×

LingQをより快適にするためCookieを使用しています。サイトの訪問により同意したと見なされます クッキーポリシー.


image

Hari Poter i Vatreni pehar, 4.3. Hari Poter i Vatreni pehar - Poziv (1)

4.3. Hari Poter i Vatreni pehar - Poziv (1)

Dok je Hari stigao u kuhinju, troje Darslijevih već su posedali za sto. Niko nije ni podigao pogled dok je on ulazio i sedao. Teča Vernonovo veliko crveno lice bilo je skriveno iza jutarnjeg izdanja Dejli mejla, a tetka Petunija je sekla grejpfrut na četvrtine, napućivši usne preko svojih konjastih zuba. Dadli je izgledao razjareno i nadureno, čak je nekako uspeo da zauzme više prostora nego obično. To je već samo po sebi dovoljno govorilo, pošto je on i inače sâm zauzimao celu jednu stranu četvrtastog stola. Kada je tetka Petunija stavila četvrtinu nezaslađenog grejpfruta na Dadlijev tanjir, uz primedbu drhtavim glasom: – Evo ti, Didi, dušo – Dadli ju je mrko pogledao. U njegovom životu desio se krajnje neprijatan zaokret otkad je, proletos, došao kući sa svedočanstvom za kraj školske godine. Teča Vernon i tetka Petunija su, kao i obično, uspeli da nađu izgovore za njegove loše ocene. Tetka Petunija je oduvek insistirala na tome da je Dadli veoma nadareno dete koje nastavnici ne razumeju, dok je teča Vernon insistirao na tome da on „ionako nije želeo nekog malog pekmezavog štrebera za sina“. Takođe su prešli i preko optužbi za maltretiranje, napisanih u svedočanstvu: – On je bučan mali dečko, ali ne bi povredio ni muvu! – rekla je tetka Petunija plačno. Međutim, u samom dnu svedočanstva bilo je nekoliko vrlo dobro sročenih komentara školske bolničarke, za koje čak ni teča Vernon i tetka Petunija nisu odmah mogli da nađu objašnjenje. Bez obzira na to što je tetka Petunija cvilela kako Dadli ima krupne kosti, i da je za njegovu težinu odgovorno bezopasno bebeće salce, te da je on dečak koji raste i kome treba mnogo hrane, ostala je činjenica da školski magacini više nisu imali dovoljno velike pantalone za njega. Školska bolničarka je videla ono što su tetka-Petunijine oči – tako oštre kada je u pitanju opažanje otisaka prstiju na njenim bleštavim zidovima i osmatranje dolaženja i odlaženja komšija – jednostavno odbijale da vide: da je Dadli, daleko od potrebe za dodatnom hranom, otprilike dostigao veličinu i težinu mladog kita ubice. I tako – posle mnogo besnih ispada, posle svađa koje su potresale pod Harijeve spavaće sobe, i mnogo suza tetka Petunije – počeo je novi režim ishrane. Prepisana dijeta, koju je napisala i poslala školska medicinska sestra iz Smeltingsa, bila je nalepljena na frižider, iz koga su izbačene sve Dadlijeve omiljene stvari – gazirana pića i kolači, čokoladice i hamburgeri – a umesto toga je napunjen voćem i povrćem i vrstom hrane koju je teča Vernon zvao „zečjom hranom“. Da bi se Dadli malo bolje osećao, tetka Petunija je insistirala da cela porodica drži dijetu. Sada je Hariju dala četvrtinu grejpfruta. Primetio je da je mnogo manji od Dadlijevog. Tetka Petunija je izgleda smatrala da je najbolji način da podigne Dadlijev moral taj da se pobrine da makar dobije veću porciju nego Hari. Ali tetka Petunija nije znala šta je sakriveno ispod odvaljene daske u podu. Nije imala pojma da se Hari uopšte ne pridržava dijete. Čim je naslutio da se od njega očekuje da preživi leto na štapićima šargarepe, Hari je poslao Hedvigu svim svojim prijateljima s molbom da mu pomognu, i oni su se pokazali i više nego dostojnim tog zadatka. Hedviga se vratila iz Hermionine kuće s velikom kutijom pretrpanom slatkišima bez šećera (Hermionini roditelji bili su zubari). Hagrid, hogvortski čuvar imanja udovoljio mu je poslavši mu pun džak svojih domaćih mramornih kolačića (Hari ih nije ni pipnuo, imao je i previše iskustva s Hagridovim kuvanjem). Gospođa Vizli je pak poslala porodičnu sovu, Erola, s ogromnom voćnom tortom i raznoraznim pitama. Sirotom Erolu, onako vremešnom i slabašnom, trebalo je punih pet dana da se oporavi od puta. A onda je Hari za svoj rođendan (koji su Darslijevi potpuno ignorisali) primio četiri veličanstvene rođendanske torte, po jednu od Rona, Hermione, Hagrida i Sirijusa. Hariju su ostale još dve, i stoga je, željno iščekujući pravi doručak kada se vrati gore u sobu, bez prigovora počeo da jede svoj grejpfrut. Teča Vernon je odložio novine, žestoko frknuvši od negodovanja i pogledao sopstvenu četvrtinu grejpfruta. – Je l' to sve? – progunđa on tetka-Petuniji. Tetka Petunija ga strogo pogleda, i klimnu glavom ka Dadliju, koji je već pojeo svoju četvrtinu grejpfruta, i osmatrao Harijevu vrlo ogorčenim pogledom u svojim prasećim očicama. Teča Vernon duboko uzdahnu, protresajući time svoje velike guste brkove, i uze svoju kašiku. Oglasi se zvono. Teča Vernon se pridiže iz stolice i uputi se niz hodnik. Brz kao munja, dok mu je majka bila zauzeta čajnikom, Dadli ukrade ostatak teča-Vernonovog grejpfruta. Hari začu razgovor na vratima, nečiji smeh i teča-Vernonov osoran odgovor. Onda se ulazna vrata zatvoriše i niz hodnik dopre zvuk cepanja papira. Tetka Petunija spusti čajnik na sto i pogleda radoznalo oko sebe, da vidi kuda je teča Vernon morao da ode. Nije dugo čekala da to otkrije. Vratio se za manje od minuta. Bio je modar. – Ti – zaurla na Harija. – U dnevnu sobu. Odmah. Zbunjen, pitajući se šta je, za ime sveta, ovoga puta navodno uradio, Hari ustade i pođe za teča-Vernonom iz kuhinje u susednu sobu. Teča Vernon naglo zatvori vrata iza njih dvojice. – Pa – reče, marširajući do ognjišta i okrećući se da se suoči s Harijem, kao da će mu saopštiti da je uhapšen. – Pa!? Hari je zaista želeo da mu uzvrati: – Pa šta? – ali mu se učini da ne treba da isprobava živce teča-Vernona ovako rano izjutra, pogotovo ne sada kada je ovaj već pod izuzetnim stresom usled nedostatka hrane. Stoga se zadovoljio time da izgleda učtivo zbunjen. – Ovo je upravo stiglo – reče teča Vernon. Uperi list ružičastog papira za pisanje ka Hariju. – Pismo. O tebi. Harijeva zbunjenost se uvećala. Ko bi pisao teča Vernonu o njemu? Poznaje li Hari ikoga ko šalje pisma preko poštara? Teča Vernon je zurio u Harija, a onda je pogledao dole u pismo, i počeo da čita naglas:

Dragi gospodine i gospođo Darsli, Mi se nikad nismo upoznali, ali sam sigurna da ste od Harija čuli mnogo o mom sinu Ronu. Kao što vam je Hari možda rekao, finale Svetskog prvenstva u kvidiču održava se sledećeg ponedeljka naveče, i moj muž Artur je upravo uspeo da dobije najbolje karte preko svojih veza u Odseku za magijske igre i sportove. Iskreno se nadam da ćete nam dopustiti da povedemo Harija na utakmicu, pošto je ovo zaista prilika koja se javlja jednom u životu. Britanija poslednjih trideset godina nije bila domaćin prvenstva, i do karata je izuzetno teško doći. Naravno, bilo bi nam zadovoljstvo da Hari ostane kod nas do kraja letnjeg raspusta, i da ga bezbedno ispratimo na voz nazad u školu. Najbolje bi bilo da nam Hari pošalje vaš odgovor što je pre moguće, na normalan način, pošto normalski poštar nikad nije dostavljao pisma na našu kuću, čak nisam sigurna ni da zna gde je. Nadam se da ću uskoro videti Harija, Iskreno Vaša, Moli Vizli.

P.S. Nadam se da sam stavila dovoljno poštanskih markica.

Teča Vernon je završio sa čitanjem, gurnuo ruku nazad u džep od košulje, i izvukao još nešto. – Pogledaj ovo – zareža. Izvukao je koverat u kome je došlo pismo gospođe Vizli, i Hari je morao da se upinje da obuzda smeh. Svaki njegov centimetar bio je pokriven poštanskim markama, osim par kvadratnih centimetara spreda, u koje je gospođa Vizli sitnim rukopisom zgurala adresu Darslijevih. – Pa, znači ipak je stavila dovoljno markica – reče Hari, trudeći se da zvuči kao da je grešku gospođe Vizli svako mogao da napravi. Oči njegovog teče blesnuše. – Poštar je primetio – reče kroz stisnute zube. – Veoma ga je zanimalo da sazna odakle je ovo pismo došlo, da znaš. Zato je i zazvonio na vrata. Izgleda da mu se to učinilo smešnim. Hari ne reče ništa. Drugi ljudi ne bi razumeli zašto teča Vernon pravi toliku larmu oko viška poštanskih markica, ali Hari je živeo s Darslijevima dovoljno dugo da bi morao znati koliko su oni osetljivi u vezi sa svim iole neuobičajenim. Najviše od svega su strahovali da će neko otkriti da su povezani (ma koliko daleko) s ljudima poput gospođe Vizli. Teča Vernon je i dalje zurio u Harija, koji se trudio da održi neutralan izraz lica. Ukoliko ne učini ili ne kaže nešto glupo, možda mu predstoji najveći provod u životu. Čekao je da teča Vernon nešto kaže, ali je ovaj samo nastavio da zuri. Hari odluči da prekine tišinu. – Pa, mogu li, onda, da idem? – upita. Blag grč prođe teča-Vernonovim velikim ljubičastim licem. Brkovi se nakostrešiše. Hari pomisli kako zna šta se dešava iza brkova: žestoka bitka, pošto su se upravo sukobila dva teča-Vernonova osnovna instinkta. Dopustiti Hariju da ide usrećilo bi ovog dečaka, a to je nešto protiv čega se teča Vernon bori već trinaest godina. S druge strane, dopustiti Hariju da ide kod Vizlijevih do kraja leta pomoglo bi mu da ga se otarasi dve nedelje ranije nego što je bilo ko mogao i da se nada, a teča Vernon je mrzeo da mu Hari boravi u kući. Da bi sebi dao vremena da razmisli, činilo se, pogledao je ponovo dole u pismo gospođe Vizli. – Ko je ova žena? – upita buljeći u potpis s odvratnošću. – Videli ste je – reče Hari. – Ona je majka mog prijatelja Rona, dočekivala ga je sa Hog... Sa školskog voza, na kraju prošlog polugodišta. Umalo nije rekao Hogvorts ekspres, a to je bio siguran način da isprovocira tečinu plahovitu narav. U domaćinstvu Darslijevih niko nije naglas spominjao ime Harijeve škole. Teča Vernon iskrivi svoje ogromno lice, kao da pokušava da se seti nečeg vrlo neprijatnog. – Zdepasta žena? – konačno zareža. – Sa gomilom crvenokose dece? Hari se namršti. Pomisli kako je smešno da teča Vernon bilo koga nazove „zdepastim“ kada je njegov sin Dadli postao širi nego duži. Teča Vernon opet pregleda pismo. – Kvidič – promrmlja ispod daha. – Kvidič... kakva je to koještarija? Hari oseti drugi napad nerviranja. – To je sport – reče kratko. – Igra se na met... – U redu, u redu! – reče teča Vernon glasno. Hari vide, s malim zadovoljstvom, da njegov teča izgleda blago uspaničeno. Očigledno, njegovi nervi nisu mogli da podnesu zvuk reči „metla“ u njegovoj dnevnoj sobi. Stoga potraži spas u ponovnom iščitavanju pisma. Hari vide kako njegove usne oblikuju reči „pošalje vaš odgovor, što je pre moguće, na normalan način“. Potom se teča namršti. – Kako to misli, na normalan način? – procedi on. – Normalan za nas – i pre nego što je teča stigao da ga zaustavi, dodade – znaš, sovina pošta. To je normalno za čarobnjake. Teča Vernon je izgledao zgranuto, kao da je Hari upravo izrekao odvratnu psovku. Drhteći od besa, on baci nervozan pogled kroz prozor, kao da očekuje da vidi nekog od komšija uha prislonjenog uza staklo. – Koliko puta treba da ti kažem da ne spominješ te neprirodnosti pod mojim krovom? – prosikta, lica sada već modrog kao šljiva. – Stojiš tu, u odeći koju smo Petunija i ja stavili na tvoja nezahvalna leđa... – Tek pošto je Dadliju dosadila – reče Hari hladno. I zaista, bio je obučen u duksericu koja mu je bila toliko velika da je morao pet puta da zavrne rukave da bi bio u stanju da koristi šake, i koja je padala preko kolena njegovih izuzetno vrećastih farmerki. – Nećeš sa mnom tako da razgovaraš! – reče teča Vernon, drhteći od besa. Ali Hari to više nije mogao da trpi. Prošli su dani kada je bio primoran da poštuje svako glupo pravilo Darslijevih. Nije držao Dadlijevu dijetu, i sigurno neće dopustiti teči Vernonu da ga spreči da ode na Svetsko prvenstvo u kvidiču, ne ako se i on, Hari, nešto pita o tome. Hariju se ote dubok, umirujuć uzdah, pa onda reče: – Okej, ne mogu da gledam Svetsko prvenstvo. Mogu li sada da idem? Imam pismo za Sirijusa koje hoću da dovršim. Znaš... moga kuma. Uspeo je. Rekao je čarobne reči. Sada je posmatrao kako se ljubičasta boja postepeno, u flekama, povlači s teča-Vernonovog lica, zbog čega je ono izgledalo kao loše promešan sladoled od kupine. – Ti... njemu pišeš, zar ne? – reče teča Vernon lošom imitacijom staloženog glasa, ali Hari je video kako se zenice njegovih sitnih očiju sužavaju od iznenadnog straha. – Pa da – reče Hari, nonšalantno. – Odavno nije čuo novosti od mene i, znaš, ako ih ne bude čuo, može pomisliti da nešto nije u redu. Tu stade, da bi uživao u utisku koji su ostavile njegove reči. Gotovo je mogao da vidi zupčanike kako rade ispod teča-Vernonove guste, tamne, brižljivo počešljane kose. Ukoliko pokuša da spreči Harija da piše Sirijusu, Sirijus će pomisliti da se s Harijem loše postupa. Ako kaže Hariju da ne može da ide na Svetsko prvenstvo u kvidiču, dečak će pisati Sirijusu, i ovaj će onda znati da se s Harijem loše postupa. Teča Vernon je mogao da učini samo jednu stvar. Hari je takoreći mogao da vidi kako mu se zaključak postepeno formira u glavi, baš kao da je veliko brkato lice providno. Hari se trudio da se ne smeje, da zadrži na licu što je moguće isprazniji izraz. A onda... – Pa dobro, onda. Možeš ići na to prokleto... to glupo... svetsko prvenstvo u toj stvarčici. Piši i reci tim – tim Vizlijevima da te pokupe. Nemam ja vremena da te vozam po celoj zemlji. I možeš tamo provesti ostatak leta. I možeš reći svom – svom kumu... reci mu... reci mu da ideš. – U redu, onda – reče Hari veselo. Okrenu se i uputi se prema vratima dnevne sobe, boreći se protiv nagona da poskoči i usklikne. Ide... ide kod Vizlijevih, i moći će da gleda Svetsko prvenstvo u kvidiču! Napolju, u hodniku, umalo nije naleteo na Dadlija, koji je vrebao iza vrata, očito se nadajući da će čuti kako Hari dobija grdnju. Izgledao je zaprepašćeno kad je video širok osmeh na Harijevom licu. – Baš je bio izvrstan doručak, zar ne? – reče Hari. – Osećam se baš sito, a ti? Smejući se zapanjenom izrazu na Dadlijevom licu, Hari pođe preskačući po tri stepenika odjednom, i stušti se natrag u svoju sobu. Prvo što je video bilo je da se Hedviga vratila. Sedela je u svom kavezu, zurila u Harija ogromnim ćilibarskim očima i klepećući kljunom pokazivala da joj nešto smeta. Odmah je postalo očigledno i šta joj smeta. – JAO! – reče Hari. Nešto što je ličilo na malu, sivu pernatu tenisku lopticu tog trenutka se sudari s Harijevom glavom. Hari stade žustro da trlja svoju glavu, gledajući naviše da vidi šta ga je klepilo. Vide majušnu sovu, dovoljno malu da mu stane na dlan, kako nekontrolisano leti po sobi kao vatrometna raketa. Hari tada shvati da mu je sova bacila pismo pod noge. On se sagnu, prepozna Ronov rukopis, zatim pocepa koverat. Unutra je bila u žurbi napisana poruka.

4.3. Hari Poter i Vatreni pehar - Poziv (1) 4.3. Harry Potter und der Feuerkelch - Einladung (1) 4.3. Harry Potter and the Goblet of Fire - Invitation (1) 4.3. Harry Potter et la coupe de feu - Invitation (1)

Dok je Hari stigao u kuhinju, troje Darslijevih već su posedali za sto. Niko nije ni podigao pogled dok je on ulazio i sedao. Teča Vernonovo veliko crveno lice bilo je skriveno iza jutarnjeg izdanja Dejli mejla, a tetka Petunija je sekla grejpfrut na četvrtine, napućivši usne preko svojih konjastih zuba. Dadli je izgledao razjareno i nadureno, čak je nekako uspeo da zauzme više prostora nego obično. To je već samo po sebi dovoljno govorilo, pošto je on i inače sâm zauzimao celu jednu stranu četvrtastog stola. That said enough in itself, since he took up one side of the square table by himself. Kada je tetka Petunija stavila četvrtinu nezaslađenog grejpfruta na Dadlijev tanjir, uz primedbu drhtavim glasom: – Evo ti, Didi, dušo – Dadli ju je mrko pogledao. When Aunt Petunia placed a quarter of an unsweetened grapefruit on Dudley's plate, remarking in a trembling voice, "Here you go, Diddy, honey," Dudley scowled at her. U njegovom životu desio se krajnje neprijatan zaokret otkad je, proletos, došao kući sa svedočanstvom za kraj školske godine. Teča Vernon i tetka Petunija su, kao i obično, uspeli da nađu izgovore za njegove loše ocene. Tetka Petunija je oduvek insistirala na tome da je Dadli veoma nadareno dete koje nastavnici ne razumeju, dok je teča Vernon insistirao na tome da on „ionako nije želeo nekog malog pekmezavog štrebera za sina“. Takođe su prešli i preko optužbi za maltretiranje, napisanih u svedočanstvu: – On je bučan mali dečko, ali ne bi povredio ni muvu! They also went over the allegations of bullying, written in the testimony: - He's a noisy little boy, but he wouldn't hurt a fly! – rekla je tetka Petunija plačno. Međutim, u samom dnu svedočanstva bilo je nekoliko vrlo dobro sročenih komentara školske bolničarke, za koje čak ni teča Vernon i tetka Petunija nisu odmah mogli da nađu objašnjenje. However, at the very bottom of the testimony were several very well-worded comments from the school nurse, which even Aunt Vernon and Aunt Petunia couldn't immediately find an explanation for. Bez obzira na to što je tetka Petunija cvilela kako Dadli ima krupne kosti, i da je za njegovu težinu odgovorno bezopasno bebeće salce, te da je on dečak koji raste i kome treba mnogo hrane, ostala je činjenica da školski magacini više nisu imali dovoljno velike pantalone za njega. Despite Aunt Petunia's whining about Dudley being big-boned, and that harmless baby food was responsible for his weight, and that he was a growing boy who needed a lot of food, the fact remained that the school pantries were no longer large enough. pants for him. Školska bolničarka je videla ono što su tetka-Petunijine oči – tako oštre kada je u pitanju opažanje otisaka prstiju na njenim bleštavim zidovima i osmatranje dolaženja i odlaženja komšija – jednostavno odbijale da vide: da je Dadli, daleko od potrebe za dodatnom hranom, otprilike dostigao veličinu i težinu mladog kita ubice. I tako – posle mnogo besnih ispada, posle svađa koje su potresale pod Harijeve spavaće sobe, i mnogo suza tetka Petunije – počeo je novi režim ishrane. Prepisana dijeta, koju je napisala i poslala školska medicinska sestra iz Smeltingsa, bila je nalepljena na frižider, iz koga su izbačene sve Dadlijeve omiljene stvari – gazirana pića i kolači, čokoladice i hamburgeri – a umesto toga je napunjen voćem i povrćem i vrstom hrane koju je teča Vernon zvao „zečjom hranom“. A prescribed diet, written and sent out by the Smeltings school nurse, was taped to the fridge, which had been stripped of all of Dudley's favorite things - fizzy drinks and cakes, chocolate bars and burgers - and filled instead with fruit and vegetables and the kind of food that was what Vernon called "rabbit food." Da bi se Dadli malo bolje osećao, tetka Petunija je insistirala da cela porodica drži dijetu. Sada je Hariju dala četvrtinu grejpfruta. Primetio je da je mnogo manji od Dadlijevog. He noticed that it was much smaller than Dudley's. Tetka Petunija je izgleda smatrala da je najbolji način da podigne Dadlijev moral taj da se pobrine da makar dobije veću porciju nego Hari. Aunt Petunia seemed to think the best way to boost Dudley's morale was to make sure he at least got a bigger portion than Harry. Ali tetka Petunija nije znala šta je sakriveno ispod odvaljene daske u podu. Nije imala pojma da se Hari uopšte ne pridržava dijete. Čim je naslutio da se od njega očekuje da preživi leto na štapićima šargarepe, Hari je poslao Hedvigu svim svojim prijateljima s molbom da mu pomognu, i oni su se pokazali i više nego dostojnim tog zadatka. Hedviga se vratila iz Hermionine kuće s velikom kutijom pretrpanom slatkišima bez šećera (Hermionini roditelji bili su zubari). Hedwig returned from Hermione's house with a large box full of sugar-free sweets (Hermione's parents were dentists). Hagrid, hogvortski čuvar imanja udovoljio mu je poslavši mu pun džak svojih domaćih mramornih kolačića (Hari ih nije ni pipnuo, imao je i previše iskustva s Hagridovim kuvanjem). Gospođa Vizli je pak poslala porodičnu sovu, Erola, s ogromnom voćnom tortom i raznoraznim pitama. Mrs Weasley sent the family owl, Errol, with a huge fruit cake and various pies. Sirotom Erolu, onako vremešnom i slabašnom, trebalo je punih pet dana da se oporavi od puta. A onda je Hari za svoj rođendan (koji su Darslijevi potpuno ignorisali) primio četiri veličanstvene rođendanske torte, po jednu od Rona, Hermione, Hagrida i Sirijusa. Hariju su ostale još dve, i stoga je, željno iščekujući pravi doručak kada se vrati gore u sobu, bez prigovora počeo da jede svoj grejpfrut. Teča Vernon je odložio novine, žestoko frknuvši od negodovanja i pogledao sopstvenu četvrtinu grejpfruta. – Je l' to sve? – progunđa on tetka-Petuniji. Tetka Petunija ga strogo pogleda, i klimnu glavom ka Dadliju, koji je već pojeo svoju četvrtinu grejpfruta, i osmatrao Harijevu vrlo ogorčenim pogledom u svojim prasećim očicama. Teča Vernon duboko uzdahnu, protresajući time svoje velike guste brkove, i uze svoju kašiku. Oglasi se zvono. Teča Vernon se pridiže iz stolice i uputi se niz hodnik. Brz kao munja, dok mu je majka bila zauzeta čajnikom, Dadli ukrade ostatak teča-Vernonovog grejpfruta. Quick as lightning, while his mother was busy with the kettle, Dudley stole the rest of Vernon's grapefruit juice. Hari začu razgovor na vratima, nečiji smeh i teča-Vernonov osoran odgovor. Onda se ulazna vrata zatvoriše i niz hodnik dopre zvuk cepanja papira. Tetka Petunija spusti čajnik na sto i pogleda radoznalo oko sebe, da vidi kuda je teča Vernon morao da ode. Aunt Petunia set the teapot down on the table and looked around curiously to see where Aunt Vernon had to go. Nije dugo čekala da to otkrije. Vratio se za manje od minuta. Bio je modar. – Ti – zaurla na Harija. "You," she roared at Harry. – U dnevnu sobu. Odmah. Zbunjen, pitajući se šta je, za ime sveta, ovoga puta navodno uradio, Hari ustade i pođe za teča-Vernonom iz kuhinje u susednu sobu. Teča Vernon naglo zatvori vrata iza njih dvojice. – Pa – reče, marširajući do ognjišta i okrećući se da se suoči s Harijem, kao da će mu saopštiti da je uhapšen. – Pa!? - Well!? Hari je zaista želeo da mu uzvrati: – Pa šta? – ali mu se učini da ne treba da isprobava živce teča-Vernona ovako rano izjutra, pogotovo ne sada kada je ovaj već pod izuzetnim stresom usled nedostatka hrane. Stoga se zadovoljio time da izgleda učtivo zbunjen. – Ovo je upravo stiglo – reče teča Vernon. Uperi list ružičastog papira za pisanje ka Hariju. She pointed the sheet of pink writing paper at Harry. – Pismo. O tebi. Harijeva zbunjenost se uvećala. Ko bi pisao teča Vernonu o njemu? Poznaje li Hari ikoga ko šalje pisma preko poštara? Teča Vernon je zurio u Harija, a onda je pogledao dole u pismo, i počeo da čita naglas: Professor Vernon stared at Harry, then looked down at the letter, and began to read aloud:

Dragi gospodine i gospođo Darsli, Mi se nikad nismo upoznali, ali sam sigurna da ste od Harija čuli mnogo o mom sinu Ronu. Kao što vam je Hari možda rekao, finale Svetskog prvenstva u kvidiču održava se sledećeg ponedeljka naveče, i moj muž Artur je upravo uspeo da dobije najbolje karte preko svojih veza u Odseku za magijske igre i sportove. As Harry may have told you, the Quidditch World Cup finals take place next Monday night, and my husband Arthur has just managed to get the best tickets through his connections in the Department of Magical Games and Sports. Iskreno se nadam da ćete nam dopustiti da povedemo Harija na utakmicu, pošto je ovo zaista prilika koja se javlja jednom u životu. Britanija poslednjih trideset godina nije bila domaćin prvenstva, i do karata je izuzetno teško doći. Naravno, bilo bi nam zadovoljstvo da Hari ostane kod nas do kraja letnjeg raspusta, i da ga bezbedno ispratimo na voz nazad u školu. Najbolje bi bilo da nam Hari pošalje vaš odgovor što je pre moguće, na normalan način, pošto normalski poštar nikad nije dostavljao pisma na našu kuću, čak nisam sigurna ni da zna gde je. It would be best for Harry to send us your reply as soon as possible, in the normal way, as the normal postman has never delivered letters to our house, I'm not even sure he knows where it is. Nadam se da ću uskoro videti Harija, Iskreno Vaša, Moli Vizli.

P.S. Nadam se da sam stavila dovoljno poštanskih markica.

Teča Vernon je završio sa čitanjem, gurnuo ruku nazad u džep od košulje, i izvukao još nešto. – Pogledaj ovo – zareža. Izvukao je koverat u kome je došlo pismo gospođe Vizli, i Hari je morao da se upinje da obuzda smeh. Svaki njegov centimetar bio je pokriven poštanskim markama, osim par kvadratnih centimetara spreda, u koje je gospođa Vizli sitnim rukopisom zgurala adresu Darslijevih. – Pa, znači ipak je stavila dovoljno markica – reče Hari, trudeći se da zvuči kao da je grešku gospođe Vizli svako mogao da napravi. "Well, she put enough stamps after all," Harry said, trying to sound like anyone could have made Mrs. Weasley's mistake. Oči njegovog teče blesnuše. – Poštar je primetio – reče kroz stisnute zube. – Veoma ga je zanimalo da sazna odakle je ovo pismo došlo, da znaš. Zato je i zazvonio na vrata. Izgleda da mu se to učinilo smešnim. Hari ne reče ništa. Drugi ljudi ne bi razumeli zašto teča Vernon pravi toliku larmu oko viška poštanskih markica, ali Hari je živeo s Darslijevima dovoljno dugo da bi morao znati koliko su oni osetljivi u vezi sa svim iole neuobičajenim. Najviše od svega su strahovali da će neko otkriti da su povezani (ma koliko daleko) s ljudima poput gospođe Vizli. Teča Vernon je i dalje zurio u Harija, koji se trudio da održi neutralan izraz lica. Ukoliko ne učini ili ne kaže nešto glupo, možda mu predstoji najveći provod u životu. Čekao je da teča Vernon nešto kaže, ali je ovaj samo nastavio da zuri. Hari odluči da prekine tišinu. – Pa, mogu li, onda, da idem? – upita. Blag grč prođe teča-Vernonovim velikim ljubičastim licem. Brkovi se nakostrešiše. Hari pomisli kako zna šta se dešava iza brkova: žestoka bitka, pošto su se upravo sukobila dva teča-Vernonova osnovna instinkta. Dopustiti Hariju da ide usrećilo bi ovog dečaka, a to je nešto protiv čega se teča Vernon bori već trinaest godina. S druge strane, dopustiti Hariju da ide kod Vizlijevih do kraja leta pomoglo bi mu da ga se otarasi dve nedelje ranije nego što je bilo ko mogao i da se nada, a teča Vernon je mrzeo da mu Hari boravi u kući. Da bi sebi dao vremena da razmisli, činilo se, pogledao je ponovo dole u pismo gospođe Vizli. To give himself time to think, it seemed, he looked down again at Mrs. Dursley's letter. – Ko je ova žena? – upita buljeći u potpis s odvratnošću. – Videli ste je – reče Hari. – Ona je majka mog prijatelja Rona, dočekivala ga je sa Hog... Sa školskog voza, na kraju prošlog polugodišta. Umalo nije rekao Hogvorts ekspres, a to je bio siguran način da isprovocira tečinu plahovitu narav. He almost said "Hogwarts Express," which was a sure way to provoke the easily frightened creature. U domaćinstvu Darslijevih niko nije naglas spominjao ime Harijeve škole. Teča Vernon iskrivi svoje ogromno lice, kao da pokušava da se seti nečeg vrlo neprijatnog. – Zdepasta žena? – konačno zareža. – Sa gomilom crvenokose dece? Hari se namršti. Pomisli kako je smešno da teča Vernon bilo koga nazove „zdepastim“ kada je njegov sin Dadli postao širi nego duži. Teča Vernon opet pregleda pismo. Uncle Vernon reviews the letter again. – Kvidič – promrmlja ispod daha. – Kvidič... kakva je to koještarija? Hari oseti drugi napad nerviranja. – To je sport – reče kratko. – Igra se na met... – U redu, u redu! – reče teča Vernon glasno. Hari vide, s malim zadovoljstvom, da njegov teča izgleda blago uspaničeno. Očigledno, njegovi nervi nisu mogli da podnesu zvuk reči „metla“ u njegovoj dnevnoj sobi. Stoga potraži spas u ponovnom iščitavanju pisma. So he sought refuge in rereading the letter. Hari vide kako njegove usne oblikuju reči „pošalje vaš odgovor, što je pre moguće, na normalan način“. Potom se teča namršti. – Kako to misli, na normalan način? – procedi on. – Normalan za nas – i pre nego što je teča stigao da ga zaustavi, dodade – znaš, sovina pošta. To je normalno za čarobnjake. That's normal for wizards. Teča Vernon je izgledao zgranuto, kao da je Hari upravo izrekao odvratnu psovku. Uncle Vernon looked shocked, as if Harry had just uttered a disgusting curse. Drhteći od besa, on baci nervozan pogled kroz prozor, kao da očekuje da vidi nekog od komšija uha prislonjenog uza staklo. – Koliko puta treba da ti kažem da ne spominješ te neprirodnosti pod mojim krovom? – prosikta, lica sada već modrog kao šljiva. – Stojiš tu, u odeći koju smo Petunija i ja stavili na tvoja nezahvalna leđa... – Tek pošto je Dadliju dosadila – reče Hari hladno. I zaista, bio je obučen u duksericu koja mu je bila toliko velika da je morao pet puta da zavrne rukave da bi bio u stanju da koristi šake, i koja je padala preko kolena njegovih izuzetno vrećastih farmerki. And indeed, he was wearing a sweatshirt that was so big on him that he had to roll up the sleeves five times to be able to use his hands, and which fell over the knees of his extremely baggy jeans. – Nećeš sa mnom tako da razgovaraš! - You will not talk to me like that! – reče teča Vernon, drhteći od besa. Ali Hari to više nije mogao da trpi. Prošli su dani kada je bio primoran da poštuje svako glupo pravilo Darslijevih. Nije držao Dadlijevu dijetu, i sigurno neće dopustiti teči Vernonu da ga spreči da ode na Svetsko prvenstvo u kvidiču, ne ako se i on, Hari, nešto pita o tome. He didn't follow Dudley's diet, and he definitely won't let Uncle Vernon stop him from going to the Quidditch World Cup, not if he, Harry, has a say in it. Hariju se ote dubok, umirujuć uzdah, pa onda reče: – Okej, ne mogu da gledam Svetsko prvenstvo. Harry let out a deep, calming sigh, then said: - Okay, I won't watch the World Cup. Mogu li sada da idem? Imam pismo za Sirijusa koje hoću da dovršim. Znaš... moga kuma. Uspeo je. Rekao je čarobne reči. Sada je posmatrao kako se ljubičasta boja postepeno, u flekama, povlači s teča-Vernonovog lica, zbog čega je ono izgledalo kao loše promešan sladoled od kupine. – Ti... njemu pišeš, zar ne? – reče teča Vernon lošom imitacijom staloženog glasa, ali Hari je video kako se zenice njegovih sitnih očiju sužavaju od iznenadnog straha. - said uncle Vernon with a poor imitation of a calm voice, but Harry could see how the pupils of his small eyes narrowed from sudden fear. – Pa da – reče Hari, nonšalantno. – Odavno nije čuo novosti od mene i, znaš, ako ih ne bude čuo, može pomisliti da nešto nije u redu. Tu stade, da bi uživao u utisku koji su ostavile njegove reči. He stopped to enjoy the impression left by his words. Gotovo je mogao da vidi zupčanike kako rade ispod teča-Vernonove guste, tamne, brižljivo počešljane kose. Ukoliko pokuša da spreči Harija da piše Sirijusu, Sirijus će pomisliti da se s Harijem loše postupa. If he tries to stop Harry from writing to Sirius, Sirius will think Harry is being mistreated. Ako kaže Hariju da ne može da ide na Svetsko prvenstvo u kvidiču, dečak će pisati Sirijusu, i ovaj će onda znati da se s Harijem loše postupa. If he tells Harry that he can't go to the Quidditch World Cup, the boy will write to Sirius, and then Sirius will know that Harry is being treated badly. Teča Vernon je mogao da učini samo jednu stvar. Hari je takoreći mogao da vidi kako mu se zaključak postepeno formira u glavi, baš kao da je veliko brkato lice providno. Harry could almost see how his conclusion was gradually forming in his mind, as if his big bushy face was transparent. Hari se trudio da se ne smeje, da zadrži na licu što je moguće isprazniji izraz. Harry tried not to laugh, to keep the most blank expression on his face possible. A onda... – Pa dobro, onda. Možeš ići na to prokleto... to glupo... svetsko prvenstvo u toj stvarčici. Piši i reci tim – tim Vizlijevima da te pokupe. Nemam ja vremena da te vozam po celoj zemlji. I don't have time to drive you all around the country. I možeš tamo provesti ostatak leta. I možeš reći svom – svom kumu... reci mu... reci mu da ideš. – U redu, onda – reče Hari veselo. Okrenu se i uputi se prema vratima dnevne sobe, boreći se protiv nagona da poskoči i usklikne. Ide... ide kod Vizlijevih, i moći će da gleda Svetsko prvenstvo u kvidiču! Napolju, u hodniku, umalo nije naleteo na Dadlija, koji je vrebao iza vrata, očito se nadajući da će čuti kako Hari dobija grdnju. Izgledao je zaprepašćeno kad je video širok osmeh na Harijevom licu. – Baš je bio izvrstan doručak, zar ne? – reče Hari. – Osećam se baš sito, a ti? Smejući se zapanjenom izrazu na Dadlijevom licu, Hari pođe preskačući po tri stepenika odjednom, i stušti se natrag u svoju sobu. Prvo što je video bilo je da se Hedviga vratila. The first thing he saw was that Hedwig had returned. Sedela je u svom kavezu, zurila u Harija ogromnim ćilibarskim očima i klepećući kljunom pokazivala da joj nešto smeta. Odmah je postalo očigledno i šta joj smeta. – JAO! – reče Hari. – U redu, hajde da se spakujemo i krenemo. Nešto što je ličilo na malu, sivu pernatu tenisku lopticu tog trenutka se sudari s Harijevom glavom. Hari stade žustro da trlja svoju glavu, gledajući naviše da vidi šta ga je klepilo. Harry began vigorously rubbing his head, looking up to see what had smacked him. Vide majušnu sovu, dovoljno malu da mu stane na dlan, kako nekontrolisano leti po sobi kao vatrometna raketa. Hari tada shvati da mu je sova bacila pismo pod noge. On se sagnu, prepozna Ronov rukopis, zatim pocepa koverat. Unutra je bila u žurbi napisana poruka.