×

LingQ'yu daha iyi hale getirmek için çerezleri kullanıyoruz. Siteyi ziyaret ederek, bunu kabul edersiniz: çerez politikası.


image

Hari Poter i Vatreni pehar, 4.8. Hari Poter i Vatreni pehar - Svetsko prvenstvo u kvidič

4.8. Hari Poter i Vatreni pehar - Svetsko prvenstvo u kvidič

Grčevito stežući suvenire, pod vođstvom gospodina Vizlija, oni se žurno uputiše u šumu, prateći put osvetljen svetiljkama. Oko sebe su čuli zvuke i komešanje reklo bi se bar hiljade ljudi, povike i smeh, isprekidane delove pesama. Atmosfera grozničavog oduševljenja bila je izuzetno zarazna. Hari se bez prestanka cerekao. Hodali su kroz šumu dvadesetak minuta, pričajući i glasno se šaleći, sve dok konačno ne izbiše na drugu stranu, i ne nađoše se u senci džinovskog stadiona. Iako je Hari mogao da vidi samo delić ogromnih zlatnih zidova koji su okruživali teren, procenio je da bi između njih moglo komotno da se smesti deset katedrala. – Sto hiljada sedišta – reče gospodin Vizli, primetivši zapanjenost na Harijevom licu. – Operativna grupa ministarstva od pet stotina čarobnjaka pravila ga je čitavih godinu dana. Na svakom centimetru su postavljene Normaloodbijajuće čini. Tokom cele protekle godine, svaki put kad bi se neki Normalac našao bilo gde u blizini ovog mesta, iznenada bi se setio nekih važnih obaveza i odmah odjurio... Sirotani – dodade razneženo, vodeći ih ka najbližem ulazu, koji je već bio okružen rojem veštica i čarobnjaka koji su galamili na sav glas. – Prva klasa! – reče veštica iz Ministarstva na ulazu, dok im je proveravala karte. – Gornja loža! Pravo uza stepenice, Arture, sve do samog vrha. Stepenice ka stadionu bile su pokrivene jarkoljubičastim tepisima. Popeše se uza stepenice zajedno s ostalom ruljom, koja se polako filtrirala kroz vrata i štandove, s leve i desne strane. Grupica gospodina Vizlija nastavila je da se penje, dok nisu došli na vrh stepenica i našli se u maloj loži postavljenoj na najvišoj tački stadiona, tačno između dve zlatne gol-stative. Dvadesetak ljubičastih i pozlaćenih stolica bilo je podeljeno u dva reda, i Hari, sedajući u prednji red s Vizlijevima, pogleda nadole i vide scenu kakvu nije mogao ni da zamisli. Stotinak hiljada veštica i čarobnjaka zaposeli su sedišta, stepenasto raspoređena duž dugog ovalnog terena. Sve je bilo obasjano misterioznim zlatnim svetlom, koje kao da je izviralo iz samog stadiona. Teren je, s njihove uzvišene pozicije, izgledao gladak poput somota. Na oba kraja stadiona stajala su tri gol-obruča, na visini od petnaestak metara. Tačno preko puta njih, skoro u visini Harijevog pogleda, nalazila se džinovska tabla. Na njoj se svaki čas pojavljivao zlatan rukopis, kao da ga je ruka nekog nevidljivog džina ispisivala, a zatim brisala. Bile su to reklame koje su svetlucale preko terena:

Plava mušica: metla za celu porodicu — bezbedna, pouzdana, s ugrađenim alarmom protiv provalnika...

Univerzalni magični odstranjivač nereda gospođe Skover: svaka fleka ima leka!...

Veselokrpa – odeća za Čarobnjake – London, Pariz, Hogsmid...

Hari pogleda preko ramena da vidi ko još deli ložu s njima. Za sada je bila prazna, sem jednog majušnog stvorenja koje je sedelo na pretposlednjem sedištu u redu iza njih. Stvorenje, čije su noge bile toliko kratke da su jedva provirivale sa stolice, nosilo je krpu za brisanje sudova pripasanu kao togu, dok je lice sakrilo rukama. Ipak, te duge uši poput onih u slepog miša Hariju su bile čudnovato poznate... – Dobi? – reče Hari s nevericom. Malo stvorenje pogleda nagore i raširi prste, otkrivajući ogromne smeđe oči i nos iste veličine i oblika povećeg paradajza. To nije bio Dobi, ali je nesumnjivo bio kućni vilenjak, baš kao i Harijev prijatelj Dobi. Hari je oslobodio Dobija od njegovih prethodnih vlasnika, porodice Melfoj. – Da li me je gospodin upravo nazvao Dobi? – zacijuka vilenjak radoznalo, kroz prste. Glas mu je bio tanji čak i od Dobijevog, majušan, drhtav pisak od glasa, i Hari posumnja – iako se to teško može utvrditi kod kućnih vilenjaka – da bi ovaj mogao biti žensko. Ron i Hermiona se okrenuše da bi ga osmotrili. Iako su od Harija mnogo slušali o Dobiju, nikada ga nisu upoznali. Čak se i gospodin Vizli zainteresovano okrenuo. – Oprosti – reče Hari vilenjaku – mislio sam da si neko koga poznajem. – Ali i ja znajem Dobija, gos'n! – propišta vilenjakinja. Krila je lice, kao da ju je svetlost zaslepela, iako gornja loža nije bila jarko osvetljena. – Zovem se Vinki, gospodine – a vi, gos'n... – njene tamnosmeđe oči raširiše se do veličine tacni kad spaziše Harijev ožiljak – vi ste sigurno Hari Poter! – Da, jesam – reče Hari. – Pa Dobi stalno priča o vama, gos'n! – reče ona, neznatno spuštajući ruke, s izrazom strahopoštovanja. – Kako je on? – reče Hari. – Kako mu prija sloboda? – Ah, gos'n – reče Vinki, vrteći glavom – ah, gos'n, bez uvrede, gos'n, ali nisam baš sigurna da ste Dobiju učinili uslugu kad ste ga oslobodili. – Zašto? – reče Hari, iznenađeno. – Šta nije u redu s njim? – Sloboda mu je, Dobiju, udarila u glavu, gos'n – reče Vinki tužno. – Neumesne ideje mu padaju na pamet, gos'n. Ne mož' da si nađe nov pos'o, gos'n. – Zašto ne može? – upita Hari. Vinki spusti glas za pola oktave i prošaputa: – 'Oće plaćanje za svoj pos'o, gos'n. – Plaćanje? – reče Hari tupo. – Pa, zašto ne bi bio plaćen? Vinki se užasnu na tu pomisao i malčice skupi prste, tako da opet napola zakloni lice. – Kućne vilenjake niko ne plaćaju, gos'n! – reče ona prigušenim cijukom. – Ne, ne, i ne. Kažem ja Dobiju, kažem, idi, nađi si sebi neku finu porodicu i skrasi se, Dobi. Na pamet mu padaju raznorazne ludorije, gos'n, koje ne priliče kućnom vilenjaku. Ako tako nastaviš, Dobi, kaže mu ja, ubrzo će da te izvedu pred Odsek za regulaciju i kontrolu magijskih stvorenja, k'o nekog običnog goblina. – Pa, i red je da se malo zabavi – reče Hari. – Kućni vilenjaci ne treba da se zabavljadu, Hari Poteru – reče Vinki odlučno kroz šake. – Kućni vilenjaci radidu šta im se kaže. Ja uopšte ne volem visinu, Hari Poteru... – ona se okrenu prema ivici lože i proguta knedlu – ali moj gospodar me pošalje u gornju ložu, i ja idem tamo, gos'n. – Zašto te je poslao ovde gore, ako zna da ne voliš visinu? – reče Hari mršteći se. – Gospodar... gospodar želi da mu sačuvam mesto, Hari Poteru, on je vrlo zauzet – reče Vinki, pokazujući glavom na prazno mesto pored nje. – Vinki želi da bidne natrag u gospodarevom šatoru, Hari Poteru, ali Vinki radi šta joj se kaže, Vinki je dobar kućni vilenjak. Ona baci još jedan prestrašen pogled ka ivici lože, a zatim potpuno sakri oči. Hari se okrenu ka ostalima. – Znači to je kućni vilenjak? – promrmlja Ron. – Čudnovata stvorenja, zar ne? – Dobi je bio još čudniji – reče Hari gorljivo. Ron izvuče svoje omniokulare i poče da ih isprobava zureći u gomilu na drugom kraju stadiona. – Ovo je sumanuto! – reče, čeprkajući dugme za ponavljanje snimka. – Mogu da namestim da onaj čiča dole opet čačka svoj nos... i opet... i opet... Hermiona je u međuvremenu željno listala svoj baršunasti program s kićankama. – Utakmici će prethoditi paradiranje maskota timova – pročita ona naglas. – Oh, to uvek vredi videti – reče gospodin Vizli. – Nacionalni timovi dovode stvorenja iz svojih zemalja, znate već, da se malo razmeću. U narednih pola sata loža se napunila. Gospodin Vizli se neprekidno rukovao s ljudima koji su očigledno bili vrlo važni čarobnjaci. Persi je toliko često skakao na noge da se činilo kao da pokušava da sedne na ježa. Kada stiže Kornelijus Fadž lično, Persi se tako duboko pokloni da mu naočare spadoše i razbiše se. Posramljen, popravi ih čarobnim štapićem i ostade na svom mestu, bacajući ljubomorne poglede na Harija, koga je Kornelijus Fadž pozdravio kao starog prijatelja. Oni su se već upoznali, te Fadž očinski stisnu Harijevu ruku, upita ga kako je, i upozna ga s čarobnjacima koji stajahu s obe njegove strane. – Hari Poter, znate već – glasno reče bugarskom ministru, odevenom u predivnu odoru od crnog somota oivičenu zlatom, koji kao da nije razumeo ni reč engleskog. – Hari Poter... ma dajte, sigurno znate ko je on... dečak koji je preživeo Znate-Već-Koga... znate ko je on... Bugarski čarobnjak iznenada uoči Harijev ožiljak i poče glasno i uzbuđeno da toroče, upirući prstom u njega. – Znao sam da ćemo na kraju doći do toga – reče Fadž Hariju iscrpljen. – Ja nisam baš jak u stranim jezicima, za to mi je potreban Barti Čučanj. Ah, vidim da mu njegov kućni vilenjak čuva mesto... dobar potez, ovi bugarski bilmezi pokušavaju da ugrabe sva najbolja mesta... ah, evo i Lucijusa! Hari, Ron i Hermiona se brzo okrenuše. Duž drugog reda prema tri još prazna sedišta iza gospodina Vizlija kretali su se bivši vlasnici Dobija, kućnog vilenjaka – Lucijus Melfoj, njegov sin Drako i žena za koju Hari pretpostavi da je Drakova majka. Hari i Drako su bili neprijatelji još od svog prvog putovanja u Hogvorts. Bledunjav, šiljatog lica i gotovo bele kose, Drako je izuzetno ličio na oca. Majka mu je takođe bila plavokosa, visoka i mršava, i bila bi prilično zgodna da nije imala izraz lica kao da joj nešto zaudara ispod nosa. – Oh, Fadž – reče gospodin Melfoj, pružajući ruku ministru magije. – Kako ste? Mislim da niste upoznali moju suprugu Narcisu? Ni našeg sina, Draka? – Kako ste, kako ste? – reče gospodin Fadž, smešeći se i naklonivši se gospođi Melfoj. – Dozvolite mi da vas upoznam s gospodinom Oblansk... Obalonsk... gospodinom... ma, on je bugarski ministar magije, i svejedno ne razume ni reč od onoga što govorim, stoga nije ni bitno. I da vidim, koga još... Artura Vizlija znate, rekao bih? Beše to napet trenutak. Gospodin Vizli i gospodin Melfoj se pogledaše, i Hari se živo priseti njihovog poslednjeg susreta. Bilo je to u knjižari Kitnjavko i Mrljavko, kada su se i potukli. Hladne sive oči gospodina Melfoja odmeriše gospodina Vizlija, a zatim preleteše preko sedišta. – Bože dragi, Arture – reče Lucijus Melfoj svilenim glasom. – Šta li si sve morao da prodaš da bi nabavio karte u gornjoj loži? Ovoliko sigurno nisi mogao da dobiješ za svoju kuću? Fadž, koji ih nije ni slušao, reče: – Lucijus je upravo dao vrlo velikodušan prilog bolnici Svetog Munga za magijske bolesti i povrede, Arture. Ovde je kao moj gost. – Baš... baš lepo – reče gospodin Vizli s vrlo ukočenim osmehom. Oči gospodina Melfoja vratiše se na Hermionu, koja malčice pocrvene, ali nastavi odlučno da ga gleda. Hari je tačno znao zbog čega se gospodin Melfoj mršti. Melfojevi su se ponosili time što su Čistokrvni. Drugim rečima, svakoga ko je normalskog porekla, poput Hermione, smatrali su drugorazrednim. Ipak, u prisustvu ministra magije gospodin Melfoj se nije usuđivao da bilo šta kaže. Klimnuo je nadmeno gospodinu Vizliju, i produžio ka svojim sedištima. Drako uputi Hariju, Ronu i Hermioni prezriv pogled, a zatim se skrasi između majke i oca. – Ljigavi kreteni – promrmlja Ron, dok su se on, Hari i Hermiona ponovo okretali prema visoravni. Sledećeg trenutka, Ludo Torbar utrča u ložu. – Svi spremni? – upita, a okruglo lice mu je sijalo kao veliki uzbuđeni edamer. – Ministre... spremni za početak? – Spreman kad i ti, Ludo – reče Fadž ležerno. Ludo izvuče čarobni štapić, uperi ga ka svom grlu i reče – Sonorus! – a zatim poče da govori, zaglušujući graju na stadionu. Njegov glas je odjekivao, dopirući do svakog ćoška: – Dame i gospodo... dobro došli! Dobro došli na finale četiri stotine dvadeset i drugog Svetskog prvenstva u kvidiču! Gledaoci su vrištali i tapšali. Hiljade zastava se vijorilo, pridodajući svoje neusklađene himne opštoj buci. S ogromne table preko puta njih upravo nestade poslednja poruka (Berti-Botove bombone svih aroma – rizik sa svakim zalogajem! ), i sada je na njoj pisalo BUGARSKA : NULA, IRSKA : NULA. – A sada, dozvolite da vam predstavim bez odlaganja... Maskote bugarske reprezentacije! Desna tribina, koja je sada već delovala kao ogromna crvena kocka, zaurla u znak odobravanja. – Pitam se šta su doveli? – reče gospodin Vizli. Naginjući se napred iz svoga sedišta. – Aaaaaah! – on iznenada skinu svoje naočare i obrisa ih žurno o svoju odoru. – Vile! – Šta su vil...? Ali stotinu vila već je isklizavalo na teren, kao odgovor na Harijevo pitanje. Vile su bile žene... najlepše žene koje je Hari ikada video... osim što nisu bile – nikako nisu mogle biti – ljudska bića. Ovo je Harija zaintrigiralo na trenutak, dok je pokušavao da pogodi šta bi tačno mogle da budu, od čega li to njihova koža sija bledim mesečevim sjajem, ili im se zlatno-bela kosa vijori bez vetra... Ali onda zasvira muzika, i Hari prestade da brine o tome da li su one ljudska bića ili nisu – zapravo, prestade da brine o bilo čemu. Vile počeše da plešu, i Harijev um se potpuno i blaženo isprazni. Jedino mu je bilo važno da nastavi da gleda vile, jer ako bi prestale da plešu, strašne stvari bi se dogodile... I dok su vile plesale sve brže i brže, Harijevim ošamućenim umom počeše da struje divlje, napola formirane misli. Hteo je da učini nešto izuzetno impresivno, ovog trena. Činilo se da je skok iz lože na stadion dobra ideja... ali da li je dovoljno dobra? – Hari, šta to radiš? – reče Hermionin glas iz daljine. Muzika prestade. Hari zatrepta. Stajao je jednom nogom na ivici lože. Pored njega, Ron je stajao u pozi kao da se upravo sprema da skoči sa skakaonice. Besni povici ispuniše stadion. Masa nije želela da vile odu. I Hari je bio među njima. On će, naravno, podržavati Bugarsku, i nejasno se pitao zašto je prikačio veliku zelenu detelinu na grudi. Ron je, u međuvremenu, rasejano čupkao deteline sa svog šešira. Gospodin Vizli se, smeškajući se, nagnu ka Ronu i ote mu šešir iz ruku. – Trebaće ti ovo – reče on – kada Irska bude rekla svoje. – Ha? – reče Ron, zureći širom otvorenih usta u vile, koje su se upravo poređale uz jednu stranu terena. Hermiona glasno zacokta. Ona se nagnu i povuče Harija nazad u njegovo sedište. – Zaista! – reče. – A sada – zagrme glas Luda Torbara – molimo vas da podignete svoje čarobne štapiće u znak pozdrava... za maskote irskog nacionalnog tima! U tom trenutku, nešto nalik na veliku zeleno–zlatnu kometu ulete na stadion. Ona obiđe jedan krug oko celog stadiona, a zatim se podeli na dve manje komete, od kojih je svaka išla ka jednoj od gol–stativa. Iznenada, teren natkrili duga spajajući dve svetlosne lopte. Gomila je vikala – Uuuuuu – i – Aaaaaaah – kao da gledaju vatromet. Onda duga nestade, a dve svetlosne kugle se sastaše i spojiše, formirajući veliku drhtavu detelinu, koja se diže u vazduh lebdeći nad stadionom. Iz nje stade da kaplje nešto poput zlatne kiše... – Sjajno! – povika Ron, dok je detelina preletala iznad njihovih glava, i dok su iz nje ispadali teški zlatni novčići, odbijajući se o njihove glave i sedišta. Žmirkajući ka detelini, Hari shvati da je ona sastavljena od hiljada malih bradatih čovečuljaka u crvenim prslucima, i da svaki nosi u ruci zelenu ili zlatnu lampu. – Leprikoni! – reče gospodin Vizli kroz bučni aplauz gomile, u kojoj su se neki još uvek svađali i preturali oko svojih stolica tražeći zlatnike. – Evo ti – veselo povika Ron, gurajući šaku punu zlatnika u Harijevu ruku. – Za omniokulare! Sada ćeš morati da mi kupiš poklon za Božić, ha! Velika detelina se raspade, i leprikoni se stuštiše na teren, nasuprot vilama i sedoše prekrštenih nogu da gledaju utakmicu. – A sada, dame i gospodo, pružimo toplu dobrodošlicu – bugarskoj reprezentaciji u kvidiču! Predstavljam vam – Dimitrova! Skerletnocrvena figura na metli munjevitom brzinom izjuri na teren iz donjeg ulaza, dok ju je pratio divlji aplauz bugarskih navijača. – Ivanova! Prozuja i drugi igrač u skerletnoj odori. – Zograf! Levski! Vulčanov! Volkov! Iiiiiiii – Krum! – To je on, to je on! – vikao je Ron, prateći Kruma svojim omniokularima. Hari brzo usmeri svoje. Viktor Krum je bio mršav, tamnokos, žućkastosivog tena, s velikim kukastim nosem i gustim crnim obrvama. Izgledao je kao prerasla ptica grabljivica. Bilo je teško poverovati da ima samo osamnaest godina. – A sada, molimo vas, pozdravite – irsku reprezentaciju kvidiča! – urlao je Torbar. – Predstavljamo ih – Konoli! Rajan! Troj! Malet! Moran! Kvigli! Iiiii – Linč! Sedam zelenih mrlja izlete na teren. Hari okrenu mali zupčanik sa strane svojih omniokulara, i uspori igrače dovoljno da može da pročita reči Vatrena strela na svakoj od metli, kao i imena igrača, izvezena srebrom, na njihovim leđima. – A evo ga i naš sudija, čak iz Egipta, čuveni predsedavajući čarobnjak Međunarodne kvidičke asocijacije, Hasan Mustafa! Omanji mršav čarobnjak, potpuno ćelav, ali sa brkovima koji su mogli da se mere s teča-Vernonovim, u odori od čistog zlata, u tonu sa stadionom, došeta se na teren. Ispod brkova mu je virila srebrna pištaljka. Nosio je veliki drveni sanduk pod jednom rukom, a metlu pod drugom. Hari vrati zupčanik za brzinu na svojim omniokularima na normalu, pomno posmatrajući Mustafu kako zajahuje metlu i nogom otvara sanduk – četiri lopte pojuriše u vis: skerletni Kvafl, dve crne Bladžerke i (Hari ju je ugledao samo na trenutak, pre nego što je odjurila iz vidokruga), sićušna, krilata Zlatna skrivalica. Uz oštar pisak svoje pištaljke, Mustafa polete u vazduh za loptama. – Iiiiiiiiiiiiii KRENULI SU! – vrištao je Torbar. – I sada loptu ima Malet! Troj! Moran! Dimitrov! Nazad do Maletove! Troj! Levski! Moran! Bio je to kvidič kakav Hari nije video. Pritiskao je omniokulare na oči toliko jako da naočare počeše da mu se usecaju u nos. Brzina igrača bila je neverovatna – Goniči su se međusobno dobacivali Kvaflom takvom brzinom da je Torbar jedva imao vremena da izgovara njihova imena. Hari ponovo okrenu prekidač „usporeno“ na omniokularima, pritisnu dugme „napad-po-napad“, i sada je sve posmatrao na usporenom snimku, dok su ljubičasta svetlucava slova treperila preko sočiva, a graja publike mu dobovala po bubnim opnama. – Napadačka formacija sokolove glave – pročita on, gledajući trojicu irskih Goniča kako proleću jedan uz drugoga, s Trojem u centru, malčice ispred Maletove i Morana, jurišajući na Bugare. – Porskovina smicalica – zasvetle na tabli, dok je Troj naizgled leteo naviše s Kvaflom, odvraćajući bugarskog Jurišnika Ivanovu, i dobacujući Kvafl Moranu. Jedan od bugarskih Jurišnika, Volkov, zamahnu iz sve snage svojom malom palicom na Bladžerku u prolazu, izbacivši je na Moranovu putanju, Moran se sagnu da izbegne Bladžerku i ispusti Kvafl: Levski ga, proletevši ispod njega, uhvati... – TROJ POSTIŽE POGODAK! – grmeo je Torbar, i stadion zadrhta od gromoglasnog aplauza i povika. – Deset prema nula za Irsku! – Šta? – Hari zaurla, divlje zverajući kroz omniokulare. – Ali Kvafl je kod Levskog! – Hari, ako ne gledaš normalnom brzinom, propustićeš mnogo toga! – vikala je Hermiona, koja je pocupkivala gore-dole, mašući rukama dok je Troj leteo počasni krug oko terena. Hari brzo pogleda preko svojih omniokulara, i vide da su se leprikoni, koji su dotad igru posmatrali sa ivica terena, ponovo podigli u vazduh i formirali ogromnu svetleću detelinu. S druge strane terena vile su ih kiselo posmatrale. Besan na sebe, Hari prebaci prekidač za brzinu nazad na normalu. Hari je znao dovoljno o kvidiču da bi shvatio kako su irski Goniči neverovatni. Dejstvovali su kao celina, praveći formacije kao da čitaju jedan drugome misli, i rozeta na Harijevim grudima neprekidno je cijukala njihova imena: – Troj – Maletova – Moran! – U roku od dvadeset minuta, Irska je još dvaput postigla pogodak, došavši do vođstva od trideset prema nula, izazivajući gromoglasnu plimu uzvika i aplauza svojih navijača, obučenih u zeleno. Utakmica je postajala sve brža, ali i brutalnija. Volkov i Vulčanov, bugarski Jurišnici, bacali su Bladžerke što su jače mogli ka irskim Goničima i tako ih sprečavali da izvedu neke od svojih najboljih poteza. Dvaput su bili primorani da se pregrupišu, a onda, konačno, Ivanova uspe da se probije kroz njihove redove, izbegne čuvara, Rajana, i postigne prvi pogodak za Bugarsku. – Prste u uši! – hučao je gospodin Vizli, a vile zaigraše slavljenički ples. Hari zatvori oči. Želeo je da misli još zadrži na igri. Posle par sekundi, prihvati rizik i pogleda na teren. Vile su prestale da igraju, a Bugarska je ponovo bila u posedu Kvafla. – Dimitrov! Levski! Dimitrov! Ivanova – oh, gospode! – grmeo je Torbar. Stotinu hiljada čarobnjaka i veštica ispusti uzdahe pune zebnje kada dva tragača, Krum i Linč, prozujaše pravo kroz Goniče takvom brzinom kao da su iskočili iz aviona bez padobrana. Hari je pratio njihov pad kroz omniokulare, žmirkajući da bi video gde je Skrivalica... – Razbiće se! – vrisnu Hermiona tik pored Harija. Bila je delimično u pravu – u poslednjem trenutku, Viktor Krum skrenu i polete uvis u spiralnom luku. Linč pak udari u zemlju s tupim zvukom koji se mogao čuti širom stadiona. Sa irskih sedišta začu se snažno negodovanje. – Budala! – kukao je gospodin Vizli. – Krum je folirao! – I sada je tajm-aut! – vikao je Torbarev glas. – Stručni doktor-čarobnjaci žure na teren da pregledaju Ejdana Linča! – Biće on u redu, samo su ga malo pokosili! – reče Čarli, ohrabrujući Džini, koja se, užasnuta, nagnula preko ivice lože. – Što je Krum i hteo, naravno... Hari žurno pritisnu dugmiće „premotati“ i „napad-po-napad“ na svojim omniokularima, pročačka oko prekidača za brzinu, i prisloni ih nazad na oči. Ponovo je posmatrao Kruma i Linča kako poniru, na usporenom snimku. – Vronski finta – rizična diverzija Tragača – pisalo je sjajnim ljubičastim slovima preko njegovih sočiva. Video je Krumovo lice izobličeno od usredsređenosti, i kako se izvlači tačno na vreme, dok se Linč spljeskao, i shvati – Krum uopšte nije video Skrivalicu, već je samo namamio Linča da ga prati i oponaša. Hari nikada nije video da neko tako leti. Izgledalo je da se Krum uopšte ne koristi metlom. S lakoćom se kretao kroz vazduh kao da ni nema težinu ni oslonac. Hari vrati omniokulare na normalu, i uperi ih u Kruma. On je kružio visoko iznad Linča, koga su doktorčarobnjaci upravo pokušavali da povrate šoljama odgovarajućeg napitka. Usredsredivši se na Krumovo lice, Hari spazi njegove tamne oči kako sevaju po zemlji dvadesetak i više metara niže. Koristio je vreme dok se Linč ne povrati da nesmetano traži Skrivalicu. Linč se konačno pridiže, uz glasno navijanje zelenih navijača, zatim uzjaha svoju Vatrenu strelu i odrazi se u vazduh. Njegov oporavak kao da je Irskoj dao novu snagu. Kada je Mustafa ponovo dunuo u zviždaljku, irski Goniči stupiše u akciju s veštinom koja nije mogla da se meri ni sa čim što je Hari video. Posle još petnaestak brzih i napetih minuta, Irska postiže još deset pogodaka. Sada su vodili sa sto trideset prema deset, i igra je postajala sve prljavija. Kada Maletova još jedanput krenu prema gol-stativama, čvrsto stežući Kvafl pod miškom, bugarski Čuvar, Zograf, polete joj u susret. Šta god da se desilo, desilo se tako brzo da Hari nije stigao da vidi, ali besni povici irskih navijača, i Mustafin dugačak, prodoran zvižduk, rekoše mu da je faul. – I Mustafa kažnjava bugarskog čuvara zbog nedozvoljene upotrebe laktova! – obavesti Torbar bučne gledaoce. – I... da, to je penal za Irsku! Leprikoni, koji su se kada je Maletova bila faulirana besno pridigli u vazduh, poput roja svetlucavih obada, sada se skupiše i formiraše reči – HA HA HA! – Vile, s druge strane visoravni, skočiše na noge, besno zabaciše kose i počeše ponovo da plešu. Kao po komandi, Vizlijevi momci i Hari gurnuše prste u uši, ali Hermiona, koja nije ni pokušala, uskoro povuče Harija za ruku. On se okrenu, a ona mu nestrpljivo izvuče prste iz ušiju. – Pogledaj sudiju! – reče ona, kikoćući se. Hari pogleda dole prema terenu. Hasan Mustafa je sleteo baš ispred plešućih vila, i ponašao se zaista čudno. Napinjao je mišiće i uzbuđeno sukao brkove. – E pa sad, toga ne sme biti! – reče Ludo Torbar, iako je zvučao vrlo veselo. – Neka neko ošamari sudiju! Doktor-čarobnjak dotrča preko terena, prstiju čvrsto nabijenih u uši, i iz sve snage šutnu Mustafu u potkolenicu. Mustafa iznenada dođe k sebi. Hari, koji je opet posmatrao kroz omniokulare, primeti da je ovaj izuzetno posramljen, i da viče na vile, koje su u međuvremenu prestale da plešu i ponašale se buntovnički. – I, ukoliko ne grešim, Mustafa zapravo pokušava da izbaci bugarske maskote! – začu se Torbarev glas. – E pa, to je nešto što do sada nismo videli... Oh, ovo bi moglo da postane gadno... I postalo je: bugarski Jurišnici, Volkov i Vulčanov, sleteše pored Mustafe i počeše žestoko da se svađaju s njim, gestikulirajući prema leprikonima, koji su sada veselo formirali reči – HIHIHI. Mustafa pak nije bio impresioniran argumentima Bugara. Pokazivao je prstom nagore, očigledno im govoreći da se vrate u vazduh, a kada odbiše, on dvaput kratko pisnu svojom zviždaljkom. – Dva penala za Irsku! – vikao je Torbar, i gomila bugarskih navijača zaurla od besa. – Volkovu i Vulčanovu bilo bi bolje da se vrate na svoje metle... da... eno ih... i Troj uzima Kvafl... Igra postade još krvožednija. Jurišnici s obe strane bili su nemilosrdni: Volkov i Vulčanov pogotovu, kao da ne mare da li njihove palice stupaju u dodir s Bladžerkama ili s ljudima, dok njima grubo vitlaju kroz vazduh. Dimitrov pojuri pravo ka Moranovoj, koja je držala Kvafl, skoro je zbacivši s metle. – Faul! – vikali su irski navijači kao jedan, dižući se poput velikog zelenog talasa. – Faul! – odjekivao je magijski pojačan glas Luda Torbara. – Dimitrov je okrznuo Moranovu – namerno je poleteo da se s njom sudari – i biće to još jedan penal – da, evo zviždaljke! Leprikoni su se ponovo digli u vazduh i, ovoga puta, formirali džinovsku šaku koja je pravila izuzetno bezobrazan gest preko terena, prema vilama. Na to vile izgubiše kontrolu. Pojuriše preko terena, i počeše da bacaju nešto poput pregršti vatre prema leprikonima. Posmatrajući kroz omniokulare, Hari vide da više nisu tako lepe. Naprotiv, lica im se izdužiše u ptičje glave okrutnih izraza i oštrih kljunova, dok im iz ramena počeše da izbijaju dugačka, krljuštima prekrivena krila... – E, zato, momci – vikao je gospodin Vizli kroz graju gomile odozdo – nikada ne smete da se zanosite samo lepotom! Čarobnjaci iz ministarstva navališe na teren, ne bi li razdvojili vile i leprikone, ali bezuspešno. U međuvremenu, borba koja se odvijala dole nije se mogla meriti s onom iznad. Hari se okretao na sve strane, zureći kroz omniokulare, dok je Kvafl prelazio iz ruke u ruku brzinom metka... – Levski – Dimitrov – Moran – Troj – Maletova – Ivanova – opet Moran – Moran – MORAN POGAđA! Ali zvuci odobravanja irskih navijača bili su jedva čujni zbog povika vila, eksplozija koje su dolazile iz čarobnih štapića čarobnjaka iz ministarstva i besnih povika Bugara. Igra se ubrzo nastavi. Čas je Levski imao Kvafl, čas Dimitrov... Irski Jurišnik Kvigli zamahnu snažno ka Bladžerki u letu, i hitnu je iz sve snage ka Krumu, koji nije uspeo dovoljno brzo da se sagne. Loptica ga svom snagom udari posred lica. Začu se zaglušujuć roptaj publike. Krumov nos je delovao slomljeno, krvi je bilo svuda, ali se Hasan Mustafa ne oglasi zviždaljkom. Bio je smeten i Hari nije mogao ništa da mu prebaci. Jedna vila ga je gađala vatrom i zapalila mu rep metle. Hari je poželeo da neko shvati da je Krum povređen. Iako je Hari navijao za Irsku, Krum je bio najuzbudljiviji igrač na terenu. Ron je očigledno osećao isto. – Tajm-aut! Oh, stvarno, ne može tako da igra, pogledajte ga... – Pogledajte Linča! – zaurla Hari. Irski tragač iznenada poče da ponire, i Hari je bio siguran da to nije Vronski finta, ovo je bila prava stvar... – Video je Skrivalicu! – povika Hari. – Video ju je! Vidi ga kako ide! Polovina gledališta shvati šta se dešava, irski navijači se digoše u ogromnom zelenom talasu, urlajući ime svog Tragača... Ali Krum mu je bio za petama. Kako je mogao da vidi kuda ide, Hari nije imao pojma. Kapljice krvi letele su kroz vazduh za njim, ali on gotovo sustiže Linča, kad se obojica ponovo stuštiše ka zemlji... – Srušiće se! – vrisnu Hermiona. – Neće! – zaurla Ron. – Linč hoće! – viknu Hari. I bio je u pravu – po drugi put, Linč udari u zemlju neverovatnom silinom, i istog časa ga pregazi stampedo ljutitih vila. – Skrivalica, gde je Skrivalica? – brundao je Čarli, nešto dalje u istom redu. – Ima je... Krum ju je uhvatio... sve je gotovo! – vikao je Hari. Krum je, dok mu se crvena odora caklila od krvi iz nosa, nežno uzleteo, visoko podignute ruke, dok mu je u šaci bio vidljiv zlatni odblesak. Na tabli za rezultate je svetlucalo BUGARSKA – STOTINU ŠEZDESET, IRSKA – STOTINU SEDAMDESET, ali publika izgleda još nije shvatila šta se dogodilo. Onda, polako, kao kad se uključi motor kakvog ogromnog džambo-džeta, grmljavina irskih navijača poče da biva sve glasnija i glasnija, i dostiže vrhunac u kricima radosti. – IRSKA JE POBEDILA! – vikao je Torbar, koji je, poput irskih navijača, bio zatečen naglim krajem meča. – KRUM JE UHVATIO SKRIVALICU, ALI IRSKA JE POBEDILA – bože dragi, mislim da niko od nas nije ovo očekivao! – Zašto je uopšte uhvatio Skrivalicu? – ječao je Ron dok je skakao gore-dole, tapšući rukama iznad glave. – Rešio je utakmicu u trenutku kada je Irska bila u vođstvu od sto šezdeset poena, idiot! – Znao je da ih nikad ne bi stigli – uzvrati mu Hari, pokušavajući da nadjača buku, takođe glasno aplaudirajući – irski Goniči bili su previše dobri, hteo je da završi sve pod svojim uslovima, to je sve... – Bio je vrlo hrabar, zar ne? – reče Hermiona, naginjući se napred da vidi Kruma kako sleće, i jato doktor-čarobnjaka koji su probijali put kroz metež leprikona i vila, još uvek zaokupljenih tučom, ne bi li došli do njega. – Izgleda da je u lošem stanju... Hari ponovo stavi omniokulare na oči. Bilo je teško razaznati šta se dole dešava, zato što su leprikoni razdragano jurcali preko celog terena, tako da jedva spazi Kruma, okruženog doktor-čarobnjacima. Izgledao je mrgodniji no ikad, i nije dozvoljavao da ga srede. Njegovi saigrači se okupiše oko njega, vrteći glavama i delujući razočarano. Nedaleko odatle, irski igrači su veselo plesali kroz kišu zlata koju su pravile njihove maskote. Zastave se zavijoriše širom stadiona, irska himna zatrešta sa svih strana. Vile ponovo poprimiše svoj uobičajen, lep izgled, iako su izgledale snuždeno i očajno. – Pa, makar zzmo ze vrlo požžteno borili – reče snuždeni glas iza Harija. On se okrenu. Bio je to bugarski ministar magije. – Vi govorite engleski! – reče Fadž zgranuto. – A pustili ste me da vam ceo dan pantomimišem! – Pa, bilo je vrlo zzmešno – reče bugarski ministar, sležući ramenima. – I dok irski tim obilazi počasni krug, okružen maskotama, pehar Svetskog prvenstva u kvidiču upravo je donet u gornju ložu! – grmeo je Torbar. Harijeve oči naglo zaslepi jaka bela svetlost, a gornja loža blesnu čarobnim sjajem, kako bi svi na stadionu mogli da vide unutrašnjost lože. Žmirkajući prema ulazu, on vide dva zadihana čarobnjaka kako u ložu unose veliki zlatni pehar, koji predadoše Kornelijusu Fadžu, i dalje uzrujanom zbog toga što je ceo dan koristio jezik znakova ni zbog čega. – Hajdemo, jedan veliki aplauz za galantne gubitnike – Bugarska! – vikao je Torbar. Sedmorica pobeđenih bugarskih igrača stepenicama se popeše u ložu. Masa ispod njih aplaudirala je u znak priznanja. Hari je primetio kako hiljade sočiva omniokulara blešte u njihovom pravcu. Jedan po jedan, Bugari se poređaše između redova sedišta u loži, i Torbar poče redom da ih proziva, da bi se rukovali sa svojim ministrom, a zatim i s Fadžom. Krum, koji je bio poslednji u redu, baš je bio u gadnom stanju. Njegova dva crna oka spektakularno su kolutala na krvavom licu. Još uvek je držao Skrivalicu. Hari primeti da je nesiguran na zemlji. Hodao je jedva primetnim pačjim hodom, i imao je obla ramena. Ali kada se začu Krumovo ime, ceo stadion mu uputi velik, zaglušujuć pozdrav. A zatim dođe na red irski tim. Ejdana Linča su pridržavali Moranova i Konoli. Drugi pad ga je očigledno ošamutio, a oči su mu delovale izuzetno unezvereno. Ipak, veselo se cerio dok su Troj i Kvigli dizali pehar u vis, a masa ispod njih zagrme u znak odobravanja. Hariju utrnuše ruke od pljeskanja. Napokon, kad irski tim napusti ložu da bi obišao još jedan počasni krug na svojim metlama (Ejdan Linč je bio iza Konolija, čvrsto se držeći oko njegovog struka, još uvek se rasejano cereći), Torbar uperi svoj čarobni štapić ka svom grlu, i promrmlja – Utihnus. – Pričaće se o ovome još godinama – reče promuklo – zaista neočekivan obrt, to... šteta što nije trajalo duže... ah, da... da, dugujem vam... koliko? A Fred i Džordž su se već bili uspentrali preko sedišta, i sada su stajali ispred Luda Torbara sa širokim osmesima na licima, ispruženih ruku.

4.8. Hari Poter i Vatreni pehar - Svetsko prvenstvo u kvidič 4.8. Harry Potter und der Feuerkelch – Quidditch-Weltmeisterschaft 4.8. Harry Potter and the Goblet of Fire - Quidditch World Cup 4.8. Harry Potter et la coupe de feu - Coupe du monde de Quidditch

Grčevito stežući suvenire, pod vođstvom gospodina Vizlija, oni se žurno uputiše u šumu, prateći put osvetljen svetiljkama. Oko sebe su čuli zvuke i komešanje reklo bi se bar hiljade ljudi, povike i smeh, isprekidane delove pesama. Atmosfera grozničavog oduševljenja bila je izuzetno zarazna. Hari se bez prestanka cerekao. Hodali su kroz šumu dvadesetak minuta, pričajući i glasno se šaleći, sve dok konačno ne izbiše na drugu stranu, i ne nađoše se u senci džinovskog stadiona. Iako je Hari mogao da vidi samo delić ogromnih zlatnih zidova koji su okruživali teren, procenio je da bi između njih moglo komotno da se smesti deset katedrala. – Sto hiljada sedišta – reče gospodin Vizli, primetivši zapanjenost na Harijevom licu. – Operativna grupa ministarstva od pet stotina čarobnjaka pravila ga je čitavih godinu dana. - The ministry's operative group of five hundred wizards made it for a whole year. Na svakom centimetru su postavljene Normaloodbijajuće čini. Normal Repelling spells are placed on every centimeter. Tokom cele protekle godine, svaki put kad bi se neki Normalac našao bilo gde u blizini ovog mesta, iznenada bi se setio nekih važnih obaveza i odmah odjurio... Sirotani – dodade razneženo, vodeći ih ka najbližem ulazu, koji je već bio okružen rojem veštica i čarobnjaka koji su galamili na sav glas. During the entire past year, every time a Normal found himself anywhere near this place, he would suddenly remember some important duties and immediately rush off... Poor people - he added exasperatedly, leading them to the nearest entrance, which was already surrounded by a swarm. witches and wizards who were clamoring at the top of their voices. – Prva klasa! – reče veštica iz Ministarstva na ulazu, dok im je proveravala karte. – Gornja loža! – Upper lodge! Pravo uza stepenice, Arture, sve do samog vrha. Stepenice ka stadionu bile su pokrivene jarkoljubičastim tepisima. The stairs to the stadium were covered in bright purple carpets. Popeše se uza stepenice zajedno s ostalom ruljom, koja se polako filtrirala kroz vrata i štandove, s leve i desne strane. He climbed the stairs with the rest of the crowd, which slowly filtered through the doors and booths, left and right. Grupica gospodina Vizlija nastavila je da se penje, dok nisu došli na vrh stepenica i našli se u maloj loži postavljenoj na najvišoj tački stadiona, tačno između dve zlatne gol-stative. Dvadesetak ljubičastih i pozlaćenih stolica bilo je podeljeno u dva reda, i Hari, sedajući u prednji red s Vizlijevima, pogleda nadole i vide scenu kakvu nije mogao ni da zamisli. Stotinak hiljada veštica i čarobnjaka zaposeli su sedišta, stepenasto raspoređena duž dugog ovalnog terena. Sve je bilo obasjano misterioznim zlatnim svetlom, koje kao da je izviralo iz samog stadiona. Teren je, s njihove uzvišene pozicije, izgledao gladak poput somota. The terrain, from their elevated position, looked as smooth as velvet. Na oba kraja stadiona stajala su tri gol-obruča, na visini od petnaestak metara. Tačno preko puta njih, skoro u visini Harijevog pogleda, nalazila se džinovska tabla. Directly across from them, almost at Harry's eye level, was a giant blackboard. Na njoj se svaki čas pojavljivao zlatan rukopis, kao da ga je ruka nekog nevidljivog džina ispisivala, a zatim brisala. Bile su to reklame koje su svetlucale preko terena:

Plava mušica: metla za celu porodicu — bezbedna, pouzdana, s ugrađenim alarmom protiv provalnika...

Univerzalni magični odstranjivač nereda gospođe Skover: svaka fleka ima leka!...

Veselokrpa – odeća za Čarobnjake – London, Pariz, Hogsmid...

Hari pogleda preko ramena da vidi ko još deli ložu s njima. Harry looked over his shoulder to see who else was sharing the box with them. Za sada je bila prazna, sem jednog majušnog stvorenja koje je sedelo na pretposlednjem sedištu u redu iza njih. It was empty for now, except for a tiny creature sitting in the penultimate seat in the row behind them. Stvorenje, čije su noge bile toliko kratke da su jedva provirivale sa stolice, nosilo je krpu za brisanje sudova pripasanu kao togu, dok je lice sakrilo rukama. Ipak, te duge uši poput onih u slepog miša Hariju su bile čudnovato poznate... – Dobi? – reče Hari s nevericom. Malo stvorenje pogleda nagore i raširi prste, otkrivajući ogromne smeđe oči i nos iste veličine i oblika povećeg paradajza. To nije bio Dobi, ali je nesumnjivo bio kućni vilenjak, baš kao i Harijev prijatelj Dobi. Hari je oslobodio Dobija od njegovih prethodnih vlasnika, porodice Melfoj. – Da li me je gospodin upravo nazvao Dobi? – zacijuka vilenjak radoznalo, kroz prste. Glas mu je bio tanji čak i od Dobijevog, majušan, drhtav pisak od glasa, i Hari posumnja – iako se to teško može utvrditi kod kućnih vilenjaka – da bi ovaj mogao biti žensko. Ron i Hermiona se okrenuše da bi ga osmotrili. Ron and Hermione turned to look at him. Iako su od Harija mnogo slušali o Dobiju, nikada ga nisu upoznali. Čak se i gospodin Vizli zainteresovano okrenuo. – Oprosti – reče Hari vilenjaku – mislio sam da si neko koga poznajem. – Ali i ja znajem Dobija, gos'n! – propišta vilenjakinja. – said the elf. Krila je lice, kao da ju je svetlost zaslepela, iako gornja loža nije bila jarko osvetljena. She hid her face, as if the light had blinded her, although the upper box was not brightly lit. – Zovem se Vinki, gospodine – a vi, gos'n... – njene tamnosmeđe oči raširiše se do veličine tacni kad spaziše Harijev ožiljak – vi ste sigurno Hari Poter! – My name is Winky, sir – and you, sir... – her dark brown eyes widened to the size of saucers when she noticed Harry's scar – you must be Harry Potter! – Da, jesam – reče Hari. – Pa Dobi stalno priča o vama, gos'n! – reče ona, neznatno spuštajući ruke, s izrazom strahopoštovanja. – Kako je on? – reče Hari. – Kako mu prija sloboda? – Ah, gos'n – reče Vinki, vrteći glavom – ah, gos'n, bez uvrede, gos'n, ali nisam baš sigurna da ste Dobiju učinili uslugu kad ste ga oslobodili. – Zašto? – reče Hari, iznenađeno. – Šta nije u redu s njim? – Sloboda mu je, Dobiju, udarila u glavu, gos'n – reče Vinki tužno. – Neumesne ideje mu padaju na pamet, gos'n. Ne mož' da si nađe nov pos'o, gos'n. – Zašto ne može? – upita Hari. Vinki spusti glas za pola oktave i prošaputa: – 'Oće plaćanje za svoj pos'o, gos'n. – Plaćanje? – reče Hari tupo. – Pa, zašto ne bi bio plaćen? Vinki se užasnu na tu pomisao i malčice skupi prste, tako da opet napola zakloni lice. – Kućne vilenjake niko ne plaćaju, gos'n! – reče ona prigušenim cijukom. – Ne, ne, i ne. Kažem ja Dobiju, kažem, idi, nađi si sebi neku finu porodicu i skrasi se, Dobi. Na pamet mu padaju raznorazne ludorije, gos'n, koje ne priliče kućnom vilenjaku. Ako tako nastaviš, Dobi, kaže mu ja, ubrzo će da te izvedu pred Odsek za regulaciju i kontrolu magijskih stvorenja, k'o nekog običnog goblina. If you keep it up, Dobby, I tell him, you'll soon be brought before the Department for the Regulation and Control of Magical Creatures, like some ordinary goblin. – Pa, i red je da se malo zabavi – reče Hari. "Well, it's time to have some fun," said Harry. – Kućni vilenjaci ne treba da se zabavljadu, Hari Poteru – reče Vinki odlučno kroz šake. – Kućni vilenjaci radidu šta im se kaže. Ja uopšte ne volem visinu, Hari Poteru... – ona se okrenu prema ivici lože i proguta knedlu – ali moj gospodar me pošalje u gornju ložu, i ja idem tamo, gos'n. I don't like heights at all, Harry Potter…” she turned to the edge of the box and swallowed a dumpling – but my master sends me to the top box, and I'm going there, sir. – Zašto te je poslao ovde gore, ako zna da ne voliš visinu? - Why did he send you up here, if he knows you don't like heights? – reče Hari mršteći se. Harry said, frowning. – Gospodar... gospodar želi da mu sačuvam mesto, Hari Poteru, on je vrlo zauzet – reče Vinki, pokazujući glavom na prazno mesto pored nje. – Vinki želi da bidne natrag u gospodarevom šatoru, Hari Poteru, ali Vinki radi šta joj se kaže, Vinki je dobar kućni vilenjak. Ona baci još jedan prestrašen pogled ka ivici lože, a zatim potpuno sakri oči. Hari se okrenu ka ostalima. – Znači to je kućni vilenjak? – promrmlja Ron. – Čudnovata stvorenja, zar ne? – Dobi je bio još čudniji – reče Hari gorljivo. Ron izvuče svoje omniokulare i poče da ih isprobava zureći u gomilu na drugom kraju stadiona. – Ovo je sumanuto! – reče, čeprkajući dugme za ponavljanje snimka. - he said, tapping the button to repeat the recording. – Mogu da namestim da onaj čiča dole opet čačka svoj nos... i opet... i opet... Hermiona je u međuvremenu željno listala svoj baršunasti program s kićankama. - I can arrange for that uncle downstairs to pick his nose again... and again... and again... Meanwhile, Hermione eagerly flipped through her velvet program with tassels. – Utakmici će prethoditi paradiranje maskota timova – pročita ona naglas. - The match will be preceded by a parade of team mascots - she read aloud. – Oh, to uvek vredi videti – reče gospodin Vizli. – Nacionalni timovi dovode stvorenja iz svojih zemalja, znate već, da se malo razmeću. - National teams bring creatures from their countries, you know, to show off a little. U narednih pola sata loža se napunila. Gospodin Vizli se neprekidno rukovao s ljudima koji su očigledno bili vrlo važni čarobnjaci. Persi je toliko često skakao na noge da se činilo kao da pokušava da sedne na ježa. Kada stiže Kornelijus Fadž lično, Persi se tako duboko pokloni da mu naočare spadoše i razbiše se. Posramljen, popravi ih čarobnim štapićem i ostade na svom mestu, bacajući ljubomorne poglede na Harija, koga je Kornelijus Fadž pozdravio kao starog prijatelja. Oni su se već upoznali, te Fadž očinski stisnu Harijevu ruku, upita ga kako je, i upozna ga s čarobnjacima koji stajahu s obe njegove strane. – Hari Poter, znate već – glasno reče bugarskom ministru, odevenom u predivnu odoru od crnog somota oivičenu zlatom, koji kao da nije razumeo ni reč engleskog. – Hari Poter... ma dajte, sigurno znate ko je on... dečak koji je preživeo Znate-Već-Koga... znate ko je on... Bugarski čarobnjak iznenada uoči Harijev ožiljak i poče glasno i uzbuđeno da toroče, upirući prstom u njega. - Harry Potter... come on, you surely know who he is... the boy-who-lived You-Already-Who... you know who he is... The Bulgarian wizard suddenly noticed Harry's scar and began to exclaim loudly and excitedly, pointing a finger at him. – Znao sam da ćemo na kraju doći do toga – reče Fadž Hariju iscrpljen. "I knew we'd get to it eventually," Fudge told Harry wearily. – Ja nisam baš jak u stranim jezicima, za to mi je potreban Barti Čučanj. - I am not very good at foreign languages, for that I need Barti Čucanj. Ah, vidim da mu njegov kućni vilenjak čuva mesto... dobar potez, ovi bugarski bilmezi pokušavaju da ugrabe sva najbolja mesta... ah, evo i Lucijusa! Hari, Ron i Hermiona se brzo okrenuše. Duž drugog reda prema tri još prazna sedišta iza gospodina Vizlija kretali su se bivši vlasnici Dobija, kućnog vilenjaka – Lucijus Melfoj, njegov sin Drako i žena za koju Hari pretpostavi da je Drakova majka. Hari i Drako su bili neprijatelji još od svog prvog putovanja u Hogvorts. Bledunjav, šiljatog lica i gotovo bele kose, Drako je izuzetno ličio na oca. Majka mu je takođe bila plavokosa, visoka i mršava, i bila bi prilično zgodna da nije imala izraz lica kao da joj nešto zaudara ispod nosa. – Oh, Fadž – reče gospodin Melfoj, pružajući ruku ministru magije. – Kako ste? Mislim da niste upoznali moju suprugu Narcisu? Ni našeg sina, Draka? Not even our son, Draco? – Kako ste, kako ste? - How are you, how are you? – reče gospodin Fadž, smešeći se i naklonivši se gospođi Melfoj. – Dozvolite mi da vas upoznam s gospodinom Oblansk... Obalonsk... gospodinom... ma, on je bugarski ministar magije, i svejedno ne razume ni reč od onoga što govorim, stoga nije ni bitno. I da vidim, koga još... Artura Vizlija znate, rekao bih? Beše to napet trenutak. Gospodin Vizli i gospodin Melfoj se pogledaše, i Hari se živo priseti njihovog poslednjeg susreta. Bilo je to u knjižari Kitnjavko i Mrljavko, kada su se i potukli. It was in the bookstore Kitnjavko and Mrljavko, when they had a fight. Hladne sive oči gospodina Melfoja odmeriše gospodina Vizlija, a zatim preleteše preko sedišta. Mr. Malfoy's cold gray eyes measured Mr. Weasley, then flicked across the seat. – Bože dragi, Arture – reče Lucijus Melfoj svilenim glasom. "Dear God, Arthur," said Lucius Malfoy in a silky voice. – Šta li si sve morao da prodaš da bi nabavio karte u gornjoj loži? Ovoliko sigurno nisi mogao da dobiješ za svoju kuću? Fadž, koji ih nije ni slušao, reče: – Lucijus je upravo dao vrlo velikodušan prilog bolnici Svetog Munga za magijske bolesti i povrede, Arture. Ovde je kao moj gost. – Baš... baš lepo – reče gospodin Vizli s vrlo ukočenim osmehom. Oči gospodina Melfoja vratiše se na Hermionu, koja malčice pocrvene, ali nastavi odlučno da ga gleda. Hari je tačno znao zbog čega se gospodin Melfoj mršti. Melfojevi su se ponosili time što su Čistokrvni. Drugim rečima, svakoga ko je normalskog porekla, poput Hermione, smatrali su drugorazrednim. Ipak, u prisustvu ministra magije gospodin Melfoj se nije usuđivao da bilo šta kaže. Klimnuo je nadmeno gospodinu Vizliju, i produžio ka svojim sedištima. Drako uputi Hariju, Ronu i Hermioni prezriv pogled, a zatim se skrasi između majke i oca. – Ljigavi kreteni – promrmlja Ron, dok su se on, Hari i Hermiona ponovo okretali prema visoravni. "Slimy bastards," Ron muttered as he, Harry and Hermione turned back towards the plateau. Sledećeg trenutka, Ludo Torbar utrča u ložu. The next moment, Ludo Torbar ran into the box. – Svi spremni? - Everyone ready? – upita, a okruglo lice mu je sijalo kao veliki uzbuđeni edamer. – Ministre... spremni za početak? - Ministers... ready to start? – Spreman kad i ti, Ludo – reče Fadž ležerno. "Ready when you are, Ludo," said Fudge casually. Ludo izvuče čarobni štapić, uperi ga ka svom grlu i reče – Sonorus! – a zatim poče da govori, zaglušujući graju na stadionu. Njegov glas je odjekivao, dopirući do svakog ćoška: – Dame i gospodo... dobro došli! Dobro došli na finale četiri stotine dvadeset i drugog Svetskog prvenstva u kvidiču! Gledaoci su vrištali i tapšali. Hiljade zastava se vijorilo, pridodajući svoje neusklađene himne opštoj buci. Thousands of flags fluttered, adding their discordant hymns to the general clamor. S ogromne table preko puta njih upravo nestade poslednja poruka (Berti-Botove bombone svih aroma – rizik sa svakim zalogajem! The last message just disappeared from the huge board across from them (Bertie-Bot candies of all flavors - risk with every bite! ), i sada je na njoj pisalo BUGARSKA : NULA, IRSKA : NULA. ), and now it read BULGARIA : ZERO, IRELAND : ZERO. – A sada, dozvolite da vam predstavim bez odlaganja... Maskote bugarske reprezentacije! Desna tribina, koja je sada već delovala kao ogromna crvena kocka, zaurla u znak odobravanja. – Pitam se šta su doveli? – reče gospodin Vizli. Naginjući se napred iz svoga sedišta. – Aaaaaah! – on iznenada skinu svoje naočare i obrisa ih žurno o svoju odoru. – Vile! – Šta su vil...? Ali stotinu vila već je isklizavalo na teren, kao odgovor na Harijevo pitanje. Vile su bile žene... najlepše žene koje je Hari ikada video... osim što nisu bile – nikako nisu mogle biti – ljudska bića. Ovo je Harija zaintrigiralo na trenutak, dok je pokušavao da pogodi šta bi tačno mogle da budu, od čega li to njihova koža sija bledim mesečevim sjajem, ili im se zlatno-bela kosa vijori bez vetra... Ali onda zasvira muzika, i Hari prestade da brine o tome da li su one ljudska bića ili nisu – zapravo, prestade da brine o bilo čemu. This intrigued Harry for a moment as he tried to guess what exactly they could be, whether it was their skin glowing with a pale moonlight, or their golden-white hair blowing without the wind... But then the music started, and Harry he stops caring whether they are human beings or not – in fact, he stops caring about anything. Vile počeše da plešu, i Harijev um se potpuno i blaženo isprazni. The fairies began to dance, and Harry's mind completely and blissfully went blank. Jedino mu je bilo važno da nastavi da gleda vile, jer ako bi prestale da plešu, strašne stvari bi se dogodile... I dok su vile plesale sve brže i brže, Harijevim ošamućenim umom počeše da struje divlje, napola formirane misli. The only thing that mattered to him was to keep watching the fairies, because if they stopped dancing, terrible things would happen... And as the fairies danced faster and faster, wild, half-formed thoughts began to flow through Harry's dazed mind. Hteo je da učini nešto izuzetno impresivno, ovog trena. Činilo se da je skok iz lože na stadion dobra ideja... ali da li je dovoljno dobra? – Hari, šta to radiš? – reče Hermionin glas iz daljine. Muzika prestade. Hari zatrepta. Stajao je jednom nogom na ivici lože. Pored njega, Ron je stajao u pozi kao da se upravo sprema da skoči sa skakaonice. Beside him, Ron stood in a pose as if he was about to jump off a diving board. Besni povici ispuniše stadion. Masa nije želela da vile odu. The crowd didn't want the fairies to leave. I Hari je bio među njima. On će, naravno, podržavati Bugarsku, i nejasno se pitao zašto je prikačio veliku zelenu detelinu na grudi. Ron je, u međuvremenu, rasejano čupkao deteline sa svog šešira. Gospodin Vizli se, smeškajući se, nagnu ka Ronu i ote mu šešir iz ruku. – Trebaće ti ovo – reče on – kada Irska bude rekla svoje. – Ha? – reče Ron, zureći širom otvorenih usta u vile, koje su se upravo poređale uz jednu stranu terena. Hermiona glasno zacokta. Ona se nagnu i povuče Harija nazad u njegovo sedište. – Zaista! – reče. – A sada – zagrme glas Luda Torbara – molimo vas da podignete svoje čarobne štapiće u znak pozdrava... za maskote irskog nacionalnog tima! U tom trenutku, nešto nalik na veliku zeleno–zlatnu kometu ulete na stadion. Ona obiđe jedan krug oko celog stadiona, a zatim se podeli na dve manje komete, od kojih je svaka išla ka jednoj od gol–stativa. It circled around the entire stadium, and then split into two smaller comets, each of which headed towards one of the goal posts. Iznenada, teren natkrili duga spajajući dve svetlosne lopte. Suddenly, the field was covered by a rainbow connecting two balls of light. Gomila je vikala – Uuuuuu – i – Aaaaaaah – kao da gledaju vatromet. The crowd shouted – Uuuuuu – and – Aaaaaaah – as if they were watching fireworks. Onda duga nestade, a dve svetlosne kugle se sastaše i spojiše, formirajući veliku drhtavu detelinu, koja se diže u vazduh lebdeći nad stadionom. Iz nje stade da kaplje nešto poput zlatne kiše... – Sjajno! – povika Ron, dok je detelina preletala iznad njihovih glava, i dok su iz nje ispadali teški zlatni novčići, odbijajući se o njihove glave i sedišta. – cried Ron, as the clover flew over their heads, and heavy gold coins fell out of it, bouncing off their heads and seats. Žmirkajući ka detelini, Hari shvati da je ona sastavljena od hiljada malih bradatih čovečuljaka u crvenim prslucima, i da svaki nosi u ruci zelenu ili zlatnu lampu. Squinting at the shamrock, Harry realized that it was made up of thousands of little bearded men in red vests, each carrying a green or gold lamp. – Leprikoni! – Leprechauns! – reče gospodin Vizli kroz bučni aplauz gomile, u kojoj su se neki još uvek svađali i preturali oko svojih stolica tražeći zlatnike. – Evo ti – veselo povika Ron, gurajući šaku punu zlatnika u Harijevu ruku. – Za omniokulare! Sada ćeš morati da mi kupiš poklon za Božić, ha! Velika detelina se raspade, i leprikoni se stuštiše na teren, nasuprot vilama i sedoše prekrštenih nogu da gledaju utakmicu. – A sada, dame i gospodo, pružimo toplu dobrodošlicu – bugarskoj reprezentaciji u kvidiču! Predstavljam vam – Dimitrova! Skerletnocrvena figura na metli munjevitom brzinom izjuri na teren iz donjeg ulaza, dok ju je pratio divlji aplauz bugarskih navijača. – Ivanova! Prozuja i drugi igrač u skerletnoj odori. – Zograf! - Zograf! Levski! Levski! Vulčanov! Volkov! Iiiiiiii – Krum! – To je on, to je on! – vikao je Ron, prateći Kruma svojim omniokularima. Hari brzo usmeri svoje. Viktor Krum je bio mršav, tamnokos, žućkastosivog tena, s velikim kukastim nosem i gustim crnim obrvama. Izgledao je kao prerasla ptica grabljivica. Bilo je teško poverovati da ima samo osamnaest godina. – A sada, molimo vas, pozdravite – irsku reprezentaciju kvidiča! – urlao je Torbar. – Predstavljamo ih – Konoli! Rajan! Troj! Malet! Moran! Kvigli! Iiiii – Linč! Sedam zelenih mrlja izlete na teren. Hari okrenu mali zupčanik sa strane svojih omniokulara, i uspori igrače dovoljno da može da pročita reči Vatrena strela na svakoj od metli, kao i imena igrača, izvezena srebrom, na njihovim leđima. Harry turned the small gear on the side of his omnioculars, and slowed the players down enough that he could read the words Firebolt on each of the broomsticks, as well as the names of the players, embroidered in silver, on their backs. – A evo ga i naš sudija, čak iz Egipta, čuveni predsedavajući čarobnjak Međunarodne kvidičke asocijacije, Hasan Mustafa! - And here is our judge, all the way from Egypt, the famous presiding wizard of the International Quidditch Association, Hasan Mustafa! Omanji mršav čarobnjak, potpuno ćelav, ali sa brkovima koji su mogli da se mere s teča-Vernonovim, u odori od čistog zlata, u tonu sa stadionom, došeta se na teren. A diminutive lanky wizard, completely bald but with a mustache that could measure up to a techa-Vernon's, robed in pure gold, matching the stadium, strolled onto the field. Ispod brkova mu je virila srebrna pištaljka. Nosio je veliki drveni sanduk pod jednom rukom, a metlu pod drugom. Hari vrati zupčanik za brzinu na svojim omniokularima na normalu, pomno posmatrajući Mustafu kako zajahuje metlu i nogom otvara sanduk – četiri lopte pojuriše u vis: skerletni Kvafl, dve crne Bladžerke i (Hari ju je ugledao samo na trenutak, pre nego što je odjurila iz vidokruga), sićušna, krilata Zlatna skrivalica. Harry returned the speed gear on his omnioculars to normal, watching closely as Mustafa rode the broom and kicked open the crate – four balls hurtling into the air: a scarlet Quaffle, two black Bludgers, and (Harry only caught a glimpse of her before she darted out of the sight), the tiny, winged Golden Hide. Uz oštar pisak svoje pištaljke, Mustafa polete u vazduh za loptama. – Iiiiiiiiiiiiii KRENULI SU! – Iiiiiiiiiiiiiii THEY STARTED! – vrištao je Torbar. – I sada loptu ima Malet! Troj! Moran! Dimitrov! Nazad do Maletove! Troj! Levski! Moran! Bio je to kvidič kakav Hari nije video. Pritiskao je omniokulare na oči toliko jako da naočare počeše da mu se usecaju u nos. Brzina igrača bila je neverovatna – Goniči su se međusobno dobacivali Kvaflom takvom brzinom da je Torbar jedva imao vremena da izgovara njihova imena. Hari ponovo okrenu prekidač „usporeno“ na omniokularima, pritisnu dugme „napad-po-napad“, i sada je sve posmatrao na usporenom snimku, dok su ljubičasta svetlucava slova treperila preko sočiva, a graja publike mu dobovala po bubnim opnama. Harry flipped the slow motion switch on the omnioculars again, pressed the attack-by-attack button, and now he was watching everything in slow motion, purple glittering letters flickering across the lenses and the roar of the crowd pounding his eardrums. – Napadačka formacija sokolove glave – pročita on, gledajući trojicu irskih Goniča kako proleću jedan uz drugoga, s Trojem u centru, malčice ispred Maletove i Morana, jurišajući na Bugare. – Porskovina smicalica – zasvetle na tabli, dok je Troj naizgled leteo naviše s Kvaflom, odvraćajući bugarskog Jurišnika Ivanovu, i dobacujući Kvafl Moranu. - Porsko's trick - flashed on the board, as Troy seemingly flew up with the Quaffle, deflecting the Bulgarian Jurišnik Ivanova, and throwing the Quaffle to Moran. Jedan od bugarskih Jurišnika, Volkov, zamahnu iz sve snage svojom malom palicom na Bladžerku u prolazu, izbacivši je na Moranovu putanju, Moran se sagnu da izbegne Bladžerku i ispusti Kvafl: Levski ga, proletevši ispod njega, uhvati... – TROJ POSTIŽE POGODAK! – grmeo je Torbar, i stadion zadrhta od gromoglasnog aplauza i povika. – Deset prema nula za Irsku! – Šta? – Hari zaurla, divlje zverajući kroz omniokulare. Harry roared, squinting wildly through his omniculars. – Ali Kvafl je kod Levskog! – Hari, ako ne gledaš normalnom brzinom, propustićeš mnogo toga! – vikala je Hermiona, koja je pocupkivala gore-dole, mašući rukama dok je Troj leteo počasni krug oko terena. Hari brzo pogleda preko svojih omniokulara, i vide da su se leprikoni, koji su dotad igru posmatrali sa ivica terena, ponovo podigli u vazduh i formirali ogromnu svetleću detelinu. Harry quickly looked through his omniculars, and saw that the leprechauns, who had been watching the game from the edges of the field until then, had risen into the air again and formed a huge glowing clover. S druge strane terena vile su ih kiselo posmatrale. From the other side of the field, the fairies watched them sourly. Besan na sebe, Hari prebaci prekidač za brzinu nazad na normalu. Hari je znao dovoljno o kvidiču da bi shvatio kako su irski Goniči neverovatni. Dejstvovali su kao celina, praveći formacije kao da čitaju jedan drugome misli, i rozeta na Harijevim grudima neprekidno je cijukala njihova imena: – Troj – Maletova – Moran! – U roku od dvadeset minuta, Irska je još dvaput postigla pogodak, došavši do vođstva od trideset prema nula, izazivajući gromoglasnu plimu uzvika i aplauza svojih navijača, obučenih u zeleno. Utakmica je postajala sve brža, ali i brutalnija. Volkov i Vulčanov, bugarski Jurišnici, bacali su Bladžerke što su jače mogli ka irskim Goničima i tako ih sprečavali da izvedu neke od svojih najboljih poteza. Dvaput su bili primorani da se pregrupišu, a onda, konačno, Ivanova uspe da se probije kroz njihove redove, izbegne čuvara, Rajana, i postigne prvi pogodak za Bugarsku. – Prste u uši! – hučao je gospodin Vizli, a vile zaigraše slavljenički ples. Hari zatvori oči. Želeo je da misli još zadrži na igri. Posle par sekundi, prihvati rizik i pogleda na teren. Vile su prestale da igraju, a Bugarska je ponovo bila u posedu Kvafla. – Dimitrov! Levski! Dimitrov! Ivanova – oh, gospode! – grmeo je Torbar. Stotinu hiljada čarobnjaka i veštica ispusti uzdahe pune zebnje kada dva tragača, Krum i Linč, prozujaše pravo kroz Goniče takvom brzinom kao da su iskočili iz aviona bez padobrana. Hari je pratio njihov pad kroz omniokulare, žmirkajući da bi video gde je Skrivalica... – Razbiće se! – vrisnu Hermiona tik pored Harija. Bila je delimično u pravu – u poslednjem trenutku, Viktor Krum skrenu i polete uvis u spiralnom luku. She was partially right – at the last moment, Viktor Krum swerved and flew upwards in a spiral arc. Linč pak udari u zemlju s tupim zvukom koji se mogao čuti širom stadiona. Sa irskih sedišta začu se snažno negodovanje. – Budala! – kukao je gospodin Vizli. – Krum je folirao! – I sada je tajm-aut! – vikao je Torbarev glas. – Stručni doktor-čarobnjaci žure na teren da pregledaju Ejdana Linča! – Biće on u redu, samo su ga malo pokosili! – reče Čarli, ohrabrujući Džini, koja se, užasnuta, nagnula preko ivice lože. - said Charlie, encouraging Ginny, who, horrified, leaned over the edge of the box. – Što je Krum i hteo, naravno... Hari žurno pritisnu dugmiće „premotati“ i „napad-po-napad“ na svojim omniokularima, pročačka oko prekidača za brzinu, i prisloni ih nazad na oči. "Which Krum wanted, of course..." Harry hastily pressed the "rewind" and "attack-by-attack" buttons on his omnioculars, walked around the speed switch, and put them back to his eyes. Ponovo je posmatrao Kruma i Linča kako poniru, na usporenom snimku. – Vronski finta – rizična diverzija Tragača – pisalo je sjajnim ljubičastim slovima preko njegovih sočiva. Video je Krumovo lice izobličeno od usredsređenosti, i kako se izvlači tačno na vreme, dok se Linč spljeskao, i shvati – Krum uopšte nije video Skrivalicu, već je samo namamio Linča da ga prati i oponaša. He saw Krum's face contorted in concentration, and how he pulled out just in time as Lynch collapsed, and realized – Krum hadn't seen the Hide and Seek at all, he'd just lured Lynch into following him and mimicking him. Hari nikada nije video da neko tako leti. Harry had never seen anyone fly like that. Izgledalo je da se Krum uopšte ne koristi metlom. S lakoćom se kretao kroz vazduh kao da ni nema težinu ni oslonac. Hari vrati omniokulare na normalu, i uperi ih u Kruma. On je kružio visoko iznad Linča, koga su doktorčarobnjaci upravo pokušavali da povrate šoljama odgovarajućeg napitka. Usredsredivši se na Krumovo lice, Hari spazi njegove tamne oči kako sevaju po zemlji dvadesetak i više metara niže. Koristio je vreme dok se Linč ne povrati da nesmetano traži Skrivalicu. Linč se konačno pridiže, uz glasno navijanje zelenih navijača, zatim uzjaha svoju Vatrenu strelu i odrazi se u vazduh. Njegov oporavak kao da je Irskoj dao novu snagu. Kada je Mustafa ponovo dunuo u zviždaljku, irski Goniči stupiše u akciju s veštinom koja nije mogla da se meri ni sa čim što je Hari video. Posle još petnaestak brzih i napetih minuta, Irska postiže još deset pogodaka. Sada su vodili sa sto trideset prema deset, i igra je postajala sve prljavija. Kada Maletova još jedanput krenu prema gol-stativama, čvrsto stežući Kvafl pod miškom, bugarski Čuvar, Zograf, polete joj u susret. When Maletova heads towards the goalposts once again, clutching Quafl under her arm, the Bulgarian Guard, Zograf, flies to meet her. Šta god da se desilo, desilo se tako brzo da Hari nije stigao da vidi, ali besni povici irskih navijača, i Mustafin dugačak, prodoran zvižduk, rekoše mu da je faul. Whatever happened happened so quickly that Harry didn't get to see it, but the furious shouts of the Irish fans, and Mustafa's long, piercing whistle, told him it was a foul. – I Mustafa kažnjava bugarskog čuvara zbog nedozvoljene upotrebe laktova! – obavesti Torbar bučne gledaoce. - Torbar informed the noisy spectators. – I... da, to je penal za Irsku! - And... yes, it's a penalty for Ireland! Leprikoni, koji su se kada je Maletova bila faulirana besno pridigli u vazduh, poput roja svetlucavih obada, sada se skupiše i formiraše reči – HA HA HA! – Vile, s druge strane visoravni, skočiše na noge, besno zabaciše kose i počeše ponovo da plešu. Kao po komandi, Vizlijevi momci i Hari gurnuše prste u uši, ali Hermiona, koja nije ni pokušala, uskoro povuče Harija za ruku. On se okrenu, a ona mu nestrpljivo izvuče prste iz ušiju. – Pogledaj sudiju! – reče ona, kikoćući se. - she said, giggling. Hari pogleda dole prema terenu. Hasan Mustafa je sleteo baš ispred plešućih vila, i ponašao se zaista čudno. Napinjao je mišiće i uzbuđeno sukao brkove. He tensed his muscles and twirled his mustache excitedly. – E pa sad, toga ne sme biti! – reče Ludo Torbar, iako je zvučao vrlo veselo. - said Ludo Torbar, although he sounded very cheerful. – Neka neko ošamari sudiju! - Somebody slap the judge! Doktor-čarobnjak dotrča preko terena, prstiju čvrsto nabijenih u uši, i iz sve snage šutnu Mustafu u potkolenicu. Mustafa iznenada dođe k sebi. Mustafa suddenly came to himself. Hari, koji je opet posmatrao kroz omniokulare, primeti da je ovaj izuzetno posramljen, i da viče na vile, koje su u međuvremenu prestale da plešu i ponašale se buntovnički. Harry, who was watching through the omniculars again, noticed that the latter was extremely embarrassed, and was shouting at the fairies, who had meanwhile stopped dancing and were acting rebellious. – I, ukoliko ne grešim, Mustafa zapravo pokušava da izbaci bugarske maskote! – začu se Torbarev glas. – E pa, to je nešto što do sada nismo videli... Oh, ovo bi moglo da postane gadno... I postalo je: bugarski Jurišnici, Volkov i Vulčanov, sleteše pored Mustafe i počeše žestoko da se svađaju s njim, gestikulirajući prema leprikonima, koji su sada veselo formirali reči – HIHIHI. - Well, that's something we haven't seen before... Oh, this could get nasty... And it did: the Bulgarian Stormtroopers, Volkov and Vulchanov, landed next to Mustafa and started arguing fiercely with him, gesticulating according to the leprechauns, who were now merrily forming the words – HIHIHI. Mustafa pak nije bio impresioniran argumentima Bugara. Pokazivao je prstom nagore, očigledno im govoreći da se vrate u vazduh, a kada odbiše, on dvaput kratko pisnu svojom zviždaljkom. He pointed his finger upwards, apparently telling them to get back into the air, and when they refused, he blew his whistle twice. – Dva penala za Irsku! - Two penalties for Ireland! – vikao je Torbar, i gomila bugarskih navijača zaurla od besa. – Volkovu i Vulčanovu bilo bi bolje da se vrate na svoje metle... da... eno ih... i Troj uzima Kvafl... Igra postade još krvožednija. Jurišnici s obe strane bili su nemilosrdni: Volkov i Vulčanov pogotovu, kao da ne mare da li njihove palice stupaju u dodir s Bladžerkama ili s ljudima, dok njima grubo vitlaju kroz vazduh. Dimitrov pojuri pravo ka Moranovoj, koja je držala Kvafl, skoro je zbacivši s metle. – Faul! – vikali su irski navijači kao jedan, dižući se poput velikog zelenog talasa. – Faul! – odjekivao je magijski pojačan glas Luda Torbara. – Dimitrov je okrznuo Moranovu – namerno je poleteo da se s njom sudari – i biće to još jedan penal – da, evo zviždaljke! - Dimitrov brushed against Moranova - he deliberately flew up to collide with her - and it will be another penalty - yes, here's the whistle! Leprikoni su se ponovo digli u vazduh i, ovoga puta, formirali džinovsku šaku koja je pravila izuzetno bezobrazan gest preko terena, prema vilama. Na to vile izgubiše kontrolu. Pojuriše preko terena, i počeše da bacaju nešto poput pregršti vatre prema leprikonima. Posmatrajući kroz omniokulare, Hari vide da više nisu tako lepe. Naprotiv, lica im se izdužiše u ptičje glave okrutnih izraza i oštrih kljunova, dok im iz ramena počeše da izbijaju dugačka, krljuštima prekrivena krila... – E, zato, momci – vikao je gospodin Vizli kroz graju gomile odozdo – nikada ne smete da se zanosite samo lepotom! On the contrary, their faces elongated into bird's heads with cruel expressions and sharp beaks, while long, scale-covered wings began to emerge from their shoulders... - Well, that's why, boys - shouted Mr. Weasley through the roar of the crowd from below - you must never be carried away only by beauty! Čarobnjaci iz ministarstva navališe na teren, ne bi li razdvojili vile i leprikone, ali bezuspešno. Wizards from the ministry stormed the field, trying to separate the fairies and leprechauns, but to no avail. U međuvremenu, borba koja se odvijala dole nije se mogla meriti s onom iznad. Hari se okretao na sve strane, zureći kroz omniokulare, dok je Kvafl prelazio iz ruke u ruku brzinom metka... – Levski – Dimitrov – Moran – Troj – Maletova – Ivanova – opet Moran – Moran – MORAN POGAđA! Ali zvuci odobravanja irskih navijača bili su jedva čujni zbog povika vila, eksplozija koje su dolazile iz čarobnih štapića čarobnjaka iz ministarstva i besnih povika Bugara. Igra se ubrzo nastavi. The game soon resumed. Čas je Levski imao Kvafl, čas Dimitrov... Irski Jurišnik Kvigli zamahnu snažno ka Bladžerki u letu, i hitnu je iz sve snage ka Krumu, koji nije uspeo dovoljno brzo da se sagne. Sometimes Levski had a Quaffle, sometimes Dimitrov... The Irish Stormtrooper Quigley swung hard at Bludgerka in flight, and rushed her with all his might towards Krum, who didn't manage to duck fast enough. Loptica ga svom snagom udari posred lica. Začu se zaglušujuć roptaj publike. There was a deafening roar from the audience. Krumov nos je delovao slomljeno, krvi je bilo svuda, ali se Hasan Mustafa ne oglasi zviždaljkom. Bio je smeten i Hari nije mogao ništa da mu prebaci. Jedna vila ga je gađala vatrom i zapalila mu rep metle. A fairy threw fire at him and set his broom tail on fire. Hari je poželeo da neko shvati da je Krum povređen. Harry wished someone would realize that Krum was hurt. Iako je Hari navijao za Irsku, Krum je bio najuzbudljiviji igrač na terenu. Ron je očigledno osećao isto. – Tajm-aut! Oh, stvarno, ne može tako da igra, pogledajte ga... – Pogledajte Linča! – zaurla Hari. Irski tragač iznenada poče da ponire, i Hari je bio siguran da to nije Vronski finta, ovo je bila prava stvar... – Video je Skrivalicu! – povika Hari. – Video ju je! Vidi ga kako ide! Polovina gledališta shvati šta se dešava, irski navijači se digoše u ogromnom zelenom talasu, urlajući ime svog Tragača... Ali Krum mu je bio za petama. Half the audience realized what was happening, the Irish fans rose in a huge green wave, screaming the name of their Seeker... But Krum was right on his heels. Kako je mogao da vidi kuda ide, Hari nije imao pojma. How he could see where he was going, Harry had no idea. Kapljice krvi letele su kroz vazduh za njim, ali on gotovo sustiže Linča, kad se obojica ponovo stuštiše ka zemlji... – Srušiće se! Drops of blood flew through the air after him, but he almost catches up to Lynch, when both of them crash to the ground again... - He's going to crash! – vrisnu Hermiona. Hermione screamed. – Neće! – zaurla Ron. – Linč hoće! – viknu Hari. I bio je u pravu – po drugi put, Linč udari u zemlju neverovatnom silinom, i istog časa ga pregazi stampedo ljutitih vila. – Skrivalica, gde je Skrivalica? – brundao je Čarli, nešto dalje u istom redu. – Ima je... Krum ju je uhvatio... sve je gotovo! – vikao je Hari. Krum je, dok mu se crvena odora caklila od krvi iz nosa, nežno uzleteo, visoko podignute ruke, dok mu je u šaci bio vidljiv zlatni odblesak. Na tabli za rezultate je svetlucalo BUGARSKA – STOTINU ŠEZDESET, IRSKA – STOTINU SEDAMDESET, ali publika izgleda još nije shvatila šta se dogodilo. Onda, polako, kao kad se uključi motor kakvog ogromnog džambo-džeta, grmljavina irskih navijača poče da biva sve glasnija i glasnija, i dostiže vrhunac u kricima radosti. – IRSKA JE POBEDILA! – vikao je Torbar, koji je, poput irskih navijača, bio zatečen naglim krajem meča. – KRUM JE UHVATIO SKRIVALICU, ALI IRSKA JE POBEDILA – bože dragi, mislim da niko od nas nije ovo očekivao! – Zašto je uopšte uhvatio Skrivalicu? – ječao je Ron dok je skakao gore-dole, tapšući rukama iznad glave. – Rešio je utakmicu u trenutku kada je Irska bila u vođstvu od sto šezdeset poena, idiot! – Znao je da ih nikad ne bi stigli – uzvrati mu Hari, pokušavajući da nadjača buku, takođe glasno aplaudirajući – irski Goniči bili su previše dobri, hteo je da završi sve pod svojim uslovima, to je sve... – Bio je vrlo hrabar, zar ne? – reče Hermiona, naginjući se napred da vidi Kruma kako sleće, i jato doktor-čarobnjaka koji su probijali put kroz metež leprikona i vila, još uvek zaokupljenih tučom, ne bi li došli do njega. – Izgleda da je u lošem stanju... Hari ponovo stavi omniokulare na oči. "He seems to be in bad shape..." Harry put the omniculars back on his eyes. Bilo je teško razaznati šta se dole dešava, zato što su leprikoni razdragano jurcali preko celog terena, tako da jedva spazi Kruma, okruženog doktor-čarobnjacima. It was hard to make out what was going on down there, because the leprechauns were running excitedly all over the field, so he could barely see Krum, surrounded by wizard doctors. Izgledao je mrgodniji no ikad, i nije dozvoljavao da ga srede. Njegovi saigrači se okupiše oko njega, vrteći glavama i delujući razočarano. Nedaleko odatle, irski igrači su veselo plesali kroz kišu zlata koju su pravile njihove maskote. Zastave se zavijoriše širom stadiona, irska himna zatrešta sa svih strana. Vile ponovo poprimiše svoj uobičajen, lep izgled, iako su izgledale snuždeno i očajno. – Pa, makar zzmo ze vrlo požžteno borili – reče snuždeni glas iza Harija. - Well, at least we will fight very hard - said a sad voice behind Harry. On se okrenu. He turned around. Bio je to bugarski ministar magije. It was the Bulgarian Minister of Magic. – Vi govorite engleski! – reče Fadž zgranuto. – A pustili ste me da vam ceo dan pantomimišem! – Pa, bilo je vrlo zzmešno – reče bugarski ministar, sležući ramenima. – I dok irski tim obilazi počasni krug, okružen maskotama, pehar Svetskog prvenstva u kvidiču upravo je donet u gornju ložu! – grmeo je Torbar. Harijeve oči naglo zaslepi jaka bela svetlost, a gornja loža blesnu čarobnim sjajem, kako bi svi na stadionu mogli da vide unutrašnjost lože. Žmirkajući prema ulazu, on vide dva zadihana čarobnjaka kako u ložu unose veliki zlatni pehar, koji predadoše Kornelijusu Fadžu, i dalje uzrujanom zbog toga što je ceo dan koristio jezik znakova ni zbog čega. Squinting towards the entrance, he saw two panting wizards bring a large golden goblet into the lodge, which they handed to Cornelius Fudge, still upset about having used sign language all day for nothing. – Hajdemo, jedan veliki aplauz za galantne gubitnike – Bugarska! - Let's go, one big round of applause for the gallant losers - Bulgaria! – vikao je Torbar. - shouted Torbar. Sedmorica pobeđenih bugarskih igrača stepenicama se popeše u ložu. Masa ispod njih aplaudirala je u znak priznanja. Hari je primetio kako hiljade sočiva omniokulara blešte u njihovom pravcu. Jedan po jedan, Bugari se poređaše između redova sedišta u loži, i Torbar poče redom da ih proziva, da bi se rukovali sa svojim ministrom, a zatim i s Fadžom. One by one, the Bulgarians lined up between the rows of seats in the box, and Torbar began to call them in order, so that they would shake hands with their minister, and then with Fudge. Krum, koji je bio poslednji u redu, baš je bio u gadnom stanju. Njegova dva crna oka spektakularno su kolutala na krvavom licu. Još uvek je držao Skrivalicu. Hari primeti da je nesiguran na zemlji. Hodao je jedva primetnim pačjim hodom, i imao je obla ramena. Ali kada se začu Krumovo ime, ceo stadion mu uputi velik, zaglušujuć pozdrav. A zatim dođe na red irski tim. Ejdana Linča su pridržavali Moranova i Konoli. Drugi pad ga je očigledno ošamutio, a oči su mu delovale izuzetno unezvereno. The second fall had apparently dazed him, and his eyes looked extremely disbelieving. Ipak, veselo se cerio dok su Troj i Kvigli dizali pehar u vis, a masa ispod njih zagrme u znak odobravanja. Hariju utrnuše ruke od pljeskanja. Harry's hands went numb from clapping. Napokon, kad irski tim napusti ložu da bi obišao još jedan počasni krug na svojim metlama (Ejdan Linč je bio iza Konolija, čvrsto se držeći oko njegovog struka, još uvek se rasejano cereći), Torbar uperi svoj čarobni štapić ka svom grlu, i promrmlja – Utihnus. At last, as the Irish team left the lodge for another lap of honor on their brooms (Aidan Lynch was behind Connolly, holding tightly to his waist, still grinning distractedly), Thorbar pointed his wand at his throat, and muttered - Shut up. – Pričaće se o ovome još godinama – reče promuklo – zaista neočekivan obrt, to... šteta što nije trajalo duže... ah, da... da, dugujem vam... koliko? - This will be talked about for years to come - he said hoarsely - a really unexpected twist, that... it's a shame it didn't last longer... ah, yes... yes, I owe you... how much? A Fred i Džordž su se već bili uspentrali preko sedišta, i sada su stajali ispred Luda Torbara sa širokim osmesima na licima, ispruženih ruku.