×

LingQ'yu daha iyi hale getirmek için çerezleri kullanıyoruz. Siteyi ziyaret ederek, bunu kabul edersiniz: çerez politikası.


image

Hari Poter i Vatreni pehar, 4.10. Hari Poter i Vatreni pehar - Nevolje u ministarstvu

4.10. Hari Poter i Vatreni pehar - Nevolje u ministarstvu

Gospodin Vizli ih je probudio posle samo nekoliko sati sna. Upotrebio je magiju da spakuje šatore, i oni napustiše kamp najbrže što su mogli, prolazeći pored gospodina Robertsa, koji je stajao na vratima svoje kolibe. Gospodin Roberts je imao čudan, zblanut izraz na licu, i otpozdravio im je tihim glasom: – Srećan Božić. – Biće on sasvim u redu – reče gospodin Vizli tiho, dok su koračali prema vresištu. – Ponekad kad osobi promene pamćenje to je privremeno dezorijentiše... a naterali su ga da zaboravi nešto zaista veliko. Dok su se približavali mestu gde su držali teleportacione ključeve, čuli su nestrpljive glasove, a kada dođoše do njega, naiđoše na mnoštvo čarobnjaka i veštica okupljenih oko Bazila, čuvara teleportacionih ključeva. Gurali su se, pokušavajući da se što više i što pre udalje od kampa. Gospodin Vizli žurno popriča sa Bazilom. Oni se priključiše redu i, pre nego što je sunce izašlo, uspeše da uhvate jednu staru automobilsku gumu za Brdo Lasičije glave. Prošli su nazad kroz Oteri Sent Kečpol, i krenuli prema Jazbini pri bledoj jutarnjoj svetlosti, ne pričajući mnogo jer su bili iscrpljeni i čeznuli za doručkom. Čim su zamakli za ćošak svoje ulice, a Jazbina postala vidljiva, orošenom stazom odjeknu jecaj. – Oh, hvala nebesima, hvala nebesima! Gospođa Vizli, koja ih je očigledno čekala u dvorištu ispred kuće, pojuri ka njima, još uvek u papučama, lica prebledelog i iznurenog, sa savijenim primerkom Dnevnog proroka čvrsto stegnutim u šaci. – Arture – brinula sam – toliko sam brinula... Ona se baci gospodinu Vizliju oko vrata, a Dnevni prorok joj ispade iz mlitave ruke na zemlju. Hari primeti naslov: PRIZORI UŽASA NA SVETSKOM PRVENSTVU U KVIDIČU, s treperećom, crno-belom fotografijom Mračnog znaka iznad vrhova drveća. – Dobro ste – promrmlja gospođa Vizli potreseno, puštajući gospodina Vizlija iz zagrljaja i zureći u sve njih zakrvavljenim očima – živi ste... oh, dečaci... I na iznenađenje svih prisutnih, ona zgrabi Freda i Džordža i privuče ih u tako čvrst zagrljaj, da im se glave sudariše. – Jao! Mama, daviš nas... – Vikala sam na vas pre nego što ste otišli! – reče gospođa Vizli, počinjući da jeca. – Samo sam na to mislila! Šta da vas je Znate-Već-Ko uhvatio, i da poslednja stvar koju ste ikad čuli od mene bude to da ne dobijate dovoljno O.Č.N.-a? Oh, Frede... Džordže... – Hajde, de, Moli, svi smo savršeno dobro – reče gospodin Vizli umirujuće, odvajajući je od blizanaca i vodeći je nazad ka kući. – Bile – dodade on tiho – pokupi te novine, hoću da vidim šta piše u njima... Pošto su se svi zgurali u malenu kuhinju, i kada je Hermiona pripravila gospođi Vizli šolju vrlo jakog čaja, u koji je gospodin Vizli insistirao da sipa malčice Ogdenovog starog vatroviskija, Bil pruži novine svome ocu. Gospodin Vizli pregleda naslovnu stranu dok mu je Persi virio preko ramena. – Znao sam – reče gospodin Vizli potišteno. – Brljotine Ministarstva... počinioci nisu privedeni... labavo obezbeđenje... Mračni čarobnjaci pobegli pre nego što su identifikovani... nacionalna sramota... Ko je ovo napisao? Ah... naravno... Rita Skiter. – Ta žena je baš uzela na zub Ministarstvo magije! – reče Persi besno. – Prošle nedelje je govorila kako traćimo vreme sitničareći oko debljine kazana, umesto da istrebljujemo vampire! Kao da u dvanaestom paragrafu Uputstava za tretman nečarobnjačkih poluljudi ne piše izričito... – Učini nam uslugu, Pers – reče Bil, zevajući – i ućuti. – I mene pominju – reče gospodin Vizli, razrogačivši oči iza svojih naočara kad stiže do kraja članka u Dnevnom proroku. – Gde? – zbunjeno procedi gospođa Vizli, zagrcnuvši se dok je pila čaj s viskijem. – Da sam to videla, znala bih da ste živi! – Ne poimence – reče gospodin Vizli. – Čujte ovo: 'Ukoliko su prestrašeni čarobnjaci i veštice, koji su bez daha čekali vesti na ivici šume, očekivali ohrabrenje od Ministarstva magije, grdno su se razočarali. Predstavnik Ministarstva se pojavio ubrzo posle nestanka Mračnog znaka tvrdeći da niko nije povređen, ali je odbio da oda više informacija. Da li će ova izjava biti dovoljna da umiri glasine o tome kako je nekoliko tela uklonjeno iz šume, sat vremena kasnije, ostaje da se vidi.' Oh, zaista – zavapi gospodin Vizli, dodajući novine Persiju. – Niko i nije bio povređen, šta je onda trebalo da kažem? Glasine o tome kako je nekoliko tela uklonjeno iz šume... pa, sada kada je to pušteno u štampu, sigurno će i biti glasina. On duboko uzdahnu. – Moraću da odem do kancelarije, Moli, da ovo izgladim. – Poći ću s tobom, oče – reče Persi značajno. – Gospodinu Čučnju će biti potreban svaki čovek. A moći ću i lično da mu predam moj izveštaj o kazanima. On pompezno izađe iz kuhinje. Gospođa Vizli je izgledala krajnje uznemireno. – Arture, trebalo bi da si na odmoru! Ovo nema nikakve veze s tvojim radnim mestom, sigurno će moći ovo da srede i bez tebe! – Moram da idem, Moli – reče gospodin Vizli – samo sam pogoršao stvari. Samo ću da se presvučem u službenu odoru i krećem... – Gospođo Vizli – reče Hari iznenada, ne mogavši da se kontroliše – da nije stigla Hedviga s pismom za mene? – Hedviga, dušo? – reče gospođa Vizli rasejano. – Ne... ne, uopšte nije stizala nikakva pošta. Ron i Hermiona znatiželjno pogledaše u Harija. Hari im oboma uputi značajan pogled i reče: – Da li bi bilo u redu da odem i strpam svoje stvari u tvoju sobu, Rone? – Da... i ja bih to isto – odmah odgovori Ron. – Hermiona? – Da – reče ona brzo, i njih troje izađoše iz kuhinje i popeše se uza stepenice. – Šta je posredi, Hari? – reče Ron čim su zatvorili vrata tavana za sobom. – Ima nešto što vam nisam rekao – reče Hari. – U nedelju ujutru, ponovo me je probudio bol u ožiljku. Ronove i Hermionine reakcije bile su skoro istovetne onima koje je Hari zamišljao u svojoj spavaćoj sobi u Šimširovoj ulici. Hermiona se prenerazi i, pominjući gomilu referentnih knjiga, poče odmah da predlaže kome da se obrati, od Albusa Dambldora, do Madam Pomfri, hogvortske glavne medicinske sestre. Ron je izgledao kao gromom pogođen. – Ali... on nije bio tamo, zar ne? Znaš-Već-Ko? Mislim... poslednji put kada te je boleo ožiljak on je bio na Hogvortsu, zar ne? – Siguran sam da nije bio u Šimširovoj ulici – reče Hari. – Ali sanjao sam ga... njega i Pitera... znate, Crvorepa. Ne mogu svega da se setim, ali kovali su zaveru da ubiju... nekoga. Na tren je hteo da izusti „mene“, ali nije mogao da dopusti sebi da prestraši Hermionu više nego što je već bila prestrašena. – Bio je to samo san – reče Ron ohrabrujuće. – Samo noćna mora. – Ali, da li je samo to? – reče Hari, okrećući se da pogleda kroz prozor ka sve svetlijem nebu. – To je uvrnuto, zar ne... ožiljak me zaboli, i tri dana kasnije, Smrtožderi su u pohodu, a Voldemorov znak je opet na nebu. – Ne – govori – njegovo – ime! – prosikta Ron kroz stisnute zube. – Sećate se šta je profesorka Treloni rekla? – nastavi Hari, ignorišući Rona. – Na kraju prošle godine? Profesorka Treloni bila je njihova nastavnica Predskazivanja na Hogvortsu. Prestrašen izraz Hermioninog lica iščeznu pred prezrivim frktajem koji je ispustila. – Oh, Hari, nećeš valjda da pridaješ pažnju svemu što ta stara prevarantkinja kaže? – Nisi bila tu – reče Hari. – Nisi je čula. Ovoga puta bilo je drugačije. Rekao sam ti, pala je u trans – i to pravi. I rekla je da će Mračni gospodar opet ustati... veći i snažniji no ikada... i da će mu to uspeti jer će mu se njegov sluga vratiti... i te noći je Crvorep pobegao. Nasta tišina u kojoj se Ron odsutnog uma poigravao rupom u svojoj posteljini, s naštampanim slikama Čadlijskih topova. – Zašto si se raspitivao da li je Hedviga stigla, Hari – upita Hermiona. – Da li očekuješ pismo? – Rekao sam Sirijusu za ožiljak – reče Hari sležući ramenima. – Očekujem njegov odgovor. – Dobro si se toga setio! – reče Ron, a lice mu se razvedri. – Kladim se da će Sirijus znati šta da radimo! – Nadao sam se da će mi brzo odgovoriti – reče Hari. – Ali mi ne znamo ni gde je Sirijus... mogao bi biti u Africi, ili tako negde, zar ne? – reče Hermiona pribrano. – Hedviga ne može da pređe takav put za nekoliko dana. – Da, znam – reče Hari, ali osetio je kao da ima kamen u stomaku dok je kroz prozor gledao u nebo bez Hedvige. – Hajdemo na partiju kvidiča u vrtu, Hari – reče Ron. – Hajde – tri na tri, Bil, Čarli i Džordž će igrati... možeš da isprobaš Vronski fintu... – Rone – reče Hermiona stavljajući mu tonom do znanja kako ne smatra da je dovoljno brižan. – Hari nije raspoložen da igra kvidič sada... zabrinut je i umoran... svi bi trebalo da idemo u krevet... – Naravno da želim da igram kvidič – reče Hari naglo. – Sačekaj, da uzmem svoju Vatrenu strelu. Hermiona napusti sobu, mrmljajući nešto što je zvučalo kao „dečaci“. * * * Naredne nedelje ni gospodin Vizli ni Persi nisu često boravili u kući. Napuštali su je svakog jutra pre nego što bi ostatak porodice ustao, i vraćali se svake noći dobrano posle večere. – Tamo je potpuno rasulo – rekao im je Persi važno, u nedelju uveče pre nego što će da krenu za Hogvorts. – Gasio sam vatre cele nedelje. Ljudi neprekidno šalju Drekavce, a vi, naravno, znate da ukoliko ih odmah ne otvorite ta pisma eksplodiraju. Sto mi je prekriven tragovima paljevine, a moja najbolja pera su ugljenisana. – Zašto svi šalju Drekavce? – upita Džini, dok je lepila svoj primerak Hiljadu magičnih trava i gljiva činotejpom, na tepihu ispred kamina u dnevnoj sobi. – Žale se na bezbednost na Svetskom prvenstvu – reče Persi. – Hoće nadoknadu za svoju uništenu imovinu. Mandangus Flečer traži nadoknadu za svoj dvanaestosobni šator s ugrađenim džakuzijem, ali ja sam ga prozreo. Znam pouzdano da je spavao ispod ogrtača razapetog preko nekoliko štapova. Gospođa Vizli baci pogled na veliki zidni sat u uglu. Hariju se dopadao taj sat. Bio je potpuno beskoristan ukoliko ste želeli da saznate koliko je sati, ali inače vrlo informativan. Imao je devet zlatnih kazaljki, i svaka od njih je na sebi imala ugravirano ime po jednog člana porodice Vizli. Na licu sata nisu se nalazile brojke, već opisi trenutnih lokacija članova porodice. Bili su tu kuća, škola i posao, ali i izgubljen, bolnica, zatvor, a na mestu gde bi na normalnom satu bio broj dvanaest, pisalo je smrtna opasnost. Osam kazaljki trenutno je pokazivalo na kuću, ali kazaljka gospodina Vizlija, koja je bila najduža, još uvek je pokazivala na posao. Gospođa Vizli uzdahnu. – Od vremena Znate-Već-Koga nije bilo potrebe da vaš otac ide u kancelariju vikendom – reče. – Teraju ga da radi i suviše naporno. Propašće mu večera ukoliko uskoro ne dođe kući. – Pa, otac oseća da treba da se iskupi za svoju grešku s utakmice, zar ne? – reče Persi. – Istini za volju, bilo je malčice budalasto davati takve izjave za javnost bez prethodnog konsultovanja sa šefom svog Odseka... – Da se nisi usudio da kriviš svoga oca za ono što je ta bezobzirna žena, Skiterova, napisala! – planu gospođa Vizli. – I da tata ništa nije rekao, stara Rita bi onda napisala da je sramota što niko iz Ministarstva nije komentarisao – reče Bil, koji je igrao šah sa Ronom. – Rita Skiter nikada nikoga ne hvali. Sećaš se kada je intervjuisala sve razbijače kletvi iz Gringotsa i nazvala me „dugokosim bilmezom“? – Pa, dušo, kosa ti i jeste malo predugačka – reče gospođa Vizli nežno. – Ako bi mi samo dopustio da... – Ne, mama. Po prozoru dnevne sobe šibala je kiša. Hermiona se zadubila u Standardnu knjigu čini za četvrti razred, koju je gospođa Vizli kupila Hermioni, Hariju i Ronu, svakom po jednu, u Dijagon-aleji. Čarli je zašivao svoj vatrostalni kalpak. Hari je glancao svoju Vatrenu strelu , dok mu je komplet za servisiranje metli, koji mu je Hermiona poklonila za trinaesti rođendan, stajao otvoren kraj nogu. Fred i Džordž su sedeli u najudaljenijem uglu, s perima u rukama, pričajući šapatom, glava nagnutih nad listom pergamenta. – Šta vas dvojica smerate? – upita gospođa Vizli oštro kada joj pogled pade na blizance. – Domaći zadatak – reče Fred nesigurno. – Ne budite smešni, još uvek ste na raspustu – reče gospođa Vizli. – Da, pa malčice smo okasnili – reče Džordž. – Da kojim slučajem ne sastavljate novu narudžbenicu, momci? – upita gospođa Vizli strogo. – Da ne pomišljate da ponovo počnete s Vizlijevskim čarobnjačkim ludorijama? – Eh, mama – reče Fred, podižući pogled ka njoj, s bolnim izrazom na licu. – Ako bi se Hogvorts ekspres sutra slupao, a Džordž i ja poginuli, kako bi se osećala kada bi znala da je poslednje što smo od tebe čuli bilo neosnovane optužbe? Svi se nasmejaše, čak i gospođa Vizli. – Oh, vaš otac stiže! – reče ona naglo, gledajući ponovo ka satu. Kazaljka gospodina Vizlija iznenada se prebacila s posao na putovanje, sekundu kasnije drhtavo se zaustavila na kuća, zajedno s ostalima, i oni čuše kako ih doziva iz kuhinje. – Dolazim, Arture! – odgovori gospođa Vizli, žurno izlazeći iz sobe. Nekoliko trenutaka kasnije gospodin Vizli uđe u toplu dnevnu sobu noseći sebi večeru na poslužavniku. Izgledao je potpuno iscrpljeno. – E pa, ovo je zaista ulje na vatru – reče gospođi Vizli dok je sedao u fotelju pored vatre i neraspoloženo se igrao s donekle smežuranim karfiolom. – Rita Skiter je njuškala cele nedelje tražeći još neke brljotine Ministarstva da izvesti o njima. A sada je otkrila da je sirota stara Berta nestala, tako da će to sutra biti na naslovnoj strani Proroka. Rekao sam Torbaru odavno da treba da pošalje nekoga da je potraži. – Gospodin Čučanj to govori već nedeljama – reče Persi hitro. – Čučanj ima sreće što Rita nije saznala za Vinki – reče gospodin Vizli razdražljivo. – Imali bi naslova za celu nedelju kad bi otkrili da je njegov kućni vilenjak pronađen sa štapićem koji je prizvao Mračni znak. – Mislio sam da su se svi složili da vilenjak, iako neodgovoran, ipak nije prizvao Znak? – reče Persi žustro. – Ako mene pitate, gospodin Čučanj ima sreće što niko u Dnevnom proroku ne zna kako je zao prema vilenjacima! – reče Hermiona ljutito. – Čekaj malo, Hermiona! – reče Persi. – Tako visok zvaničnik Ministarstva poput gospodina Čučnja zaslužuje potpunu poslušnost od svojih slugu... – Od svojih robova, hoćeš reći! – reče Hermiona, povisivši ton. – Jer, on ne plaća Vinki, zar ne? – Mislim da bi bilo najbolje da odete gore i proverite da li ste sve spakovali! – reče gospođa Vizli, prekidajući raspravu. – Hajdete, sada, svi vi... Hari spakova svoj komplet za servisiranje metli, prebaci Vatrenu strelu preko ramena i pope se uza stepenice s Ronom. Kiša je još glasnije dobovala po krovu, praćena glasnim fijukanjem i jecajima vetra, da ne pominjemo sporadično zavijanje akrepa koji je živeo na tavanu. Kada su ušli u sobu Prasvidžen je ponovo počeo da hukće i leprša po svom kavezu. Prizor poluspakovanih kovčega zarazio ga je, izgleda, grozničavim uzbuđenjem. – Turi mu malo kolačića za sove – reče Ron, bacajući kutiju Hariju – možda će ga to ućutkati. Hari ugura par kolačića za sove kroz rešetke Prasvidženovog kaveza, a zatim se okrenu ka svom kovčegu. Hedvigin kavez je stajao odmah do njega, još uvek prazan. – Prošlo je više od nedelju dana – reče Hari, gledajući u Hedviginu pustu ljuljaškicu. – Rone, ne misliš da su možda uhvatili Sirijusa, a? – Ne, ta vest bi onda bila u Dnevnom proroku – reče Ron. – Ministarstvo bi želelo da pokaže kako je bar nekoga uhvatilo, zar ne? – Da, pretpostavljam... – Vidi, evo stvarčica koje ti je mama kupila u Dijagon-aleji. Podigla je nešto zlata iz tvoje riznice, za tebe... i oprala ti sve čarape. On sruči gomilu paketa na Harijev poljski krevet i baci kesu s novcem i gomilu čarapa pored njih. Hari poče da raspakuje kupljene stvari. Pored Standardne knjige čini za četvrti razred, od Mirande Sovuljage, imao je pregršt novih pera, tuce rolni pergamenta i dopune za komplet za pravljenje napitaka – već mu je ponestajalo kičme ribe-škorpiona i esencije beladone. Upravo je trpao donji veš u svoj kazan kad Ron uzviknu s gađenjem. – Šta bi to trebalo da bude? Držao je nešto što je Hariju ličilo na dugu, bordo somotsku haljinu. Imala je pomalo plesnivu čipkanu kragnu na okovratniku i identične čipkane manžetne. Začu se kucanje na vratima, i gospođa Vizli uđe noseći gomilu sveže opranih hogvortskih odora. – Evo vam – reče, sortirajući ih na dve gomile. – I pazite da ih spakujete kako treba, da se ne bi izgužvale. – Mama, dala si mi Džininu novu haljinu – reče Ron, pokazujući joj je. – Naravno da nisam – reče gospođa Vizli. – To je za tebe. Svečana odora. – Šta? – reče Ron, delujući užasnuto. – Svečana odora! – ponovi gospođa Vizli. – Piše na tvom školskom spisku da treba da imate svečane odore ove godine... odore za zvanične prilike. – Mora da se šališ – reče Ron s nevericom. – Ja to neću da nosim, nema šanse. – Svi ih nose, Rone! – reče gospođa Vizli pomalo iznervirano. – Sve su takve! Tvoj otac ima nekoliko komada za svečane proslave! – Radije ću ići gologuz, nego to da obučem – reče Ron tvrdoglavo. – Ne budi šašav – reče gospođa Vizli – moraš imati svečanu odoru, piše ti na spisku! Kupila sam jednu i za Harija... pokaži mu, Hari. Pomalo sa zebnjom, Hari otvori poslednji paket na svom poljskom krevetu. Ipak, nije bilo toliko loše kao što je očekivao: njegova svečana odora uopšte nije imala čipku. Zapravo, bila je manje-više ista kao njegova školska odora, osim što je bila tamnozelena, umesto crna. – Mislila sam da će ti istaći boju očiju, dušo – reče gospođa Vizli razdragano. – Pa, ta je u redu! – reče Ron ljutito, gledajući u Harijevu odoru. – Zašto ja nisam dobio takvu? – Zato što... pa, tebi sam morala da kupim polovnu, a izbor nije bio baš veliki! – reče gospođa Vizli, crveneći. Hari skrenu pogled. On bi drage volje podelio sve pare iz svog gringotskog trezora s Vizlijevima, ali je znao da ih oni nikada ne bi uzeli. – Nikada je neću obući – reče Ron tvrdoglavo. – Nikada. – Fino – obrecnu se gospođa Vizli. – Idi go. A ti, Hari, obavezno ga tada slikaj. Nebesa znaju da bi mi prijalo da se malo nasmejem. Ona izađe iz sobe, zalupivši vrata. Začu se čudan grcav zvuk iza njih. Prasvidžen se davio, gutajući preveliki kolačić za sove. – Zašto je sve što ja imam đubre? – reče Ron besno, jurnuvši preko sobe da otčepi Prasvidženov kljun.

4.10. Hari Poter i Vatreni pehar - Nevolje u ministarstvu 4.10. Harry Potter and the Goblet of Fire - Trouble at the Ministry 4.10. Harry Potter et la coupe de feu - Problèmes au ministère

Gospodin Vizli ih je probudio posle samo nekoliko sati sna. Upotrebio je magiju da spakuje šatore, i oni napustiše kamp najbrže što su mogli, prolazeći pored gospodina Robertsa, koji je stajao na vratima svoje kolibe. Gospodin Roberts je imao čudan, zblanut izraz na licu, i otpozdravio im je tihim glasom: – Srećan Božić. – Biće on sasvim u redu – reče gospodin Vizli tiho, dok su koračali prema vresištu. "He'll be just fine," Mr. Weasley said quietly as they walked towards the heath. – Ponekad kad osobi promene pamćenje to je privremeno dezorijentiše... a naterali su ga da zaboravi nešto zaista veliko. Dok su se približavali mestu gde su držali teleportacione ključeve, čuli su nestrpljive glasove, a kada dođoše do njega, naiđoše na mnoštvo čarobnjaka i veštica okupljenih oko Bazila, čuvara teleportacionih ključeva. Gurali su se, pokušavajući da se što više i što pre udalje od kampa. Gospodin Vizli žurno popriča sa Bazilom. Oni se priključiše redu i, pre nego što je sunce izašlo, uspeše da uhvate jednu staru automobilsku gumu za Brdo Lasičije glave. Prošli su nazad kroz Oteri Sent Kečpol, i krenuli prema Jazbini pri bledoj jutarnjoj svetlosti, ne pričajući mnogo jer su bili iscrpljeni i čeznuli za doručkom. Čim su zamakli za ćošak svoje ulice, a Jazbina postala vidljiva, orošenom stazom odjeknu jecaj. – Oh, hvala nebesima, hvala nebesima! Gospođa Vizli, koja ih je očigledno čekala u dvorištu ispred kuće, pojuri ka njima, još uvek u papučama, lica prebledelog i iznurenog, sa savijenim primerkom Dnevnog proroka čvrsto stegnutim u šaci. – Arture – brinula sam – toliko sam brinula... Ona se baci gospodinu Vizliju oko vrata, a Dnevni prorok joj ispade iz mlitave ruke na zemlju. Hari primeti naslov: PRIZORI UŽASA NA SVETSKOM PRVENSTVU U KVIDIČU, s treperećom, crno-belom fotografijom Mračnog znaka iznad vrhova drveća. – Dobro ste – promrmlja gospođa Vizli potreseno, puštajući gospodina Vizlija iz zagrljaja i zureći u sve njih zakrvavljenim očima – živi ste... oh, dečaci... I na iznenađenje svih prisutnih, ona zgrabi Freda i Džordža i privuče ih u tako čvrst zagrljaj, da im se glave sudariše. – Jao! Mama, daviš nas... – Vikala sam na vas pre nego što ste otišli! – reče gospođa Vizli, počinjući da jeca. – Samo sam na to mislila! Šta da vas je Znate-Već-Ko uhvatio, i da poslednja stvar koju ste ikad čuli od mene bude to da ne dobijate dovoljno O.Č.N.-a? Oh, Frede... Džordže... – Hajde, de, Moli, svi smo savršeno dobro – reče gospodin Vizli umirujuće, odvajajući je od blizanaca i vodeći je nazad ka kući. – Bile – dodade on tiho – pokupi te novine, hoću da vidim šta piše u njima... Pošto su se svi zgurali u malenu kuhinju, i kada je Hermiona pripravila gospođi Vizli šolju vrlo jakog čaja, u koji je gospodin Vizli insistirao da sipa malčice Ogdenovog starog vatroviskija, Bil pruži novine svome ocu. Gospodin Vizli pregleda naslovnu stranu dok mu je Persi virio preko ramena. – Znao sam – reče gospodin Vizli potišteno. – Brljotine Ministarstva... počinioci nisu privedeni... labavo obezbeđenje... Mračni čarobnjaci pobegli pre nego što su identifikovani... nacionalna sramota... Ko je ovo napisao? Ah... naravno... Rita Skiter. – Ta žena je baš uzela na zub Ministarstvo magije! – reče Persi besno. – Prošle nedelje je govorila kako traćimo vreme sitničareći oko debljine kazana, umesto da istrebljujemo vampire! Kao da u dvanaestom paragrafu Uputstava za tretman nečarobnjačkih poluljudi ne piše izričito... – Učini nam uslugu, Pers – reče Bil, zevajući – i ućuti. As if the twelfth paragraph of the Instructions for the Treatment of Non-Wizard Demi-Humans didn't specifically say... “Do us a favor, Perce,” said Bill, yawning, “and shut up. – I mene pominju – reče gospodin Vizli, razrogačivši oči iza svojih naočara kad stiže do kraja članka u Dnevnom proroku. "They mention me too," said Mr. Weasley, his eyes widening behind his glasses as he reached the end of the article in the Daily Prophet. – Gde? – zbunjeno procedi gospođa Vizli, zagrcnuvši se dok je pila čaj s viskijem. – Da sam to videla, znala bih da ste živi! – Ne poimence – reče gospodin Vizli. – Čujte ovo: 'Ukoliko su prestrašeni čarobnjaci i veštice, koji su bez daha čekali vesti na ivici šume, očekivali ohrabrenje od Ministarstva magije, grdno su se razočarali. Predstavnik Ministarstva se pojavio ubrzo posle nestanka Mračnog znaka tvrdeći da niko nije povređen, ali je odbio da oda više informacija. A representative of the Ministry appeared shortly after the Dark Mark's disappearance, claiming that no one was hurt, but refused to give more information. Da li će ova izjava biti dovoljna da umiri glasine o tome kako je nekoliko tela uklonjeno iz šume, sat vremena kasnije, ostaje da se vidi.' Oh, zaista – zavapi gospodin Vizli, dodajući novine Persiju. – Niko i nije bio povređen, šta je onda trebalo da kažem? - No one was hurt, so what was I supposed to say? Glasine o tome kako je nekoliko tela uklonjeno iz šume... pa, sada kada je to pušteno u štampu, sigurno će i biti glasina. On duboko uzdahnu. – Moraću da odem do kancelarije, Moli, da ovo izgladim. – Poći ću s tobom, oče – reče Persi značajno. – Gospodinu Čučnju će biti potreban svaki čovek. A moći ću i lično da mu predam moj izveštaj o kazanima. On pompezno izađe iz kuhinje. Gospođa Vizli je izgledala krajnje uznemireno. – Arture, trebalo bi da si na odmoru! Ovo nema nikakve veze s tvojim radnim mestom, sigurno će moći ovo da srede i bez tebe! – Moram da idem, Moli – reče gospodin Vizli – samo sam pogoršao stvari. Samo ću da se presvučem u službenu odoru i krećem... – Gospođo Vizli – reče Hari iznenada, ne mogavši da se kontroliše – da nije stigla Hedviga s pismom za mene? – Hedviga, dušo? – reče gospođa Vizli rasejano. – Ne... ne, uopšte nije stizala nikakva pošta. Ron i Hermiona znatiželjno pogledaše u Harija. Hari im oboma uputi značajan pogled i reče: – Da li bi bilo u redu da odem i strpam svoje stvari u tvoju sobu, Rone? – Da... i ja bih to isto – odmah odgovori Ron. – Hermiona? – Da – reče ona brzo, i njih troje izađoše iz kuhinje i popeše se uza stepenice. – Šta je posredi, Hari? – reče Ron čim su zatvorili vrata tavana za sobom. – Ima nešto što vam nisam rekao – reče Hari. – U nedelju ujutru, ponovo me je probudio bol u ožiljku. Ronove i Hermionine reakcije bile su skoro istovetne onima koje je Hari zamišljao u svojoj spavaćoj sobi u Šimširovoj ulici. Hermiona se prenerazi i, pominjući gomilu referentnih knjiga, poče odmah da predlaže kome da se obrati, od Albusa Dambldora, do Madam Pomfri, hogvortske glavne medicinske sestre. Ron je izgledao kao gromom pogođen. – Ali... on nije bio tamo, zar ne? Znaš-Već-Ko? Mislim... poslednji put kada te je boleo ožiljak on je bio na Hogvortsu, zar ne? – Siguran sam da nije bio u Šimširovoj ulici – reče Hari. – Ali sanjao sam ga... njega i Pitera... znate, Crvorepa. Ne mogu svega da se setim, ali kovali su zaveru da ubiju... nekoga. Na tren je hteo da izusti „mene“, ali nije mogao da dopusti sebi da prestraši Hermionu više nego što je već bila prestrašena. – Bio je to samo san – reče Ron ohrabrujuće. – Samo noćna mora. – Ali, da li je samo to? – reče Hari, okrećući se da pogleda kroz prozor ka sve svetlijem nebu. – To je uvrnuto, zar ne... ožiljak me zaboli, i tri dana kasnije, Smrtožderi su u pohodu, a Voldemorov znak je opet na nebu. – That's twisted, isn't it... the scar hurts, and three days later, the Death Eaters are on the march, and Voldemort's sign is in the sky again. – Ne – govori – njegovo – ime! - No - say - his - name! – prosikta Ron kroz stisnute zube. – Sećate se šta je profesorka Treloni rekla? – nastavi Hari, ignorišući Rona. – Na kraju prošle godine? Profesorka Treloni bila je njihova nastavnica Predskazivanja na Hogvortsu. Prestrašen izraz Hermioninog lica iščeznu pred prezrivim frktajem koji je ispustila. The terrified expression on Hermione's face disappeared before the contemptuous snort she let out. – Oh, Hari, nećeš valjda da pridaješ pažnju svemu što ta stara prevarantkinja kaže? – Nisi bila tu – reče Hari. "You weren't there," said Harry. – Nisi je čula. Ovoga puta bilo je drugačije. Rekao sam ti, pala je u trans – i to pravi. I rekla je da će Mračni gospodar opet ustati... veći i snažniji no ikada... i da će mu to uspeti jer će mu se njegov sluga vratiti... i te noći je Crvorep pobegao. And she said that the Dark Lord would rise again... bigger and stronger than ever... and that he would succeed because his servant would return to him... and that night Wormtail escaped. Nasta tišina u kojoj se Ron odsutnog uma poigravao rupom u svojoj posteljini, s naštampanim slikama Čadlijskih topova. – Zašto si se raspitivao da li je Hedviga stigla, Hari – upita Hermiona. "Why did you ask if Hedwig had arrived, Harry?" asked Hermione. – Da li očekuješ pismo? – Rekao sam Sirijusu za ožiljak – reče Hari sležući ramenima. – Očekujem njegov odgovor. – Dobro si se toga setio! – reče Ron, a lice mu se razvedri. – Kladim se da će Sirijus znati šta da radimo! – Nadao sam se da će mi brzo odgovoriti – reče Hari. – Ali mi ne znamo ni gde je Sirijus... mogao bi biti u Africi, ili tako negde, zar ne? – reče Hermiona pribrano. – Hedviga ne može da pređe takav put za nekoliko dana. – Da, znam – reče Hari, ali osetio je kao da ima kamen u stomaku dok je kroz prozor gledao u nebo bez Hedvige. – Hajdemo na partiju kvidiča u vrtu, Hari – reče Ron. – Hajde – tri na tri, Bil, Čarli i Džordž će igrati... možeš da isprobaš Vronski fintu... – Rone – reče Hermiona stavljajući mu tonom do znanja kako ne smatra da je dovoljno brižan. – Hari nije raspoložen da igra kvidič sada... zabrinut je i umoran... svi bi trebalo da idemo u krevet... – Naravno da želim da igram kvidič – reče Hari naglo. – Sačekaj, da uzmem svoju Vatrenu strelu. Hermiona napusti sobu, mrmljajući nešto što je zvučalo kao „dečaci“. * * * Naredne nedelje ni gospodin Vizli ni Persi nisu često boravili u kući. Napuštali su je svakog jutra pre nego što bi ostatak porodice ustao, i vraćali se svake noći dobrano posle večere. – Tamo je potpuno rasulo – rekao im je Persi važno, u nedelju uveče pre nego što će da krenu za Hogvorts. "It's a complete mess there," Percy told them matter-of-factly, on Sunday night before they left for Hogwarts. – Gasio sam vatre cele nedelje. - I've been putting out fires all week. Ljudi neprekidno šalju Drekavce, a vi, naravno, znate da ukoliko ih odmah ne otvorite ta pisma eksplodiraju. People keep sending Drekavcs, and of course you know that if you don't open them right away, those letters explode. Sto mi je prekriven tragovima paljevine, a moja najbolja pera su ugljenisana. – Zašto svi šalju Drekavce? – upita Džini, dok je lepila svoj primerak Hiljadu magičnih trava i gljiva činotejpom, na tepihu ispred kamina u dnevnoj sobi. – Žale se na bezbednost na Svetskom prvenstvu – reče Persi. – Hoće nadoknadu za svoju uništenu imovinu. Mandangus Flečer traži nadoknadu za svoj dvanaestosobni šator s ugrađenim džakuzijem, ali ja sam ga prozreo. Znam pouzdano da je spavao ispod ogrtača razapetog preko nekoliko štapova. I know for a fact that he slept under a cloak stretched over several sticks. Gospođa Vizli baci pogled na veliki zidni sat u uglu. Mrs. Weasley glanced at the large wall clock in the corner. Hariju se dopadao taj sat. Harry liked that watch. Bio je potpuno beskoristan ukoliko ste želeli da saznate koliko je sati, ali inače vrlo informativan. Imao je devet zlatnih kazaljki, i svaka od njih je na sebi imala ugravirano ime po jednog člana porodice Vizli. Na licu sata nisu se nalazile brojke, već opisi trenutnih lokacija članova porodice. Bili su tu kuća, škola i posao, ali i izgubljen, bolnica, zatvor, a na mestu gde bi na normalnom satu bio broj dvanaest, pisalo je smrtna opasnost. Osam kazaljki trenutno je pokazivalo na kuću, ali kazaljka gospodina Vizlija, koja je bila najduža, još uvek je pokazivala na posao. Gospođa Vizli uzdahnu. – Od vremena Znate-Već-Koga nije bilo potrebe da vaš otac ide u kancelariju vikendom – reče. – Teraju ga da radi i suviše naporno. Propašće mu večera ukoliko uskoro ne dođe kući. He's going to miss dinner if he doesn't come home soon. – Pa, otac oseća da treba da se iskupi za svoju grešku s utakmice, zar ne? - Well, the father feels that he needs to atone for his mistake from the game, doesn't he? – reče Persi. – Istini za volju, bilo je malčice budalasto davati takve izjave za javnost bez prethodnog konsultovanja sa šefom svog Odseka... – Da se nisi usudio da kriviš svoga oca za ono što je ta bezobzirna žena, Skiterova, napisala! – planu gospođa Vizli. – I da tata ništa nije rekao, stara Rita bi onda napisala da je sramota što niko iz Ministarstva nije komentarisao – reče Bil, koji je igrao šah sa Ronom. – Rita Skiter nikada nikoga ne hvali. Sećaš se kada je intervjuisala sve razbijače kletvi iz Gringotsa i nazvala me „dugokosim bilmezom“? Remember when she interviewed all the curse breakers from Gringotts and called me a "long-haired bilzeer"? – Pa, dušo, kosa ti i jeste malo predugačka – reče gospođa Vizli nežno. "Well honey, your hair is a little too long," said Mrs. Weasley gently. – Ako bi mi samo dopustio da... – Ne, mama. - If you would just let me... - No, Mom. Po prozoru dnevne sobe šibala je kiša. Hermiona se zadubila u Standardnu knjigu čini za četvrti razred, koju je gospođa Vizli kupila Hermioni, Hariju i Ronu, svakom po jednu, u Dijagon-aleji. Čarli je zašivao svoj vatrostalni kalpak. Hari je glancao svoju Vatrenu strelu , dok mu je komplet za servisiranje metli, koji mu je Hermiona poklonila za trinaesti rođendan, stajao otvoren kraj nogu. Harry was polishing his Firebolt, while the broom service kit Hermione had given him for his thirteenth birthday lay open at his feet. Fred i Džordž su sedeli u najudaljenijem uglu, s perima u rukama, pričajući šapatom, glava nagnutih nad listom pergamenta. Fred and George sat in the farthest corner, quills in hand, talking in whispers, their heads bowed over a sheet of parchment. – Šta vas dvojica smerate? – upita gospođa Vizli oštro kada joj pogled pade na blizance. – Domaći zadatak – reče Fred nesigurno. – Ne budite smešni, još uvek ste na raspustu – reče gospođa Vizli. – Da, pa malčice smo okasnili – reče Džordž. – Da kojim slučajem ne sastavljate novu narudžbenicu, momci? – upita gospođa Vizli strogo. – Da ne pomišljate da ponovo počnete s Vizlijevskim čarobnjačkim ludorijama? – Eh, mama – reče Fred, podižući pogled ka njoj, s bolnim izrazom na licu. – Ako bi se Hogvorts ekspres sutra slupao, a Džordž i ja poginuli, kako bi se osećala kada bi znala da je poslednje što smo od tebe čuli bilo neosnovane optužbe? Svi se nasmejaše, čak i gospođa Vizli. – Oh, vaš otac stiže! – reče ona naglo, gledajući ponovo ka satu. Kazaljka gospodina Vizlija iznenada se prebacila s posao na putovanje, sekundu kasnije drhtavo se zaustavila na kuća, zajedno s ostalima, i oni čuše kako ih doziva iz kuhinje. – Dolazim, Arture! – odgovori gospođa Vizli, žurno izlazeći iz sobe. Nekoliko trenutaka kasnije gospodin Vizli uđe u toplu dnevnu sobu noseći sebi večeru na poslužavniku. Izgledao je potpuno iscrpljeno. – E pa, ovo je zaista ulje na vatru – reče gospođi Vizli dok je sedao u fotelju pored vatre i neraspoloženo se igrao s donekle smežuranim karfiolom. "Well, this really is fuel to the fire," he said to Mrs. Weasley as he sat down in an armchair by the fire and played moodily with a somewhat shriveled cauliflower. – Rita Skiter je njuškala cele nedelje tražeći još neke brljotine Ministarstva da izvesti o njima. A sada je otkrila da je sirota stara Berta nestala, tako da će to sutra biti na naslovnoj strani Proroka. And now she's discovered that poor old Bertha is gone, so it'll be on the front page of the Prophet tomorrow. Rekao sam Torbaru odavno da treba da pošalje nekoga da je potraži. – Gospodin Čučanj to govori već nedeljama – reče Persi hitro. – Čučanj ima sreće što Rita nije saznala za Vinki – reče gospodin Vizli razdražljivo. – Imali bi naslova za celu nedelju kad bi otkrili da je njegov kućni vilenjak pronađen sa štapićem koji je prizvao Mračni znak. – Mislio sam da su se svi složili da vilenjak, iako neodgovoran, ipak nije prizvao Znak? – reče Persi žustro. – Ako mene pitate, gospodin Čučanj ima sreće što niko u Dnevnom proroku ne zna kako je zao prema vilenjacima! – reče Hermiona ljutito. – Čekaj malo, Hermiona! – reče Persi. – Tako visok zvaničnik Ministarstva poput gospodina Čučnja zaslužuje potpunu poslušnost od svojih slugu... – Od svojih robova, hoćeš reći! – reče Hermiona, povisivši ton. – Jer, on ne plaća Vinki, zar ne? – Mislim da bi bilo najbolje da odete gore i proverite da li ste sve spakovali! – reče gospođa Vizli, prekidajući raspravu. – Hajdete, sada, svi vi... Hari spakova svoj komplet za servisiranje metli, prebaci Vatrenu strelu preko ramena i pope se uza stepenice s Ronom. Kiša je još glasnije dobovala po krovu, praćena glasnim fijukanjem i jecajima vetra, da ne pominjemo sporadično zavijanje akrepa koji je živeo na tavanu. The rain pattered even louder on the roof, accompanied by the loud whistling and moaning of the wind, not to mention the sporadic howling of the scorpion that lived in the attic. Kada su ušli u sobu Prasvidžen je ponovo počeo da hukće i leprša po svom kavezu. When they entered the room, Prasvidjen started hooting and flapping in his cage again. Prizor poluspakovanih kovčega zarazio ga je, izgleda, grozničavim uzbuđenjem. The sight of the half-packed trunks infected him, it seems, with feverish excitement. – Turi mu malo kolačića za sove – reče Ron, bacajući kutiju Hariju – možda će ga to ućutkati. "Put him some owl cookies," said Ron, tossing the box to Harry, "maybe that'll shut him up." Hari ugura par kolačića za sove kroz rešetke Prasvidženovog kaveza, a zatim se okrenu ka svom kovčegu. Hedvigin kavez je stajao odmah do njega, još uvek prazan. – Prošlo je više od nedelju dana – reče Hari, gledajući u Hedviginu pustu ljuljaškicu. – Rone, ne misliš da su možda uhvatili Sirijusa, a? – Ne, ta vest bi onda bila u Dnevnom proroku – reče Ron. – Ministarstvo bi želelo da pokaže kako je bar nekoga uhvatilo, zar ne? – Da, pretpostavljam... – Vidi, evo stvarčica koje ti je mama kupila u Dijagon-aleji. Podigla je nešto zlata iz tvoje riznice, za tebe... i oprala ti sve čarape. She lifted some gold from your treasury, for you... and washed all your socks. On sruči gomilu paketa na Harijev poljski krevet i baci kesu s novcem i gomilu čarapa pored njih. Hari poče da raspakuje kupljene stvari. Pored Standardne knjige čini za četvrti razred, od Mirande Sovuljage, imao je pregršt novih pera, tuce rolni pergamenta i dopune za komplet za pravljenje napitaka – već mu je ponestajalo kičme ribe-škorpiona i esencije beladone. In addition to the Fourth Grade Standard Book of Spells, by Miranda Sovuljaga, he had a handful of new quills, a dozen rolls of parchment, and refills for his potion-making kit—he was already running out of scorpionfish spines and belladonna essence. Upravo je trpao donji veš u svoj kazan kad Ron uzviknu s gađenjem. – Šta bi to trebalo da bude? Držao je nešto što je Hariju ličilo na dugu, bordo somotsku haljinu. Imala je pomalo plesnivu čipkanu kragnu na okovratniku i identične čipkane manžetne. Začu se kucanje na vratima, i gospođa Vizli uđe noseći gomilu sveže opranih hogvortskih odora. There was a knock at the door, and Mrs. Weasley came in carrying a stack of freshly laundered Hogwarts robes. – Evo vam – reče, sortirajući ih na dve gomile. – I pazite da ih spakujete kako treba, da se ne bi izgužvale. – Mama, dala si mi Džininu novu haljinu – reče Ron, pokazujući joj je. – Naravno da nisam – reče gospođa Vizli. – To je za tebe. Svečana odora. – Šta? – reče Ron, delujući užasnuto. – Svečana odora! – ponovi gospođa Vizli. – Piše na tvom školskom spisku da treba da imate svečane odore ove godine... odore za zvanične prilike. – Mora da se šališ – reče Ron s nevericom. – Ja to neću da nosim, nema šanse. – Svi ih nose, Rone! – reče gospođa Vizli pomalo iznervirano. – Sve su takve! Tvoj otac ima nekoliko komada za svečane proslave! – Radije ću ići gologuz, nego to da obučem – reče Ron tvrdoglavo. – Ne budi šašav – reče gospođa Vizli – moraš imati svečanu odoru, piše ti na spisku! - Don't be silly - said Mrs. Weasley - you must have a formal uniform, it says on your list! Kupila sam jednu i za Harija... pokaži mu, Hari. Pomalo sa zebnjom, Hari otvori poslednji paket na svom poljskom krevetu. Ipak, nije bilo toliko loše kao što je očekivao: njegova svečana odora uopšte nije imala čipku. Zapravo, bila je manje-više ista kao njegova školska odora, osim što je bila tamnozelena, umesto crna. – Mislila sam da će ti istaći boju očiju, dušo – reče gospođa Vizli razdragano. – Pa, ta je u redu! – reče Ron ljutito, gledajući u Harijevu odoru. – Zašto ja nisam dobio takvu? – Zato što... pa, tebi sam morala da kupim polovnu, a izbor nije bio baš veliki! – reče gospođa Vizli, crveneći. Hari skrenu pogled. On bi drage volje podelio sve pare iz svog gringotskog trezora s Vizlijevima, ali je znao da ih oni nikada ne bi uzeli. – Nikada je neću obući – reče Ron tvrdoglavo. – Nikada. – Fino – obrecnu se gospođa Vizli. – Idi go. A ti, Hari, obavezno ga tada slikaj. Nebesa znaju da bi mi prijalo da se malo nasmejem. Ona izađe iz sobe, zalupivši vrata. Začu se čudan grcav zvuk iza njih. Prasvidžen se davio, gutajući preveliki kolačić za sove. – Zašto je sve što ja imam đubre? – reče Ron besno, jurnuvši preko sobe da otčepi Prasvidženov kljun.