🦔 PRIČE ZA DJECU - Ja sam Jane Goodall - priča o slavnoj naučnici i njenom životnom putovanju

Ja sam Jane Goodall

Napisao Brad Meltzer

Ilustrirao Christopher Eliopoulos

Ja sam Jane Goodall.

Za moj prvi rođendan,

tata mi je kupio mekanu igračku,

plišanu čimpanzu zvanu Jubilee.

"Jubilee ... upoznaj Jane."

Jako sam voljela Jubilee.

Stvarno jesam.

Jako.

Gdje god da sam išla,

uvijek sam nosila Jubilee sa sobom.

Kad sam bila malo veća djevojčica

poredala bih sve svoje igračke

i igrala se učiteljice,

a Jubilee je jedina imala svoju stolicu.

„U redu, djeco ko zna šta zečevi

vole da jedu?

Da, Jubilee.

Tačno kao i uvijek."

Ipak,

nisam voljela samo svoju igračku čimpanzu.

Voljela sam sve životinje -

čak i gliste koje sam našla u vrtu.

"Jesi li unijela gliste u kuću?"

"Ne brini, mama ... na sigurnom su ..."

"Ispod mog jastuka."

Mama mi je rekla da će gliste biti

sigurnije u vrtu,

pa smo ih iznijele napolje i

zakopale nazad u njihovu kuću.

Kad mi je bilo pet godina,

zanimalo me kako kokoške nesu jaja

pa sam se uvukla u nenin kokošinjac

da promatram.

Na početku su me se sve kokoši plašile.

Tada sam odlučila čučati u ćošku.

Da sam se micala, kokoši bi bile pobjegle.

Ali ja sam bila strpljiva.

Napokon, nakon sati i sati čekanja,

vidjela sam ono što sam čekala.

Kokoš se malo pomaknula i ... hop!

Ispod nje se stvorilo jaje.

"Gdje si bila?

Toliko te dugo nije bilo da smo

organizovali potragu!"

"Nećete vjerovati odakle dolaze jaja!"

To je bio moj prvi istraživački projekt.

Osim životinja, također sam voljela

i prirodu.

Kestenu sam dala ime Ćoško,

a bukvi, Bukva.

Bukva mi je bila najdraža.

"Hvala ti, Bukvo, što si mi dopustila

da čitam ovdje gore."

E da, to je bila još jedna stvar

koju sam voljela: čitanje.

U to vrijeme moja porodica nije imala

puno novca.

Da bismo imali šta čitati

knjige smo posuđivali u biblioteci.

Kad sam imala sedam godina,

dobila sam knjigu koja mi je promijenila

život.

Zvala se Priča o doktoru Dolittleu.

Pročitala sam je jednom, pa opet,

zatim treći put prije nego što sam je

morala vratiti u biblioteku.

Radilo se o čovjeku koji je znao

razgovarati sa životinjama.

U toj knjizi postoji jedna papiga koja

kaže da, ako želite naučiti kako životinje

govore, morate imati "moć zapažanja".

Međutim, ono što mi je najviše ostalo

u sjećanju je dio gdje dr. Dolittlea i

njegove prijatelje životinje progone

i oni dođu do litice.

"Kako ćemo prijeći preko?"

„Most! Brzo - napravimo most!”

U tom trenutku majmuni spoje ruke i noge.

Oni postanu most.

Zar to nije lijepo?

Sve možemo postići zajedničkim radom.

Nakon čitanja te knjige,

obećala sam sebi da ću otići u Afriku i

živjeti među životinjama.

Do dvanaestog rođendana

već sam imala vlastitu grupu ljubitelja

prirode: Klub aligatora.

Moji prijatelj i ja skupljali smo novac

za pomoć starim konjima,

šetali smo prirodom i zapisivali ono

što smo vidjeli (ili barem ja jesam).

A ako ste željeli dobro kotirati u klubu:

“Morate znati prepoznati deset pasa,

deset ptica, deset stabala i pet leptira

ili moljaca. Mogu li ja prva?"

"Nešto mi govori da će ih sve savršeno

imenovati."

“Svako od nas imao je čak i svoje

životinjsko ime. Jane je bila crveni

admiral, a to ime je dobila po jednom

prekrasnom leptiru.

Jesam li bila najbolja učenica?

Ne baš.

Bilo mi je teško probuditi se za školu.

Nisam voljela biti u zatvorenom.

Ali ako smo bili napolju ili je oko nas

bilo životinja - e, to me jako zanimalo.

“Pogodite koliko sam kućnih ljubimaca

imala?

Bio je tu gušter bez nogu imena Ivor,

zamorčići Gandhi i Jimmy,

puževi trkači sa brojevima na sebi,

mačka zvana Kiseli Krastavac,

hrčak Hamlette i kanarinac Peter.

Tu ne brojim pse koje sam čuvala,

poput mog omiljenog Rustyja

koji je volio oblačiti pidžamu."

"Vau"

"To znači da voli pidžamu."

Htjela sam imati posao na kojem bih mogla

naučiti više o životinjama.

Ali u to vrijeme, ljudi su mislili da

djevojke ne mogu biti znanstvenice.

Od djevojaka se očekivalo da postanu

medicinske sestre, sekretarice

ili učiteljice.

Ja sam htjela ići u Afriku.

Htjela sam proučavati životinje.

Srećom, mama mi je uvijek govorila:

“Ako stvarno nešto želiš,

potrudi se da bi to ostvarila.

Ako ne odustaneš, naći ćeš načina.

Nikad to nisam zaboravila.

Uskoro sam dobila svoju priliku.

Jedna od mojih školskih prijateljica

pozvala me da posjetim njenu porodicu

u Keniji.

"Tako je! U Africi!"

Da bih platila svoj put,

radila sam kao konobarica

i sakrivala novac pod tepih.

Jednog dana, navukla sam zavjese,

izbrojala sve i ...

“Imam dovoljno! Idem u Afriku! "

Putovanje je trajalo dvadeset i jedan dan

brodom.

Imala sam dvadeset i tri godine.

Sve se činilo kao san,

sve dok nisam ugledala žirafu,

koja je buljila pravo u mene.

Imala je tamne oči, duge trepavice,

crni jezik i žvakala je bagremove bodlje.

Znala sam da moj san postaje stvarnost.

Napokon sam bila u Africi doktora

Dolittlea.

Dva mjeseca kasnije,

život mi se opet promijenio.

Neko mi je rekao:

"Ako te zanimaju životinje, moraš

upoznati..."

“Doktor Louis Leakey. Drago mi je."

"Ja sam Jane Goodall."

"Čujem da voliš životinje."

"Ne možete ni zamisliti."

Doktor Leaky je bio antropolog,

što znači da je proučavao kako ljudi žive,

a također i paleontolog,

što znači da je proučavao fosile i kosti.

Na početku me zaposlio kao sekretaricu.

Ali brzo ga je dojmilo ono što sam znala

o životinjama, uključujući i njegove

kućne ljubimce.

Na kraju mi je dr. Leakey ispričao o novom

poslu koji je uključivao proučavanje

čimpanza izbliza.

Rekao je da će odlazak u šumu biti težak.

Da će biti opasno.

Ali kad bismo mogli saznati kako danas

žive čimpanze, saznali bismo više o tome

kako su živjeli naši vlastiti

praistorijski preci.

"Nemam fakultetsku diplomu,

niti sam obučena, nemam ni iskustva,

ali želim taj posao."

"Jane, čekao sam da to kažeš."

Provela sam godinu dana čitajući sve

što sam mogala o čimpanzama.

"Uvijek ih promatraju u laboratoriju.

Niko ih nije proučavao u džungli,

gdje zapravo žive. "

Rekli su da mi treba vodič, plus pratitelj

Moja mama se ponudila da dođe.

Bila sam spremna.

"Znala sam da nećeš odustati."

Nikad neću zaboraviti dan: 16. Juli 1960.

dan kad sam prvi put kročila u današnji

nacionalni park Gombe u Tanzaniji,

u Africi.

Sa dvadeset šest godina napokon sam

stigla do doma čimpanzi.

Bilo je to mjesto koje mi je

promijenilo život.

Tokom jednog od mojih prvih istraživanja

vidjeli smo dvije čimpanze kako jedu

na visokom drvetu.

Primijetile su nas i pobjegle.

"One nas se plaše."

Sljedeći dan nismo vidjeli

nijednu čimpanzu.

Ni dan nakon toga nije bilo čimpanza.

Mjesecima sam im se pokušavala približiti,

ali one su neprestalno bježale.

Tada sam počela ići sama.

Samo ja.

Otišla bih do visokog područja

zvanog Vrhunac i svojim dvogledom

pogledala ispod sebe.

“Ovo je bila moja tajna. Budi strpljiva.

Saznaj kako žive.

Polako se približavaj sve bliže i bliže."

S vremenom sam vidjela da su se čimpanze

družile u grupama od šest ili manje.

Ženske čimpanze bile su sa djecom.

Muške čimpanze družile su se međusobno.

To nisu bile bezumne životinje.

Bila je to zajednica.

Ipak, trebalo mi je gotovo godinu dana

da uspijem prići čimpanzama

na stotinu metara.

Jednog dana, vratila sam se u kamp

i saznala:

"Jedna od muških čimpanza uzela je

našu hranu, uključujući i tvoje banane."

"Fantastično! To znači da me se više

ne plaše. Kladim se da će se vratiti

sutra."

Sutradan sam čekala i čekala.

Nije bilo čimpanzi na vidiku.

A onda, u četiri posljepodne,

začula sam šuštanje pored svog šatora.

Bila je to velika muška čimpanza

s gustom bradom.

"David Sivobradi."

Tako sam ga nazvala.

U to vrijeme ljudi su mi govorili da

postoji

"određeni način" za proučavanje životinja

da čimpanzama ne bih smjela davati imena.

Rekli su da bi životinje trebale imati

brojeve, a ne imena.

Zašto?

Mislili su da životinje nemaju osobnost

ni osjećaje.

Mislili su da ćemo se, ako im damo imena,

pretvarati da su poput nas.

Ali to je ono što niko nije shvaćao.

Životinje jesu poput nas.

Tog dana David Sivobradi uzeo je moje

orahe. I moje banane.

Mjesec dana kasnije uzeo mi

je jednu bananu iz ruke!

Čak i kasnije, u šumi,

polako mi je prišao i provjerio

imam li bananu u džepu.

Bio je to jedan od trenutaka kojima se

najviše ponosim: kad su ostale čimpanze

napokon shvatile da nisam prijetnja.

Bila sam njihova prijateljica.

I one su bile moji prijatelji.

S vremenom, gledajući čimpanze kao

pojedince, mogla sam ih istinski razumjeti

"Ko želi još jednu bananu?"

David je bio miran,

iako je volio dobivati ono što je želio.

"U redu je, prijatelju, smiri se."

Golijata je bilo lako uzbudljiv.

William je bio sramežljiv.

Stara Flo bila je snažna majka,

uvijek je dovodila kćer i sina.

Dok sam ih promatrala,

saznala sam možda i najzanimljiviju stvar.

Jednog dana vidjela sam Davida Sivobradu

kako skida lišće s grančice,

a zatim je grančicu stavio u humku

od termita.

Nije samo koristio grančicu kao alat.

On je napravio taj alat.

Prije toga, znanstvenici su mislili

da samo ljudi mogu izrađivati alat.

Sad nije bilo sumnje da su

te životinje inteligentne.

Svake večeri bih u svoj dnevnik

zapisivala svoja zapažanja.

I svaki dan sam vidjela čimpanze

kako rade iste stvari kao i mi:

Drže se za ruke.

Škakljaju se.

Ljube se.

Čak se i tapšaju po leđima

kako bi se umirile.

Što sam više promatrala,

to sam više učila.

Ubrzo sam imala toliko informacija

da mi je trebao kasetofon za snimanje.

Onda mi je trebao pomoćnik koji bi mi

pomogao promatrati sve ostale porodice

čimpanza u šumi.

Šest godina kasnije,

ono što je počelo s bilježnicom i dvogledom

postalo je pravi istraživački centar.

Sad sam ja bila glavna.

„Zar to nije prekrasno?

Pogledajte što možemo zajedno sagraditi.

Danas, zahvaljujući našem radu u Tanzaniji

cijeli svijet zna da životinje imaju

svoje osobnosti i složene međusobne odnose.

Puno puta u životu su mi govorili

da postoji "određeni način" kako nešto

treba uraditi:

"Određeni način" proučavanja životinja,

"Određeni način" na koji bi se djevojke

trebale ponašati.

Govorili su mi da se pridržavam pravila.

Umjesto toga slijedila sam svoj instinkt.

U životu ćete lako vidjeti kako se drugi

"razlikuju" od vas.

Ali toliko se više može naučiti ako

umjesto toga vidite koliko smo svi slični.

Svi mi - sva živa bića -

dijelimo toliko toga.

Imamo toliko toga zajedničkog.

Kad to shvatimo i pazimo jedni na druge...

To je najljepši način zajedničkog života.

„Danas se ono što je dr. Goodall započela

razvilo u nešto veliko i podsjeća ljude

da svi svakodnevno dijelimo ovu zemlju.

Kada štitimo planet,

štitimo i jedni druge."

“Čak i sada,

zajedno s institutom Jane Goodall,

ona radi na spašavanju ugroženih vrsta,

uključujući svoje voljene čimpanze,

a istovremeno brine i o našem okolišu.

„S više od 150 000 mladih

u više od 130 zemalja,

mreža korijena i izdanaka povezuje mlade

razne dobi koji dijele želju za stvaranjem

boljeg svijeta.

Nazovite ih. I ti možeš biti ekolog."

“Želite li raditi sa životinjama jedan dan?

Posmatrajte svoje omiljene životinje

i pogledajte šta rade.

Pravite bilješke.

Čitajte knjige o njima.

Oni su toliko slični nama."

Ja sam Jane Goodall i vidim toliko toga

što nam je zajedničko.

Gledajte . Posmatrajte. Budite strpljivi.

Naučit ću vas ovo:

Ne posjedujemo ovu Zemlju.

Mi je dijelimo.

Slušajte osjećaje u svom srcu.

Odgovorni smo za životinje oko sebe.

Moramo se pobrinuti za njih.

Kad je netko od nas u nevolji -

bilo da je osoba, stvorenje ili sama priroda

moramo pružiti ruku i pomoći.

Kad tako uradimo, gradimo most ...

Most koji će nositi sve nas.

Kraj

Hvala vam što ste čitali sa nama!

Nemojte zaboraviti da kliknete

“like” i PRETPLATI ME

kako biste bili obaviješteni

o novim pričama kada ih objavimo.

Ćao Klinci