ULAZAK U PORTAL

I...eto... još ni dan danas ne znam što se to dogodilo. Ne mogu objasniti. Ne

znam... do danas nisam našla objašnjenje.. kao da sam upala u neki portal, drugi

svijet...

ULAZAK U PORTAL

Priča je temeljena na dva istinita događaja

Živim u gradu. Tamo sam rođena, tamo sam odrasla, no cijeli život s vremena

na vrijeme odlazila sam na selo kod svoje bake i tete. Tamo mi je uvijek bilo

zanimljivo jer je teta, „stara cura“ kako su je zvali jer se nikad nije udala, ona je

uvijek pričala razne događaje koji su se dogodili njoj ili nekoj od njezinih

prijateljica. Kad je teta meni i mojoj sestri pričala neke takve priče, baka je

uvijek govorila: „Ma daj, šta im pričaš te gluposti...“ Ali mi smo uvijek htjele

čuti priču do kraja. Nekad je bila strašna, nekad baš jeziva pa nismo mogle noću

spavati, a nekad baš smiješna. Teta je uvijek pričala priče s ozbiljnim izrazom

lica pa su smiješne priče bile još smiješnije kad ih ona priča.

Sada sam odrasla pa nemam puno vremena posjećivati baku i tetu na selu. No,

prošlo ljeto sam otišla tamo na 3 dana. Sviđalo mi se promijeniti gradsku gužvu

s tišinom u prirodi. Kad sam došla, obje su bile sretne što me vide. Baka je sad

već dosta stara, ima 86 godina pa većinu vremena leži u krevetu. Brzo ide

spavati, a za to vrijeme ja i teta sjednemo u kuhinju i razgovaramo.

To prošlo ljeto kad smo sjele za stol, rekla sam joj:

„Teta, daj mi ispričaj neku tvoju priču. Puno si mi pričala kad sam bila mala, ali

se većinu toga ne sjećam.“

Ona je stala na trenutak kao da razmišlja što da priča, a onda je rekla:

„E, ako želiš čuti jednu baš dobru priču, pričekaj do sutra. Sutra navečer doći će

k nama jedna moja prijateljica. Ona ima jednu jako dobru priču koju je baš ona

doživjela. Ispričala mi ju je još davno, ali ti si bila premala da ti ju pričam. Ne bi

razumijela. Ali sada si dovoljno velika da shvatiš. Sutra, sutra će ona doći pa ćeš

čuti.“

Dobro. Može. Pričekat ću do sutra. Bila sam nestrpljiva, ali sam čekala do

sljedeće večeri. Baš me zanimalo je li ta priča isto tako zanimljiva kao i priče

moje tete. Nisam se razočarala. Kad sam čula što je teta Manuela ispričala, bila

sam sretna što sam došla na selo i provela tu večer s njih dvije. No krenimo od

početka.

Sutra u 10 sati navečer teta i ja smjestile smo baku u krevet. Nakon toga smo

sjele za stol. Teta je skuhala čaj i pripremila 3 šalice.

„Zašto kuhaš čaj ako je piće koje ćemo piti već na stolu?“ – rekla sam joj šaljivo

i pogledala na rakiju koja je stajala na stolu.

Tada smo čule kucanje na vratima. Teta je otišla otvoriti vrata. Na vratima je

bila teta Manuela.

„Oh, draga, ti si, došla si. Uđi.“

Teta Manuela ima oko 60 godina kao i moja teta. Rekle su mi da su nekada

zajedno radile u tvornici. Tamo su se upoznale. Ja sam bila nestrpljiva:

„Teta Manuela, hoćeš li nam ispričati svoju priču?“ – pitala sam ju.

„Haha“ – nasmijala se – „Naravno. Zato sam i došla. Tvoja teta mi je rekla da

želiš čuti moju priču. Ali pazi, ovo što ćeš čuti je istina, ja ti se kunem, a ti sad

vjeruj ili ne vjeruj, meni je svejedno.“

Tako je rekla i počela priču...

Kad sam bila mlada, svako ljeto sam odlazila na more, ali ne da se kupam u

moru ili sunčam na plaži, nego da radim u restoranu kao konobarica ili u hotelu

kao sobarica. Eh, tada su bila teška vremena. Moja obitelj bila je siromašna.

Morala sam raditi. I eto, jednog ljeta otišla sam raditi u Dalmaciju. Jedan dan

radila sam ujutro, jutarnju smjenu, od 6 sati ujutro do 2 sata popodne, a drugi

dan sam radila popodne, od 2 sata do 10 sati navečer. Da, bilo je naporno, ali

morala sam raditi da zaradim novac. Jedne večeri nakon popodnevne smjene

vraćala sam se u svoj iznajmljen stan. Bio je udaljen oko 2 kilometara od hotela

u kojem sam radila.

Te večeri odlučila sam skrenuti u ulicu lijevo da si kupim sladoled. Jela sam

sladoled i šetala uz more. Nakon toga sam krenula u stan. Skrenula sam u jednu

ulicu. Cijelo ljeto sam bila tamo tako da sam poznala grad. Znala sam sve ulice.

No iznenadila sam se kad sam ugledala jedan park na kraju ulice. „Oh, već sam

toliko puta prošla ovuda, a još nisam primijetila ovaj park“, pomislila sam i

ušla u park.

Park je bio pun visokih drva/stabala. Hodala sam samo ravno po stazi. Prošlo

je oko 10 minuta, a ja još nisam izašla iz parka. „Pa gdje je kraj“, pomislila

sam. Hodala sam i dalje, i dalje, i dalje, ali još nisam izašla. Već je počeo

padati mrak. Oko mene nije bilo nikoga da ga pitam za smjer. Nisam imala

drugi izbor nego da hodam i dalje. Samo ravno. I eto, nakon nekog vremena,

konačno sam vidjela izlaz. Tada je već pao mrak pa sam vidjela neka svjetla.

Činila su se kao svjetla prozora u kući.

Izašla sam iz parka. Uh, konačno. Ali nisam znala gdje sam. Vidjela sam tu

zgradu odakle su dolazila svjetla i krenula prema njoj. Htjela sam naći nekog da

ga pitam kako da se vratim i dođem u svoj stan.

Došla sam do ulaza u zgradu. Iz zgrade se čula glazba. Zvučalo je kao disko

klub. Ispred zgrade nije bilo nikoga pa sam otvorila vrata da potražim nekoga

unutra.

Ušla sam u neki hodnik. Ni tamo nije bilo nikoga. Prošla sam kroz hodnik i

otvorila druga vrata. Tada sam došla u disko klub. Ljudi su plesali, neki bend je

svirao, pjevač je pjevao i konobari su posluživali ljude. Stala sam i gledala koga

da pitam gdje sam, željela sam samo da znam gdje sam, a onda ću već znati

kako da se vratim u stan.

Pored mene su plesale dvije cure. Dodirnula sam jednu od njih po ramenu i

rekla: „Oprosti, mogu li te nešto pitati?“ Ona se okrenula, a ja sam

problijedila. Njezino lice bilo je kao lice starice, oči su joj bile crne, a koža

blijeda, no tijelo joj je bilo mlado. Uplašila sam se i odmah pogledala drugu

curu i shvatila da i ona izgleda isto – lice staro, a tijelo mlado. Oči sasvim crne.

Pogledala sam ljude koji su plesali oko nas i shvatila da svi gledaju u mene. Baš

svi su me gledali i svi su imali iste crne oči, u licu su bili starci, a tijelo kao što

imaju mladi ljudi.

Na smrt sam se preplašila i počela trčati van. Jedva sam otvorila vrata.

Odjednom su bila tako teška pa sam ih morala snažno gurati. Konačno sam

uspjela. Protrčala sam i onaj mali hodnik i gurnula i druga vrata.

Uspjela sam. Srce mi je lupalo i bila sam sva znojna. No, kad sam izašla, vani je

bio dan, a ne noć. Unutra sam bila oko 10 minuta, barem mi se tako činilo, pa

kako je moguće da je već jutro. Uzela sam mobitel iz torbe i vidjela 10

propuštenih poziva od šefice. Imala sam i poruku od nje: „Gdje si ti? Smjena je

počela, jesi li zaboravila da radiš ujutro?“ Pogledala sam koliko je sati. Bilo je

6 i pol.

Uh, moram na posao, pomislila sam i kao da sam odjednom zaboravila što mi se

upravo dogodilo. No, kad sam pogledala okolo da vidim gdje sam, opet sam se

prisjetila što mi se upravo dogodilo. Jer, zgrada iz koje sam maloprije izašla

bila je zaključana. Nije se čula glazba. Potrčala sam da nađem park kroz koji

sam išla, ali na tom mjestu nije bilo parka nego samo neko gradilište. S druge

strane se čula gradska gužva. Brzo sam potrčala tamo i konačno ugledala

jednog čovjeka koji je hodao ulicom. Pitala sam ga gdje smo i kad mi je rekao,

shvatila sam da sam na drugoj strani grada. Sjela sam u prvi bus da čim prije

stignem na posao. Na sreću, imala sam radnu odjeću još u torbi od jučer. Došla

sam na posao, ali nisam ni šefici ni nikome drugome rekla što mi se dogodilo i

gdje sam bila. Mislili bi da sam luda. Rekla sam da sam zaspala i ispričala se.

Nije bilo problema, šefica me samo korila.

Prva osoba kojoj sam ovo ispričala bila je tvoja teta. Nikome drugome nisam

pričala jer jednostavno – ne znam objasniti. Ni sada, nakon 16 godina ne znam

gdje sam bila i što se dogodilo. Kao da sam ušla u neki portal, neki drugi svijet,

gdje vrijeme ide puno brže nego u našem svijetu.

A tko su bili ljudi u toj zgradi – ni to ne znam. Radila sam puno u hotelu pa

nisam imala vremena istražiti povijest te zgrade i tog mjesta. A i iskreno –

bojala sam se vratiti se tamo. Bojala sam se kad sam se samo sjetila lica tih

ljudi i kako me svi gledaju. Jezivo. Ali eto, sad sam već stara pa se ne bojim.

Ljudi s vremenom postanu hrabriji i opušteniji. Baš sam razmišljala da bih

mogla otići tamo i vidjeti tu zgradu opet, pitati ljude koji tamo žive što znaju o

zgradi. Možda se još nekome dogodilo isto što i meni.

Teta Manuela je završila svoju priču. Njezina priča mi je bila jako zanimljiva i

naravno, čudna. Predložila sam joj da zajedno odemo na to mjesto. Pristala je.

Teta je rekla da mora ostati kod kuće brinuti se o baki pa ne može s nama.

Eto, teta Manuela i ja smo se dogovorile da ovo ljeto odemo u Dalmaciju i

istražimo to mjesto. Kad se vratim, (ako se vratim heh), ispričat ću što smo

saznale.

Nastavit će se...