1. Predgovor

Paulo Kojeljo, alhemičar.

Izdavač Pajdeja, Beograd 2001. godine.

Predgovor

Bitno je da se uknjiga, za razliku od dnevnika jednog čarobnjaka, koji nije djelo fikcije.

11 godina života posvetio sam proučavanju alhemije.

Sama pomisao na mogućnost pretvaranja metala u zlato,

ili otkrivanje eliksira mladosti,

i suviša je očaravajuća da je ne bi primjetio bilo koji početnik zainteresovan za magiju.

Priznajem da me eliksir mladosti najviše privlačio.

Prije nego što sam shvatio i osjetio prisustvo Boga,

pomisao da će se jednog dana sve završiti, dovodila me je do očajanja.

Tako saznavši za mogućnost da se dospije do tečnosti zahvalljujući,

kojoj bih znatno produžio svoje postojanje,

odlučio sam da se i tjelom i dušom posvetim njenom pronalažanju.

Bilo je to vreme velikih društvenih promjena,

početak 60. godina,

i još se nije moglo doći do ozbilnjih spisa o alhemiji.

Počeo sam, kao i jedna od ličnosti ove knjige,

da trošim ono malo novca što sam imao na kupovinu uvezenih kniga,

posvećujući mnogo saati svakoga dana proučavanju nihovih složenih simvola.

Potražio sam u Rio-de-Žaneiru dve ili tri osobe,

koje su se ozbilno posvetile velikom djelu,

ali one su odbile da me prime.

Upoznao sam još mnogo ljudi koji su za sebe govorili da su alhemičari,

koji su imali sopstvene laboratorije i obećavali mi da će da me upute u tajne umijeća,

ali su za uzvrat tražili da im se plati ćitavo bogatstvo.

Danas shvatam da ti ljudi nisu imali pojma o onome čemu je navodno trebalo druge da podučavaju.

Uprko svoj mojoj prilježnosti, rezultati su bili nikakvi.

Ništo se nije dešavalo od onoga što su priručnici iz alhemije tvrdili svojim komplikovanim rječnikom.

Bilo je tu bezbroj simvola, zmajeva, lavova, sunca, mjeseca i merkura,

i jas sam stalno imao utisak da sam na pogrešnom putu,

jer simvolički jezik ostavlja ogroman prostor za greške.

Očajan što nisam ni malo napredovao, godine 1973. postupio sam kranje neotgovorno.

U to vrjeme sam po ugovoru sa sekretariatom za obrazovanje Mato Grosa,

držao časove iz pozorišne umjetnosti u toj državi,

i rešio da iskoristim svoje učenike,

koji su u pozorišnim laboratorijama kao zadatu temu imali smaragdnu tablicu.

Takav stav zajedno s nekim mojim upadima u močvarnu oblast magije,

doprinijao je da na sobstvenoj koži ositim istinitost poslovice

«Sve se vraća, sve se plaća. Sve što je bilo oko mene, potpuno je propalo».

Narednih šest godina života bio sam prilično skeptičan

prema svemu što se ticalo oblasti mistike.

U tom duhovnom progonstvu naučio sam mnogo značajnih stvari.

Da jednu istinu prihvatamo sada, samo kada je u početku iz dubine duše negiramo,

da ne smijemo bježati od sobstvene sudbine

i da je Božija ruka beskrajno plemenita uprkoz njegovoj strogosti.

Godine 1981. upoznao sam svog učitelja, koji će me vratiti na put koji mi je upisan.

I dok mi je on prenosio svoja znanja, vratio sam se proučavanju alhemije za sobstveni račun.

Jedne noči, dok smo razgovarali posle iscrpljujuće telepatske seanse,

upitah ga zašto je rječnik alhemičara toliko neodredljen i komplikovan.

«Postoje tri vrste alhemičara», reče moj učitelj.

«Oni koji su neodredljeni, zato što ne znaju o čemu govore,

oni koji su neodredljeni, zato što znaju o čemu govore,

ali takođe znaju da je jezik alhemije jezik upućen srcu, a ne razumu.

A treća vrsta, upitah,

to su oni koji nikada nisu čuli za alhemiju,

ali koji su uspjeli da samim svojim životom otkriju kamen mudrosti.

Posle toga moj učitelj koji je pripadao onoj drugoj vrsti,

odluči da mi daje časove iz alhemije.

Otkrih ličnu legendu i Božje znake,

istine koje moj intelektualni način razmišljanja

nije prihvatao zbog toga što su i su više jednostavne.

Otkrih da dostići veliko djelo,

nije zadatak malog broja ljudi,

nego svih ljudskih bića na kugli zemaljskoj.

Naravno, veliko djelo se ne prikazuje

uvek u obliku nekog jajeta ili neke flašice s tečnošu,

nego svi mi možemo, bez i najmanje sjenke sumnje,

da uronimo u dušu svijeta.

Zbog toga, Alhemičar je takođe jedan simboličan tekst.

Na njegovim stranicama, osim što prenosim sve ono što sam naučio o ovoj oblasti,

nastojim da iskažem poštovanje velikim piscima

koji su uspjeli da dosegnu univerzalni jezik,

Hemingveju, Bleйku, Borhesu,

koji je također iskoristio persisku istoriju za jednu od svojih prića,

Malbi Tahanu, između ostali.

Da bih upotpunio ovaj poduži predgovor i prikazao one koje je moj učitelj nazvao

trećom vrstom Alhemičara,

vrjedi truda da vas podsetim na jednu priću koju mi je on isprićao u svojoj laboratoriji.

Majka Božija s djetetom Isusom u narućiju,

rešila je da siđe na zemlju i obiđe jedan samostan.

Puni ponosa, svi fraatri su napravili dugačak red,

sajvak je izlazio pred djevicu da ju iskaže svoje poštovanje.

Jedan je recitovao liepe stihove,

druge pokazao svoje iluminacije kojima je oslikao Bibliju,

treći je izrecitovao imena svih svetih,

i tako redom, monah za monahom,

iskazaše poštovanje djevi Mariji i djetetu Isusu.

Poslednju redu, našao se jedan fraatar,

najskromniji u samostanu,

koji nikada nije naučio mudre tekstove toga vremena.

Roditeli su mu bili jednostavni ljudi,

koji su radili u nekom cirkusu,

i jedino su ga naučili da baca loptice u vis

i izvodi neke cirkuske vještini.

Kada je on došao na red,

ostali fraatri su htjeli da prekinu ukazivanje počasti,

jer nekadašni opsjenar nije imao ništa značajno da kaže,

a mogao je i da pokvari opštu sliku samostana.

Međutim, u dnu svog srca i on je osjećao jednu ogromnu potrebu da nešto dao od sebe za Isusa i Djevicu.

Stideći se, osjećajući na sebe prekurne poglede svoje sabrače,

on je izvukao nekoliko pomorandži iz džepa

i počao da ih baca u vis,

izvodeći usput akrobacije, što je bilo jedino što je umljo.

Tek u tom trenutku mali Isus počao je da se smješi

i da pleska rukama sjedeći u majčinom krilu.

I upravo njemu je Djevica pružala ruke i dala mu da malo podrži Mališana.

Avtor

Posvećeno Ž

Alhemičaru koji poznaje i koristi tajne velikog djela.

A kad iđa hu putem i on uđe u jedno selo,

a žena neka po imenu Marta primi ga u svoju kuću.

I u nje bješe sestra po imenu Marija,

koja i sjede kod nogu Isusovijeh i slušaše bjesedu njegovu.

A Marta se bješe zabunila kako će ga dočekati i prikučivši se reče.

— Gospode, zar ti ne mariš što me sestra moja ostavi samu da služim?

Reci joj dakle da mi pomaže.

A Isus odgovarajući reče joj.

— Marta, Marta, brineš se i trudiš za mnogo, a samo je jedno potrebno.

Ali je Marija dobri dijel izabrala koji se ne će uzeti od nje.

Evanđelje po Luki 10.38-42 Prevod Vuka Stefanovića Karadžića