset razbojnika,

i o nekakvom moreplovcu.

"Šest knjiga plus jedan, to je sedam,

plus jedan, osam, plus jedna

već sam na devet, i plus poslednja,

došao sam na deset!"

Brojao je oduševljeno Vuk.

“Zadatak obavljen.

Još moram samo izaći odavdje.”

"Bojim se da si zaglavio ovdje, kao i mi."

doviknuo mu je tada neki lutak

što se sakrivao u ćošku.

“Ali moj tata Đepeto i ja imamo ideju.

Zapalit ćemo vatru i morski pas

će nas ispljunuti.

Hoćeš li nam pomoći?”

Vuk i lutak koji se zvao Pinokio,

sakupili su veliku hrpu drva,

pa je Đepeto zapalio vatru.

Sve se ispunilo dimom i

kihno je morski pas.

Istog trena,

trojica prijatelja poletješe napolje

na letećem tepihu

koji je također poželio udahnuti zrak.

Nakon što je Đepeta i Pinokia odveo kući,

tepih je iskrcao vuka u velikoj Biblioteci

"Ah, stigao si Vuče!"

Odahnula je bibliotekarka.

"Pitala sam se gdje si nestao."

"Izvolite vaših deset knjiga."

Odgovori joj ponosno Vuk.

"Pronašao sam ih."

"Stvarno, hvala ti, prijatelju.

Pravo si čudo"

I dok je stara vjeverica

vraćala svaku knjigu na svoje mjesto,

čulo se nešto poput glasnog uzdaha

koji je dolazio iz svi zatvorenih stranica

Vuk je opet bio u svom naslonjaču.

Uzbuđeno se bacio na čitanje.

Mučilo ga je hiljadu pitanja.

Gdje je Nigdjezemska?

Ko je bio dječak koji je jahao panteru?

Je li Petar Pan

uspio pobjeći zločestom Kuki?

Vuk se toliko zadubio u knjigu

da nije čuo da su mu došli prijatelji.

"Zdravo, Vuče, ideš se igrati s nama?"

upitao ga je Valentino.

"Kasnije, prijatelji," odgovori Vuk.

"Zar ne vidite da čitam?"

Kraj

Hvala vam sto ste čitali sa nama!

Nemojte zaboraviti da kliknete

“like” i PRETPLATI ME

kako biste bili obaviješteni

o novim pričama kada ih objavimo

Ćao Klinci