Riba duginih boja

Napisao i ilustrirao Marcus Pfister

U dubokom plavom moru

živjela je jedna riba.

Ali, ne samo obična riba,

već najljepša riba u cijelom okeanu.

Njeno tijelo bilo je prekriveno

blistavom krljušti

svake nijanse plave, zelene i ljubičaste

prožetim svjetlucavom srebrnom bojom.

Druge ribe su se divile njenoj ljepoti.

Nazvali su je Riba Dugica.

"Hajde, Ribice Dugice", zvali bi.

"Dođi i igraj se s nama!"

Ali Riba Dugica bi samo prošla,

ponosna i tiha, a njene boje sijale.

Jednog dana za njom je pošla

mala plava ribica.

“Ribo Dugice“, doviknula je,

„čekaj me, molim te!

Pokloni mi samo jednu ljuščicu.

Tako su divne, a ti ih imaš toliko puno."

“Zar da tebi poklonim dragocjenu ljusku?

Šta ti misliš ko si ti?”

Odgovorila je Riba Dugica oholo.

"Bježi od mene!" povika.

Potpuno prestrašena,

plava ribica je brzo je otplivala.

Bila je toliko uznemirena da je svim

prijateljima ispričala šta se dogodilo.

Od tada se više ni jedna riba

nije željela družiti s umišljenom

Ribom Dugicom.

Čim bi se pojavila u njihovoj blizini,

druge ribe bi se udaljile i

ostavile je samu.

Šta je vrijedila Ribi Dugici

njena blistava ljepota

ako joj se više niko nije divio?

Sada je bila najusamljenija riba

u cijelom okeanu!

Jednog dana, Riba Dugica

se požalila morskoj zvijezdi:

“Pa ja sam zaista lijepa!

Zašto me niko ne voli?”

“Ne mogu ti to ja odgovoriti,

ali, u pećini iza koraljnog grebena

živi mudra hobotnica.

Možda ti ona može pomoći”

savjetovala je morska zvijezda.

Riba Dugica je brzo našla pećinu.

U njoj je bio mrak, jedva se išta vidjelo.

Onda su iznenada iz mraka zasvijetlila

dva oka i pojavila se hobotnica.

“Čekala sam te”, reče hobotnica

dubokim glasom.

“Valovi su mi ispričali tvoju priču.

Zato poslušaj moj savjet:

pokloni svakoj ribi po jednu sjajnu ljusku

Tada više nećeš biti

najljepša riba u okeanu,

ali otkrićeš kako da budeš sretna.”

“Ne mogu…”

Riba Dugica je željela reći još nešto,

ali hobotnica je već bila nestala

u tamnom oblaku tinte.

“Da poklonim moje ljuske?

Moje čudesne krljušti u duginim bojama?”

zapanjila se riba-ljepotica.

“Nikada! Ne!

Kako bih bez njih ikad mogla biti sretna?”

Baš tada osjeti lagan dodir perajom.

To je bila plava ribica!

“Ribo Dugice, nemoj se ljutiti!

Hoću samo jednu majušnu ljuščicu!”

Riba Dugica je oklijevala.

Samo jednu sasvim malu, najmanju ljusku,

mislila je,

vjerovatno mi neće ni nedostajati.

Oprezno, Riba Dugica, potraži i iščupa

najmanju ljusku i dade je plavoj ribici.

“Puno, puno hvala,”

zagrgota plava ribica zadovoljno

kako je stavljala sjajnu ljusku

među svoje plave.

Ribi Dugici je godila pohvala.

Dugo je gledala za plavom ribicom

kako pliva uzduž i poprijeko

sa svojom novom blistavom ljuskicom.

Plava ribica je ponosno plivala,

a njena nova ljuščica se svijetlila.

Nije prošlo puno vremena

kada su Ribu Dugicu okružile druge ribe

i svaka je željela po jednu

blistavu ljusku.

I zamislite, Riba Dugica je podijelila

svoje ljuske svakoj i nije ih

nimalo štedjela.

I što je više djelila, bila je sretnija.

Što je više oko nje u vodi svjetlucalo

i blistalo, to se bolje osjećala

među ostalim ribama.

Napokon je Ribi Dugici

ostala samo jedna blistava ljuska.

Sve je druge poklonila.

A bila je sretna kao nikad dotad!

“Dođi, Ribice Dugice,

dođi i igraj se s nama!”

dozivale su je ostale ribe.

“Dolazim!” odgovorila je veselo

i pridružila prijateljima.

Kraj

Hvala vam sto ste čitali sa nama!

Nemojte zaboraviti da kliknete “like”

i SUBSCRIBE kako biste mogli biti

obaviješteni o novim pričama

kada ih objavimo.

Ćao Klinci!