×

우리는 LingQ를 개선하기 위해서 쿠키를 사용합니다. 사이트를 방문함으로써 당신은 동의합니다 쿠키 정책.


image

Hari Poter i Vatreni pehar, 4.16. Hari Poter i Vatreni pehar - Vatreni pehar

4.16. Hari Poter i Vatreni pehar - Vatreni pehar

– Ne mogu da verujem! – reče Ron, usplahirenim glasom, dok su se hogvortski učenici peli nazad uza stepenice, iza durmstranške delegacije. – Krum, Hari! Viktor Krum! – Nebesa, Rone, on je samo igrač kvidiča – reče Hermiona. – Samo igrač kvidiča? – dodade Ron, kao da ne može da poveruje svojim ušima. – Hermiona – on je jedan od najboljih Tragača na svetu! Nisam imao pojma da još uvek ide u školu! Dok su ponovo prolazili kroz Ulaznu dvoranu s ostatkom hogvortskih učenika, krećući se ka Velikoj sali, Hari je video Lija Džordana kako skakuće gore-dole na vrhovima prstiju, ne bi li što bolje video Krumov potiljak. Nekoliko devojčica iz šestog razreda u hodu je grozničavo preturalo po svojim džepovima: – Oh, ne mogu da verujem, nemam nijedno pero pri sebi... Misliš da bi mi se potpisao karminom na šešir? – Zaista – reče Hermiona nadmeno dok su prolazili pored devojaka, koje su se sada prepirale oko karmina. – Ja ću mu uzeti autogram, ako ikako mogu – reče Ron – da nemaš možda pero, Hari? – Jok, sva su mi gore, u torbi – reče Hari. Odšetali su do grifindorskog stola i seli. Ron se pobrinuo da sedne na onu stranu koja gleda ka vratima, jer su Krum i njegovi drugari s Durmstranga i dalje stajali pred njima, očigledno neodlučni gde da sednu. Učenici iz Bobatonsa izabrali su da sednu za rejvenkloovski sto. Gledali su po Velikoj sali sa sumornim izrazima lica. Troje njih i dalje je grčevito stezalo svoje šalove i marame oko glava. – Nije toliko hladno – iznervirano primeti Hermiona dok ih je posmatrala. – Zašto nisu poneli ogrtače? – Ovamo! Dođite da sednete ovamo! – prošišta Ron. – Ovamo! Hermiona, pomeri se malo, napravi mesta... – Šta? – Prekasno – reče Ron ogorčeno. Viktor Krum i njegove durmstranške kolege smestili su se za sliterinski sto. Hari je zapazio da su Melfoj, Kreb i Gojl vrlo samozadovoljni zbog toga. Dok ih je posmatrao, Melfoj se nagnuo da popriča s Krumom. – Da, tako je, ulaguj mu se, Melfoje – reče Ron oštro. – Kladim se da ga je Krum već prozreo... kladim se da mu se ljudi stalno ulizuju... šta misliš gde će da spavaju? Mogli bismo da mu ponudimo mesto u našoj spavaonici, Hari... meni ne bi smetalo da mu ustupim krevet, ja bih mogao da spavam na pomoćnom ležaju. Hermiona frknu. – Izgledaju mnogo veselije od bobatonsovaca – reče Hari. Durmstranški učenici upravo su skidali svoja teška krzna i zainteresovano zagledali zvezdanu crnu tavanicu. Neki od njih su pridizali zlatne tanjire i pehare i ispitivali ih, očigledno impresionirani. Kod stola za osoblje, domar Filč je dodavao stolice. Nosio je svoj plesnivi stari frak u čast prilike. Hari se iznenadi kada vide da je Filč dodao četiri stolice, po dve sa svake Dambldorove strane. – Ali samo je dvoje ljudi više – reče Hari. – Zašto Filč stavlja četiri stolice? Ko još dolazi? – A? – odvrati Ron nezainteresovano. I dalje je čežnjivo gledao u Kruma. Kada su svi učenici ušli u Salu i seli za stolove, ušlo je osoblje, poređalo se uz glavni sto i zauzelo svoja mesta. Poslednji u nizu bili su profesor Dambldor, profesor Karkarof i Madam Maksim. Kada se njihova direktorka pojavila, učenici iz Bobatonsa skočiše na noge. Nekoliko hogvortskih učenika se nasmeja. Bobatonska delegacija nije se obazirala na to, i niko se nije vratio na mesto dok Madam Maksim nije sela s Dambldorove leve strane. Dambldor je pak nastavio da stoji, a u Velikoj sali nastade tajac. – Dobro veče, dame i gospodo, duhovi i, naročito, gosti – reče Dambldor, gledajući naokolo ka stranim učenicima. – Veliko mi je zadovoljstvo da vam poželim dobrodošlicu na Hogvorts. Nadam se i verujem da će vam boravak ovde biti i prijatan i zadovoljavajuć. Jedna od devojčica iz Bobatonsa, koja je još uvek stezala šal oko svoje glave, oglasi se nečim nalik podrugljivom smehu. – Niko te ne tera da ostaneš! – prošaputa Hermiona, narogušivši se ka njoj. – Turnir će zvanično biti otvoren na kraju gozbe – reče Dambldor. – Sada vas sve pozivam da jedete, pijete i osećate se kao kod kuće! On sede, i Hari primeti kako se Karkarof odmah nagnuo napred i upustio se s njim u razgovor. Posude pred njima se počeše puniti hranom po običaju. Kućni vilenjaci u kuhinji očigledno su se potrudili. Izbor jela bio je bogatiji nego što je Hari ikada video, uključujući i neke đakonije koje su definitivno bile strane. – Šta je to? – upita Ron, upirući prstom ka velikom sudu punom nekakve čorbe od ljuskara koja je stajala pored velikog pudinga s odreskom i bubrezima. – Bujabes – reče Hermiona. – Nazdravlje – uzvrati Ron. – To je francusko – reče Hermiona. – Jela sam ga na raspustu pretprošlog leta, vrlo je dobro. – Verovaću ti na reč – reče Ron, posluživši se crnim pudingom. Velika sala je delovala krcatija nego inače, iako je u njoj bilo jedva dvadesetak učenika više. Možda zbog toga što su se njihove raznobojne uniforme izdvajale spram crnih hogvortskih odora. Sada, kada su skinuli krzna, ispostavilo se da durmstranški učenici nose odore krvavocrvene boje. Hagrid se uvuče postrance u Salu, kroz vrata iza stola za osoblje, dvadesetak minuta posle početka gozbe. On sede na svoje mesto pri kraju stola i mahnu Hariju, Ronu i Hermioni rukom koja je bila sva u zavojima. – Skruti lepo napreduju, Hagride? – obrati mu se Hari. – Prosto cvetaju – odazva se Hagrid veselo. – Da, kladim se da je tako – reče Ron tiho. – Izgleda da su konačno našli hranu koja im se dopada, zar ne? Hagridove prste. U tom trenutku, jedan glas reče: – Isfinite, da li jedete taj bujabes? Bila je to devojka iz Bobatonsa koja se nasmejala tokom Dambldorovog govora. Konačno je skinula svoj šal. Duga, ravna srebrnastoplava kosa padala joj je maltene do struka. Imala je velike, tamnoplave oči, i vrlo bele, ravne zube. Ron pocrvene. Zurio je u nju, otvorio usta da odgovori, ali ne ču se ništa sem tihog klokotanja. – Ne, uzmi ga – reče Hari, odgurnuvši posudu ka devojčici. – Zafršili ste s tim? – Da – reče Ron bez daha. – Da, bilo je izvrsno. Devojka pokupi posudu i odnese je pažljivo do rejvenkloovskog stola. Ron je i dalje piljio u nju, kao da je to prva devojka koju vidi u životu. Hari poče da se smeje. Taj zvuk je izgleda Rona malo povratio. – Ona je vila! – reče on promuklo Hariju. – Naravno da nije! – reče Hermiona zajedljivo. – Ne vidim da iko drugi bulji u nju kao idiot! Ali nije bila sasvim u pravu u vezi s tim. Dok je devojčica prolazila kroz Salu, mnoge dečačke glave su se okretale, a neki od njih bi na trenutak zanemeli, baš kao Ron. – Kažem ti, to nije normalna devojčica! – reče Ron, naginjući se postrance, kako bi mogao bolje da je vidi. – Ne prave ih takve na Hogvortsu! – Prave ih sasvim fino na Hogvortsu – reče Hari, bez razmišljanja. Čo Čang je sedela samo nekoliko mesta dalje od devojke sa srebrnkastom kosom. – Kada vam se obojici oči vrate natrag u duplje – primeti Hermiona oštro – moći ćete da vidite ko je upravo stigao. Pokazivala je ka stolu za osoblje. Dve preostale prazne stolice upravo su bile popunjene. Ludo Torbar je sada sedeo s druge strane profesora Karkarofa, dok je gospodin Čučanj, Persijev šef, bio pored Madam Maksim. – Šta oni rade ovde? – reče Hari iznenađeno. – Pa oni su organizovali Tročarobnjački turnir, zar ne? – reče Hermiona. – Pretpostavljam da su hteli da budu tu da vide njegov početak. Kada je stiglo drugo jelo, primetili su veliki broj nepoznatih pudinga. Ron je pomno ispitivao čudnu vrstu bledog želea od mleka, a zatim ga pažljivo pomerio par centimetara udesno, kako bi bio jasno vidljiv s rejvenkloovskog stola. Međutim, devojčica koja je ličila na vilu se, izgleda, već bila zasitila, i nije došla da ga pokupi. Kada su se zlatni tanjiri ispraznili, Dambldor ponovo ustade. U Sali je zavladala prijatna napetost. Hari neznatno zadrhta od uzbuđenja, pitajući se šta sledi. Nekoliko sedišta dalje od njih, Fred i Džordž su se naginjali napred, zureći u Dambldora s velikom koncentracijom. – Kucnuo je čas – reče Dambldor, smešeći se moru ka njemu okrenutih lica. – Tročarobnjački turnir samo što nije počeo. Želeo bih da vam uputim koju reč objašnjenja pre nego što unesemo kovčeg... – Šta? – promrmlja Hari. Ron slegnu ramenima. – ... samo da bismo razjasnili proceduru po kojoj ćemo raditi ove godine. Ali najpre mi dozvolite da predstavim, onima koji ih još ne znaju, gospodina Bartemijusa Čučnja, šefa Odseka za međunarodnu magijsku saradnju – tu se začu površan učtiv aplauz – i gospodina Luda Torbara, šefa Odseka za magijske igre i sportove. Začu se mnogo glasniji aplauz za Torbara nego za Čučnja, možda zbog toga što se već bio proslavio kao Jurišnik, ili jednostavno zato što je delovao mnogo prijatnije. On im otpozdravi veselim mahanjem. Bartemijus Čučanj se nije smešio niti je mahnuo kada je njegovo ime najavljeno. Sećajući ga se u njegovom urednom odelu na Svetskom prvenstvu u kvidiču, Hari ga je nalazio prilično čudnim u čarobnjačkoj odori. Njegovi brkovi poput četkice za zube i oštar razdeljak izgledali su veoma neobično pored Dambldorove duge sede kose i brade. – Gospoda Torbar i Čučanj neumorno su radili poslednjih nekoliko meseci oko priprema za Tročarobnjački turnir – nastavi Dambldor – i pridružiće se meni, profesoru Karkarofu i Madam Maksim u komisiji koja će procenjivati trud šampiona. Na pomen reči „šampioni“, đaci još više naćuljiše uši. Možda je Dambldor primetio da su se iznenada umirili, jer se nasmešio rekavši: – Kovčeg, moliću lepo, gospodine Filč. Filč, koji je neprimećen čučao u udaljenom kutku Sale, sada pristupi Dambldoru noseći veliki drveni kovčeg optočen draguljima. Izgledao je veoma staro. Učenici koji su to posmatrali zažamoriše od uzbuđenog interesovanja. Denis Krivej se čak popeo na stolicu da bolje vidi kovčeg, ali pošto je bio malecak, njegova glava jedva je izvirivala iznad drugih. – Gospodin Čučanj i gospodin Torbar već su proučili uputstva za zadatke s kojima će se šampioni suočiti ove godine – reče Dambldor, dok je Filč pažljivo spuštao kovčeg na sto ispred sebe – i izvršili neophodne pripreme za svaki izazov ponaosob. Biće tri zadatka, raspoređena tokom čitave školske godine, kojima ćemo testirati šampione na razne načine... njihovo magijsko znanje i veštinu – njihovu smelost – njihovu moć dedukcije – i, naravno, njihove sposobnosti snalaženja u opasnosti. Na ovu poslednju reč salu ispuni tako savršena tišina da se činilo kao da niko ne diše. – Kao što znate, na turniru će se takmičiti tri šampiona – nastavi Dambldor smireno – po jedan iz svake škole učesnice. Oni će biti ocenjivani po tome koliko dobro izvrše svaki od podviga na turniru, a šampion s najvećim zbirom poena posle trećeg podviga osvojiće Tročarobnjački kup. Šampione će izabrati nepristrasni sudija... Vatreni pehar. Dambldor tada izvadi svoj štapić, i njime triput kucnu po poklopcu kovčega. Poklopac se polako otvori, uz škripu. Dambldor je posegao unutra i izvukao veliki, grubo istesan drveni pehar. Bio bi potpuno nezanimljiv da nije bio do vrha pun razigranih plavo-belih plamenova. Dambldor je zatvorio kovčeg i pažljivo smestio pehar na njega, gde su ga jasno videli svi u Sali. – Oni koji žele da se prijave za šampiona moraće čitko da napišu svoje ime i školu na listu pergamenta, i da ga ubace u pehar – reče Dambldor. – Potencijalni šampioni imaju dvadeset četiri časa da se prijave. Sutra uveče, na Noć veštica, pehar će izbaciti imena troje za koje prosudi da su najdostojniji da predstavljaju svoje škole. Večeras će pehar biti postavljen u Ulaznu dvoranu, gde će biti dostupan svima koji budu želeli da se takmiče. – Da bismo se osigurali da nijedan maloletni učenik ne poklekne pred iskušenjem – reče Dambldor – ja ću povući Starosnu crtu oko Vatrenog pehara kada on bude postavljen u Ulaznu dvoranu. Niko mlađi od sedamnaest godina neće moći da pređe tu liniju. – Naposletku, želim da naglasim svima koji žele da se takmiče da se ne treba olako prijavljivati za ovaj turnir. Kada Vatreni pehar izabere šampiona, on ili ona su obavezni da učestvuju u turniru do samog kraja. Ubacivanjem svog imena u pehar sklapate obavezujuć magijski ugovor. Kada jednom postanete šampion neće biti predomišljanja. Stoga, pre nego što ubacite svoje ime u pehar, budite sasvim sigurni da ste svim srcem spremni da učestvujete. Mislim da je sada vreme za spavanje. Laku noć vam želim, svima. – Starosna crta! – reče Fred Vizli, sa sjajem u očima, dok su svi zajedno išli preko Sale ka vratima Ulazne dvorane. – Pa, nju će biti lako prevariti napitkom za starenje, zar ne? A kad ti je ime jednom ubačeno u pehar, sve je u redu – on ne zna imaš li sedamnaest ili ne! – Ali ne verujem da bilo ko ispod sedamnaest ima šanse da ga izaberu – reče Hermiona – mi jednostavno nismo naučili dovoljno... – Govori u svoje ime – reče Džordž odsečno. – Pokušaćeš da se prijaviš, zar ne, Hari? Hari načas pomisli na Dambldorovo insistiranje da niko ispod sedamnaest ne bi trebalo da se prijavi, ali onda mu se u glavi ponovo javi divan prizor u kome osvaja Tročarobnjački kup... pitao se koliko bi se Dambldor ljutio kada bi neko ispod sedamnaest uspeo da pronađe način da pređe preko Starosne crte... – Gde li je on? – reče Ron, koji nije čuo ni reč njihovog razgovora, već je gledao kroz gužvu da vidi šta se desilo s Krumom. – Dambldor nije rekao gde će ljudi iz Durmstranga da spavaju, zar ne? Ali istog trenutka dobi odgovor na svoje pitanje: upravo su prolazili pored sliterinskog stola, a Karkarof tek što se probio do svojih učenika. – Nazad na brod, onda – rekao je. – Viktore, kako se osećaš? Da li si dovoljno jeo? Da li da zatražim malo kuvanog vina iz kuhinja? Hari vide Kruma kako odmahuje glavom dok je navlačio svoja krzna. – Profesore, ja bih hteo malo vina – reče jedan od durmstranških dečaka pun nade. – Nisam ga tebi ponudio, Poljakofe – obrecnu se Karkarof, naglo izgubivši svoj topli očinski ton. – Primećujem da si opet isflekao hranom svoju odoru, odvratni dečače... Karkarof se okrenu i povede učenike ka vratima, došavši do njih u istom trenutku kad i Hari, Ron i Hermiona. Hari zastade da bi ih propustio da prvi prođu. – Hvala ti – reče Karkarof nehajno, okrznuvši ga pogledom. A onda se Karkarof ukoči. Ponovo okrenu glavu ka Hariju, i poče da zuri u njega kao da ne može da poveruje sopstvenim očima. Iza svog direktora, durmstranški učenici takođe se ukipiše. Karkarofove oči su polako klizile uz Harijevo lice, a zatim se zaustaviše na njegovom ožiljku. Durmstranški učenici su takođe radoznalo zurili u Harija. Krajičkom oka, Hari primeti po izrazima njihovih lica kako konačno počinju da shvataju. Dečak s hranom na svojoj odori gurnu devojčicu pored sebe i otvoreno uperi prst u Harijevo čelo. – Da, to je Hari Poter – reče režeći glas iza njih. Profesor Karkarof se naglo okrete. Tamo iza stajao je Ludooki Ćudljivko, snažno se oslanjajući na svoj štap, i netremice gledao svojim magičnim okom u durmstranškog direktora. Boja nestade s Karkarofovog lica dok ga je Hari posmatrao. Stravičan izraz pomešanog besa i straha ocrta mu se na licu. – Ti! – reče on, buljeći u Ćudljivka kao da nije siguran da ga zaista vidi. – Ja – reče Ćudljivko tmurno. – I ukoliko nemaš šta da kažeš Poteru, Karkarofe, možda bi želeo da se pomeriš. Preprečio si prolaz. To je bilo tačno. Polovina učenika u Sali već je čekala iza njih, gledajući jedni drugima preko ramena kako bi videli šta je uzrok zastoja. Bez ijedne reči, profesor Karkarof povuče svoje učenike za sobom. Ćudljivko ga je posmatrao kako nestaje iz vidokruga, fiksirajući njegova leđa svojim magičnim okom, s izrazom izuzetne nenaklonosti na svom unakaženom licu. * * * Pošto je sledećeg dana bila subota, većina učenika je kasno doručkovala. Hari, Ron i Hermiona pak nisu bili jedini koji su ustali mnogo ranije nego što to inače čine vikendom. Kad su se spustili do Ulazne dvorane, videli su kako se dvadesetak ljudi šetka njom, neki od njih su jeli tost, a svi su ispitivali Vatreni pehar. On je bio smešten u samom centru dvorane, na stolici na kojoj je obično stajao Šešir za razvrstavanje. Na podu je bila nacrtana tanka zlatna linija, praveći krug od tri metra naokolo. – Da li se neko prijavio dosad? – željno upita Ron jednu devojčicu s treće godine. – Svi iz Durmstranga – odgovori ona. – Ali još nisam videla nikog iz Hogvortsa. – Kladim se da su se neki prijavili noćas, pošto smo svi mi otišli na spavanje – reče Hari. – Ja bih tako uradio da sam mogao... ne bih hteo da me svi gledaju. Šta ako ti pehar odmah ispljune ime nazad? Neko se nasmeja iza Harija. Okrenuvši se, on vide Freda, Džordža i Lija Džordana kako žure niza stepenice, sva trojica vidno uzbuđeni. – Uradili smo to – reče Fred trijumfalnim šapatom Hariju, Ronu i Hermioni. – Upravo smo ga popili. – Šta? – reče Ron. – Napitak za starenje, šupljoglavi – reče Fred. – Svako po kap – reče Džordž, veselo trljajući ruke. – Treba da budemo samo nekoliko meseci stariji. – Podelićemo tih hiljadu galeona između sebe, ukoliko jedan od nas trojice pobedi – reče Li, cereći se od uva do uva. – Nisam sigurna da će ovo uspeti, znate – reče Hermiona opominjućim glasom. – Sigurna sam da je Dambldor mislio na ovo. Fred, Džordž i Li su je ignorisali. – Spremni? – reče Fred drugoj dvojici, drhteći od uzbuđenja. – Hajdemo, onda – ja ću prvi... Hari je posmatrao, fasciniran, dok je Fred vadio iz džepa list pergamenta na kome je bilo ispisano Fred Vizli – Hogvorts. Fred je došao sve do ivice linije i stao tamo, njišući se na stopalima, poput gnjurca koji se priprema za skok s visine od trideset metara. Onda, dok su oči svih prisutnih u dvorani bile uprte u njega, duboko udahnu i prekorači liniju. Na delić sekunde, Hari pomisli da mu je uspelo – Džordž je sigurno to pomislio, pošto je trijumfalno uskliknuo i skočio za Fredom – ali sledećeg trenutka začuo se glasan prašteći zvuk, i blizanci su izbačeni iz zlatnog kruga kao ispaljeni iz ogromnog topa. Bolno su sleteli, deset stopa dalje, na hladan kameni pod, a da zlo bude veće, začu se glasno pucketanje i obojici izrastoše identične, duge bele brade. Ulazna dvorana poče da odzvanja od smeha. Čak su se i Fred i Džordž pridružili smehu, kada su se pridigli na noge i dobro osmotrili brade jedan drugome . – Upozorio sam vas – reče dubok, zvučan glas, i svi se okrenuše da vide profesora Dambldora, koji je izlazio iz Velike sale. On osmotri Freda i Džordža, dok su mu oči svetlucale. – Predlažem da obojica odete do Madam Pomfri. Ona se već brine oko gospođice Foset, iz Rejvenkloa, i oko gospodina Samersa iz Haflpafa, jer su oboje rešili da malčice ostare. Mada, moram reći, njihove brade nisu ni izdaleka tako dobre kao vaše. Fred i Džordž krenuše ka bolničkom krilu, u pratnji Lija Džordana koji je zavijao od smeha, a Hari, Ron i Hermiona, takođe se likujuće kikoćući, uđoše da doručkuju. Dekoracija u Velikoj sali toga jutra se promenila. Pošto je bila Noć veštica, oblak živih šišmiša lepršao je oko začarane tavanice, dok su stotine izrezbarenih bundeva virile iz svakog ćoška. Hari ih povede do Dina i Šejmusa, koji su razgovarali o hogvortskim učenicima koji su imali sedamnaest godina a preko kojih bi mogli da se prijave. – Kruže glasine da je Vorington jutros rano ustao i prijavio se – reče Din Hariju. – Onaj veliki tip iz Sliterina koji liči na lenjivca. Hari, koji je igrao kvidič protiv Voringtona, zatrese glavom u znak gađenja. – Ne možemo da imamo sliterinskog šampiona! – A svi haflpafovci pričaju o Digoriju – reče Šejmus prezrivo. – Ali ja sumnjam da bi on rizikovao svoj naočit izgled. – Slušajte! – reče naglo Hermiona. Ljudi su se veselili u Ulaznoj dvorani. Svi se okrenuše na svojim mestima i videše Anđelinu Džonson kako ulazi u Salu, smešeći se pomalo postiđeno. Visoka tamnoputa devojka koja je igrala Jurišnika u grifindorskom kvidičkom timu, Anđelina, priđe im, sede i reče: – Pa, učinila sam to! Upravo sam se prijavila! – Šališ se! – reče Ron, delujući impresionirano. – Dakle imaš sedamnaest godina? – upita Hari. – Naravno da ima. Ne vidiš joj bradu, zar ne? – reče Ron. – Proslavila sam rođendan prošle nedelje – reče Anđelina. – Pa, drago mi je da se neko iz Grifindora prijavio – reče Hermiona. – Zaista se nadam da ćeš pobediti, Anđelina! – Hvala, Hermiona – reče Anđelina nasmešivši joj se. – Da, bolje ti nego lepotan Digori – reče Šejmus, izmamivši preke poglede nekolicine haflpafovaca koji su prolazili pored njihovog stola. – Dakle, šta ćemo danas da radimo? – upita Ron Harija i Hermionu, kada su završili s doručkom i krenuli ka izlazu iz Velike sale. – Još nismo bili da posetimo Hagrida – reče Hari. – Važi – reče Ron – sve dok nam ne zatraži da priložimo par prstiju skrutima. Na Hermioninom licu odjednom se pojavi izraz velikog uzbuđenja. – Upravo sam shvatila – još nisam pitala Hagrida da se priključi U.B.Lj.U.V.-u! – reče ona veselo. – Pričekajte me, hoćete li, dok skoknem gore i uzmem bedževe? – Šta je s njom? – reče Ron u očajanju, kad Hermiona ustrča uz mermerne stepenice. – Hej, Rone – reče Hari iznenada. – Eno tvoje drugarice... Učenici iz Bobatonsa prolazili su kroz ulazne kapije iz dvorišta, a među njima i devojčica-vila. Okupljeni oko Vatrenog pehara ustuknuše da ih propuste, promatrajući ih znatiželjno. Madam Maksim uđe u dvoranu za svojim učenicima i organizova ih u red. Jedan po jedan, bobatonski učenici su prelazili preko Starosne crte i ubacivali svoje listove pergamenta u plavo-bele plamenove. Kako bi koje ime dodirnulo vatru, postajalo je nakratko crveno i izbacivalo varnice. – Šta misliš, šta će biti s onima koji ne budu izabrani? – promrmlja Ron Hariju, dok je vila-devojka ubacivala svoj pergament u Vatreni pehar. – Hoće li se vratiti u školu, ili će ostati ovde da posmatraju turnir? – Pojma nemam – reče Hari. – Ostaće ovde, pretpostavljam... Madam Maksim ostaje ovde kao sudija, zar ne? Kada su svi bobatonski učenici predali svoja imena, Madam Maksim ih izvede iz dvorane nazad na školsko imanje. – A gde oni onda spavaju? – pitao se Ron, pomerajući se ka ulaznim vratima i zureći za njima. Glasan čangrljav zvuk iza njih najavi Hermionin povratak s kutijom bedževa U.B.Lj.U.V.-a. – O, dobro, požuri – reče Ron, i pođe skakućući niz kamene stepenike, držeći oči prikovane na leđima vile-devojke, koja je sada bila na pola travnjaka s Madam Maksim. Kada su se približili Hagridovoj kolibi na rubu Zabranjene šume, misterija bobatonskog prenoćišta bila je rešena. Džinovska, pastelnoplava kočija u kojoj su došli bila je parkirana oko dvesta metara od Hagridovih ulaznih vrata, i učenici su se upravo peli u nju. Slonovski leteći konji koji su vukli kočiju sada su pasli u oboru sklepanom uz nju. Hari zakuca na Hagridova vrata, i istog trena mu odgovori Fengovo duboko lajanje. – I bilo j' vreme! – reče Hagrid, kada je širom otvorio vrata i video ko kuca. – Mislijo sam da ste zaboravili gdi živim! – Bili smo vrlo zauzeti, Hag... – započe Hermiona, ali onda umuknu, gledajući nagore ka Hagridu, očigledno ostavši bez reči. Hagrid je nosio svoje najbolje (i vrlo užasno) čupavosmeđe odelo, s kariranom žuto-narandžastom kravatom. No, to ipak nije bilo ono najgore. Očigledno je pokušao da ukroti svoju kosu, koristeći velike količine nečega što je izgledalo kao mašinsko ulje. Sada mu je frizura bila zalizana u dve gomile – možda je pokušao da veže konjski rep poput Bila, ali je otkrio da ima previše kose. Takav izgled nimalo nije priličio Hagridu. Za trenutak, Hermiona je buljila u njega, a onda, očigledno odlučivši da ne komentariše, primeti: – Ovaj... a gde su skruti? – Vani, kod leje s bundevicama – uzvrati Hagrid veselo. – Postaju sve golemiji, već su maltene po metar dugački. Jedini problem je š'o su počel' da se ubijaju međ' sobom. – Oh, ne, zbilja? – reče Hermiona, uputivši prekoran pogled Ronu – koji je, zureći u Hagridovu čudnu frizuru, upravo otvorio usta da nešto kaže o njoj – da se uzdrži. – Aha – reče Hagrid tužno. – Al' je to u redu, znaš, sada sam i' poubacivao u odvojene kutije. Ostalo ih je jošte barem dva'estak. – Pa da, srećom – reče Ron. Hagrid nije uočio sarkazam. Hagridova koliba sastojala se iz jedne sobe, u čijem je ćošku bio džinovski krevet prekriven krpenim jorganom. Isti toliki, ogroman drveni sto i stolica stajali su ispred ognjišta, ispod velikog broja suvih šunki i mrtvih ptica koje su visile s tavanice. Seli su za sto dok je Hagrid pristavio čaj, i uskoro su se upustili u još jednu diskusiju o Tročarobnjačkom turniru. Hagrid je delovao uzbuđen koliko i oni. – Čekajte vi – reče, cereći se. – Samo čekajte. Će da vidite neke stvarčice kak'e dosad niste videli. Prvi podvig... ah, al' ne bih smeo da rečem. – Hajde, Hagride! – podsticali su ga Hari, Ron i Hermiona, ali on samo zavrte glavom, cereći se. – Neću da vam gi pokvarim – reče Hagrid. – Al' će da bude spektakularno, kad vam kažem. Ti šampioni ima baš da se pomuče. Nisam mislijo da ću doživet' da gledam kako se Tročarobnjački turnir ponovo igra! Posle svega, ručali su skupa s Hagridom, iako nisu mnogo jeli – Hagrid je spremio nešto za šta je tvrdio da je govedina, ali kada je Hermiona u svom tanjiru našla veliku kandžu, ona, Hari i Ron malčice izgubiše apetit. Zabavljali su se pokušavajući da navedu Hagrida da im kaže kakvi će zadaci biti na turniru, nagađajući koji od prijavljenih imaju najveće šanse da budu izabrani za šampione, i pitajući se da li su se Fred i Džordž već otarasili svojih brada. Sredinom popodneva poče da pada laka kišica. Bilo je vrlo ugodno sedeti pored vatre, slušati nežno dobovanje kapi po prozoru, i posmatrati Hagrida kako krpi čarape i svađa se s Hermionom oko kućnih vilenjaka – pošto je odlučno odbio da se učlani u U.B.Lj.U.V. kada mu je pokazala svoje bedževe. – Učinila bi im medveđu uslugu, Hermiona – reče ozbiljno, pokušavajući da udene debeli žuti konac u masivnu iglu od kosti. – U nji'ovoj prirodi je da se brinu za ljude, to im se dopada, razumeš? Učinila bi i' nesrećnim kad' bi im oduzela njihov posao, i uvredila ak' bi pokušala da ih platiš. – Ali Hari je oslobodio Dobija, i on je bio presrećan zbog toga! – reče Hermiona. – A uz to smo čuli da sad traži i platu! – Da, pa u svakoj vrsti imaš par ludaja. Ne kažem da tu i tamo nema pokoj' vilenjak koj' bi prihvatijo slobodu, al' nikad nećeš sve da ih ubediš da to učine – ne, nema vajde, Hermiona. Hermiona je delovala izuzetno iznervirano, i nabila je kutiju s bedževima natrag u džep svog ogrtača. Do pola pet već je počelo da se smrkava, i Ron, Hari i Hermiona rešiše da se vrate nazad u zamak na gozbu za Noć veštica – i, što je još važnije, na proglašenje školskih šampiona. – Poći ću s vami – reče Hagrid, odlažući svoje krpljenje. – Samo mi dajte sekundu. Hagrid ustade, pređe preko sobe do plakara s fiokama pored kreveta i poče da traži nešto u njemu. Nisu obraćali previše pažnje na njega, sve dok do njihovih nozdrva nije počeo da dopire izuzetno jak smrad. Kašljući, Ron upita: – Hagride, šta je to? – A? – reče Hagrid, okrećući se s velikom flašom u ruci. – Zar vam se ne dopada? – Da li je to losion posle brijanja? – reče Hermiona, pomalo prigušenim glasom. – Ovaj... kolonjska voda – promrmlja Hagrid. On pocrvene. – Možda je malko previše – reče grubo. – Sa' ću da je sperem, sačekajte... On se istetura iz kolibe, i oni ga videše kako se žustro pere u buretu s vodom ispod prozora. – Kolonjska voda? – reče Hermiona u čudu. – Hagrid? – A šta je s kosom i tim odelom? – upita Hari tiho. – Pogledajte! – reče Ron naglo, pokazujući kroz prozor. Hagrid se upravo ispravio i okrenuo. Ako je maločas i bio pocrveneo, to nije bilo ništa u poređenju s onim što mu se desilo u tom trenutku. Pridižući se na noge vrlo oprezno, kako ih Hagrid ne bi video, Hari, Ron i Hermiona proviriše kroz prozor i videše da su Madam Maksim i bobatonski učenici upravo istupili iz svoje kočije, očigledno se takođe uputivši na gozbu. Nisu mogli da čuju šta Hagrid govori, ali on je razgovarao s Madam Maksim zamagljenih očiju i zanesenog izraza kakav je Hari dosad samo jednom video na njemu – i to onda kada je gledao u bebu zmaja, Norberta. – Ide s njom prema zamku! – reče Hermiona ogorčeno. – Mislila sam da je trebalo da nas sačeka? I ne osvrnuvši se ka svojoj kolibi, Hagrid je koračao preko poljane s Madam Maksim, dok su ih bobatonski učenici pratili, trčkarajući kako bi držali ritam njihovih ogromnih koraka. – Sviđa mu se! – reče Ron s nevericom. – Pa, ako na kraju budu imali decu, uspostaviće svetski rekord – kladim se da bi svaka njihova beba bila teška tonu. Oni se sami uputiše iz kolibe i zatvoriše vrata za sobom. Napolju je bilo iznenađujuće mračno. Još više se umotavši u svoje ogrtače, oni se zaputiše preko strmih travnjaka. – O, to su oni, vidi! – prošaputa Hermiona. Durmstranška delegacija išla je prema zamku iz pravca jezera. Viktor Krum je koračao uz Karkarofa, a ostali durmstranški učenici zaostajali su za njima. Ron je uzbuđeno posmatrao Kruma, ali Krum se nije ni osvrnuo kada je došao do ulazne kapije, tik ispred Hermione, Rona i Harija, već je jednostavno prošao kroz nju. Kada su ušli u svećama osvetljenu Veliku salu, ona je bila gotovo puna. Vatreni pehar bio je pomeren: sada je stajao ispred Dambldorove prazne stolice na nastavničkom stolu. Fred i Džordž – sveže izbrijani – izgleda da su dobro podnosili svoje razočaranje. – Nadam se da će biti Anđelina – reče Fred, dok su Hari, Ron i Hermiona sedali. – I ja! – reče Hermiona bez daha. – Pa, uskoro ćemo saznati! Gozba za Noć veštica trajala je naizgled duže nego inače. Možda zato što im je to bila druga gozba u dva dana, Hariju se ekstravagantno pripremljena hrana nije svidela onoliko koliko mu se inače dopadala. Kao i ostali u Sali, sudeći po neprekidnom istezanju vratova, nestrpljivim izrazima na svakom licu, vrpoljenju i ustajanju kako bi se videlo da li je Dambldor završio sa jelom, Hari je jednostavno želeo da se tanjiri isprazne, i da čuje ko su izabrani šampioni. Napokon, zlatni tanjiri se vratiše u prvobitno, neubrljano stanje. Buka unutar Sale poče da se pojačava, ali gotovo trenutno zamre čim Dambldor ustade. Profesor Karkarof i Madam Maksim delovali su napeto i u iščekivanju, baš kao i svi ostali. Ludo Torbar se smeškao i namigivao učenicima. Gospodin Čučanj je pak delovao sasvim nezainteresovano, skoro kao da mu je dosadno. – Pa, pehar je maltene spreman da donese odluku – reče Dambldor. – Procenjujem da mu treba još jedan minut. Sada, kada budu prozvana imena šampiona, zamolio bih ih da dođu do vrha Sale, prođu pored stola za osoblje, i pređu u sledeću odaju... – on pokaza na vrata iza stola za osoblje – ... gde će dobiti prva uputstva. On izvadi svoj štapić i zamahnu njime kao da nešto raščišćava. Istog časa, sve sveće osim onih unutar izrezbarenih bundeva se ugasiše, i svi prisutni se nađoše u polutmini. Vatreni pehar sada je sijao jače od ičeg drugog u celoj sali, dok je svetlucavo i sjajno plavičasto belilo plamenova bilo skoro bolno za oči. Svi su posmatrali, iščekujući... nekoliko ljudi je neprestano gledalo na sat... – Svakog trenutka će – prošaputa Li Džordan, dva sedišta dalje od Harija. Plamenovi unutar pehara najednom ponovo postadoše crveni. Iz njega zaiskriše varnice. Sledećeg trenutka, plameni jezik zapara vazduh, i iz njega izlete nagorelo parče pergamenta – na šta cela soba ispusti uzdah iznenađenja. Dambldor uhvati parče pergamenta i pogleda ga, ispruživši ruku, kako bi mogao lakše da ga pročita pri svetlosti plamenova, koji su ponovo postali plavo-beli. – Šampion Durmstranga – čitao je jakim, jasnim glasom – biće Viktor Krum. – To i nije iznenađenje! – vikao je Ron, dok se salom prolamao buran aplauz. Hari vide kako Viktor Krum ustaje od sliterinskog stola, i povijen kreće prema Dambldoru. Skrenuo je desno, prošao pored nastavničkog stola i nestao kroz vrata u susednoj odaji. – Bravo Viktore! – grmeo je Karkarof, tako glasno da su svi mogli da ga čuju, čak i kroz aplauz. – Znao sam da si sposoban za to! Pljeskanje i žamor zamreše. Sada je opet pažnja svih bila koncentrisana na pehar, koji je, nekoliko sekundi kasnije, ponovo pocrveneo. Iz njega izlete drugo parče pergamenta, praćeno plamenovima. – Šampion Bobatonsa – reče Dambldor – jeste Fler Delaker! – To je ona, Rone! – povika Hari, kad devojka koja je podsećala na vilu graciozno ustade, zamahnu svojom srebrnkastoplavom kosom i prođe između rejvenkloovskog i haflpafskog stola. – Oh, vidi, svi su razočarani – reče Hermiona nadglasavajući se s bukom, i pokazujući glavom ka ostatku bobatonske delegacije. „Razočarani“ je bilo blago rečeno, pomisli Hari. Dve devojke koje nisu bile izabrane briznuše u plač, jecajući s glavama u rukama. Kada je i Fler Delaker nestala u susedoj odaji, ponovo nastupi tišina, ali ovoga puta tišina beše toliko napeta od uzbuđenja da je skoro mogla da se okusi. Sledeći je hogvortski šampion... I Vatreni pehar ponovo postade crven. Iz njega počeše da kuljaju varnice. Vatreni jezičci se podigoše visoko, a iz njihovog vrha Dambldor izvuče treći list pergamenta. – Hogvortski šampion je – viknu on – Sedrik Digori! – Ne! – reče Ron glasno, ali ga ne ču niko sem Harija. Oduševljenje za susednim stolom bilo je preveliko. Svi haflpafovci skočiše na noge, vrišteći i treskajući, dok je Sedrik prolazio pored njih, široko se cereći, i zaputio se ka odaji iza nastavničkog stola. I zaista, aplauz za Sedrika je trajao toliko dugo da je prošlo dosta vremena pre nego što je Dambldor uspeo da ih natera da ga ponovo slušaju. – Sjajno! – reče Dambldor veselo, kad je najzad graja zamrla. – Dakle, sada imamo tri šampiona. Siguran sam da mogu da računam na sve vas, uključujući i ostale učenike iz Bobatonsa i Durmstranga, da šampionima pružite svaki gram podrške koji uspete da skupite. Navijajući za svog šampiona, doprinećete na vrlo značaj... Ali Dambldor naglo prestade da govori, i svima postade jasno šta ga je omelo. Vatra u peharu ponovo je postala crvena. Iz njega su letele varnice. Dug plamen naglo polete u vazduh, a na njemu je bilo još jedno parče pergamenta. Automatski, činilo se, Dambldor ispruži svoju dugu ruku i zgrabi pergament. Podiže ga i zapilji se u ime napisano na njemu. Nastade duga pauza, tokom koje je Dambldor samo zurio u list u svojoj ruci, a svi u sobi su zurili u Dambldora. A onda Dambldor pročisti grlo, i pročita: – Hari Poter.

4.16. Hari Poter i Vatreni pehar - Vatreni pehar 4.16. Harry Potter and the Goblet of Fire - The Goblet of Fire 4.16. Harry Potter et la Coupe de Feu - La Coupe de Feu

– Ne mogu da verujem! – reče Ron, usplahirenim glasom, dok su se hogvortski učenici peli nazad uza stepenice, iza durmstranške delegacije. – Krum, Hari! Viktor Krum! – Nebesa, Rone, on je samo igrač kvidiča – reče Hermiona. – Samo igrač kvidiča? – dodade Ron, kao da ne može da poveruje svojim ušima. – Hermiona – on je jedan od najboljih Tragača na svetu! Nisam imao pojma da još uvek ide u školu! Dok su ponovo prolazili kroz Ulaznu dvoranu s ostatkom hogvortskih učenika, krećući se ka Velikoj sali, Hari je video Lija Džordana kako skakuće gore-dole na vrhovima prstiju, ne bi li što bolje video Krumov potiljak. Nekoliko devojčica iz šestog razreda u hodu je grozničavo preturalo po svojim džepovima: – Oh, ne mogu da verujem, nemam nijedno pero pri sebi... Misliš da bi mi se potpisao karminom na šešir? – Zaista – reče Hermiona nadmeno dok su prolazili pored devojaka, koje su se sada prepirale oko karmina. – Ja ću mu uzeti autogram, ako ikako mogu – reče Ron – da nemaš možda pero, Hari? – Jok, sva su mi gore, u torbi – reče Hari. – Oh, all my cards are in the bag – said Harry. Odšetali su do grifindorskog stola i seli. They walked over to the Gryffindor table and sat down. Ron se pobrinuo da sedne na onu stranu koja gleda ka vratima, jer su Krum i njegovi drugari s Durmstranga i dalje stajali pred njima, očigledno neodlučni gde da sednu. Ron made sure to sit on the side facing the door, as Krum and his friends from Durmstrang were still standing in front of them, apparently undecided where to sit. Učenici iz Bobatonsa izabrali su da sednu za rejvenkloovski sto. Gledali su po Velikoj sali sa sumornim izrazima lica. Troje njih i dalje je grčevito stezalo svoje šalove i marame oko glava. – Nije toliko hladno – iznervirano primeti Hermiona dok ih je posmatrala. – Zašto nisu poneli ogrtače? – Ovamo! Dođite da sednete ovamo! – prošišta Ron. – Ovamo! Hermiona, pomeri se malo, napravi mesta... – Šta? – Prekasno – reče Ron ogorčeno. Viktor Krum i njegove durmstranške kolege smestili su se za sliterinski sto. Hari je zapazio da su Melfoj, Kreb i Gojl vrlo samozadovoljni zbog toga. Dok ih je posmatrao, Melfoj se nagnuo da popriča s Krumom. – Da, tako je, ulaguj mu se, Melfoje – reče Ron oštro. “Yes, that's right, butter him up, Melfoy,” said Ron sharply. – Kladim se da ga je Krum već prozreo... kladim se da mu se ljudi stalno ulizuju... šta misliš gde će da spavaju? “I bet Krum has already figured him out... bet people are always sucking up to him... where do you think they'll sleep?” Mogli bismo da mu ponudimo mesto u našoj spavaonici, Hari... meni ne bi smetalo da mu ustupim krevet, ja bih mogao da spavam na pomoćnom ležaju. “We could offer him a place in our dormitory, Harry... I wouldn't mind giving up my bed for him, I could sleep on the spare bed.” Hermiona frknu. – Izgledaju mnogo veselije od bobatonsovaca – reče Hari. Durmstranški učenici upravo su skidali svoja teška krzna i zainteresovano zagledali zvezdanu crnu tavanicu. Neki od njih su pridizali zlatne tanjire i pehare i ispitivali ih, očigledno impresionirani. Kod stola za osoblje, domar Filč je dodavao stolice. Nosio je svoj plesnivi stari frak u čast prilike. He wore his old, moldy frock coat in honor of the occasion. Hari se iznenadi kada vide da je Filč dodao četiri stolice, po dve sa svake Dambldorove strane. Harry was surprised to see that Filch had added four chairs, two on each side of Dumbledore. – Ali samo je dvoje ljudi više – reče Hari. - But there are only two more people - Harry said. – Zašto Filč stavlja četiri stolice? Ko još dolazi? – A? – odvrati Ron nezainteresovano. I dalje je čežnjivo gledao u Kruma. Kada su svi učenici ušli u Salu i seli za stolove, ušlo je osoblje, poređalo se uz glavni sto i zauzelo svoja mesta. Poslednji u nizu bili su profesor Dambldor, profesor Karkarof i Madam Maksim. Kada se njihova direktorka pojavila, učenici iz Bobatonsa skočiše na noge. Nekoliko hogvortskih učenika se nasmeja. Bobatonska delegacija nije se obazirala na to, i niko se nije vratio na mesto dok Madam Maksim nije sela s Dambldorove leve strane. Dambldor je pak nastavio da stoji, a u Velikoj sali nastade tajac. – Dobro veče, dame i gospodo, duhovi i, naročito, gosti – reče Dambldor, gledajući naokolo ka stranim učenicima. – Veliko mi je zadovoljstvo da vam poželim dobrodošlicu na Hogvorts. Nadam se i verujem da će vam boravak ovde biti i prijatan i zadovoljavajuć. Jedna od devojčica iz Bobatonsa, koja je još uvek stezala šal oko svoje glave, oglasi se nečim nalik podrugljivom smehu. – Niko te ne tera da ostaneš! – prošaputa Hermiona, narogušivši se ka njoj. – Turnir će zvanično biti otvoren na kraju gozbe – reče Dambldor. – Sada vas sve pozivam da jedete, pijete i osećate se kao kod kuće! On sede, i Hari primeti kako se Karkarof odmah nagnuo napred i upustio se s njim u razgovor. He sat down, and Harry noticed Karkaroff immediately lean forward and engage in conversation with him. Posude pred njima se počeše puniti hranom po običaju. The dishes in front of them began to be filled with food as usual. Kućni vilenjaci u kuhinji očigledno su se potrudili. The house-elves in the kitchen clearly made an effort. Izbor jela bio je bogatiji nego što je Hari ikada video, uključujući i neke đakonije koje su definitivno bile strane. The selection of food was richer than Harry had ever seen, including some delicacies that were definitely foreign. – Šta je to? - What's that? – upita Ron, upirući prstom ka velikom sudu punom nekakve čorbe od ljuskara koja je stajala pored velikog pudinga s odreskom i bubrezima. - Ron asked, pointing to a large dish of some shellfish soup next to a large steak and kidney pudding. – Bujabes – reče Hermiona. – Nazdravlje – uzvrati Ron. – To je francusko – reče Hermiona. – Jela sam ga na raspustu pretprošlog leta, vrlo je dobro. - I ate it during the last summer break, it was very good. – Verovaću ti na reč – reče Ron, posluživši se crnim pudingom. - I'll take your word for it - said Ron, helping himself to the black pudding. Velika sala je delovala krcatija nego inače, iako je u njoj bilo jedva dvadesetak učenika više. The Great Hall looked more packed than usual, even though there were barely twenty more students in it. Možda zbog toga što su se njihove raznobojne uniforme izdvajale spram crnih hogvortskih odora. Perhaps because their colorful uniforms stood out against the black Hogwarts robes. Sada, kada su skinuli krzna, ispostavilo se da durmstranški učenici nose odore krvavocrvene boje. Now, when they removed their furs, it turned out that the Durmstrang students were wearing blood-red colored robes. Hagrid se uvuče postrance u Salu, kroz vrata iza stola za osoblje, dvadesetak minuta posle početka gozbe. Hagrid slipped in sideways into the Great Hall, through the door behind the staff table, about twenty minutes after the start of the feast. On sede na svoje mesto pri kraju stola i mahnu Hariju, Ronu i Hermioni rukom koja je bila sva u zavojima. – Skruti lepo napreduju, Hagride? – obrati mu se Hari. – Prosto cvetaju – odazva se Hagrid veselo. – Da, kladim se da je tako – reče Ron tiho. – Izgleda da su konačno našli hranu koja im se dopada, zar ne? Hagridove prste. U tom trenutku, jedan glas reče: – Isfinite, da li jedete taj bujabes? At that moment, a voice said: - Isfinite, are you eating that bujabes? Bila je to devojka iz Bobatonsa koja se nasmejala tokom Dambldorovog govora. It was a girl from Beauxbatons who laughed during Dumbledore's speech. Konačno je skinula svoj šal. Finally, she removed her scarf. Duga, ravna srebrnastoplava kosa padala joj je maltene do struka. Imala je velike, tamnoplave oči, i vrlo bele, ravne zube. Ron pocrvene. Zurio je u nju, otvorio usta da odgovori, ali ne ču se ništa sem tihog klokotanja. – Ne, uzmi ga – reče Hari, odgurnuvši posudu ka devojčici. – Zafršili ste s tim? – Did you mess with it? – Da – reče Ron bez daha. – Yes – said Ron breathlessly. – Da, bilo je izvrsno. – Yes, it was excellent. Devojka pokupi posudu i odnese je pažljivo do rejvenkloovskog stola. Ron je i dalje piljio u nju, kao da je to prva devojka koju vidi u životu. Hari poče da se smeje. Taj zvuk je izgleda Rona malo povratio. – Ona je vila! – reče on promuklo Hariju. – Naravno da nije! – reče Hermiona zajedljivo. – Ne vidim da iko drugi bulji u nju kao idiot! Ali nije bila sasvim u pravu u vezi s tim. Dok je devojčica prolazila kroz Salu, mnoge dečačke glave su se okretale, a neki od njih bi na trenutak zanemeli, baš kao Ron. – Kažem ti, to nije normalna devojčica! – reče Ron, naginjući se postrance, kako bi mogao bolje da je vidi. – Ne prave ih takve na Hogvortsu! – Prave ih sasvim fino na Hogvortsu – reče Hari, bez razmišljanja. Čo Čang je sedela samo nekoliko mesta dalje od devojke sa srebrnkastom kosom. – Kada vam se obojici oči vrate natrag u duplje – primeti Hermiona oštro – moći ćete da vidite ko je upravo stigao. Pokazivala je ka stolu za osoblje. Dve preostale prazne stolice upravo su bile popunjene. Ludo Torbar je sada sedeo s druge strane profesora Karkarofa, dok je gospodin Čučanj, Persijev šef, bio pored Madam Maksim. – Šta oni rade ovde? – reče Hari iznenađeno. – Pa oni su organizovali Tročarobnjački turnir, zar ne? – reče Hermiona. – Pretpostavljam da su hteli da budu tu da vide njegov početak. Kada je stiglo drugo jelo, primetili su veliki broj nepoznatih pudinga. Ron je pomno ispitivao čudnu vrstu bledog želea od mleka, a zatim ga pažljivo pomerio par centimetara udesno, kako bi bio jasno vidljiv s rejvenkloovskog stola. Međutim, devojčica koja je ličila na vilu se, izgleda, već bila zasitila, i nije došla da ga pokupi. Kada su se zlatni tanjiri ispraznili, Dambldor ponovo ustade. U Sali je zavladala prijatna napetost. Hari neznatno zadrhta od uzbuđenja, pitajući se šta sledi. Harry trembled slightly with excitement, wondering what would happen next. Nekoliko sedišta dalje od njih, Fred i Džordž su se naginjali napred, zureći u Dambldora s velikom koncentracijom. A few seats away from them, Fred and George leaned forward, staring at Dumbledore with great concentration. – Kucnuo je čas – reče Dambldor, smešeći se moru ka njemu okrenutih lica. "The time has come," said Dumbledore, smiling at the sea of faces turned towards him. – Tročarobnjački turnir samo što nije počeo. Želeo bih da vam uputim koju reč objašnjenja pre nego što unesemo kovčeg... – Šta? – promrmlja Hari. Ron slegnu ramenima. – ... samo da bismo razjasnili proceduru po kojoj ćemo raditi ove godine. Ali najpre mi dozvolite da predstavim, onima koji ih još ne znaju, gospodina Bartemijusa Čučnja, šefa Odseka za međunarodnu magijsku saradnju – tu se začu površan učtiv aplauz – i gospodina Luda Torbara, šefa Odseka za magijske igre i sportove. Začu se mnogo glasniji aplauz za Torbara nego za Čučnja, možda zbog toga što se već bio proslavio kao Jurišnik, ili jednostavno zato što je delovao mnogo prijatnije. On im otpozdravi veselim mahanjem. Bartemijus Čučanj se nije smešio niti je mahnuo kada je njegovo ime najavljeno. Sećajući ga se u njegovom urednom odelu na Svetskom prvenstvu u kvidiču, Hari ga je nalazio prilično čudnim u čarobnjačkoj odori. Njegovi brkovi poput četkice za zube i oštar razdeljak izgledali su veoma neobično pored Dambldorove duge sede kose i brade. His mustache, like a toothbrush, and sharp part looked very unusual next to Dumbledore's long gray hair and beard. – Gospoda Torbar i Čučanj neumorno su radili poslednjih nekoliko meseci oko priprema za Tročarobnjački turnir – nastavi Dambldor – i pridružiće se meni, profesoru Karkarofu i Madam Maksim u komisiji koja će procenjivati trud šampiona. - Mr. Bagman and Mr. Crouch have been working tirelessly for the past few months on preparations for the Triwizard Tournament - Dumbledore continued - and will join me, Professor Karkaroff and Madam Maxime on the panel that will assess the effort of the champions. Na pomen reči „šampioni“, đaci još više naćuljiše uši. At the mention of the word 'champions', the students perked up even more. Možda je Dambldor primetio da su se iznenada umirili, jer se nasmešio rekavši: – Kovčeg, moliću lepo, gospodine Filč. Filč, koji je neprimećen čučao u udaljenom kutku Sale, sada pristupi Dambldoru noseći veliki drveni kovčeg optočen draguljima. Izgledao je veoma staro. Učenici koji su to posmatrali zažamoriše od uzbuđenog interesovanja. Denis Krivej se čak popeo na stolicu da bolje vidi kovčeg, ali pošto je bio malecak, njegova glava jedva je izvirivala iznad drugih. Denis Creevey even climbed on a chair to get a better view of the coffin, but being small, his head barely peeked above the others. – Gospodin Čučanj i gospodin Torbar već su proučili uputstva za zadatke s kojima će se šampioni suočiti ove godine – reče Dambldor, dok je Filč pažljivo spuštao kovčeg na sto ispred sebe – i izvršili neophodne pripreme za svaki izazov ponaosob. - Mr. Crouch and Mr. Bagman have already reviewed the tasks instructions that the champions will face this year - said Dumbledore, while Filch carefully placed the coffin on the table in front of him - and made the necessary preparations for each challenge individually. Biće tri zadatka, raspoređena tokom čitave školske godine, kojima ćemo testirati šampione na razne načine... njihovo magijsko znanje i veštinu – njihovu smelost – njihovu moć dedukcije – i, naravno, njihove sposobnosti snalaženja u opasnosti. There will be three tasks, spread throughout the whole school year, with which we will test the champions in various ways... their magical knowledge and skills - their courage - their power of deduction - and, of course, their ability to handle danger. Na ovu poslednju reč salu ispuni tako savršena tišina da se činilo kao da niko ne diše. At this last word, the room was filled with such perfect silence that it seemed like no one was breathing. – Kao što znate, na turniru će se takmičiti tri šampiona – nastavi Dambldor smireno – po jedan iz svake škole učesnice. "As you know, three champions will compete in the tournament -" Dumbledore continued calmly - "one from each participating school." Oni će biti ocenjivani po tome koliko dobro izvrše svaki od podviga na turniru, a šampion s najvećim zbirom poena posle trećeg podviga osvojiće Tročarobnjački kup. They will be judged based on how well they perform each task in the tournament, and the champion with the highest total points after the third task will win the Triwizard Cup. Šampione će izabrati nepristrasni sudija... Vatreni pehar. Dambldor tada izvadi svoj štapić, i njime triput kucnu po poklopcu kovčega. Poklopac se polako otvori, uz škripu. Dambldor je posegao unutra i izvukao veliki, grubo istesan drveni pehar. Dumbledore reached inside and pulled out a large, roughly hewn wooden cup. Bio bi potpuno nezanimljiv da nije bio do vrha pun razigranih plavo-belih plamenova. It would have been entirely unremarkable if it hadn't been filled to the brim with playful blue and white flames. Dambldor je zatvorio kovčeg i pažljivo smestio pehar na njega, gde su ga jasno videli svi u Sali. Dumbledore closed the chest and carefully placed the cup on top, where everyone in the Hall could see it clearly. – Oni koji žele da se prijave za šampiona moraće čitko da napišu svoje ime i školu na listu pergamenta, i da ga ubace u pehar – reče Dambldor. – Potencijalni šampioni imaju dvadeset četiri časa da se prijave. Sutra uveče, na Noć veštica, pehar će izbaciti imena troje za koje prosudi da su najdostojniji da predstavljaju svoje škole. Tomorrow evening, on Halloween, the Goblet will spit out the names of three students who it deems most worthy to represent their schools. Večeras će pehar biti postavljen u Ulaznu dvoranu, gde će biti dostupan svima koji budu želeli da se takmiče. Tonight, the Goblet will be placed in the Entrance Hall, where it will be accessible to all who wish to compete. – Da bismo se osigurali da nijedan maloletni učenik ne poklekne pred iskušenjem – reče Dambldor – ja ću povući Starosnu crtu oko Vatrenog pehara kada on bude postavljen u Ulaznu dvoranu. "To ensure that no underage student succumbs to temptation," Dumbledore said, "I will draw a Age Line around the Goblet of Fire once it is placed in the Entrance Hall." Niko mlađi od sedamnaest godina neće moći da pređe tu liniju. – Naposletku, želim da naglasim svima koji žele da se takmiče da se ne treba olako prijavljivati za ovaj turnir. Kada Vatreni pehar izabere šampiona, on ili ona su obavezni da učestvuju u turniru do samog kraja. Ubacivanjem svog imena u pehar sklapate obavezujuć magijski ugovor. Kada jednom postanete šampion neće biti predomišljanja. Stoga, pre nego što ubacite svoje ime u pehar, budite sasvim sigurni da ste svim srcem spremni da učestvujete. Mislim da je sada vreme za spavanje. Laku noć vam želim, svima. – Starosna crta! – reče Fred Vizli, sa sjajem u očima, dok su svi zajedno išli preko Sale ka vratima Ulazne dvorane. – Pa, nju će biti lako prevariti napitkom za starenje, zar ne? A kad ti je ime jednom ubačeno u pehar, sve je u redu – on ne zna imaš li sedamnaest ili ne! – Ali ne verujem da bilo ko ispod sedamnaest ima šanse da ga izaberu – reče Hermiona – mi jednostavno nismo naučili dovoljno... – Govori u svoje ime – reče Džordž odsečno. – Pokušaćeš da se prijaviš, zar ne, Hari? Hari načas pomisli na Dambldorovo insistiranje da niko ispod sedamnaest ne bi trebalo da se prijavi, ali onda mu se u glavi ponovo javi divan prizor u kome osvaja Tročarobnjački kup... pitao se koliko bi se Dambldor ljutio kada bi neko ispod sedamnaest uspeo da pronađe način da pređe preko Starosne crte... – Gde li je on? – reče Ron, koji nije čuo ni reč njihovog razgovora, već je gledao kroz gužvu da vidi šta se desilo s Krumom. – Dambldor nije rekao gde će ljudi iz Durmstranga da spavaju, zar ne? Ali istog trenutka dobi odgovor na svoje pitanje: upravo su prolazili pored sliterinskog stola, a Karkarof tek što se probio do svojih učenika. – Nazad na brod, onda – rekao je. – Viktore, kako se osećaš? Da li si dovoljno jeo? Da li da zatražim malo kuvanog vina iz kuhinja? Hari vide Kruma kako odmahuje glavom dok je navlačio svoja krzna. – Profesore, ja bih hteo malo vina – reče jedan od durmstranških dečaka pun nade. – Nisam ga tebi ponudio, Poljakofe – obrecnu se Karkarof, naglo izgubivši svoj topli očinski ton. – Primećujem da si opet isflekao hranom svoju odoru, odvratni dečače... Karkarof se okrenu i povede učenike ka vratima, došavši do njih u istom trenutku kad i Hari, Ron i Hermiona. Hari zastade da bi ih propustio da prvi prođu. – Hvala ti – reče Karkarof nehajno, okrznuvši ga pogledom. A onda se Karkarof ukoči. Ponovo okrenu glavu ka Hariju, i poče da zuri u njega kao da ne može da poveruje sopstvenim očima. Iza svog direktora, durmstranški učenici takođe se ukipiše. Behind their headmaster, Durmstrang students also stiffened. Karkarofove oči su polako klizile uz Harijevo lice, a zatim se zaustaviše na njegovom ožiljku. Karkaroff's eyes slowly slid up Harry's face, then halted at his scar. Durmstranški učenici su takođe radoznalo zurili u Harija. Durmstrang students also curiously stared at Harry. Krajičkom oka, Hari primeti po izrazima njihovih lica kako konačno počinju da shvataju. Dečak s hranom na svojoj odori gurnu devojčicu pored sebe i otvoreno uperi prst u Harijevo čelo. – Da, to je Hari Poter – reče režeći glas iza njih. Profesor Karkarof se naglo okrete. Tamo iza stajao je Ludooki Ćudljivko, snažno se oslanjajući na svoj štap, i netremice gledao svojim magičnim okom u durmstranškog direktora. Boja nestade s Karkarofovog lica dok ga je Hari posmatrao. Stravičan izraz pomešanog besa i straha ocrta mu se na licu. – Ti! – reče on, buljeći u Ćudljivka kao da nije siguran da ga zaista vidi. – Ja – reče Ćudljivko tmurno. – I ukoliko nemaš šta da kažeš Poteru, Karkarofe, možda bi želeo da se pomeriš. Preprečio si prolaz. To je bilo tačno. Polovina učenika u Sali već je čekala iza njih, gledajući jedni drugima preko ramena kako bi videli šta je uzrok zastoja. Bez ijedne reči, profesor Karkarof povuče svoje učenike za sobom. Without a word, Professor Karkaroff led his students behind him. Ćudljivko ga je posmatrao kako nestaje iz vidokruga, fiksirajući njegova leđa svojim magičnim okom, s izrazom izuzetne nenaklonosti na svom unakaženom licu. Moody watched him disappear from sight, fixing his back with his magical eye, with an expression of extreme dislike on his scarred face. * * * Pošto je sledećeg dana bila subota, većina učenika je kasno doručkovala. * * * Since the next day was Saturday, most of the students had a late breakfast. Hari, Ron i Hermiona pak nisu bili jedini koji su ustali mnogo ranije nego što to inače čine vikendom. Harry, Ron, and Hermione were not the only ones who got up much earlier than they usually do on weekends. Kad su se spustili do Ulazne dvorane, videli su kako se dvadesetak ljudi šetka njom, neki od njih su jeli tost, a svi su ispitivali Vatreni pehar. When they descended to the Entrance Hall, they saw about twenty people walking around it, some of them were eating toast, and all were examining the Goblet of Fire. On je bio smešten u samom centru dvorane, na stolici na kojoj je obično stajao Šešir za razvrstavanje. It was placed in the very center of the hall, on a chair where the Sorting Hat usually stood. Na podu je bila nacrtana tanka zlatna linija, praveći krug od tri metra naokolo. – Da li se neko prijavio dosad? – željno upita Ron jednu devojčicu s treće godine. – Svi iz Durmstranga – odgovori ona. – Ali još nisam videla nikog iz Hogvortsa. – Kladim se da su se neki prijavili noćas, pošto smo svi mi otišli na spavanje – reče Hari. – Ja bih tako uradio da sam mogao... ne bih hteo da me svi gledaju. Šta ako ti pehar odmah ispljune ime nazad? Neko se nasmeja iza Harija. Okrenuvši se, on vide Freda, Džordža i Lija Džordana kako žure niza stepenice, sva trojica vidno uzbuđeni. – Uradili smo to – reče Fred trijumfalnim šapatom Hariju, Ronu i Hermioni. – Upravo smo ga popili. – Šta? – reče Ron. – Napitak za starenje, šupljoglavi – reče Fred. – Drink for aging, empty-headed – said Fred. – Svako po kap – reče Džordž, veselo trljajući ruke. – One sip each – said George, rubbing his hands cheerfully. – Treba da budemo samo nekoliko meseci stariji. – We should only be a few months older. – Podelićemo tih hiljadu galeona između sebe, ukoliko jedan od nas trojice pobedi – reče Li, cereći se od uva do uva. – Nisam sigurna da će ovo uspeti, znate – reče Hermiona opominjućim glasom. – Sigurna sam da je Dambldor mislio na ovo. Fred, Džordž i Li su je ignorisali. – Spremni? – reče Fred drugoj dvojici, drhteći od uzbuđenja. – Hajdemo, onda – ja ću prvi... Hari je posmatrao, fasciniran, dok je Fred vadio iz džepa list pergamenta na kome je bilo ispisano Fred Vizli – Hogvorts. Fred je došao sve do ivice linije i stao tamo, njišući se na stopalima, poput gnjurca koji se priprema za skok s visine od trideset metara. Fred came all the way to the edge of the line and stood there, swaying on his feet, like a diver preparing for a thirty-meter dive. Onda, dok su oči svih prisutnih u dvorani bile uprte u njega, duboko udahnu i prekorači liniju. Then, while the eyes of everyone in the room were fixed on him, he took a deep breath and crossed the line. Na delić sekunde, Hari pomisli da mu je uspelo – Džordž je sigurno to pomislio, pošto je trijumfalno uskliknuo i skočio za Fredom – ali sledećeg trenutka začuo se glasan prašteći zvuk, i blizanci su izbačeni iz zlatnog kruga kao ispaljeni iz ogromnog topa. For a split second, Harry thought he had succeeded - George certainly thought so, as he triumphantly exclaimed and jumped after Fred - but the next moment a loud cracking sound was heard, and the twins were thrown out of the golden circle as if fired from a huge cannon. Bolno su sleteli, deset stopa dalje, na hladan kameni pod, a da zlo bude veće, začu se glasno pucketanje i obojici izrastoše identične, duge bele brade. Ulazna dvorana poče da odzvanja od smeha. Čak su se i Fred i Džordž pridružili smehu, kada su se pridigli na noge i dobro osmotrili brade jedan drugome . Even Fred and George joined in the laughter, as they stood up and closely examined each other's beards. – Upozorio sam vas – reče dubok, zvučan glas, i svi se okrenuše da vide profesora Dambldora, koji je izlazio iz Velike sale. "I warned you," said a deep, resonant voice, and everyone turned to see Professor Dumbledore emerging from the Great Hall. On osmotri Freda i Džordža, dok su mu oči svetlucale. He scrutinized Fred and George, his eyes gleaming. – Predlažem da obojica odete do Madam Pomfri. Ona se već brine oko gospođice Foset, iz Rejvenkloa, i oko gospodina Samersa iz Haflpafa, jer su oboje rešili da malčice ostare. She is already worried about Miss Fossett from Ravenclaw, and Mr. Samers from Hufflepuff, as they both have decided to age a little. Mada, moram reći, njihove brade nisu ni izdaleka tako dobre kao vaše. Although, I must say, their beards are nowhere near as good as yours. Fred i Džordž krenuše ka bolničkom krilu, u pratnji Lija Džordana koji je zavijao od smeha, a Hari, Ron i Hermiona, takođe se likujuće kikoćući, uđoše da doručkuju. Fred and George headed towards the hospital wing, accompanied by Lee Jordan who was howling with laughter, and Harry, Ron and Hermione, also giggling gleefully, went in to have breakfast. Dekoracija u Velikoj sali toga jutra se promenila. Pošto je bila Noć veštica, oblak živih šišmiša lepršao je oko začarane tavanice, dok su stotine izrezbarenih bundeva virile iz svakog ćoška. Since it was Halloween, a cloud of living bats fluttered around the enchanted ceiling, while hundreds of carved pumpkins peeked out from every corner. Hari ih povede do Dina i Šejmusa, koji su razgovarali o hogvortskim učenicima koji su imali sedamnaest godina a preko kojih bi mogli da se prijave. Harry led them to Dean and Seamus, who were discussing Hogwarts students who were seventeen years old and through whom they could apply. – Kruže glasine da je Vorington jutros rano ustao i prijavio se – reče Din Hariju. "- There are rumors that Worthington got up early this morning and applied," Dean told Harry. – Onaj veliki tip iz Sliterina koji liči na lenjivca. Hari, koji je igrao kvidič protiv Voringtona, zatrese glavom u znak gađenja. – Ne možemo da imamo sliterinskog šampiona! – A svi haflpafovci pričaju o Digoriju – reče Šejmus prezrivo. – Ali ja sumnjam da bi on rizikovao svoj naočit izgled. – Slušajte! – reče naglo Hermiona. Ljudi su se veselili u Ulaznoj dvorani. People were celebrating in the Entrance Hall. Svi se okrenuše na svojim mestima i videše Anđelinu Džonson kako ulazi u Salu, smešeći se pomalo postiđeno. Everyone turned in their seats and saw Angelina Johnson entering the Great Hall, smiling somewhat shyly. Visoka tamnoputa devojka koja je igrala Jurišnika u grifindorskom kvidičkom timu, Anđelina, priđe im, sede i reče: – Pa, učinila sam to! The tall dark-skinned girl who played Chaser in the Gryffindor Quidditch team, Angelina, approached them, sat down, and said, 'Well, I did it!' Upravo sam se prijavila! – Šališ se! – reče Ron, delujući impresionirano. – Dakle imaš sedamnaest godina? – upita Hari. – Naravno da ima. Ne vidiš joj bradu, zar ne? – reče Ron. – Proslavila sam rođendan prošle nedelje – reče Anđelina. – Pa, drago mi je da se neko iz Grifindora prijavio – reče Hermiona. “- Well, I'm glad someone from Gryffindor signed up – Hermione said. – Zaista se nadam da ćeš pobediti, Anđelina! “- I really hope you win, Angelina!” – Hvala, Hermiona – reče Anđelina nasmešivši joj se. “- Thank you, Hermione – Angelina said, smiling at her.” – Da, bolje ti nego lepotan Digori – reče Šejmus, izmamivši preke poglede nekolicine haflpafovaca koji su prolazili pored njihovog stola. – Yes, better you than the pretty boy Diggory – said Seamus, eliciting sharp glances from a few Hufflepuffs who were passing by their table. – Dakle, šta ćemo danas da radimo? – So, what are we going to do today? – upita Ron Harija i Hermionu, kada su završili s doručkom i krenuli ka izlazu iz Velike sale. – Ron asked Harry and Hermione, after they finished breakfast and headed towards the exit of the Great Hall. – Još nismo bili da posetimo Hagrida – reče Hari. - We haven't been to visit Hagrid yet - Harry said. – Važi – reče Ron – sve dok nam ne zatraži da priložimo par prstiju skrutima. - Fair enough - Ron said - as long as he doesn't ask us to contribute a couple of fingers to the Skele-Gro. Na Hermioninom licu odjednom se pojavi izraz velikog uzbuđenja. A look of great excitement suddenly appeared on Hermione's face. – Upravo sam shvatila – još nisam pitala Hagrida da se priključi U.B.Lj.U.V.-u! – reče ona veselo. – Pričekajte me, hoćete li, dok skoknem gore i uzmem bedževe? – Šta je s njom? – reče Ron u očajanju, kad Hermiona ustrča uz mermerne stepenice. - said Ron desperately as Hermione rushed up the marble staircase. – Hej, Rone – reče Hari iznenada. - Hey, Ron - said Harry suddenly. – Eno tvoje drugarice... Učenici iz Bobatonsa prolazili su kroz ulazne kapije iz dvorišta, a među njima i devojčica-vila. - There's your friend... Students from Beauxbatons were passing through the entrance gates from the courtyard, and among them a veela-girl. Okupljeni oko Vatrenog pehara ustuknuše da ih propuste, promatrajući ih znatiželjno. Gathered around the Goblet of Fire, they stepped back to let them pass, watching them curiously. Madam Maksim uđe u dvoranu za svojim učenicima i organizova ih u red. Madame Maxime entered the room behind her students and organized them in a line. Jedan po jedan, bobatonski učenici su prelazili preko Starosne crte i ubacivali svoje listove pergamenta u plavo-bele plamenove. One by one, the Beauxbatons students crossed the Age Line and tossed their slips of parchment into the blue-white flames. Kako bi koje ime dodirnulo vatru, postajalo je nakratko crveno i izbacivalo varnice. As each name touched the fire, it briefly turned red and shot sparks. – Šta misliš, šta će biti s onima koji ne budu izabrani? – What do you think, what will happen to those who are not chosen? – promrmlja Ron Hariju, dok je vila-devojka ubacivala svoj pergament u Vatreni pehar. – mumbled Ron to Harry, as the veela-girl dropped her parchment into the Goblet of Fire. – Hoće li se vratiti u školu, ili će ostati ovde da posmatraju turnir? – Pojma nemam – reče Hari. – Ostaće ovde, pretpostavljam... Madam Maksim ostaje ovde kao sudija, zar ne? Kada su svi bobatonski učenici predali svoja imena, Madam Maksim ih izvede iz dvorane nazad na školsko imanje. – A gde oni onda spavaju? – pitao se Ron, pomerajući se ka ulaznim vratima i zureći za njima. Glasan čangrljav zvuk iza njih najavi Hermionin povratak s kutijom bedževa U.B.Lj.U.V.-a. – O, dobro, požuri – reče Ron, i pođe skakućući niz kamene stepenike, držeći oči prikovane na leđima vile-devojke, koja je sada bila na pola travnjaka s Madam Maksim. - Oh, well, hurry up - said Ron, and started skipping down the stone steps, keeping his eyes fixed on the back of the veela-girl, who was now halfway across the lawn with Madam Maxime. Kada su se približili Hagridovoj kolibi na rubu Zabranjene šume, misterija bobatonskog prenoćišta bila je rešena. As they approached Hagrid's cabin on the edge of the Forbidden Forest, the mystery of the Beauxbatons accommodation was solved. Džinovska, pastelnoplava kočija u kojoj su došli bila je parkirana oko dvesta metara od Hagridovih ulaznih vrata, i učenici su se upravo peli u nju. The giant, pastel blue carriage they arrived in was parked about two hundred meters from Hagrid's front door, and the students were just climbing into it. Slonovski leteći konji koji su vukli kočiju sada su pasli u oboru sklepanom uz nju. The elephant flying horses that used to pull the carriage were now grazing in a makeshift paddock next to it. Hari zakuca na Hagridova vrata, i istog trena mu odgovori Fengovo duboko lajanje. Harry knocked on Hagrid's door, and instantly responded Feng's deep barking. – I bilo j' vreme! - And it was about time! – reče Hagrid, kada je širom otvorio vrata i video ko kuca. – Mislijo sam da ste zaboravili gdi živim! – Bili smo vrlo zauzeti, Hag... – započe Hermiona, ali onda umuknu, gledajući nagore ka Hagridu, očigledno ostavši bez reči. Hagrid je nosio svoje najbolje (i vrlo užasno) čupavosmeđe odelo, s kariranom žuto-narandžastom kravatom. No, to ipak nije bilo ono najgore. Očigledno je pokušao da ukroti svoju kosu, koristeći velike količine nečega što je izgledalo kao mašinsko ulje. Sada mu je frizura bila zalizana u dve gomile – možda je pokušao da veže konjski rep poput Bila, ali je otkrio da ima previše kose. Takav izgled nimalo nije priličio Hagridu. Such a look did not suit Hagrid at all. Za trenutak, Hermiona je buljila u njega, a onda, očigledno odlučivši da ne komentariše, primeti: – Ovaj... a gde su skruti? For a moment, Hermione stared at him, and then, apparently deciding not to comment, she noticed: - This... and where are the skrewts? – Vani, kod leje s bundevicama – uzvrati Hagrid veselo. - Outside, by the pumpkin patch - Hagrid replied cheerfully. – Postaju sve golemiji, već su maltene po metar dugački. Jedini problem je š'o su počel' da se ubijaju međ' sobom. – Oh, ne, zbilja? – reče Hermiona, uputivši prekoran pogled Ronu – koji je, zureći u Hagridovu čudnu frizuru, upravo otvorio usta da nešto kaže o njoj – da se uzdrži. – Aha – reče Hagrid tužno. – Al' je to u redu, znaš, sada sam i' poubacivao u odvojene kutije. – But that's fine, you know, I've sorted them into separate boxes now. Ostalo ih je jošte barem dva'estak. There's still at least twenty left. – Pa da, srećom – reče Ron. – Well, thank goodness – said Ron. Hagrid nije uočio sarkazam. Hagridova koliba sastojala se iz jedne sobe, u čijem je ćošku bio džinovski krevet prekriven krpenim jorganom. Hagrid's hut consisted of one room, in the corner of which was a giant bed covered with a patchwork quilt. Isti toliki, ogroman drveni sto i stolica stajali su ispred ognjišta, ispod velikog broja suvih šunki i mrtvih ptica koje su visile s tavanice. An equally huge wooden table and chair were standing in front of the fireplace, under a large number of dried hams and dead birds hanging from the ceiling. Seli su za sto dok je Hagrid pristavio čaj, i uskoro su se upustili u još jednu diskusiju o Tročarobnjačkom turniru. They sat at the table while Hagrid prepared tea, and soon they engaged in another discussion about the Triwizard Tournament. Hagrid je delovao uzbuđen koliko i oni. – Čekajte vi – reče, cereći se. – Samo čekajte. Će da vidite neke stvarčice kak'e dosad niste videli. Prvi podvig... ah, al' ne bih smeo da rečem. – Hajde, Hagride! – podsticali su ga Hari, Ron i Hermiona, ali on samo zavrte glavom, cereći se. – Neću da vam gi pokvarim – reče Hagrid. – Al' će da bude spektakularno, kad vam kažem. Ti šampioni ima baš da se pomuče. Nisam mislijo da ću doživet' da gledam kako se Tročarobnjački turnir ponovo igra! Posle svega, ručali su skupa s Hagridom, iako nisu mnogo jeli – Hagrid je spremio nešto za šta je tvrdio da je govedina, ali kada je Hermiona u svom tanjiru našla veliku kandžu, ona, Hari i Ron malčice izgubiše apetit. Zabavljali su se pokušavajući da navedu Hagrida da im kaže kakvi će zadaci biti na turniru, nagađajući koji od prijavljenih imaju najveće šanse da budu izabrani za šampione, i pitajući se da li su se Fred i Džordž već otarasili svojih brada. They amused themselves by trying to get Hagrid to tell them what tasks would be in the tournament, guessing which of the applicants had the best chances of being chosen as champions, and wondering if Fred and George had already gotten rid of their beards. Sredinom popodneva poče da pada laka kišica. In the middle of the afternoon, a light rain began to fall. Bilo je vrlo ugodno sedeti pored vatre, slušati nežno dobovanje kapi po prozoru, i posmatrati Hagrida kako krpi čarape i svađa se s Hermionom oko kućnih vilenjaka – pošto je odlučno odbio da se učlani u U.B.Lj.U.V. It was very pleasant to sit by the fire, listen to the gentle tapping of drops on the window, and watch Hagrid mend socks and argue with Hermione about house-elves - as he adamantly refused to join S.P.E.W. kada mu je pokazala svoje bedževe. – Učinila bi im medveđu uslugu, Hermiona – reče ozbiljno, pokušavajući da udene debeli žuti konac u masivnu iglu od kosti. - You would be doing them a disservice, Hermione - he said seriously, trying to thread the thick yellow thread into the massive bone needle. – U nji'ovoj prirodi je da se brinu za ljude, to im se dopada, razumeš? - It is in their nature to care for people, they like it, you understand? Učinila bi i' nesrećnim kad' bi im oduzela njihov posao, i uvredila ak' bi pokušala da ih platiš. You would make them unhappy if you took away their job, and offend them if you tried to pay them. – Ali Hari je oslobodio Dobija, i on je bio presrećan zbog toga! – reče Hermiona. – A uz to smo čuli da sad traži i platu! – Da, pa u svakoj vrsti imaš par ludaja. Ne kažem da tu i tamo nema pokoj' vilenjak koj' bi prihvatijo slobodu, al' nikad nećeš sve da ih ubediš da to učine – ne, nema vajde, Hermiona. I'm not saying there aren't some rebellious house-elves who would accept freedom now and then, but you'll never convince all of them to do it - no, it's no use, Hermione. Hermiona je delovala izuzetno iznervirano, i nabila je kutiju s bedževima natrag u džep svog ogrtača. Hermione looked extremely irritated and shoved the box of badges back into the pocket of her cloak. Do pola pet već je počelo da se smrkava, i Ron, Hari i Hermiona rešiše da se vrate nazad u zamak na gozbu za Noć veštica – i, što je još važnije, na proglašenje školskih šampiona. By half past four, it was already getting dark, and Ron, Harry, and Hermione decided to return to the castle for the Halloween feast - and, more importantly, for the announcement of the school champions. – Poći ću s vami – reče Hagrid, odlažući svoje krpljenje. - I'll come with you - said Hagrid, setting aside his mending. – Samo mi dajte sekundu. - Just give me a second. Hagrid ustade, pređe preko sobe do plakara s fiokama pored kreveta i poče da traži nešto u njemu. Hagrid stood up, crossed the room to the wardrobe with drawers next to the bed and began searching for something in it. Nisu obraćali previše pažnje na njega, sve dok do njihovih nozdrva nije počeo da dopire izuzetno jak smrad. Kašljući, Ron upita: – Hagride, šta je to? – A? – reče Hagrid, okrećući se s velikom flašom u ruci. – Zar vam se ne dopada? – Da li je to losion posle brijanja? – reče Hermiona, pomalo prigušenim glasom. – Ovaj... kolonjska voda – promrmlja Hagrid. On pocrvene. – Možda je malko previše – reče grubo. – Sa' ću da je sperem, sačekajte... On se istetura iz kolibe, i oni ga videše kako se žustro pere u buretu s vodom ispod prozora. – Kolonjska voda? – reče Hermiona u čudu. – Hagrid? – A šta je s kosom i tim odelom? – upita Hari tiho. – Pogledajte! – reče Ron naglo, pokazujući kroz prozor. Hagrid se upravo ispravio i okrenuo. Ako je maločas i bio pocrveneo, to nije bilo ništa u poređenju s onim što mu se desilo u tom trenutku. Pridižući se na noge vrlo oprezno, kako ih Hagrid ne bi video, Hari, Ron i Hermiona proviriše kroz prozor i videše da su Madam Maksim i bobatonski učenici upravo istupili iz svoje kočije, očigledno se takođe uputivši na gozbu. Rising very cautiously to their feet so that Hagrid wouldn't see them, Harry, Ron, and Hermione peeked through the window and saw that Madam Maxime and the Beauxbatons students had just stepped out of their carriage, obviously also headed to the feast. Nisu mogli da čuju šta Hagrid govori, ali on je razgovarao s Madam Maksim zamagljenih očiju i zanesenog izraza kakav je Hari dosad samo jednom video na njemu – i to onda kada je gledao u bebu zmaja, Norberta. They couldn't hear what Hagrid was saying, but he was talking to Madam Maxime with misty eyes and a dreamy expression that Harry had only seen on him once before – when he was looking at the baby dragon, Norbert. – Ide s njom prema zamku! - He's going towards the castle with her! – reče Hermiona ogorčeno. – Mislila sam da je trebalo da nas sačeka? I ne osvrnuvši se ka svojoj kolibi, Hagrid je koračao preko poljane s Madam Maksim, dok su ih bobatonski učenici pratili, trčkarajući kako bi držali ritam njihovih ogromnih koraka. – Sviđa mu se! – reče Ron s nevericom. – Pa, ako na kraju budu imali decu, uspostaviće svetski rekord – kladim se da bi svaka njihova beba bila teška tonu. – Well, if they end up having children, they will set a world record - I bet each of their babies would weigh a ton. Oni se sami uputiše iz kolibe i zatvoriše vrata za sobom. They headed out of the hut on their own and closed the door behind them. Napolju je bilo iznenađujuće mračno. It was surprisingly dark outside. Još više se umotavši u svoje ogrtače, oni se zaputiše preko strmih travnjaka. – O, to su oni, vidi! – prošaputa Hermiona. Durmstranška delegacija išla je prema zamku iz pravca jezera. Viktor Krum je koračao uz Karkarofa, a ostali durmstranški učenici zaostajali su za njima. Ron je uzbuđeno posmatrao Kruma, ali Krum se nije ni osvrnuo kada je došao do ulazne kapije, tik ispred Hermione, Rona i Harija, već je jednostavno prošao kroz nju. Ron excitedly watched Krum, but Krum didn't even look back when he reached the entrance gate, right in front of Hermione, Ron, and Harry, he simply passed through it. Kada su ušli u svećama osvetljenu Veliku salu, ona je bila gotovo puna. When they entered the candlelit Great Hall, it was almost full. Vatreni pehar bio je pomeren: sada je stajao ispred Dambldorove prazne stolice na nastavničkom stolu. The Goblet of Fire had been moved: it now stood in front of Dumbledore's empty chair on the staff table. Fred i Džordž – sveže izbrijani – izgleda da su dobro podnosili svoje razočaranje. Freshly shaven, Fred and George seemed to be taking their disappointment well. – Nadam se da će biti Anđelina – reče Fred, dok su Hari, Ron i Hermiona sedali. "I hope it's Angelina," said Fred as Harry, Ron, and Hermione sat down. – I ja! "Me too!" – reče Hermiona bez daha. – Pa, uskoro ćemo saznati! Gozba za Noć veštica trajala je naizgled duže nego inače. Možda zato što im je to bila druga gozba u dva dana, Hariju se ekstravagantno pripremljena hrana nije svidela onoliko koliko mu se inače dopadala. Perhaps because it was their second feast in two days, Harry did not enjoy the extravagantly prepared food as much as he usually did. Kao i ostali u Sali, sudeći po neprekidnom istezanju vratova, nestrpljivim izrazima na svakom licu, vrpoljenju i ustajanju kako bi se videlo da li je Dambldor završio sa jelom, Hari je jednostavno želeo da se tanjiri isprazne, i da čuje ko su izabrani šampioni. Like everyone else in the Great Hall, judging by the constant craning of necks, impatient expressions on every face, fidgeting, and standing up to see if Dumbledore had finished eating, Harry simply wanted the plates to be emptied and to hear who the chosen champions were. Napokon, zlatni tanjiri se vratiše u prvobitno, neubrljano stanje. Finally, the golden plates returned to their original, unblemished state. Buka unutar Sale poče da se pojačava, ali gotovo trenutno zamre čim Dambldor ustade. Profesor Karkarof i Madam Maksim delovali su napeto i u iščekivanju, baš kao i svi ostali. Ludo Torbar se smeškao i namigivao učenicima. Gospodin Čučanj je pak delovao sasvim nezainteresovano, skoro kao da mu je dosadno. – Pa, pehar je maltene spreman da donese odluku – reče Dambldor. – Procenjujem da mu treba još jedan minut. Sada, kada budu prozvana imena šampiona, zamolio bih ih da dođu do vrha Sale, prođu pored stola za osoblje, i pređu u sledeću odaju... – on pokaza na vrata iza stola za osoblje – ... gde će dobiti prva uputstva. On izvadi svoj štapić i zamahnu njime kao da nešto raščišćava. Istog časa, sve sveće osim onih unutar izrezbarenih bundeva se ugasiše, i svi prisutni se nađoše u polutmini. Vatreni pehar sada je sijao jače od ičeg drugog u celoj sali, dok je svetlucavo i sjajno plavičasto belilo plamenova bilo skoro bolno za oči. The Triwizard Cup was now shining brighter than anything else in the entire room, while the sparkling and shiny bluish-white flames were almost painful to the eyes. Svi su posmatrali, iščekujući... nekoliko ljudi je neprestano gledalo na sat... – Svakog trenutka će – prošaputa Li Džordan, dva sedišta dalje od Harija. Everyone was watching, waiting... a few people kept looking at their watches... - It's going to happen any moment now - whispered Lee Jordan, two seats away from Harry. Plamenovi unutar pehara najednom ponovo postadoše crveni. The flames inside the cup suddenly turned red. Iz njega zaiskriše varnice. Sparks flew from it. Sledećeg trenutka, plameni jezik zapara vazduh, i iz njega izlete nagorelo parče pergamenta – na šta cela soba ispusti uzdah iznenađenja. The next moment, a fiery tongue ripped through the air, and a scorched piece of parchment flew out of it - causing the whole room to gasp in surprise. Dambldor uhvati parče pergamenta i pogleda ga, ispruživši ruku, kako bi mogao lakše da ga pročita pri svetlosti plamenova, koji su ponovo postali plavo-beli. Dumbledore caught the piece of parchment and looked at it, stretching out his hand to read it more easily in the light of the flames, which had once again turned blue-white. – Šampion Durmstranga – čitao je jakim, jasnim glasom – biće Viktor Krum. – To i nije iznenađenje! – vikao je Ron, dok se salom prolamao buran aplauz. Hari vide kako Viktor Krum ustaje od sliterinskog stola, i povijen kreće prema Dambldoru. Skrenuo je desno, prošao pored nastavničkog stola i nestao kroz vrata u susednoj odaji. – Bravo Viktore! – grmeo je Karkarof, tako glasno da su svi mogli da ga čuju, čak i kroz aplauz. – Znao sam da si sposoban za to! Pljeskanje i žamor zamreše. Sada je opet pažnja svih bila koncentrisana na pehar, koji je, nekoliko sekundi kasnije, ponovo pocrveneo. Iz njega izlete drugo parče pergamenta, praćeno plamenovima. – Šampion Bobatonsa – reče Dambldor – jeste Fler Delaker! – To je ona, Rone! – povika Hari, kad devojka koja je podsećala na vilu graciozno ustade, zamahnu svojom srebrnkastoplavom kosom i prođe između rejvenkloovskog i haflpafskog stola. – Oh, vidi, svi su razočarani – reče Hermiona nadglasavajući se s bukom, i pokazujući glavom ka ostatku bobatonske delegacije. - Oh, look, everyone is disappointed - Hermione said, raising her voice over the noise and nodding towards the rest of the Beauxbatons delegation. „Razočarani“ je bilo blago rečeno, pomisli Hari. "Disappointed" was an understatement, Harry thought. Dve devojke koje nisu bile izabrane briznuše u plač, jecajući s glavama u rukama. Two girls who were not chosen burst into tears, sobbing with their heads in their hands. Kada je i Fler Delaker nestala u susedoj odaji, ponovo nastupi tišina, ali ovoga puta tišina beše toliko napeta od uzbuđenja da je skoro mogla da se okusi. Sledeći je hogvortski šampion... I Vatreni pehar ponovo postade crven. Iz njega počeše da kuljaju varnice. Vatreni jezičci se podigoše visoko, a iz njihovog vrha Dambldor izvuče treći list pergamenta. The fiery flames rose high, and from their tip Dumbledore pulled out the third piece of parchment. – Hogvortski šampion je – viknu on – Sedrik Digori! - The Hogwarts champion is - he shouted - Cedric Diggory! – Ne! - No! – reče Ron glasno, ali ga ne ču niko sem Harija. ‘– said Ron loudly, but no one heard him except for Harry.’ Oduševljenje za susednim stolom bilo je preveliko. ‘The excitement at the neighboring table was too great.’ Svi haflpafovci skočiše na noge, vrišteći i treskajući, dok je Sedrik prolazio pored njih, široko se cereći, i zaputio se ka odaji iza nastavničkog stola. ‘All the Hufflepuffs jumped to their feet, screaming and clapping, as Cedric passed by them, grinning broadly, and made his way towards the chamber behind the teacher's desk.’ I zaista, aplauz za Sedrika je trajao toliko dugo da je prošlo dosta vremena pre nego što je Dambldor uspeo da ih natera da ga ponovo slušaju. – Sjajno! – reče Dambldor veselo, kad je najzad graja zamrla. – Dakle, sada imamo tri šampiona. Siguran sam da mogu da računam na sve vas, uključujući i ostale učenike iz Bobatonsa i Durmstranga, da šampionima pružite svaki gram podrške koji uspete da skupite. I am sure that I can count on all of you, including the other students from Beauxbatons and Durmstrang, to provide every ounce of support to the champions that you can gather. Navijajući za svog šampiona, doprinećete na vrlo značaj... Ali Dambldor naglo prestade da govori, i svima postade jasno šta ga je omelo. By cheering for your champion, you will contribute significantly... But Dumbledore suddenly stopped speaking, and it became clear to everyone what had interrupted him. Vatra u peharu ponovo je postala crvena. The fire in the goblet turned red again. Iz njega su letele varnice. Dug plamen naglo polete u vazduh, a na njemu je bilo još jedno parče pergamenta. Automatski, činilo se, Dambldor ispruži svoju dugu ruku i zgrabi pergament. Podiže ga i zapilji se u ime napisano na njemu. Nastade duga pauza, tokom koje je Dambldor samo zurio u list u svojoj ruci, a svi u sobi su zurili u Dambldora. A onda Dambldor pročisti grlo, i pročita: – Hari Poter.