NEISPUNJENO OBEĆANJE

Luka me je častio pivom pa sam rekao da ću ja njega častiti sljedeći put. Ali

nema veze, počastit ću ja njega uskoro, za svoj rođendan...

NEISPUNJENO OBEĆANJE

Kad ljudi iznenada odu s ovog svijeta, vjerojatno nisu bili spremni pa na onom

svijetu i dalje žele živjeti kao što su živjeli na ovom svijetu. Žele raditi sve što

su ovdje radili i družiti se s ljudima s kojima se nisu stigli družiti ovdje.

Takvo je bilo objašnjenje moje bake kad sam joj ispričala što sam čula – što mi

je rekao Mateo, dečko koji živi u našem selu. On je dvije godine stariji od

mene, ali se poznajemo još iz škole.

Srela sam ga nekidan ispred dućana. Nisam ga dugo vidjela pa sam ga upitala

kako je, gdje je, što radi. Pitao je i on mene, pitao za moje sestre i tako... pa sam

pitala i ja njega za njegovog brata – kako je Luka? Heh, na to pitanje, Mateo je

na trenutak zastao i duboko udahnuo i izdahnuo.

-Luka - počeo je pričati - Luka je još uvijek zbunjen, tih, miran...nije kao prije.

-Kako misliš još uvijek? Od kad? Luka kojeg ja poznajem nikad nije bio miran.

– rekla sam Mateu.

-Točno. Ali eto, sad je potpuno drugačiji. Drugačiji je još od onda kad je

razgovarao s tetom Danijelom.

-Čekaj, čekaj, što se dogodilo? Kakve veze ima teta Danijela? Ma, koja uopće

teta Danijela? –ništa mi nije bilo jasno.

-No dobro, reći ću ti sve – počeo je Mateo svoju priču...

Sjećaš se kad je u proljeće umro Bojan – Lukin prijatelj iz škole. Išli su u isti

razred. Oni su ostali prijatelji i nakon što su završili školu. Družili su se skoro

svaki tjedan. Išli su na pivo s vremena na vrijeme. Kad je Bojan doživio

prometnu nesreću i poginuo, Luka je jako plakao. Prvi put u životu sam ga vidio

da plače. Bilo mu je jako žao. No, prošlo je nekoliko tjedana i Luka je bio opet

onaj stari Luka. Vidio je da mora nastaviti sa svojim životom, nema druge

opcije. I nastavio je on, sve je bilo u redu, dok jednog dana nije došla k nama

teta Danijela, Bojanova mama. Naša mama ju je pozvala u dnevni boravak i

skuhala kavu. Luka i ja smo ju došli pozdraviti. Kad je vidjela Luku, rekla mu je:

-O Luka, noćas sam te sanjala. Zapravo ne tebe nego mojeg Bojana. Pričao mi

je o tebi.

Luka je odmah postao znatiželjan i pitao tetu Danijelu što joj je u tom snu Bojan

pričao.

-Bio je ljut – rekla je teta Danijela – rekao mi je: no, eto, ništa nisam stigao. I

pivo sam ostao dužan prijatelju. Prošli put kad smo bili u „Lumini“ Luka me je

častio pivom pa sam rekao da ću ja njega častiti sljedeći put. Ali nema veze,

počastit ću ja njega uskoro, za svoj rođendan...

Nakon što je teta Danijela to rekla, Luka je postao sav blijed. Gledao sam ga i

pitao što mu je, ali nije mi odgovorio. Samo je gledao ispred sebe u jednu točku.

Tada je došla mama sa šalicama kave i počela razgovarati s tetom Danijelom o

nekim njihovim temama, haljine, cvijeće i to. Zato smo Luka i ja otišli iz

dnevnog boravka, ostavili smo ih da razgovaraju u miru.

Došli smo u kuhinju i pitao sam brata: Hej stari šta ti je?

Blijed si. Jesi dobro? Luka me je pogledao i rekao:

-Jesi čuo? Jesi čuo šta je teta Danijela rekla? Častit će me pivom za svoj

rođendan. Da je živ, Bojanov rođendan bi bio uskoro – 18.6. – za dva tjedna!

-Da, i? – nije mi bilo jasno.

-Znači da ću umrijeti za dva tjedna. – odgovorio mi je brat.

-Ma daj, zašto bi ti umro za dva tjedna? Kakve su to gluposti!

-Bojan je svojoj mami u snu rekao da ćemo zajedno piti pivo za njegov

rođendan. A ne možemo piti ovdje. Pa neće se valjda on spustiti na zemlju. Ja

moram k njemu!

Luka je bio jako uznemiren.

-Ma daj, gluposti, hej stari, pa to je samo san – rekao sam ja. Stvarno mi je bilo

smiješno kako je Luka tumačio taj san. Međutim, nakon ovih njegovih riječi, više

mi nije bilo tako smiješno.

-A da? Znači taj san je samo mašta tete Danijele? A kako onda zna da smo bili

baš u kafiću „Lumina“ i da sam ja častio njega tako da mi je on ostao dužan?

-Čekaj...to se stvarno dogodilo?

-Tako je, dogodilo se. Tjedan dana prije njegove prometne nesreće bili smo

upravo tamo. Popili smo pive i popričali pola sata. Obojica smo žurili nekamo.

On je otišao k svojoj curi, sjećam se. Ne vjerujem da je to sve govorio svojoj

mami.

-Možda joj je rekao, zašto ne bi? Hajde, idemo ju pitati.

-Ma daj, ne znam.

-Hajde!

Baš u tom trenutku čuli smo tetu Danijelu i mamu na hodniku. Teta Danijela je

bila na odlasku. Izašli smo u hodnik da ju pozdravimo i ja sam upitao:

-Teta Danijela, je li vam Bojan, kad je bio živ, rekao da je bio na pivi s Lukom u

„Lumini“?

-Kad je bio živ? Ne, ne, ma ja sam to sanjala. Ono je bio san što sam vam

ispričala.

-Dobro, ali kad je bio živ, je li vam onda to rekao isto?

-Nije, pa... ja ni ne znam, postoji li uopće taj kafić „Lumina“?

Luka i ja smo se samo pogledali. Sad smo obojica bili blijedi.

Od tada, Luka je postao paranoičan. Bio je uvjeren da će Bojan doći po njega i

odvesti ga na pivo za svoj rođendan – 18. lipnja – za dva tjedna. Svaki dan živio

je u strahu. Uzeo je godišnji na poslu. Po cijele dane bio je samo u kući. Čak si

je, hah, zavezao zvono oko vrata kao krava tako da ga mi, ostali ukućani,

čujemo kad ide u WC. Ako me nema dugo, brzo dođite vidjeti jesam li živ –

rekao nam je. Ja...nisam znao što da mislim. Onaj san tete Danijele stvarno je

bio čudan, ali je li moguće da će mi brat umrijeti za dva tjedna? Pa mlad je,

zdrav, ne izlazi iz kuće, što mu se može dogoditi? Ali ipak, nije mi bilo svejedno

kad sam pomislio na to. No srećom, čini se da je to ipak bio samo san jer Luka

je još uvijek živ. Živ, ali ne živahan kao prije.

Croatian with Ivana

-Pa što se dogodilo poslije?

-Pa... - nastavio je Mateo pričati – došao je i taj 18.6.

-Da? Što se dogodilo?

Došao je taj dan kojeg se Luka toliko bojao. A ni meni nije bilo svejedno, kažem

ti. Svi smo bili na poslu – mama, tata, ja – samo je Luka još uvijek bio na

godišnjem pa je bio kod kuće. Ujutro oko 10, pričao mi je, otišao je u kuhinju da

si napravi kavu. Uzimao je mljevenu kavu žlicom i čuo zvono na vratima.

Uplašio se, imao je osjećaj da je Smrt došla na vrata, kaže. Samo je preplašeno

gledao u vrata i nije se ni pomaknuo, ali onda je čuo poznat glas:

-Luka, jesi doma?

Bio je to Karlo, njegov prijatelj. Uh, osjetio je olakšanje. Nije Smrt, dobro je.

Otvorio je vrata i pozvao prijatelja na kavu.

-Čuo sam da si na godišnjem. I ja sam pa sam te došao posjetiti. Dugo se nismo

vidjeli. Šta ima novo? – rekao je Karlo.

Karlo je bio isto Lukin prijatelj iz razreda, kao i Bojan.

Kad su sjedili i pili kavu, Luka je ispričao Karlu o Bojanu, njegovoj mami i

njezinom snu.

-Haha – nasmijao se Karlo – stari, nisam znao da se baviš vješticama i

duhovima. Idi radije na posao, očito ti je dosadno doma, počet ćeš još i letjeti na

metli.

Šalio se Karlo, a onda je rekao:

-Ne vjeruj u svašta. Pa evo, i ja sam bio s Bojanom na piću prije nego je

poginuo. Zaboravio je novčanik u autu pa sam sve ja platio. Bio mi je jako

zahvalan i rekao da će me zbog toga dobro počastiti za svoj rođendan. Sigurno

postoji još ljudi kojima je ostao dužan piće...

Tu su završili s tom temom i pričali o drugim stvarima, svakodnevnim stvarima:

nogomet, auti, posao... Nakon sat vremena Karlo je otišao iz naše kuće. Mama,

tata i ja smo se vratili s posla. Stigla je i večer i vrijeme za spavanje. Rekao sam

Luki:

-Oho, pa je li to moguće, ti si živ!

-Ne šali se – rekao je Luka – dan još nije gotov. Možda me nešto ubije u snu.

-Jooj daj, odustani više od te ideje da ćeš umrijeti. Ipak je to bio samo san

Bojanove mame, očito.

Tako je došlo i vrijeme za spavanje, a onda i jutro. Eto, ništa se nije dogodilo.

Luka je došao u kuhinju na doručak. Bila je subota pa smo svi bili slobodni,

nitko nije radio. Ja sam nam kuhao kavu, a mama je otišla u pekaru da nam kupi

nešto za doručak. Kad je Luka došao u kuhinju, izgledao je puno bolje nego

prije. Bio je veseliji, malo veseliji, ali ipak se vidjela promjena.

-Oho, evo našeg mrtvaca – rekao sam mu u šali.

On se isto nasmijao. Čak. Prvi put nakon dugo vremena vidio sam ga da se

smije. Sjeli smo za stol i čekali pecivo iz pekare da ne pijemo kavu na prazan

želudac. Razgovarali smo o običnim stvarima. Već sam se ponadao da je Luka

zaboravio na Bojana, san i sve to i da će odsad sve biti kao nekad. Ali onda je

stigla mama. Bila je blijeda i uznemirena. Pitali smo ju što joj je.

-Jeste čuli? Sad sam bila u pekari i čula strašnu vijest. Luka, tvoj prijatelj Karlo

je imao prometnu nesreću noćas kad se vraćao iz izlaska, iz disko kluba.

-Ma daj...I kako je sada? U kojoj je bolnici? – pitao je Luka uznemireno, a

mama je rekla:

-Umro je.

I eto, od tada Luka krivi sebe za Karlovu smrt. Ima teoriju da je onaj dan, 18.6.,

kad je Karlo došao u našu kuću na kavu, Luka mu je pričao o Bojanu i snu.

Tada je Karlo rekao da je Bojan i njemu ostao dužan pivo. Luka misli da je tada

Karlo prisjetio pokojnog Bojana na to i tada je Bojan odlučio ipak uzeti Karla k

sebi, a Luku ostaviti na ovom svijetu. Heh, znam, djetinjasta teorija, ali ipak

malo čudno da je Karlo poginuo baš na taj dan, Bojanov rođendan, i to nakon

što je razgovarao s Lukom o Bojanu, i što je još čudnije – baš na onom mjestu,

na onom raskrižju gdje je poginuo i Bojan.

Tako je Mateo završio svoju priču. Ja sam ostala u šoku. Pozdravili smo se i

otišli svatko na svoju stranu – ja u trgovinu, a on kući. Cijelo vrijeme sam

razmišljala o tome što mi je ispričao.

Kad sam došla doma, ispričala sam baki što mi je upravo Mateo ispričao. Ona se

složila s Lukom. Rekla je da to sigurno nije slučajnost.

Ja... ne znam što da mislim. Slučajnost ili ne... U svakom slučaju, žao mi je

Luke. Bio je živahan dečko, ovo ga je sad uništilo. Teško je živjeti s osjećajem

krivnje, a još teže je osloboditi se krivnje i živjeti bez nje.