Zašto je važno osjećati?
Zašto je važno osjećati? Neka nova priča - Lucija Moje ime je Lucija a vi slušate neku novu priču. Pridružite mi se u otvorenim razgovorima o svim onim bitnim stvarima koji često zaboravljamo. Zaronite sa mnom u osobni rast, učenje i otpuštanje priča koja nam ne služe, kako bismo kontinuirano mogli usvajati neke nove. One koje će nam pomoći da iz dana u dan postajemo bolja verzija sebe. Dobro došli i hvala vam što ste tu. Hey, hey. Dobro došli u još jednu epizodu neke nove priče. Ovaj dan vam ja dolazim solo, neplanirano kao i obično. Zaključila sam nedavno da ja kad god snimam ovako solo epizode, to radim najčešće kad mi dođe neki nalet inspiracije ili neka želja da sjednem za mikrofon i podjelim nešto s vama. Kad snimam intervjue onda je to onako planirano unaprijed tjednima, mjesecima pa znam točno vrijeme, točno mjesto, prilike, temu o kojoj ću razgovarati sa svojim sugovornikom i slično, ali solo epizode zapravo su baš teške za planiranje, moram biti iskrena. I sjećam se u početnim fazama podcasta ja bih si točno odabrala teme o kojima ću pričati onda bih si nekako napravila neki outline, jedno vrijeme sam čak i čitala epizode, i svašta nešto. Međutim s vremenom kako je život postajao sve ispunjeniji, ispunjeniji shvatala sam da najviše uživam u ovome onda kada se odazivam na te neke nalete inspiracije. Pa ih najčešće niti ne stavljam u svoj kalendar i onda se desi ovako jedan dan, sad je srijeda trenutačno deset navečer, i meni ja baš došlo da nakon jednog zapravo dosta lošeg dana sjednem i podijelim s vama neke stvari koje su mi trenutačno na srcu. Kad kažem lošeg dana onda mislim na loš dan. Ja često imam osjećaj da ljudi misle da mi koji ,onako, dosta pričamo o osobnom rastu i radu na sebi, radu sa sobom i slično, kao nemamo loše dane jer težimo tome da uvijek budemo sretni, ispunjeni i zadovoljni i da se ništa loše ne događa, da nas ništa ne dotiče, ili da ništa ne interpretiramo kao loše. Međutim to zaista nije točno. Ja imam loše dane. Često. Usudila bih se reći, ono, bar jednom tjedno imam dan koji mi nije ono, WOW, i kojeg bi možda preskočila ili u kojem, možda je najbolje reći, u kojem nisam sama sa sobom na ti, odnosno u kojem si baš nisam neka dobra prijateljica i u kojem dopuštam svemu onome što me čini čovjekom, da prevlada i onda to doživljavam kao loš dan pod navodnike jer dan je takav kakav jeste, ja sam ga izabrala gledati kao loš dan. No dobro. To je ono o čemu želim pričati s vama i nedavno sam na instagramu podjelila nešto malo više o tom našem ljudskom iskustvu i tome kako često kada ovako gledamo te sve savršene živote online ili čak kada se isto zavirujemo ono u kuće drugih ljudi ili u živote drugih ljudi koje znamo iz viđenja ili s kojima smo možda čak i bliski na neki način, imamo tu tendenciju razmišljati i gledati kao da je sve idealno i kao da neki postoje ti tamo neki jednorozi, ti neki ljudi koji žive savršene živote, koji su uvijek sretni, koji imaju savršene odnose, koji imaju djecu koja su ono, wow, posložena na najbolji mogući način i onda tako stvaramo sebi te neke slike i automatski namećemo nekakve standarde za taj pod navodnike sretan život, koje nam je jako teško zadovoljiti. I koliko god se trudili nekad imam osjećaj da samo trčimo i trčimo i trčimo dalje za tim nekim idealom sreće i nikako da dođemo tamo. Ili dođemo na jedan dan ili dva dana i ono bude, wow, to je to. Tako se ti ljudi osjećaju svaki dan. I onda to nestane, onda se dogodi život, onda se dogodi to da budemo čovjek odnosno dogodi se ono što je normalno, i onda imamo osjećaj da nismo dovoljno dobri, da se nismo dovoljno potrudili, da nemamo dovoljno dobre mehanizme samoregulacije, da su svi bolji od nas. I tako se vrtimo u tom nekom krugu, ja bih to zapravo vizualizirala kao onaj hrčak kada je u onom kolutu, “a hamsterwheel” ne znam kako se to zove na hrvatskom. Uglavnom samo idemo, idemo i ganjamo, i ganjamo, i ganjamo taj neki ideal sreće i to da se uvijek super osjećamo. A zapravo promašimo cijelu poantu jer u tom silnom ganjanju tog nekog sretnog života propuštamo onaj život koji je tu danas, sad u ovom trenutku i koji nije savršen ali je vrijedan. Vrijedan je toga da usporimo, vrijedan je da zastanemo, vrijedan je da ga proživimo, da ga iskusimo, da upijemo sve što on u sebi nosi kako god to bilo. I kada smo vodili taj razgovor na Instagramu podijelila sam s vama to koliko je meni značilo to kada sam odlučila ne ganjati taj neki ideal nego ganjati ljudsko iskustvo. A ljudsko iskustvo nije niti idealno, niti savršeno, niti znači da se sto posto vremena osjećamo fenomenalno u svom životu nego je taj postotak puno manji zapravo. I kad ga gledamo na nekih 50:50 odnosno pedeset : pedeset stvaramo si puno realniju sliku i puno realniji neki standard. Jer ako razmišljamo o tome da želimo kultivirati, graditi život u kojem smo ono pedeset posto vremena stvarno jako sretni i ispunjeni a pedeset posto vremena si dopuštamo i sve one druge nekakve stvari, sve one druge emocije i nelagodu i svašta nešto, zadovoljili smo kriterij. Nismo loši, ne živimo nesretno, ne živimo prosječno, ne živimo ispod neke ono granice koju smo si sami nametnuliI(impose,force) koja nije realna. Nego smo samo ljudi i svi mi, bez obzira koliko naš život izvan izgledao posložen, bez obzira kakvo bilo stanje na našem bankovnom računu, bez obzira na naše stanje u odnosima, bez obzira na želje koje smo si ispunili, na postignuća (Erfolg, Leistung) koja smo ostvarili, bez obzira na sve to, svi ćemo imati i to dobro odnosno ugodno iskustvo i ono loše odnosno neugodno i to će se mijenjati, fluktuirati iz dana u dan. Doslovno ne postoji savršenstvo i ne treba mu težiti. Kad bismo svi malo spustili (senken, herablassen) te kriterije, ne malo nego dosta i kad bismo osvijestili činjenicu da ono što se na van prezentira je najčešće ono najbolje dok sve ono što nije najbolje se jako vješto skriva i onda bi nam možda bilo lakše i onda bismo možda čak bili više empatični jer bismo mogli te ljude za koje ono držimo određeni standard promatrat kao ljude i biti svjesni da i oni proživljavaju to ljudsko iskustvo. I da su nekima od njih isto tako pojedine emocije neugodne i da su im dani pojedini teški da prolaze kroz stvari koje nisu jednostavne. I samo zato što možda ne pričaju otvoreno o tome, ne znači da to ne proživljavaju jer absolutno svaka osoba na ovom svijetu je čovjek i kao takva živi to neko ljudsko iskustvo koje je satkano i od onog što mi interpretiramo kao dobro i ugodno i od onog što interpretiramo kao loše i neugodno. Kad sam se već dotakla ugodnog, neugodnog, dobrog i lošeg, želim podjeliti s vama nešto, što na prvu ovako možda zvuči jednostavno ali je nešto što sam ja morala učiti u svom odraslom životu i što dan danas (still to this day) mi je jedna od najtežih zadaća za implementirati u svakodnevnici i za živjeti uistinu. A radi se o tome da je meni problem osjećati i da velikoj većini ljudi zapravo to je ono što sam shvatila tek kada sam počela pomno (sorgfältig) promatrati ljude, velikoj većini ljudi je teško osjećati. Osjećati vlastite emocije, vlastite osjećaje. I mislim da tu trebamo onako samo napraviti jednu granicu između nekih senzacija i osjećaja jer senzacija je ono što osjetimo u tijelu kao nešto što aktivira naš neurološki sustav i slično. To je jedna emocija ona koju bismo mi nazivali i opisivali pojedinim riječima i slično, one jesu. I… ok nećemo ih klasificirati u pozitivne i negativne ali možemo ih stavit na jedan spektar i imamo na jednoj strani one ugodne, na jednoj strani one neugodne. I ono što se meni dogodilo nekad u mom odraslom životu, je bilo to da sam shvatila, da ja zapravo baš i ne osjećam. I kad kažem baš i ne osjećam to ne znači da ne znam kad sam sretna, da ne znam kad sam tužna, da nikad ne plačem, da ne znam kako je to bit razočarana, da ne znam kako je to biti ushićena (begeistert), znam. I na taj način osjećam, ali jako rijetko si uistinu dopuštam osjećati. I ono gdje sam primjetila da se to najviše manifestira u mom životu, na negativan način je upravo moj obiteljski život, moje majčinstvo, moja svakodnevnica, i sad ću vam objasniti i zašto. Kad kažem da većina ljudi ima problem s tim da nešto osjeća odnosno da osjeća vlastite osjećaje, vlastite emocije, mislim na to da smo većina nas još od malena učena da ne osjećamo zapravo. Hajmo razmislit malo o tome. Kada smo bili djeca većini od nas, recimo kada bi plakali, bi roditelji govorili: “Nemoj plakati”, ili bi nas htjeli utješiti momentalno da što prije odagnaju našu bol pa bi to bilo nemoj plakat, dođi mami. Mama će riješiti sve tvoje probleme ili evo ti sladoled, evo ti igračka, ili ipak nemoj plakat pa onda neka prijetnja (Drohung). Isto tako kad god bi se javile neke druge emocije, koje bi možda u drugim ljudima izazivale (hervorrufen) nelagodu uvijek se radilo na tome da se one što prije eliminiraju, kako ne bi se za njih na neki način stvarao prostor. Ja sam, recimo još kao mala, naučila to da kad god osjećam neku negativnu emociju, da to što prije riješim na način da tražim neku eksternu stvar koja će zadovoljit neku moju potrebu i koja će me dovesti do toga da nisam više u toj nekoj emociji, nego da sam bolje. I kad god bi počela osjećati razočarenje i sram i nekakav strah i tugu i bilo što, ja bih se automatski bacala u nekakve aktivnosti ili u nekakve druge stvari ili u druge misli kako bi se što je prije moguće izvukla iz te pojedine emocije bez da sam si ikad dopuštala da ju stvarno doživim i da vidim i osjetim što je to, što mi ta emocija nastoji reći. Jer ona sama po sebi je takva kakva je, ja sam je doživljavala kao neugodnu i kao takva bilo kakva neugodna emocija kod mene nikad nije bila dobro došla. Nego je automatski bila stavljena se strane i zamijenjena sa nekom akcijom. I kako sam rasla i odrastala onda sam još nadograđivala te neke svoje mehanizme obrane od emocija koje sam doživljavala neugodnima i to me dovelo do toga da sam u principu zaboravila osjećati. I koliko dobro sam se naučila štititi, pod navodnike, od tih emocija koje sam doživljavala kao neugodne, istovremeno sam si uskratila (leugnen)i tu mogućnost da u svoj svojoj punini osjećam i one pozitivne emocije odnosno emocije koje ja osobno doživljavam kao ugodne. I ne znam da li će se neki od vas prepoznati u ovome ali ako ste ikada se zapitali ono, zašto ja ,ne znam, u pojedinom dijelu svog života ili trenutku svog života nisam bila ushićena (begeistert) ili zašto nisam nešto osjetila, tako kako su drugi ljudi to opisivali. Zašto nisam ono sto posto bila sigurna da je to ta najbolja emocija na svijetu, možda je ovo razlog, jer to je ono što sam ja otkrila kod sebe. Baš zbog tih snažnih mehanizama obrane od emocija koje su meni neugodne, ja sam se uskratila zapravo i za pomninu doživljavanja onih koje su ugodne. I trebalo mi je stvarno dosta vremena s jedne strane da to osvjestim, s druge strane da naučim sam mehanizam iza svega toga kako bi bolje razumjela sebe i kako bih postepeno ponovno učila kako osjećati pojedine stvari. I iskreno ja nisam imala baš problema s tim da ja ne osjećam stvari na pravi način odnosno da ne doživljavam emocije, da ih ne proživljavam, nego ih ono kompenziram na raznorazne načine i kontriram ih, i kontriram im i nastojim ih izbjegavati, zatomiti, maknuti od sebe, i nije mi to bio problem odnosno nisam to doživljavala kao problem, sve dok nisam postala mama. Nakon što sam zakoračila u majčinstvo sve moje emocije su se intenzivirale i počela sam osjećati na nekoj novoj razini, kako loše tako i dobro. I mislim da će se mame sigurno poistovijetiti s ovim ili barem u najvećem broju slučajeva. I s jedne strane to je ono hormonalno i biološki normalna stvar. Međutim ono gdje sam ja počela uočavati problem je to što je sa svim onim zahtjevnim stvarima koje dolaze s majčinstvom koje uključuju i psihofizičku iscrpljenost, testiranje na dnevnoj bazi i pomicanje vlastitih granica i u fizičkom i u psihičkom smislu, e tu sam počela uviđati kako to nesuočavanje ili nepravilno suočavanje se emocijama, koje ja doživljavam kao neugodne, me dovodi do toga da postajem kao nekakva ono, nekakav horder (messy) tih emocija odnosno osoba koja je u stanju to sve gurat sa strane i gurat sa strane i gurat sa strane dok se ne desi onaj moment kad ja jednostavno pucam. I to sam shvatila da sva ta moja nekakva netrpeljivost i reaktivnost u mojoj svakodnevnici, reaktivnost u mom odgoju, reaktivnost u mojoj komunikaciji proizlazi upravo iz toga što ja imam toliko tih neki stvari koji pakiram na dnevnoj bazi kojima ne dopuštam da budu, da dođu, da prođu, da naprave svoje, nego ih samo mičem od sebe i kompenziram na raznorazne načine i udaljavam se od njih, sve dok jednog dana one doslovno me pojedu, imam tako neki osjećaj. Ponekad se to događa na dnevnoj bazi u toj nekoj prijašnjoj fazi se to meni događalo jako često. Ja nisam mogla shvatit zašto sam ja tako reaktivna. Zašto tako lako planem? Zašto toliko jako reagiram na stvari koje uopće ne zahtijevaju reakciju. I onda kad sam krenula intenzivno raditi na sebi, kad sam počela istraživati stvari što kroz psihoterapiju, što kroz raznorazne edukacije, onda sam počela shvaćati zapravo da ja ne znam osjećati, da ja ne dopuštam sebi da osjećam stvari na dnevnoj bazi. Kad kažem stvari, mislim ono, mislim na emocije prvenstveno, koje dolaze kao posljedica mojih misli usmjerenih na okolnosti u mom životu. Tek kad sam počela tu svjesnije promatrati sebe i dopuštati si te neke situacije, onda se moja reaktivnost smanjila i onda sam ja prestala bit ona osoba koja trpa sve pod tepih i koja jako to dobro skriva, jako to uspješno gura dalje od sebe i postala sam ona osoba koja shvača koliko je važno da bismo bili najbolja verzija sebe u određenoj sezoni života, shvatila sam koliko je važno osjećati i to ne samo onda kad je nešto jako, jako, jako neugodno, nego i onda kad je nešto neugodno i onda kad je nešto i u najmanju ruku neugodno. Kako to izgleda za mene u praksi? Prije, kada bi recimo, imala jako naporan dan odnosno dan u kojem su mi energetski nivoi bili na nuli ili sam čak bila ono u nekom deficitu teškom, kada nisam uživala u svom majčinstvu, kada mi je “to-do-lista” ostala neispunjena i slično. Ja bih se na kraju jednog takvog dana osjećala na raznorazne načine. Ali uglavnom su bile te misli, oh joj, danas je bio koma dan, danas sam bila grozna mama, danas nisam obavila ništa od onog što sam planirala, danas nisam doprinijela ničemu, danas ne volim sebe, danas ne volim svoje tijelo i onda sve te misli ono danas nisam dovoljna, su vodile u neki ono osjećaj manje vrijednosti. I onda taj osjećaj manje vrijednosti je mene vodio u nekakve mehanizme kompenzacije koje su izgledale tako da na sam ono dodir te emocije nisi dovoljno dobra ili nisi vrijedna, ja bih se bacala u neke stvari koje bi me, ajmo reći izvlačile iz toga, i kad to kažem bacala, obično mislim na skrolanje, recimo po Instagramu, besciljno gledanje nekakvih videa, gluposti, stvari koje ono doslovno bi mi dopustile da moj mozak onako dođe u neko stanje niže aktivnosti ili pak nekakve ono kućanske poslove, bilo što, samo da ne moram sjediti u toj vlastitioj nelagodi. I onda kad bih ja to tako lijepo sve uspješno izignorirala bez da sam to procesuirala i bez da sam to osjetila uistinu, došao bi novi dan koji bi izgledao više-manje isto odnosno na svaki pojam dana koji je zahtjevniji, ja bih se ne kraju takvog dana osjećala isto i radila iste stvari i nisam nikako mogla prekinuti taj ciklus vlastitog jada, ajmo to tako reći, sve dok nisam jedan dan zbilja odlučila, OK što je najgore što se može dogoditi ako ja sama sebi dopustim da na kraju dana sjedim u vlastitom jadu i u tom osjećaju da nisam dovoljno dobra? Što je najgore? I ono što je zanimljivo da naš mozak tako programiran i do te mjere primitivan u jednom svom dijelu, i da on nas uvjeri da neka takva emocija koju mi doživljavamo sa toliko nelagode da nas može dovesti do ono najgore moguće stvari na svijetu, do toga da mi osjećamo da mi to jednostavno ne možemo živjeti s tim, da ne možemo živjeti s osjećajem da,ne znam, da nismo dovoljno dobri. I onda kad shvatimo da kad si prvi put dopustimo taj osjećaj, da se neće dogoditi ništa, da nitko to neće doživjet osim nas i da posljedica toga može bit nešto jako dobro i onda shvaćamo koliko mi zapravo moći pridajemo tom primitivnom dijelu našeg mozga koji je zapravo jako impulsivan i koji nas cijelo vrijeme štiti i koji usvaja obrasce na temelju vlastite ugode. I sjećam se prvog puta kad sam odlučila sjedit u tome ja nisam dovoljno dobra, nije mi bilo nimalo lako. Nije mi bilo nimalo lako i imala sam ogroman poriv uzet telefon u ruke i izgubiti se u svijetu ono instagrama i skrolanja i youtuba i ne znam čega (Gen. što). Imala sam i poriv ustati i ispravit nešto u smislu, e sad ću odradit bar jednu stvar s to do liste, znači neću moći zaspati ili bilo što slično. Dakle ti porivi su bili toliko jaki i prisutni ali kad sam prvi put sama sebi rekla, ne možeš sad, ne ideš, sad ćeš ostati tu gdje jesi, u mraku u vlastitoj sobi i sjedit sa tim osjećajem. Dopustit mu da dođe i da bude tu i da napravi što treba napraviti, ispitati što on zapravo tebi želi reći. Jer svaki put kad mi sebe dovedemo do tog trenutka u kojem imamo osjećaj da ne možemo sami sa sobom koliko nam je nešto nelagodno ili neugodno, to nam obično želi nešto reći, obično stoji neka poruka iza svega toga. Iako niste nikad do sada osjećali svoje vlastite emocije ili ako ne znate kako to uopće napraviti, dat ću vam jedan primjer, to je zapravo vrlo, vrlo, vrlo jednostavno. Sve što trebamo napraviti kada se pitamo kako osjećati je možda zatvoriti oči jer time uklanjamo ove ostale segmente, vizualne podražaje i slično. Zatvoriti oči i probati osjetiti emociju koja je trenutačno prisutna u pojedinom dijelu našeg tijela. Recimo razočaranje. Gdje osjećam to razočaranje, u kojem dijelu tijela? Da li je to prsima, da li u trbuhu, da li je u grlu, da li je u glavi, u nogama, u rukama? Gdje točno to razočaranje ja sada osjećam? Gdje je ono? Da li se kreće taj osjećaj, da li je statičan ili je dinamičan? Ima li neku boju? Ima li teksturu? Ima li neki oblik kojem mogu dati ime? Da li je topao? Da li je hladan? I kad mi stvarno na taj način počnemo sjediti sa vlastitim emocijama događa se to da ih prvi put osjetimo, da se upoznajemo na nekoj dubljoj razini. Da možemo reć ok, ovako za mene izgleda bit razočarana. Ovako to izgleda, ovako to je točno tu u tom dijelu mog tijela i to je tu sigurno, ta emocija je kod mene sigurna. Sigurno je da se osjećam razočarano. Sigurno je da se osjećam da nisam dovoljno dobra. Da imam taj osjećaj. To je sigurno da bude tu kod mene dokle god treba biti i da onda sigurno napusti moje tijelo i moj um i da ja mogu nastaviti dalje. I to je stvarno onako jedna praksa koja može promijeniti život iz temelja i koju nije uvijek lako aktivirati u pravim situacijama ali kad god ja to napravim, kad god si to dopustim, ja si čak volim reći kad god si to poklonim jer je to kao neki dar, naučim nešto novo o sebi. I kad god ispitam, ok što mi ovo želi reći, što mi ovo želi poručiti, gdje me ovo želi usmjeriti, dobijem, ja to volim reći, neke nove smjernice za život. I otkrijem ono, ok možda sad trebam ići u nekom drugom smjeru ili možda ovo trebam promijeniti kako bi (in order to) sama sebi, ne znam, olakšala život, unaprijedila svakodnevnicu, kako bi bila bolja mama i slično. I u majčinstvu stvarno ova praksa je od iznimne važnosti. Ja ne mogu reći koliko puta se meni dogodi na tjednoj bazi, da ja osjetim tu potrebu da odem samo na tri minuta u wc da se zaključam, i da sjednem i da sama sebi dopustim da osjetim to što osjetim, jer u obiteljskom životu, u dinamičnom ispunjenom životu osobito onom koji uključuje malu djecu koja su ovisna o nama i koja ne mogu shvatiti, jednostavno nisu u stanju percipirati puno toga što mi odrasli jesmo. U takvom životu jako često će nam se događati to da potrebe da i tih malih ljudi i naše potrebe zajedno predstavljaju neki teret koji nam je možda pretežak na pojedine dane. I u pojedinim momentima to je upravo ono što će dovesti do eskalacije, do, do toga da bivamo onaj roditelj kakav ne želimo biti i slično. I ono što sam ja naučila je da kad god osjetim da mi je previše, da se moram maknuti i da si moram dopustiti, da to osjetim taj osjećaj meni je previše “overwhelmed” , kako god moram si ga dopustiti, jer ako ga idem automatski kompenzirati s nečim, ako ga idem gurnuti pod tepih, ako ga idem ignorirati ili ako se čak kažnjavam do te mjere da samu sebe uvjeravam da se ne smijem tako osjećati i onda samo raste ta neka tenzija u meni i onda samo postajem sve reaktivnija i reaktivnija. I zbilja to je jedan od najmoćnijih alata koji sam implementirala u svojoj svakodnevnici jer kad god osjetim okej previše mi je svega znači doslovno imam osjećaj da ću se raspuknuti, ja mogu reć okej meni sad treba tri minute bez obzira što se događa vani, nitko neće umrijet, ništa se neće dogodit katastrofalno loše ako ja uzmem tri minute za sebe, ako se zatvorim u sobu ili se zatvorim u wc, ako sjednem na pod, ako zatvorim oči, ako stavim ruke na sebe i ako se pitam okej gdje ovo osjećaš, gdje osjećaš tu težinu, na kojem dijelu tijela, kakva je ona jel topla jel hladna jel teška jel lagana,jel lepršava, jel se kreće, jel se ne kreće, znači 3 minute samo nekako dopuštanja sebi da osjetimo to što osjećamo i onda se nekako oslobađamo. Ja znam doslovno se isključit tako na 3 minute i pustit sve i dopustit to sve što osjećam da prođe kroz mene, da napravi svoje i izać kao nova osoba koja je resetirana, koja je malo pametnija jer možda zna zašto su se neke stvari dogodile ili koja ima neku poruku, da možda treba malo više taj tjedan se posvetit sebi i slično. I to su ti neki mali momenti koji na prvu možda zvuče ono banalno ali zaista čine ogromnu ogromnu razliku. Meni je taj proces učenja kako osjećati promijenio život doslovno. Ja sam mislila da ja ne mogu biti nereaktivna, ja sam mislila da ja ne mogu biti smirena, staložena, da ja ne mogu biti prisutna jer ja stalno moram mislit na milijardu tih različitih stvari i da stalno moram biti na 100 strana dok nisam shvatila da ja zapravo ništa ne moram, da ja ono što moram i što trebam je upoznati sebe do te mjere da si dopuštam osjećati,da si dopuštam osjećati i da si dopuštam to da gradim neki svoj portfolio osjećaja koji su kod mene sigurni i dobro došli bez obzira kojem kraju tog spektra ugode ili nelagode bili. To je proces i zahtijeva praksu i vježbu i kao što sam rekla na početku, to je nešto što je meni možda najzahtjevnije za naučiti i što mi je bilo najzahtjevnije jer sam kao dijete još i kroz tinejdžerske dane i rano odraslo doba baš razvijala jake mehanizme. I još bi se samo htjela nadovezati na te mehanizme obrane hajmo reći, ja to tako volim nazvati, iako je to zapravo nekakva vrsta kompenzacije. To za svakog od nas izgleda drugačije. Za nekog će to izgledati kao prejedanje, za nekog će to izgledat kao ono konstantno posezanje za nekim stvarima koje su loše alkohol, za ono konstantno bivanje u nekakvom online svijetu koji nas vuče, u kojem nismo prisutni to jest u kojem smo prisutni što onda oduzima drastično od prisutnosti iz naše svakodnevnice i onoga što je zaista pred nama. Za neke ljude će to biti, ne znam, ulaženje u nekakve odnose koji su destruktivni ili nekakvo drugačije autodestruktivno ponašanje. Na nama je da prepoznamo koji su to naši obrasci i što je to kod nas problematičan način suočavanja sa emocijama koje definiramo ili osjećamo kao nelagodne i kada to prepoznamo onda možemo ono napravit taj neki prvi korak i prvi put se oduprijeti tim nekim nagonima za kompenzacijom i dopustit si da osjetimo, da vidimo kako će to naše tijelo podnijeti, gdje se to nalazi i zašto, što nam želi reći, jer vrlo vrlo često sve ono što mislimo da nam neko drugi može reći i pokazati i usmjeriti nas, mi to možemo sami jer to nosimo u sebi, samo što se ne slušamo dovoljno i nismo si dovoljno dobri sami sa sobom da te poruke možemo jasno čuti tako da ja mislim da je to učenje kako osjećati jedan jako dobar prvi korak u izgradnji jednog novog funkcionalnijeg i boljeg odnosa sa sobom. Eto to je ono što sam htjela podijelit danas s vama. Uopće ne znam da li je ova epizoda kratka ili dugačka, nisam baš vodila računa o tome. I ako se čini kao da možda tiše pričam, ja imam tu neku tendenciju kad snimam nakon što klinci zaspu, da budem onako malo tiša iako me oni realno ne mogu čuti, čak i da vičem ali evo ako ste se zapitali zašto, to je to. Hvala vam od srca što ste izdvojili vrijeme iz svog dana, nadam se da vam je ovo služilo, da vam je bilo korisno da vas je potaknulo na razmišljanje ili nešto slično. U svakom slučaju ja sam vam beskrajno zahvalna na svakoj izdvojenoj minuti, na feedbacku koji mi šaljete, na apsolutno svemu, velika mi je čast što mogu komunicirat s vama na ovaj način i to me onako baš istinski i jako veseli. Želim vam svima ugodan ostatak dana i mi se slušamo opet sljedeći tjedan.
