Trener Edo iz "Života na vagi" - VELIKI INTERVJU

Ja sam uvijek govorio da nije problem u, nije problem u hrani, problem je odkud ta hrana dolazi. Dakle mjesta odkud hrana dolazi, restorana i načina kako pripremaju tu hranu. Ja ću doma vrlo rado svojoj djeci pripremiti pizzu i burger i sve ono što (će) smo negdje u nekom drugom restoranu, nekom drugom mjestu smatrat “fast food” ili nezdravom hranom. Pozdrav dragi gledatelji, gledate youtube kanal 24sata, ja sam Maria Grigoryan Vučković a danas je sa mnom vrlo poseban gost, kineziolog, Edin Mehmedovič. Dobro došao u naš studio. Hvala tebi na pozivu. Hvala. Kako se osjećaš nakon treće sezone emisije na RTL-u? Pa, dobro se osjećam. Zadovoljno, ponosno, jer mislim da smo napravili baš lijepi posao. Mislim da je ovo finale bilo stvarno ono bombastično. Nevjerojatno predivni rezultati kod kandidata, od srca im želim svima puno sreće i da, da zadrže te, ovaj, izgubljene kilograme. Čula sam da ste bili u Gorskom Kotaru i da to vrlo posebna atmosfera i poseban život, po čemu je tako posebno? Yeah, zovemo ga, od milja smo ga zvali “surov kraj”, tako smo se zafrkavali, ali stvarno je pokazao sva svoja lica kroz tih 3 i pol mjeseca koliko smo boravili tamo, poseban je. Na neki način, zato što je jako odsječen od, bar smo mi bili odsječeni od nekakve, ajmo reći, civilizacije od nekakve urbane sredine, gradova. Prvo veće mjesto to je grad… koje su bile skoro sat vremena vožnje od nas ali ta vožnja nije bila autoputom nego po serpentinama, po šumsko, šumskim putevima.

Tako da ta jedna odsječenost ti da jedan osjećaj slobode i na neki način se odmakneš od svih, od naše svakodnevnice koju svaki dan provodimo u gradovima, puno više smo boravili u prirodi, i nekako je bilo, toliko nam je bilo zanimljivo i nesvakidašnja situacija da su nam divlje životinje postale sasvim prirodna pojava.

Srne, jeleni, lisice, divlje svinje i u konačnici medvjedi.

Medvjede smo sretali po nekoliko puta, ovoga, na cesti kad smo se vozili iz Lividraga od kuće jede kandidata, gdje smo bili smješteni kolegica Maja i ja, i to je stvarno jedno ono nesvakidašnje iskustvo. Koliko su bili udaljeni od Vas? Pa stajali su ipred nas, doslovce na dva metra od nas. Bili smo u autu doduše pa smo bili zaštićeni tako da se nismo osjećali onako uplašeno ali fascinantno je. Medvjedica sa dva mala medvjedića kako ovoga se igraju, čak su se malo bili onako zaigrali i prema nama krenuli, prema autu ali onda su ih svjetla od auta malo uplašila tako da su brzo pobjegli. Osim toga Gorski Kotor je predivan, toliko ima sadržaja prirodnih koje se isplati vidjeti i zaista pozivam sve, doslovce imam osjećaj da zvučim kao ambasador Gorskog Kotora, ali stvarno je prelijepo. Mi smo bili na izvoru Kupe, bili smo na nekoliko planinskih obronaka, vrhova, gdje god zagrebeš zapravo imaš jako lijepu prirodu, jako puno toga za vidjeti. A zašto ste bili tamo tako daleko od grada je li to koncepcija ili? Pa, ja vjerujem da, ja vjerujem da iako su prve tri sezone bilo snimane u Zagrebu to jest u okolici Zagreba, otkad smo Maja i ja došli u show kao da smo ovoga krenuli na put kroz putovanje Hrvatskom.

Prvu sezonu, našu prvu sezonu to jest četvrtu sezonu života na vagi snimali smo u zaleđju Crikvenice, na jednom malom mjestu koje zove Grižane. Petu sezonu smo snimali u Slavoniji, blizu Požege u jednom malom selu Stara Kapela. Zaista isto također jedna teška izolacija i ovo je najveća izolacija u kojoj smo bili do sada i ovo je stvarno bilo nešto fenomenalno. Dakle mislim da u krugu deset, petnaest kilometara nije bilo niti jedne jedine kuće za vidjeti tako da zaista je poseban osjećaj.

A s druge strane je ta izolacija itekako dobro došla u ovom procesu koji naši kandidati prolaze da se odmaknu od svakodnevnice, da se odmaknu od svih ovoga podražaja koji bi mogli smetati u ovom, ja bi rekao natjecanju jer oni se između ostalog tamo i natječu ali prije svega mijenjaju svoj životni stil. Upoznaju sebe, mijenjaju se na neki način i želimo da kad završe, kad izađu iz Lividraga, kad izađu iz života na vagi, da zaista budu nove i bolje osobe.

Jesi li ti postala nova i bolja osoba?

Pa, ja mislim da da, ja mislim da je mene ovo iskustvo itekako obogatilo. Ne samo kroz prizmu, na neki način da sam okrunio svoju karijeru kao osobni trener, kao kineziolog. Bavim se tjelovježbom, dvadeset i više godina. Mislim da i to poznavanje i problema s kojima se suočavaju kandidati i na neki način taj jedan pristup u kojem, stvaraš jednu prisnost sa svakim od njih i upoznaješ ih ono do srži do, do, do nekakvog njihovog ono temelja, mora te oblikovati, jer naučiš prihvatiti sve te raznolikosti jer mi tamo živimo za praktički 24 sata na dan sa gomilu različitih ljudi, različitih karaktera, ljudi iz različitih dijelova Hrvatske i kad se nauči živjeti u tako jednoj zatvorenoj cjelini moraš se i sam promjenit. A što ti je bilo najteže? A uvijek mi je najteže zapravo ispadanje. Kada dolazimo jer kako se nalazimo u natjecanju, svaki tjedan imamo vaganje i onda se uspoređuju rezultati timova. Ja kao trener crvenog tima i kolegica Maja kao trenerica plavog tima emotivno proživljavamo uvijek ta vaganja jer je nekako, znaš da je to zapravo situacija u kojoj se vrlo realno da ćeš se morati oprostiti s nekim od kandidata.

Ove sezone smo imali, ja sam imao situaciju u kojoj sam se u prvom tjednu morao, nažalost oprostiti od Luke, jednog mladog dječaka koji je došao ono zaista vrlo motivirano u život na vagi međutim, eto slijedom okolnosti morao je ispasti već u prvom tjednu, ali ono što je bilo fenomenalno... Zašto što je bilo? Pa, zbog izgubio je na vaganju, jer jednostavno nije, ovaj, nismo bili bolji, izgubili smo kao ukupno kao tim i onda tim mora odlučiti jednog od kandidata kog će izbaciti iz show-a, to jest iz tima i nažalost tako je grah pao da je Luka. Jesi plakao? Često se znaju zafrkavati za moje plakanje u showu, ali, ovaj, tom prilikom nisam ali bio sam stvarno tužan zato što mi je nekako Luka bio jako drag i potvrdilo se u konačnici na samom finalu ono što sam na neki način i očekivao i šta smo svi željeli a to je da napravi zaista stvarno veliku promjenu, iako je izašao prvi, Luka je napravio fantastičan rezultat.

Izgubio je pedeset i nešto kilograma, i došao je kompletno kao nova osoba. Dolazi nam Božić. Kako ti slaviš? Badnjak i Božić, novu godinu? Ahhh… uvijek u principu otkad sam postao tata, u krugu obitelji, nekako to se svelo na tome da smo u to vrijeme nekako najviše osjećaš to zajedništvo, prisnost, ljubav i želiš biti u krugu svojih najmilijih. Kako se naša obitelj s godine u godinu povećavala, nas sad već ima popriličan broj, Bogu hvala, i, ovaj, nekako nam je najljepše zapravo te trenutke i pogotovo te najposebnije blagdane provoditi da smo zajedno na okupu.

Saberu se roditelji od supruge, moji roditelji također i šogor i šogorica sa svojim dečkima dođu. I onda nekako tako zajedno provodimo to vrijeme i tako mi je najljepše. Kako izgleda vaš stol? Tko kuha? Pa, poprilično je tradicionalan, iako ja volim malo, ovaj, to začiniti sa raznoraznim ono nekakvim modernim ili suvremenim principima.

Nisam nikad mislio da ću to izgovoriti pogotovo ne u ovakvoj jednoj emisiji kao što je tvoja, da ću to izgovorit naglas, ali ja. Kuham ja i obožavam kuhat. Ne mogu vjerovati. Da. Nekako je na Badnjak to uvijek padne na, na, ovaj, na mene i na punicu, ona priprema ta neka tradicionalna jela obzirom da je punica iz Dalmacije, onda ona nekako dovuče taj dalmatinski štih u našu kuću a onda s druge strane uvijek se ja potrudim nešto napraviti isto što bi ovoga malo donijelo daška suvremene kuhinje, … na primjer? Pa, ja jako volim, recimo u to vrijeme radit sa sipom. Sipa je morska životinja, dakle koja meni je jako draga, jako fina. I onda uvijek radim nekakve kombinacije sa sipom, to mi je nešto što mi je postalo jako, jako zanimljivo.

Uglavnom volimo Badnjak da nam je bez mesa. Dakle Badnjak nam je bez mesa, to najčešće bude neka riba, jedne godine sam radio ako se ne varam čak i ribu u soli, hobotnica, lignje, kao što sam spomenuo sipa. Uglavnom to budu neki morski plodovi. Šogor doduše voli raditi paštetu, pa onda recimo, napravi riblju paštetu isto, tako da evo, tako nekako spajamo, uglavnom to bude ukusi Dalmacije na našem stolu, kad se govori o Badnjaku, kad je u pitanju Božić to najčešće provodimo kod mojih roditelja i onda mama naravno tradicionalno kuha, to je uvijek komad mesa, krumpira, salate onako rekao bi baš pravi tradicionalni ručak.

Jel se puno jede? Pa znaš, šta ću ti reć? Puno hrane bude na stolu ali mislim da ne! Mislim da ne, da smo s godinama naučili nakako svi umjereno jesti i uživati zapravo u druženju, u toj prilici da smo zajedno svi, da se družimo i da kušamo više stvari ali nekako to obilato i pretjerano hranjenje, više nam nije tako popularno, nije nam to toliko, ovaj, fora jer težak je taj osjećaj, poslije i razumiješ zapravo da hrana, da hranu treba promatrat kao sredstvo da uneseš energiju svoje tijelo.

Ona treba biti mjesto okupljanja oko stola gdje ćeš biti zajedno sa svojim dragim ljudima, gdje ćete se smijati, veseliti, uživati u tim zajedničkim trenucima ali nekako pretjerano i prevelika količina hrane unositi u tijelo nekako nisu poželjne. Ali dan poslije Božiča kad je sveti Stefan, ovaj, ja obavezno idem na trening, obavezno idem i to na nekakvu dužu aktivnost poput planinarenja. Provedem taj cijeli dan na otvorenom i vrlo često u zadnjih nekoliko godina povedem i svoje cure sa sobom i na neki način tako obilježimo zapravo te blagdane. I onda je nemoguće da ti raste tjelesna masa jer na neki način potrošiš tu količinu energije koju uneseš u svoje tijelo. Tako da, evo, to je možda neki prijedlog da jednostavno ne smanje aktivnost u to vrijeme nego da jednostavno nastave biti koliko toliko moguće fizički aktivni. I po meni možda nije teretana idealan ovog…. idealno mjesto za njih ali svakako na otvorenom, u prirodi ja mislim da se svatko osjeća dobro i u konačnici će izgubiti te suvišne kalorije. Koje su najbolje vježbe na otvorenom? Meni je osobno planinarenje. Dakle meni, ja se uputim na Sljeme naše, da na naše Sljeme i provedem nekoliko sati u obilasku i to je stvarno najbolji način kako, ovaj, kažem zadržati nekako i kondiciju, na svježem si zraku, u prirodi, povedeš sa sobom cijelu obitelj ako treba, znači nema izgovora, dakle nema alibija za to da netko ne može u tim danima i dalje je neradni dan, tako da se svatko može organizirati da, da ovaj, se provede malo vremena na otvorenom.

A koje je jelo po tvom mišljenju najgore tijekom ovih blagdana za naš organizam, za izgled? Pa, iskreno ja zaista hranu, samo fast food ne bih preporučio, dakle ali obzirom pretpostavljam da fast food restorani ne rade ni u to vrijeme pa onda možda nekako i nije, ovaj, brza procesuirana hrana koje nije poželjna na našem stolu, ne samo u vrijeme blagdana nego u vrijeme i u vrijeme, u ostalo vrijeme godine. To misliš samo na Mc Donalds, KFC ili misliš na kinesku, japansku? Mislim da najviše zapravo je stvar, kako je ta hrana pripremana. Ja sam uvijek govorio da nije problem u, nije problem u hrani, problem je odkud ta hrana dolazi. Dakle mjesta odkud hrana dolazi, restorana i načina kako pripremaju tu hranu. Ja ću doma vrlo rado svojoj djeci pripremiti pizzu i burger i sve ono što (će) smo negdje u nekom drugom restoranu, nekom drugom mjestu smatrat “fast food” ili nezdravom hranom, ali kad mi to radimo u kontroliranim uvjetima , kad znamo od kud ta namirnica dolazi.. Maloprije smo pričali, da imamo tu sreću da nam je plac nešto što nam je vrlo blisko i vrlo ovaj, kako bi se reklo na domak ruke, dakle mi možemo točno znat otkud nam nekakva namirnica dolazi, pogotovo ako imamo dobru kumicu na placu ili nekoga ko nam je od povjerenja i onda sa tim namirnicama slažeš taj fast food o kojem svi pričaju, dakle nije problem fast fooda nego problem je mjesta od kud ta hrana dolazi. Vok, onda ovi bolsi, mislim kad ti pogledaš nutritivni sastav tih namirnica i tog jela, to su vrlo ja bi reko lijepo balansirana jela jel, dok kad govorimo o makronutrijentima dakle ugljikohidrati, količina ugljikohidrata, pa koji su to ugljikohidrati, dakle nisu prženi krumpirići nego je riža, odlično okej, kakva vrsta riže, znamo da postoji na desetke, stotine različitih vrsta riže, sad je pitanje kakvu rižu koji restoran koristi, ja vjerujem da oni bolji restorani stavljaju neku kvalitetniju namirnicu unutra pa onda imaš nekakvo recimo svježe povrće, jako puno se priča o tome, ja zadnjih nekoliko godina proučavam i malo sam zakoračio doduše za sad još uvijek vrlo sramežljivo u vegetarijanstvo, jako mi je interesantan taj princip prehrane, nekakva plant based prehrana nešto što meni stvara jako velik interes i mislim da je to budućnost iako je ona već sadašnjost i vrlo je prisutna, ali kad govorimo o budućnosti mislim da na globalnoj razini, da će se ljudi sve više okretati prehrani koja je bazirana na biljkama. Dakle u tim bolsima imamo nekakvu svježu namirnicu jel i onda još nekakav protein, dakle mislim da po pitanju makronutrijenata je to jako lijepo balansirano, tako da poželjno je apsolutno i japanska i kineska kuhinja ali opet kažem, pitanje je od kud to dolazi, to je ono što je ključno. Ako to dolazi iz restorana iz kojeg

znamo da je provjeren, da zaista pazi na koji način priprema te namirnice odlično. I ono što se vrlo često zanemari je količina soli koja se nalazi u toj hrani, dakle to je nešto što ne vidimo ali s vremenom s godinama , pogotovo od kad sam bio sudionik života na vagi gdje sam se malo više upoznao sa tim nutritivnim čimbenicima

što se tiče prehrane sam vidio zapravo kolko se često ta sol zanemari a ona je sve prisutna.

Po čemu je sol toliko loša? Nije sol kao sama po sebi loša nego mislim da je prekomjeran unos soli problematičan. Pa prije svega navlači na vodu, opterećuje nam unutarnje organe jel dakle naša jetra naš cijeli probavni sustav je pod velikim opterećenjem pogotovo kada je hrana presoljena, tako da mislim da oko toga, mislim da ona stvara i zavisnost. Mislim da stvara jednu ovisnost o hrani jednako kao i slatkiši, jednako kao i šećer tako da treba je balansirati. A ove pekare, tradicionalne bureke, što mislite o tome? Pa da , to je ono kao mislim ja sam, moj

tata je Bosanac, ja sam porijeklom iz Bosne iako sam rođen u Zagrebu i cijeli život živim u Zagrebu ali vrlo često sam imao priliku degustirati bosanska jela. To je fenomenalno, to su sjajne stvari, al opet ponavljam , pitanje je od kud namirnica dolazi.Dakle ja nemam protiv apsolutno niti jedne jedine namirnice, nego samo kažem imam protiv mjesta, ne protiv, ali ne slažem se sa mjestom od kud ta namirnica dolazi tj iz kojih restorana i na koji način se priprema, tako da meni je burek,za mene je burek samo sa mesom, da se razumijemo, ali je apsolutno dobro došla hrana i znam je ponekad pojesti, ne često ali rado ću pojesti. A čitaš li sastav? S godinama sve više,da i trebalo mi je neko vrijeme da sazrijem i ja isto da malo naučim zapravo da treba pogledat stražnju stranu i etiketu svakog proizvoda pogotovo

kad nisi siguran da ovoga, da se malo bolje upoznaš s time što točno koja namirnica nudi. Moram ti priznati najviše sam o tome počeo razmišljati kad sam postao tata, kad smo postali roditelji, znaš onda si hipersenzibilan, onda tek počneš razmišljat o tome jer više nije samo moje tijelo i ono što radim za sebe nego što radim za svoje dijete, a tu sam jako osjetljiv, tako da to je nešto na što jako pazim. A što nikada ne bi kupio, što ne smiješ kupiti ako vidiš to na etiketi? Pa umjetna sladila, pojačivaći okusa, one razne E-ove o kojima smo pričali sad, da ti budem iskren moram točno pogledat zapravo koji jer imam negdje zapisano u mobitelu koji nikako ne.

To se treba malo informirati dakle mislim da tu ima jako puno stvari koje mogu biti poprilično štetne za naše zdravlje. Nedavno sam čuo od jednog kolege koji je rekao da, ne znam koliko je provjerena doduše informacija ali eto on ju je iznio pa pretpostavljam da ima nekakav provjereni izvor od kud to dolazi, da smo u nas 100 godina samo, u našoj prehrani se količina otrova povećala sa nekoliko desetaka na preko osamdeset tisuća otrova.

Dakle u našoj prehrani, u namirnicama koje konzumiramo preko 80 tisuća otrova raznoraznih se nalazi u samo nazad 100 godina. Dakle onda možete vidjeti kolko ta industrija, dakle prehrambena pogotovo kad se radi o procesuiranoj hrani nije baš da brine o čovjeku nego brine o profitu. Ali dobro svejedno duže živimo, bolje izgledamo nego prije 100 godina. Je zato što je i medicina išla u korak sa svim ovim stvarima koje sam maloprije spomenuo, no ono što je jako bitno jest reći, kakva je kvaliteta tog života. Znaš ako neko živi 70 80 godina a od toga 20 ili više godina živi po bolnicama..jel zaista živi, znaš.. to je isto jako bitno pitanje o kojem ne razmišljamo kad smo mlađi. Kad imaš 20 30 godina niko ne razmišlja o tome koliko će dugo živjeti nego živi u trenutku. A onda kad postaneš ako te dragi Bog nagradi i život ti da priliku da postaneš roditelj onda malo počneš razmišljat o tim stvarima. Kad prođeš neki određeni ja bi rekao razred onda se stvari malo okrenu. Ja ne mogu vjerovati da ja to zaista govorim jer ja sam bio jedan od onih koji je razmišljao samo o danas jel, ali evo jednostavno dogodi ti se kao jedan prirodan slijed stvari, ne samo meni, nego će se i svima nama dogoditi koji možda još nismo dovoljno sazreli. A koliko ti sad imaš godina? 42 uskoro. Da. Jako dobro izgledaš. Hvala ti lijepo. Nikakve preparate ne koristim. Koja je tajna onda? Pa ne znam, ja mislim da je znaš šta ću ti reć?, nekako vjerujem zaista istinski srcem vjerujem zapravo da dobrota, ljubav, okružit se sa kvalitetnim ljudima, kretat se redovito, nekako umjereno živjet, da je to formula uspjeha, da je to najbolji i ja bi reko najzdraviji način kako da se čovjek osjeća ispunjeno a onda će nekako

vjerojatno i zračiti na van.

Ja sam se tražio dugo godina kao trener i prošao sam raznorazne škole kao profesionalac i kao i svi mi, doživio razna životna i razočarenja i uspone i padove i jednostavno kroz vrijeme sam naučio i vidio što na mene najbolje djeluje- roditeljstvo, kad sam kreativan ,kad imam priliku izrazit svoju kreativnost, to su trenuci onda kad nekako se osjećam najispunjenije i naravno kad sam blizu ljudi koji su mi dragi, koje volim. A jesi li...?? Mislim da me još nije lupila, nije me lupila, ne znam kako ona djeluje al pretpostavljam da će doć kad, to je onaj trenutak kad pomisliš da možeš sve raditi i da možeš živjeti na isti način kao kad si imao 20 i zapravo tu i nema nikakvog opipljivog razloga zašto ti to ne bio mogao, stvar je osjećaja kako se mi osjećamo. Mene je znalo lupit na to da bi kupio motor, da bi kupio jedrilicu, mada čini mi se da jedrilica više vezana za ovo treće životno doba, ne toliko za ove mladenačke lude dane. Ali nekako sam imao sreću stvarno da sam kroz život, pa ja bi rekao i proživio mladenački dio života onako na neki pravi kvalitetan način, izlazilo se , zafrkavalo se, upoznavalo se cure,

tu je nekad bila i neka pijanka, dakle to su sve stvari koje mlad čovjek treba proć. Ali naravno uvijek treba mislit svojom glavom i pokušat zadržat bistar um.

To je ono što ti na neki način pomaže i tjera te naprijed.

Imam puno prijateljica koje treniraju svaki dan u teretani. Što ti misliš o tome da, baš svaki dan?

ja mislim da je to dobrodošla aktivnost, nekad neko možda ima previše slobodnog vremena pa onda previše boravi u teretani. Ali mene osobno kad pitaju koliko često čovjek treba vježbati, ja uvijek kažem svaki dan. Samo je pitanje kako će tu vježbu prilagoditi. Svako od nas ima različite ciljeve znaš. Ti imaš svoje ciljeve, kako želiš izgledati kako se želiš osjećati, a netko drugi ima drugi cilj. Ja osobno sam fizički aktivan svaki dan ali to nije svaki dan teretana. Ja ću otić planinariti, otići ću na tenis, otići ću ... sa dečkima iz kvarta. Obzirom da sam se bavio rukometom, ponekad ću odigrati neku rukometnu utakmicu iako to je već sad jako opasno za mene s obzirom na ove godine. Dođu klinci s 20 godina pa te onda pretrče, jači su od tebe, brži su od tebe, onda ti se želiš nadmetat s njima,evo možda je to kriza srednjih godina o kojoj si maloprije pitala. Tako da, fizička aktivnost ne mora nužno značit samo isključivo bit u teretani i bildat, ne znam, stražnjicu po cijele dane. To je kontra produktivno, ali bit fizički aktivan svaki dan, odradit sat vremena za sebe, trenirati,mislim da je to itekako dobro došlo.

Bildat stražnjicu to je nekako hit danas među curama.

Pa ne znam da li je hit, da , ono, prije su svi htjeli biti mršavi , sad svi žele biti nabijeni, mislim svi-tih manje od 10 posto ljudi koji se bave nekakvom redovitom tjelesnom aktivnošću, znaš poražavajući su nam pokazatelji. Imamo jako jako nizak postotak populacije na razini cijele Hrvatske u odnosu na Europu koja se bavi nekakvom redovitom tjelesnom aktivnošću. To je prvo što moramo usadit, u novim generacijama koje dolaze da usadimo potrebu za time da su fizički aktivni.

A što ti više voliš, da je cura mršava, vitka ili nabildana više?

Ja volim snažne jake cure, to je to, meni je to. Ne, šalim se mislim da je to, da ta kvaliteta, sad će zvučat onako stereotipno totalno, ali mislim da ta neka snaga i ljepota i sve dolazi zaista stvarno iz svake osobe, način na koji ona zrači i vidio sam prekrasne mršave i prekrasne nabijene to jest jake cure i mislim da to nema veze s fizičkim izgledom.

Hvala ti puno što si došao, znam da moraš juriti, imaš troje djece ipak i puno obaveza. Da da uvijek su neke aktivnosti sa njima. A ne znam kako je tvoja žena preživjela zapravo ovih 3 mjeseca bez tebe. Pa mislim da je to zapravo da i evo još jedna prilika da se zahvalim na toj podršci i mislim da tu moram joj skinuti kapu i reći ono, 3 mjeseca , 3 i pol mjeseca je praktički sama bila sa troje djece i to je bila jedna lijepa škola i lijepa avantura i za nju. Nije samo troje djece nego i beba jedna zapravo. Da da Arijana će sad uskoro godinu dana , tako da bila je izazovna godina, moram priznati i meni i njoj jedna od izazovnijih u posljednih nekoliko godina jer je ta mala stvarno unijela jedan nered,kreativni nered u naš život. Evo pozdravljamo tvoju suprugu, hvala tebi, hvala vama što ste gledali share like subscribe i vidimo se drugom prilikom.