Medvjedići Berenstain i istina
Napisali i ilustrirali Stan i Jan Berenstain
Koliko god da se nadaš,
Koliko god pokušavaš,
Ne može postati istina
Ono što je laž
Bio je lijen dan u Medogradu.
Zrak je bio tako miran
da je lišće na velikoj kućici na drvetu,
u kojoj je živjela porodica Medvjedić,
jedva šuštalo.
Osim u košnici,
gdje su pčele uvijek bile zauzete,
činilo se da se ništa ne događa.
Bio je to jedan od onih dana
u kojima se ponekad događaju nestašluci.
Unutar kućice na drvetu,
Braco i Seka Medvjedić su sjedili
i dosađivali se.
Braco je držao svoju loptu za fudbal
- jako se zainteresovao za fudbal i
napolju je često vježbao slobodne udarce.
Seka se opuštala u ležaljci,
razmišljajući o tome
šta bi sljedeće mogli raditi.
Ni Tata Medvjedić ni Mama Medvjedić
nisu bili u blizini.
Tata je u svojoj radionici pravio
namještaj, a Mama je bila u kupovini.
"Znam šta ćemo", reče Seka.
"Hajmo sakupljati divlje kupine."
Braco je razmislio o tome.
"Ne", rekao je,
"divlje kupine su prebodljikave,
a osim toga,
sjemenke se uvijek zaglave među zubima."
"Dobro", rekla je Seka,
"hajde onda da izađemo i zavrtimo jedno
drugo na ljuljački pa da vidimo ko će
dobiti najveću vrtoglavicu."
Braco je razmislio o tome.
"Ne", rekao je.
"To je šašavo, a osim toga,
to smo radili jučer."
Seku je to naljutilo i postala je
nestrpljiva.
"E, pa stvarno!" požalila se.
„Ti nećeš ništa da radiš.
Samo želiš da sjediš tu i grliš tu loptu.
Kao da si zaljubljen u nju!"
"Nisam!" pobunio se Braco.
"Ali znaš šta -
kladim se da mogu ovu loptu driblati
bez da mi ju uzmeš!"
Braco je bio prilično dobar fudbaler
i vrlo dobar u driblanju.
Ali i Seka je bila dobra.
Jedina koja je vidjela šta se dalje
dogodilo, osim medvjedića,
bila je ptica rugalica koja se smjestila
na grančicu ispred otvorenog prozora.
Braco se okrenuo prema Seki.
Lopta je bila na podu između njih.
Prvo je Braco pomaknuo loptu desnom nogom,
a zatim lijevom,
pokušavajući izmamiti Seku iz njenog
položaja.
Potom je, brzinom munje,
oštro udario loptu desnom nogom.
Gotovo je i uspjelo.
Ali i Seka je bila brza.
Ispružila je koljeno i blokirala loptu,
koja se odbila o policu s knjigama,
o stolicu,
o tabure,
a onda je pogodila maminu omiljenu lampu,
koja je uz prasak pala na pod!
Ptica rugalica je ispustila krik
i odletjela koliko su je krila nosila.
Tek što je odletjela, vidjela je
Mamu Medvjedić kako se vraća s pijace!
Eh, pa...
Porodica Medvjedić imala je kućna pravila
i red baš kao i svaka porodica.
Jedno od pravila je bilo
„U krevetu se ne jede med“.
Drugo je bilo
"Ne unosi se blato na čiste podove."
A još jedno pravilo je glasilo
"Nema igranja loptom u kući!"
Šta sad?
Braco je pogledao u Seku.
Seka je pogledala u Bracu.
Oboje su pogledali razbijenu lampu.
I oboje su užasnuto slušali kako mama
prilazi prednjim stepenicama
i ulazi u kuću.
Braci je ostalo vremena tek da otkotrlja
loptu iza Tatine stolice
prije nego mama uđe u sobu.
"Moja lampa!" rekla je mama.
“Moja najbolja lampa! Šta se desilo?"
pitala je gledajući mladunce u oči.
"Ispričajte mi."
Mladunci su pogledali mamu u oči,
a zatim jedno u drugo,
i počeli su pričati jednu od najvećih laži
ikada ispričanih u Medogradu.
"Ptica ju je razbila!" započe Braco.
"Da", dodala je Seka,
"velika ljubičasta ptica sa žutim nogama!"
"I zelenim vrhovima krila" dodao je Braco.
"I virilo joj je smiješno crveno perje
iz glave",
rekla je Seka kao završni detalj.
Kao i većina laži,
laž o ljubičastoj ptici postajala je sve
većom i većom i većom.
"Da", nastavili su mladunci,
"i uletjela je kroz prozor letjela po sobi
i srušila lampu!"
Dok je Mama Medvjedić tužna lica gledala
slomljenu lampu, Tata Medvjedić je došao
iz svoje radionice.
Mladunci su mu počeli pričati priču
o velikoj ptici koja je doletjela kroz
prozor i razbila lampu.
Bilo je teže ispričati je drugi put.
Kao prvo, nisu se mogli
sjetiti kako su je ispričali prvi put.
"Zbunili ste me", rekao je tata.
„Je li to bila ljubičasta ptica sa zelenim
vrhovima krila i žutim nogama?
Ili žuta ptica s ljubičastim vrhovima
krila i zelenim nogama?
Ili ... je li to bila bijela ptica
sa crnim mrljama ...
kao što je ova fudbalska lopta
iza moje stolice?”
U stvari ono što je drugi put bilo najteže
bilo je gledati tužnu mamu dok je kupila
komadiće slomljene lampe.
"Mama, zaista nam je žao zbog lampe",
rekao je Braco.
"Da!" reče Seka, podižući posljednji komad
i stavljajući ga u posudu.
"Ma ne", rekla je mama.
„Ne brinem zbog lampe.
Uvijek možemo nabaviti drugu lampu
ili ovu zalijepiti.
Ono što me žalosti je pomisao da mi možda,
ali samo možda, moji mladunci,
kojima sam uvijek vjerovala,
ne govore istinu.
A povjerenje nije nešto što
se može tako lako vratiti."
Oboje mladunaca je odjednom počelo pričati
"To nije bila ptica!" reče Seka.
"Bila je to fudbalska lopta."
"I ja sam za sve kriv!" povikao je Braco.
"I ja sam jednako kriva!" viknula je Seka.
Ali oboje je nadglasao telefon
koji je glasno zazvonio.
Bila je to Baka Grizzly koja je pozvala
porodicu Medvjedić u nedjeljnu posjetu.
"Zdravo, Bako!" rekla je mama.
„Da, sve je u redu ovdje u kućici
na drvetu. Šta ima kod tebe?"
"Ali mama!" pobunila se Seka nakon što
je mama poklopila slušalicu.
"Rekla si Baki da je ovdje sve u redu,
a to zapravo nije istina."
"Ali istina je", odgovori mama.
„Imamo dvoje finih mladunaca
koji su upravo naučili vrlo važnu lekciju
o tome kako treba govoriti istinu.
A šta može biti bolje od toga?
Pomozimo sada tati da zalijepi lampu."
Niko ni ne očekuje od mladunaca da budu
savršeni, i s vremena na vrijeme Braco
i Seka Medvjedić bi zaboravili pravila.
Braco je nekoliko puta jeo med u krevetu.
Jednom je Seka unijela malo blata
na čisti pod.
I nekoliko puta Braco i Seka su se počeli
igrati loptom u kući prije nego što su
se sjetili da se to ne radi.
Ali nikada, nikada više nisu lagali...
Jer je povjerenje nešto što se ne
može lako popraviti kad se jednom uništi.
Kraj
Hvala vam što ste čitali sa nama!
Nemojte zaboraviti da kliknete
“like” i PRETPLATI ME
kako biste bili obaviješteni
o novim pričama kada ih objavimo.
Ćao Klinci
