×

LingQをより快適にするためCookieを使用しています。サイトの訪問により同意したと見なされます cookie policy.


image

Hari Poter i Vatreni pehar, 4.19. Hari Poter i Vatreni pehar - Mađarski šiljorepi

4.19. Hari Poter i Vatreni pehar - Mađarski šiljorepi

Pomisao na predstojeći susret u četiri oka sa Sirijusom beše jedino što je održavalo Harija naredne dve nedelje, jedina svetla tačka na horizontu koji nikada nije delovao mračnije. Šok zbog izbora za školskog šampiona dotad je već izbledeo, i počeo je da ga obuzima strah od onoga sa čime će se suočiti. Prvi podvig se približavao, polako ali sigurno. Osećao ga je kako čuči pred njim kao neko ogromno čudovište, koje mu blokira put. Nikad dotad nije se toliko nervirao; nije bio toliko napet ni uoči bilo kog meča kvidiča, čak ni onog poslednjeg protiv Sliterina, u kome se odlučivalo o pobedniku Prvenstva u kvidiču. Hariju je bilo sve teže da razmišlja o budućnosti, osećao se kao da je ceo njegov život vodio ka tom, prvom podvigu, i da će se njime i završiti... Istini za volju, nije video kako bi Sirijus mogao da mu pomogne da se oseća bolje zbog toga što će morati da izvede nepoznat, težak i opasan magijski podvig pred stotinama ljudi, ali sâm prizor prijateljskog lica bi mu u ovom trenutku pomogao. Hari odgovori Sirijusu, otpisavši mu da će biti pored ognjišta u dnevnom boravku u vreme koje je Sirijus naznačio, a on i Hermiona su dugo smišljali kako da izbace slučajne prolaznike iz dnevnog boravka te zakazane večeri. U najgorem slučaju, spremili su se da bace torbu balegobombi, ali nadali su se da to neće biti potrebno – Filč bi ih žive odrao. U međuvremenu, život u zamku je za Harija postao još gori jer je Rita Skiter objavila svoj članak o Tročarobnjačkom turniru, za koji se ispostavilo da nije toliko izveštaj o turniru, koliko krajnje romansirana Harijeva životna priča. Veliki deo naslovne strane zauzimala je Harijeva fotografija; članak (koji se nastavljao na stranicama dva, šest i sedam) bio je sav posvećen Hariju, dok su imena bobatonskog i durmstranškog šampiona (pogrešno napisana) bila zgurana u poslednji red članka, a Sedrik nije ni spomenut. Prošlo je već deset dana kako se članak pojavio, a Harija je još uvek obuzimao bolestan, plamteći osećaj sramote svaki put kada bi pomislio na to. Rita Skiter je zabeležila mnogo stvari za koje se nije mogao setiti da ih je izrekao ikad u životu, a kamoli u toj ostavi za metle.

Pretpostavljam da snagu dobijam od mojih roditelja, znam da bi se mnogo ponosili mnome da mogu sada da me vide... da, ponekad noću još uvek plačem za njima, ne stidim se da to priznam... Znam da mi se ništa neće dogoditi tokom turnira jer se oni brinu o meni...

Ali Rita Skiter je otišla mnogo dalje od pretvaranja njegovih „ovaj“ u duge, sladunjave rečenice. Čak je intervjuisala i druge ljude o njemu.

Hari je napokon pronašao ljubav na Hogvortsu. Njegov bliski prijatelj, Kolin Krivej, kaže da se Hari retko viđa izvan društva izvesne Hermione Grejndžer, zapanjujuće lepe devojčice normalskog porekla, koja je, kao i Hari, jedan od najboljih učenika u školi.

Od trenutka kada se članak pojavio, Hari je morao da podnosi da ga ljudi – prevashodno sliterinci – citiraju pred njim dok bi se mimoilazili u hodnicima, i prave podrugljive komentare. – Hoćeš li maramicu, Poteru, za slučaj da počneš da plačeš na Preobražavanjima? – Od kada si ti jedan od najboljih učenika u školi, Poteru? Ili je možda to neka škola koju ste ti i Longbotom zajedno organizovali? – Hej, Hari! – Da, tako je – Hari se razdra dok je zalazio za ćošak, jer mu je baš prekipelo. – Baš sam maločas plakao zbog svoje mrtve mame, i upravo idem da plačem još malo... – Ne... stvar je samo u tome... ispalo ti je pero. Bila je to Čo. Hari oseti kako mu boja nadire u lice. – O, da... izvini – promrmlja on, uzimajući pero. – Ovaj... mnogo sreće u utorak – reče ona. – Zaista se nadam da ćeš dobro proći. Zbog čega se Hari oseti izuzetno glupo. I Hermiona je dobila svoju porciju neprijatnosti, ali još nije počela da se izdire na nevine prolaznike. Hari se, zapravo, divio načinu na koji je ona podnosila celu situaciju. – Zapanjujuće lepa? Ona? – zakreštala je Pensi Parkinson kada se prvi put suočila s Hermionom nakon što se Ritin članak pojavio. – U poređenju sa čim? Vevericom? – Ignoriši ih – reče Hermiona s dostojanstvom u glasu, držeći glavu visoko u vazduhu i prolazeći pored kikotavih sliterinskih devojčica kao da ih i ne čuje. – Samo ih ignoriši, Hari. Ali Hari nije mogao da ih ignoriše. Ron uopšte nije progovorio s Harijem otkad mu je rekao za Snejpovu kaznenu nastavu. Hari se napola nadao da će se pomiriti u ta dva sata tokom kojih su bili primorani da kisele pacovske mozgove u Snejpovoj tamnici, ali bio je to dan kada se Ritin članak pojavio, što je izgleda samo još više učvrstilo Ronovo uverenje da Hariju zapravo prija sva ta pažnja. Hermiona je bila besna na obojicu. Išla je od jednog do drugog, pokušavajući da ih natera da razgovaraju jedan s drugim, ali Hari je čvrsto ostajao pri svome: ponovo će pričati s Ronom samo ako Ron bude priznao da Hari nije stavio svoje ime u Vatreni pehar, i izvinio se što ga je nazvao lažovom. – Nisam ja ovo započeo – reče Hari tvrdoglavo. – To je njegov problem. – On ti nedostaje! – reče Hermiona nestrpljivo. – A znam da i ti nedostaješ njemu... – Nedostaje mi? – reče Hari. – On mi ne nedostaje... Ali to je bila čista laž. Hari je veoma voleo Hermionu, ali ona jednostavno nije bila isto što i Ron. Bilo je mnogo manje smejanja i mnogo više lunjanja po biblioteci kada vam je Hermiona najbolji prijatelj. Hari još uvek nije savladao Prizivajuće čini, već je razvio nekakvu blokadu prema njima, i Hermiona je insistirala na tome da će mu učenje teorije pomoći. Stoga su za vreme pauze za ručak mnogo vremena provodili pažljivo proučavajući knjige. I Viktor Krum je strašno mnogo vremena provodio u biblioteci, i Hari se pitao šta on to smera. Da li uči, ili traga za stvarima koje bi mu pomogle u prvom podvigu? Hermiona se često žalila na Krumovo prisustvo – nije da im je on smetao na bilo koji način, već zbog toga što su se grupice kikotavih devojaka često pojavljivale i špijunirale ga kroz police s knjigama, a ta buka je smetala Hermioni. – On nije čak ni zgodan! – mrmljala je besno, zureći u Krumov oštar profil. – Dopada im se samo zato što je poznat! Ne bi ga ni pogledale kad ne bi umeo da izvede onu Vonki-flinta-stvarčicu... – Vronski finta – reče Hari kroz stisnute zube. Ne zbog toga što je voleo da se kvidički termini pravilno izgovaraju, nego zbog toga što se štrecnuo čim je pokušao da zamisli kakav bi izraz lica Ron napravio kad bi mogao da čuje Hermionu kako priča o „Vonki flintama“. * * * Čudno je to, ali kad strepite od nečega, i kada biste dali sve da vreme usporite, ono ima neprijatnu naviku da se namerno ubrzava. Dani do prvog podviga prolazili su kao da je neko naštelovao časovnike da rade dvostruko brže. Gde god pošao, Harija je stalno pratio osećaj jedva suzbijene panike, sveprisutan kao i sarkastični komentari povodom članka u Dnevnom proroku. U subotu pred prvi podvig, svim učenicima treće godine i onim starijim bilo je dozvoljeno da posete selo Hogsmid. Hermiona je rekla Hariju da će mu dobro doći da malo izađe iz zamka, a Harija nije trebalo mnogo ubeđivati. – Nego, šta je s Ronom? – reče on. – Zar nisi htela da ideš s njim? – Oh... pa... – Hermiona blago porumene. – Mislila sam da bismo mogli da se sretnemo s njim u Tri metle... – Ne – reče Hari odlučno. – Oh, Hari, ovo je tako glupavo... – Otići ću, ali neću se sresti s Ronom i nosiću Nevidljivi ogrtač. – Oh, u redu, onda... – obrecnu se Hermiona – ali ne podnosim da razgovaram s tobom dok si pod Ogrtačem, nikada ne znam da li gledam u tebe ili ne. Hari navuče svoj Nevidljivi ogrtač u spavaonici, spusti se niza stepenice, i on i Hermiona zajedno krenuše ka Hogsmidu. Pod ogrtačem, Hari se osećao čudesno slobodnim: dok su ulazili u selo posmatrao je druge učenike kako prolaze pored njih, većina je nosila bedževe Podržite SEDRIKA DIGORIJA, ali, za promenu, nije bilo užasnih dobacivanja i niko nije citirao onaj glupi članak. – Ljudi sada gledaju u mene – progunđa Hermiona nešto kasnije, kad su izašli iz Mednog vojvode, prodavnice slatkiša, grickajući velike čokolade punjene kremom. – Misle da pričam sama sa sobom. – Onda nemoj toliko da pomeraš usne. – Hajde, molim te, skini Ogrtač, makar nakratko. Ovde te niko neće uznemiravati. – Oh, je li? – reče Hari. – Pogledaj iza sebe. Rita Skiter i njen prijatelj fotograf upravo su izašli iz krčme Tri metle. Pričajući upola glasa, oni prođoše pored Hermione a da je i ne pogledaše. Hari se primaknu uza zid Mednog vojvode, da ga Rita Skiter ne bi udarila svojom tašnicom od krokodilske kože. Kada su prošli, Hari reče: – Odsela je u selu. Kladim se da će doći da posmatra prvi podvig. Čim je to izgovorio, stomak mu se ispuni talasom blage panike. Nije to pominjao. On i Hermiona nisu mnogo raspravljali o onome što će se desiti za vreme prvog podviga. Osećao je da ona ne želi da razmišlja o tome. – Otišla je – reče Hermiona, gledajući pravo kroz Harija prema kraju Visoke ulice. – Zašto ne odemo u Tri metle i ne popijemo po krem-pivo? Malo je hladnjikavo ovde, zar ne? A ne moraš da pričaš s Ronom! – dodade rasrđeno, pravilno protumačivši njegovo ćutanje. U Tri metle je bilo prepuno, uglavnom su to bili hogvortski učenici koji su uživali u svom slobodnom popodnevu, ali i mnoštvo pripadnika čarobnjačkog sveta koje Hari retko da je drugde viđao. Hari je pretpostavljao da Hogsmid, jedino čisto čarobnjačko selo u celoj Britaniji, upravo zbog toga predstavlja raj za stvorenja poput starih veštica, koje nisu sklone prerušavanju kao čarobnjaci. Bilo je vrlo teško kretati se kroz gomilu u Nevidljivom ogrtaču, da ne biste slučajno zgazili nekoga, što bi izazvalo neprijatna pitanja. Hari se polako pomeri ka praznom stolu u uglu, dok je Hermiona otišla da kupi piće. Prolazeći kroz krčmu, Hari spazi Rona, koji je sedeo s Fredom, Džordžom i Lijem Džordanom. Opirući se želji da dobro i jako čukne Rona u potiljak, on konačno dođe do stola i sede za njega. Hermiona mu se pridruži trenutak kasnije i gurnu mu jedno krem-pivo pod Ogrtač. – Izgledam kao potpuni kreten, sedeći ovde sama – promrmlja ona. – Na svu sreću ponela sam nešto da radim. I ona izvuče svesku u kojoj je vodila evidenciju članova U.B.Lj.U.V.-a. Na vrhu vrlo kratkog spiska, Hari vide svoje i Ronovo ime. Činilo mu se da je prošlo mnogo vremena otkad su sedeli i zajedno izmišljali ona proricanja, i kada se Hermiona pojavila i proglasila ih sekretarom i blagajnikom. – Slušaj, možda treba da probam da učlanim par meštana u U.B.Lj.U.V. – reče Hermiona zamišljeno, gledajući po krčmi. – Da, svakako – reče Hari. Ispod svog Ogrtača, on cugnu malo krem-piva. – Hermiona, kad ćeš da digneš ruke od tog tvog U.B.Lj.U.V.-a? – Kad kućni vilenjaci budu imali pristojne plate i radne uslove! – prosikta ona. – Znaš, počinjem da mislim da je vreme za malo konkretnije poteze. Pitam se kako se ulazi u školske kuhinje? – Pojma nemam, pitaj Freda i Džordža – reče Hari. Hermiona zamišljeno zaćuta, dok je Hari ispijao krem-pivo posmatrajući ljude u krčmi. Svi su delovali veselo i opušteno. Za obližnjim stolom, Erni Makmilan i Hana Abot razmenjivali su sličice iz čokoladnih žabica, a oboje su na ogrtačima nosili bedževe Podržite SEDRIKA DIGORIJA. Odmah pored vrata video je Čo i njene rejvenkloovske drugarice. Doduše, ona nije nosila SEDRIK bedž... što neznatno razveseli Harija... Šta sve ne bi dao da bude jedan od ovih ljudi, da sedi smejući se i pričajući, bez ikakvih briga sem domaćih zadataka. Zamišljao je kako bi se osećao ovde da njegovo ime nije izvučeno iz Vatrenog pehara. Najpre, ne bi nosio Nevidljivi ogrtač. Ron bi sedeo pored njega. Sve troje bi verovatno veselo zamišljali s kojim će se smrtonosno opasnim zadacima školski šampioni susresti u utorak. Zaista bi se tome radovao, posmatrajući ih kako izvode sve, što god to bilo... navijajući za Sedrika, zajedno sa svima ostalima, bezbedan na sedištu u pozadini tribina... Pitao se kako se ostali šampioni osećaju. U poslednje vreme, kad god bi video Sedrika ovaj je bio okružen obožavateljima i izgledao nervozno, ali uzbuđeno. Hari bi s vremena na vreme spazio Fler Delaker u hodnicima. Izgledala je kao i uvek, nadmeno i bezbrižno. A Krum je samo sedeo u biblioteci, zanet u čitanje knjiga. Hari pomisli na Sirijusa, i čvrst, zategnut čvor u njegovim grudima malčice se razlabavi. Pričaće s njim kroz nešto više od dvanaest sati, jer noćas će ga sresti kod ognjišta u dnevnom boravku – pod uslovom da ništa ne pođe naopako, kao što je bio slučaj sa svim ostalim stvarima u poslednje vreme... – Vidi, eno ga Hagrid! – reče Hermiona. Potiljak ogromne Hagridove kosmate glave – jer ovaj se beše milostivo otarasio svojih kika – izroni iznad gomile. Hari se zapita zašto ga pre nije spazio, pošto je Hagrid toliko visok, ali pridigavši se pažljivo, vide da se Hagrid držao pogureno pričajući s profesorom Ćudljivkom. Hagrid je pred sobom imao uobičajeno ogromni vrč, ali Ćudljivko je pio iz svoje čuturice. Madam Rozmerti, lepoj krčmarici, to se nije preterano dopadalo. Dok je skupljala čaše sa stolova oko njih, popreko je gledala Ćudljivka. Možda je to smatrala uvredom za njenu medovinu sa začinima, ali Hari je znao šta je posredi. Tokom njihovog poslednjeg časa Odbrane od Mračnih veština, Ćudljivko im je svima rekao da više voli sâm sebi da sprema hranu i piće u svakoj prilici, pošto Mračni čarobnjaci mogu lako da otruju šolju na koju niko ne obraća pažnju. Dok ih je posmatrao, Hari vide kako Hagrid i Ćudljivko ustaju da bi krenuli. On mahnu rukom, a zatim se seti da Hagrid ne može da ga vidi. Ćudljivko, međutim, zastade, okrenuvši svoje magično oko ka ćošku u kojem je Hari stajao. On potapša Hagrida po leđima (pošto nije mogao da mu dohvati rame), promrmlja mu nešto, i njih dvojica krenuše kroz krčmu ka Harijevom i Hermioninom stolu. – Je l' sve u redu, Hermiona? – upita Hagrid glasno. – Zdravo – reče Hermiona, uzvrativši mu osmeh. Ćudljivko otćopa oko stola i sagnu se. Hariju se učinilo da čita svesku za U.B.Lj.U.V., ali utom on prošapta: – Lep Ogrtač, Poteru. Hari je u čudu zurio u njega. Na rastojanju od nekoliko centimetara, veliko parče koje je falilo s Ćudljivkovog nosa bilo je posebno upadljivo. Ćudljivko se isceri. – Zar vaše oko može... mislim, da li možete da...? – Da, može da vidi kroz Nevidljive ogrtače – reče Ćudljivko tiho. – Što mi je i koristilo više puta, mogu ti reći. Hagrid se takođe smeškao Hariju. Hari je znao da Hagrid ne može da ga vidi, ali Ćudljivko mu je očigledno rekao da je on tu. Hagrid se sada nagnu, navodno takođe čitajući svesku za U.B.Lj.U.V., i reče šapatom, tako tihim da ga je samo Hari mogao čuti: – Hari, dođ' do mene večeras u ponoć kod moju kolibu. Obuci taj Ogrtač. Uspravljajući se, Hagrid reče glasno: – Fino š'o smo se videli, Hermiona – namignu, i ode. Ćudljivko pođe za njim. – Zašto hoće da se vidimo u ponoć? – upita se Hari, vrlo iznenađen. – Zar hoće? – reče Hermiona preneraženo. – Pitam se šta je namerio? Ne znam da li bi trebalo da ideš, Hari... – Ona se nervozno osvrnu oko sebe, i prošaputa: – Mogao bi da zakasniš na sastanak sa Sirijusom. Bilo je tačno da bi se odlazak do Hagrida u ponoć vrlo fino ukrstio s njegovim sastankom sa Sirijusom. Hermiona mu je predložila da Hagridu pošalje Hedvigu, s porukom da ne može da dođe – naravno, pod pretpostavkom da ona prihvati da odnese poruku – Hari je pak mislio da će najbolje biti da jednostavno požuri, bez obzira na to zbog čega je Hagridu potreban. Izuzetno ga je zanimalo šta bi to moglo da bude. Hagrid nikad nije tražio da ga Hari poseti tako kasno uveče. * * * U pola dvanaest te večeri, Hari, koji se pretvarao da je rano legao, navuče Nevidljivi ogrtač i spusti se niza stepenice kroz dnevni boravak. U njemu je bilo još dosta đaka. Braća Krivej su uspela da se dokopaju gomile bedževa s natpisom Podržite SEDRIKA DIGORIJA, i sada su pokušavali da ih začaraju da bi na njima pisalo Podržite HARIJA POTERA. Dotad im je pak samo uspelo da bedževe zaglave na POTER SMRDI. Hari se prošunja između njih do rupe iza portreta i sačeka koji minut, gledajući na svoj ručni sat. Onda Hermiona spolja otvori portret Debele Dame, kao što su i planirali. On skliznu pored nje, prošaputa – Hvala! – i uputi se kroz zamak. Imanje oko zamka bilo je strašno mračno. Hari odšeta preko travnjaka u pravcu svetala u Hagridovoj kolibi. Unutrašnjost ogromne bobatonske kočije takođe beše osvetljena. Dok je kucao na Hagridova vrata, Hari je iz unutrašnjosti kočije čuo Madam Maksim kako razgovara. – Je l' si tu, Hari? – prošaputa Hagrid, otvarajući vrata i gledajući unaokolo. – Da – reče Hari, skliznuvši u unutrašnjost kolibe i skide Ogrtač s glave. – Šta je bilo? – Imam neš' da ti pokažem – reče Hagrid. Osećalo se da je Hagrid neverovatno uzbuđen. Za rever je zadenuo cvet koji je podsećao na poveću artičoku. Izgledalo je da se okanio upotrebe mašinskog ulja, ali sigurno je pokušao da očešlja kosu – Hari je zapazio slomljene zupce češlja upetljane u vlasi. – Šta ćeš to da mi pokažeš? – reče Hari obazrivo, pitajući se da nisu, možda, skruti položili jaja, ili je Hagrid uspeo da kupi još jednog džinovskog troglavog psa od nekog stranca u krčmi. – Pođ' sa mnom, budi tih i pokrij se sas tim Ogrtačem – reče Hagrid. – Nećemo da vodimo Fenga, ne bi mu se dopalo... – Slušaj, Hagride, ne mogu dugo da ostanem... moram da se vratim u zamak za jedan sat... Ali Hagrid nije slušao. Otvorio je vrata kolibe i izjurio u noć. Hari požuri za njim i otkri, na svoje veliko iznenađenje, da ga Hagrid vodi do bobatonske kočije. – Hagride, šta...? – Pssst! – reče Hagrid, i pokuca triput na vrata s ukrštenim, zlatnim štapićima. Madam Maksim ih otvori. Svoja masivna ramena obmotala je svilenim šalom. Nasmejala se kad je ugledala Hagrida. – Ah, 'Agride... vreme je? – Bon džur – reče Hagrid, osmehnuvši joj se i pruži ruku da joj pomogne da se spusti niza zlatne stepenike. Madam Maksim zatvori vrata za sobom, Hagrid joj pruži svoju ruku, i oni se zaputiše ivicom obora u kome su bili ogromni krilati konji Madam Maksim, dok je Hari, potpuno zblanut, trčkao da bi uhvatio korak s njima. Da li je Hagrid hteo da mu pokaže Madam Maksim? Nju je mogao da vidi u bilo koje doba... nije bilo lako promašiti je... Ali izgledalo je da i Madam Maksim čeka isto iznenađenje kao i Harija, pošto je posle izvesnog vremena rekla vragolasto: – Kte me to fodiš, 'Agride? – Ovo će ti se svidi – reče Hagrid promuklo. – Vredi videt', veruj mi. Samo – nemoj nekom da si rekla da sam ti pokaz'o, važi? Ne bi smela da znadeš. – Narafno da neću – reče Madam Maksim, mašući svojim dugim crnim trepavicama. I dalje su hodali, a Hari je postajao sve nervozniji dok je trčkarao za njima, proveravajući svaki čas svoj sat. Hagrid je imao neku svoju suludu šemu zbog koje bi Hari mogao da propusti susret sa Sirijusom. Ako ne dođu tamo uskoro, on će se okrenuti i otići pravo u zamak, i ostaviti Hagrida da uživa u svojoj šetnji po mesečini s Madam Maksim... Ali onda – kada su se već toliko udaljili ivicom Šume da su zamak i jezero bili izvan vidika – Hari začu nešto. Ljudi pred njima su vikali... zatim se začu zaglušujuća, jaka rika... Hagrid povede Madam Maksim oko malenog šumarka i stade. Hari požuri uz njih – na trenutak, učinilo mu se da vidi logorske vatre, i ljude kako jurcaju oko njih – a onda mu se usta razjapiše. Zmajevi. Četiri potpuno odrasla, ogromna zmaja krvožednog izgleda stajala su na zadnjim nogama u ogradi načinjenoj od debelih dasaka, urlajući i frkćući – iz njihovih otvorenih, zubatih usta na ispruženim vratovima, petnaestak metara iznad zemlje, bujice plamenova lizale su ka mračnom nebu: jedan, srebrnkastoplav s dugim, šiljatim rogovima, koji je škljocao zubima i režao na čarobnjake na zemlji; drugi, zeleni s glatkom krljušti, koji se uvijao i treskao nogama iz sve snage; zatim, crveni sa finim zlatnim šiljcima koji su mu na čudan način oivičavali lice, i koji je ispaljivao pečurkaste vatrene oblake u vazduh; i džinovski crni, više nalik na guštera nego ostali, koji im je bio najbliži. Najmanje tridesetak čarobnjaka, sedam ili osam oko svakog zmaja, pokušavali su da ih obuzdaju, vukući lance povezane s teškim kožnim remenovima oko njihovih vratova i nogu. Opčinjen, Hari je gledao naviše, visoko iznad sebe, i video oči crnoga zmaja, zenica uspravnih poput mačjih, kako se šire od straha ili besa, nije bio siguran... ispuštao je stravičnu buku, urličući, zavijajuć vrisak... – Ne prilazi bliže, Hagride! – povika čarobnjak blizu ograde, zatežući lanac koji je držao. – Mogu da bljuju vatru u dometu od nekoliko metara, da znaš! Video sam kako ovaj šiljorepi može da dobaci i svih petnaestak metara! – Zar nije lep? – reče Hagrid nežno. – Ne vredi! – povika drugi čarobnjak. – Ošamućujuće čini, kad izbrojim do tri! Hari vide kako svaki od zmajočuvara izvlači svoj štapić. – Ošamuti! – povikaše u glas, i Ošamućujuće čini poleteše u tamu kao vatrene rakete, rasprskavajući se u nizove iskri na zmajskoj krljušti... Hari je posmatrao najbližeg zmaja kako se opasno klati na svojim zadnjim nogama. Čeljust mu se razjapila u iznenađujuće tih urlik. Plamen iz njegovih nozdrva naglo se ugasi, iako su se one i dalje dimile – a zatim, vrlo polako, on pade – čitavih nekoliko tona snažnog, crnog zmaja pokrivenog krljuštima udari o zemlju uz tup tresak, za koji se Hari mogao zakleti da je zatresao drveće iza njega. Zmajočuvari spustiše štapiće i krenuše ka svojim palim štićenicima, od kojih je svaki bio veličine omanjeg brda. Oni pohitaše da pritegnu lance i bezbedno ih pričvrste za gvozdene klinove, koje su zatim nabili duboko u zemlju svojim čarobnim štapićima. – O'š da pogledamo izbliza? – Hagrid upita Madam Maksim uzbuđeno. Njih dvoje se približiše tik uz ogradu, a Hari za njima. Čarobnjak koji je upozorio Hagrida da se ne približava okrenu se, i Hari shvati ko je to: – Čarli Vizli. – Da li je sve u redu, Hagride? – dahtavo će on, prilazeći im da bi popričao s njima. – Sada bi trebalo sve da bude u redu – onesvestili smo ih uspavljujućim napitkom na putu ovamo, mislili smo da će biti bolje za njih ako se probude u mraku i tišini – ali, kao što ste videli, nisu bili zadovoljni, nimalo... – Koje sve vrste imate ovde, Čarli? – upita Hagrid piljeći u najbližeg zmaja – crnog – s nečim nalik strahopoštovanju. Oči zmaja su još uvek bile neznatno otvorene. Hari je mogao da vidi svetleću žutu crtu ispod njegovih naboranih crnih kapaka. – Ovo je mađarski šiljorepi – reče Čarli. – Tamo je obični velški zeleni, onaj manji, plavosivi je švedski kratkonosi – i kineski ognjeni, to je onaj crveni. Čarli se okrenu. Madam Maksim se šetkala duž ivice ograde, zureći u ošamućene zmajeve. – Nisam znao da ćeš nju dovesti, Hagride – reče Čarli, mršteći se. – Šampioni ne bi trebalo da znaju šta sledi... ona će sigurno reći svojoj učenici, zar ne? – Sam'sam mislijo da bi joj se dopalo da ih vidi – Hagrid slegnu ramenima, i dalje zijajući, očarano, u zmajeve. – Stvarno romantičan izlazak, Hagride – reče Čarli, odmahujući glavom. – Četir'... – reče Hagrid – dakle, po jedan za svakog od šampijona, je l'? Š'a moraju da urade – da se bore sas njima? – Samo da prođu pored njih, mislim – reče Čarli. – Mi ćemo im biti pri ruci ako stvari postanu gadne, sa činima za gašenje vatre na gotovs. Hteli su majke koje su polegale jaja, ne znam zašto... ali reći ću ti ovo, ne zavidim onome kome zapadne šiljorepi. Opako stvorenje. I otpozadi je opasan kao i spreda, pogledaj. Čarli pokaza na šiljorepov rep, i Hari vide duge šiljke bronzane boje kako vire iz njega na svakih par centimetara. U istom trenutku pet Čarlijevih kolega čuvara otetura se do šiljorepog noseći gomilu ogromnih granitnosivih jaja između sebe na jednom ćebetu. Pažljivo ih spustiše pored šiljorepog. Hagrid ispusti čežnjiv jecaj. – Prebrojao sam ih, Hagride – reče Čarli, strogo. Zatim dodade: – Kako je Hari? – Dobro – reče Hagrid. I dalje je zurio u jaja. – Samo se nadam da će biti dobro i pošto se suoči s ovima – reče Čarli sumorno, gledajući u ograđene zmajeve. – Nisam se usudio da kažem majci šta će mu biti prvi podvig, već se dovoljno brine zbog njega... – Čarli stade da imitira zabrinuti glas svoje majke. – Kako su mogli da mu dopuste da se prijavi na taj turnir, previše je mlad! Mislila sam da su svi bezbedni, mislila sam da će biti ograničenje godišta! Rasplakala se zbog onog članka u Dnevnom proroku o njemu. Još uvek plače zbog svojih roditelja! Oh, sirotan mali, nisam imala pojma! Hariju je bilo dosta svega. Verujući da neće nedostajati Hagridu, okupiranom čarima četiri zmaja i Madam Maksim, on se tiho okrenu i poče da se udaljava nazad prema zamku. Nije bio siguran da li mu je drago što je video šta mu predstoji, ili ne. Možda je ovako bolje. Prvi šok je sada prošao. Ukoliko bi zmajeve video po prvi put u utorak, možda bi se onesvestio pred celom školom... ali možda će se ionako onesvestiti... biće opremljen samo svojim čarobnim štapićem – koji mu sada nije delovao ništa boljim od tankog parčeta drveta – protiv petnaestak metara visokog, bodljikavog, krljuštima i šiljcima prekrivenog zmaja koji bljuje vatru. A on mora da prođe pored njega. Dok ga svi budu posmatrali. Kako? Hari ubrza korak, idući ivicom šume. Imao je manje od petnaest minuta da se vrati do ognjišta i popriča sa Sirijusom, i nije mogao da se seti da je ikad više želeo s nekim da popriča nego sada – kad odjednom, bez ikakvog upozorenja, nalete na nešto vrlo čvrsto. Hari pade unazad, nakrivivši naočare, čvrsto držeći ogrtač oko sebe. Glas pored njega reče: – Jao! Ko je tamo? Hari brzo proveri da li ga Ogrtač i dalje potpuno prekriva, i ostade nepokretan na zemlji, zureći naviše u tamnu figuru čarobnjaka u koga je udario. Prepoznao je jareću bradicu... bio je to Karkarof. – Ko je tamo? – ponovi Karkarof, vrlo sumnjičavo, osvrćući se po tami. Hari ostade miran i tih. Oko minut kasnije, Karkarof je, izgleda, zaključio da je udario u neku životinju. Osvrtao se pognut do pasa, kao da očekuje da vidi psa. Zatim se povuče nazad u zaklon drveća, i uputi se ka mestu gde su bili zmajevi. Vrlo polako i oprezno, Hari se podiže na noge i ponovo krenu, što je brže mogao, ne praveći preveliku buku, jureći kroz tminu nazad prema Hogvortsu. Nije bilo nikakve dileme šta je Karkarof nameravao. On se išunjao sa svog broda ne bi li otkrio šta će biti prvi podvig. Možda je čak spazio Hagrida i Madam Maksim kako zajedno idu ka Šumi – nije ih bilo teško spaziti izdaleka... Karkarof je samo trebalo da prati zvuk glasova, da bi i on, kao i Madam Maksim, znao šta se sprema šampionima. Po svemu sudeći, jedini šampion koji ne zna sa čime će se suočiti u utorak bio je Sedrik. Hari dođe do zamka, provuče se kroz ulazne kapije i poče da se penje uz mermerne stepenice. Ostao je bez daha, ali nije se usuđivao da uspori... imao je manje od pet minuta da se popne do kamina... – Koještarija! – procedi on Debeloj Dami, koja je dremala u svom ramu ispred rupe zaklonjene portretom. – Ako ti tako kažeš – promrmlja ona pospano, ne otvarajući oči, i slika se otvori da bi ga propustila. Hari se pope unutra. Dnevni boravak je bio pust i, sudeći po tome da je uobičajeno mirisao, Hermiona nije morala da ispusti nijednu balegobombu kako bi njemu i Sirijusu osigurala privatnost. Hari skinu Nevidljivi ogrtač i baci se u fotelju ispred kamina. Soba je bila u polutami. Plamen je bio jedini izvor svetlosti. Na obližnjem stolu, bedževi Podržite SEDRIKA DIGORIJA, koje su Krivejevi pokušavali da preprave, presijavali su se pod svetlošću vatre. Sada je na njima pisalo POTER ZAISTA SMRDI. Hari skrenu pogled ka vatri, i poskoči. Sirijusova glava stajala je u vatri. Da nije video gospodina Digorija kako to isto čini u kuhinji Vizlijevih, Hari bi se obeznanio od straha. Umesto toga, dok mu je na licu titrao prvi osmeh u poslednjih nekoliko dana, on se iskobelja iz fotelje, čučnu pored ognjišta i reče: – Sirijuse... kako si? Sirijus je izgledao drugačije no poslednji put kada ga je Hari video. Kada su se opraštali, Sirijusovo lice bilo je ispijeno i izmučeno, optočeno ogromnom količinom duge, crne umršene kose – ali kosa mu je sada bila kratka i čista, njegovo lice punije, i delovao je mlađe, mnogo sličnije jedinoj svojoj fotografiji koju je Hari imao, snimljenoj na venčanju Poterovih. – Ne brini za mene, kako si ti? – upita Sirijus ozbiljno. – Ja sam... – na trenutak Hari pokuša da kaže „dobro“ – ali nije mogao. Pre nego što je stigao da se zaustavi, pričao je više no što je sve skupa progovorio u poslednjih nekoliko dana – o tome kako mu niko ne veruje da se nije prijavio na turnir svojevoljno, kako je Rita Skiter lagala o njemu u Dnevnom proroku, kako nije mogao da se prošeta hodnikom a da mu se neko ne ruga – i o Ronu, kako mu Ron ne veruje, o Ronovoj ljubomori... – ... i upravo sada mi je Hagrid pokazao šta je prvi podvig, a to su zmajevi, Sirijuse, i ja sam gotov – završi on u očajanju. Sirijus ga pogleda, očima punim brige, očima koje još nisu izgubile pogled koji su dobile u Askabanu... bio je to umrtvljen pogled progonjenog. Pustio je Harija da sâm ućuti, ne prekidajući ga, a onda reče: – Za zmajeve možemo da se pobrinemo, Hari, ali o tome ćemo malo kasnije – nemam ovde mnogo vremena... provalio sam u čarobnjačku kuću da bih se poslužio ognjištem, ali oni bi mogli da se vrate svakog časa. Ima stvari na koje moram da te upozorim. – Šta? – reče Hari, još više klonuvši duhom... sigurno ništa ne može biti gore od zmajeva? – Karkarof – reče Sirijus. – Hari, on je bio Smrtožder. Znaš šta su Smrtožderi, zar ne? – Da... on... molim? – Bio je uhvaćen, bio je u Askabanu zajedno sa mnom, ali su ga pustili. Kladim se da je to razlog zbog kojeg je Dambldor ove godine hteo da ima Aurora na Hogvortsu – kako bi njega držao na oku. Ćudljivko je taj koji je uhvatio Karkarofa. On ga je poslao u Askaban. – Karkarofa su pustili? – reče Hari polako... njegov mozak se borio pokušavajući da svari još jedan šokantan podatak. – Zašto su ga pustili? – Nagodio se s Ministarstvom magije – reče Sirijus ogorčeno. – Rekao je da je uvideo svoje grehe, i zatim je odao imena... poslao je gomilu drugih ljudi u Askaban umesto sebe... mogu ti reći, ni tamo nije baš popularan. A otkako su ga pustili, po onome što sam čuo, podučavao je sve učenike koji prolaze kroz tu njegovu školu Mračnim veštinama. Zato se čuvaj i onog durmstranškog šampiona. – U redu – reče Hari polako. – Nego... pokušavaš li ti to da mi kažeš da je Karkarof stavio moje ime u pehar? Jer, ako jeste, onda je zaista dobar glumac. Bio je besan zbog toga. Hteo je da me spreči da se takmičim. – Znamo da je vrlo dobar glumac – reče Sirijus – jer je ubedio Ministarstvo magije da ga oslobode, zar ne? E sad, pomno sam pratio Dnevni prorok, Hari... – Ti i ostatak sveta – reče Hari ogorčeno. – ... i prošlog meseca, čitajući između redova članak one Skiterove, shvatio sam da je Ćudljivko napadnut veče pre nego što je počeo da radi na Hogvortsu. Da, znam da ona tvrdi kako je to bila još jedna njegova lažna uzbuna – reče on užurbano, videvši da se Hari sprema da progovori – ali, nekako ne bih rekao. Mislim da je neko pokušao da ga spreči da dođe na Hogvorts. Mislim da je neko znao da će mu u njegovom prisustvu biti mnogo teže da obavi posao koji treba da uradi. A niko se time neće previše baviti pošto Ćudljivko previše često ume da čuje uljeze. Što ne znači da još uvek ne ume da prepozna pravu stvar. Ćudljivko je bio najbolji Auror koga je Ministarstvo ikada imalo. – Dakle... šta pokušavaš da kažeš? – reče Hari polako. – Da Karkarof pokušava da me ubije? Ali... zašto? Sirijus je oklevao. – Čuo sam neke vrlo čudne stvari – reče polako. – Smrtožderi su u poslednje vreme aktivniji nego inače. Pojavili su se na Svetskom prvenstvu u kvidiču, zar ne? Neko je prizvao Mračni znak... a osim toga – da li si čuo za onu vešticu iz Ministarstva magije koja je nestala? – Bertu Džorkins? – reče Hari. – Tačno... nestala je u Albaniji, a priča se da je to bilo Voldemorovo poslednje odredište... ona je verovatno znala da se sprema Tročarobnjački turnir, zar ne? – Da, ali... nije baš previše verovatno da bi naletela pravo na Voldemora, zar ne? – reče Hari. – Slušaj, poznavao sam Bertu Džorkins – reče Sirijus turobno. – Bila je na Hogvortsu kad i ja, nekoliko godina starija od tvog oca i mene. I bila je idiot. Vrlo radoznala, ali bez imalo mozga. To nije dobra kombinacija, Hari. Čini mi se da bi bilo lako namamiti je u zamku. – Dakle... dakle Voldemor je mogao da sazna za turnir? – reče Hari. – Da li na to misliš? Misliš li da Karkarof radi po njegovim naređenjima? – Ne znam – reče Sirijus polako – prosto ne znam... Karkarof mi ne liči na osobu koja bi se vratila Voldemoru, osim ako ne bi bio siguran da je Voldemor dovoljno moćan da ga zaštiti. Ali ko god da je ubacio tvoje ime u taj Pehar, učinio je to s razlogom, i ne napušta me misao da turnir predstavlja odlično mesto za napad na tebe, a da to izgleda kao nesrećan slučaj. – Iz moje perspektive, deluje mi kao prilično dobar plan – reče Hari sumorno. – Dovoljno je da se povuku i puste zmajeve da urade svoje. – Da... ti zmajevi – reče Sirijus, počevši da govori vrlo brzo. – Postoji način, Hari. Ne padaj u iskušenje da pokušaš s Ošamućujućom čini... zmajevi su previše jaki i magijski moćni da bi ih oborila jedna Ošamućujuća čin. Treba bar pola tuceta čarobnjaka da deluje istovremeno, ne bi li savladali zmaja... – Da, znam, upravo sam video – reče Hari. – Ali ti to možeš da izvedeš sâm – reče Sirijus. – Postoji način, a sve što ti treba jeste neka jednostavna čin. Samo... Međutim, Hari podiže ruku da ga ućutka, dok mu je srce lupalo kao da će pući. Čuo je korake kako se spuštaju niza spiralne stepenice iza njega. – Idi! – prosikta on Sirijusu. – Idi! Neko dolazi! Hari se podiže na noge, zaklanjajući vatru – kad bi neko video Sirijusovo lice unutar hogvortskih zidina, digli bi frku – uvukli bi i Ministarstvo – njega, Harija, ispitivali bi o Sirijusovom prebivalištu... Hari ču neznatno pop u vatri iza sebe, i znao je da je Sirijus nestao – posmatrao je podnožje spiralnog stepeništa – ko je to odlučio da se šeta u jedan sat izjutra, i onemogućio Sirijusa da mu kaže kako da prođe pored zmaja? Bio je to Ron. Obučen u svoju kestenjastošarenu pidžamu, Ron se ukoči kada spazi Harija na drugoj strani sobe, i osvrnu se oko sebe. – S kime si to pričao? – reče on. – Šta se to tebe tiče? – zareža Hari. – Šta ti radiš ovde dole u ovo doba noći? – Samo sam se pitao gde si... – Ron zaćuta, sležući ramenima. – Ništa. Idem nazad u krevet. – Samo si malo hteo da pronjuškaš, je li? – povika Hari. Znao je da Ron nema pojma šta je upravo prekinuo, znao je da to nije uradio namerno, ali nije ga bilo briga – u tom trenutku mrzeo je sve što je u vezi s Ronom, čak i nekoliko centimetara gole potkolenice koja je virila ispod donjeg dela njegove pidžame. – Izvini zbog toga – reče Ron, pocrvenevši od besa. – Trebalo je da shvatim da ne želiš da te iko uznemirava. Pustiću te da na miru uvežbavaš svoj sledeći intervju. Hari zgrabi jedan od POTER ZAISTA SMRDI bedževa sa stola i baci ga, što je jače mogao, preko sobe. On pogodi Rona u čelo i odbi se. – Eto ti – reče Hari. – Da imaš nešto da nosiš u utorak. Možda će ti sada ostati i ožiljak, ako imaš sreće... to i želiš, zar ne? On brzo pređe preko sobe ka stepenicama. Napola je očekivao da ga Ron zaustavi, čak bi mu se svidelo kad bi ga Ron udario, ali Ron je samo stajao u svojoj prekratkoj pidžami, a Hari je, odjurivši gore, još dugo ležao budan u krevetu, kipteći od besa, ali nije čuo Rona da se popeo u krevet.


4.19. Hari Poter i Vatreni pehar - Mađarski šiljorepi 4.19. Harry Potter und der Feuerkelch – Ungarische Pointtails 4.19. Harry Potter and the Goblet of Fire - Hungarian Pointtails 4.19. Harry Potter et la coupe de feu - Pointtails hongrois

Pomisao na predstojeći susret u četiri oka sa Sirijusom beše jedino što je održavalo Harija naredne dve nedelje, jedina svetla tačka na horizontu koji nikada nije delovao mračnije. Šok zbog izbora za školskog šampiona dotad je već izbledeo, i počeo je da ga obuzima strah od onoga sa čime će se suočiti. Prvi podvig se približavao, polako ali sigurno. Osećao ga je kako čuči pred njim kao neko ogromno čudovište, koje mu blokira put. Nikad dotad nije se toliko nervirao; nije bio toliko napet ni uoči bilo kog meča kvidiča, čak ni onog poslednjeg protiv Sliterina, u kome se odlučivalo o pobedniku Prvenstva u kvidiču. Hariju je bilo sve teže da razmišlja o budućnosti, osećao se kao da je ceo njegov život vodio ka tom, prvom podvigu, i da će se njime i završiti... Istini za volju, nije video kako bi Sirijus mogao da mu pomogne da se oseća bolje zbog toga što će morati da izvede nepoznat, težak i opasan magijski podvig pred stotinama ljudi, ali sâm prizor prijateljskog lica bi mu u ovom trenutku pomogao. Hari odgovori Sirijusu, otpisavši mu da će biti pored ognjišta u dnevnom boravku u vreme koje je Sirijus naznačio, a on i Hermiona su dugo smišljali kako da izbace slučajne prolaznike iz dnevnog boravka te zakazane večeri. U najgorem slučaju, spremili su se da bace torbu balegobombi, ali nadali su se da to neće biti potrebno – Filč bi ih žive odrao. U međuvremenu, život u zamku je za Harija postao još gori jer je Rita Skiter objavila svoj članak o Tročarobnjačkom turniru, za koji se ispostavilo da nije toliko izveštaj o turniru, koliko krajnje romansirana Harijeva životna priča. Veliki deo naslovne strane zauzimala je Harijeva fotografija; članak (koji se nastavljao na stranicama dva, šest i sedam) bio je sav posvećen Hariju, dok su imena bobatonskog i durmstranškog šampiona (pogrešno napisana) bila zgurana u poslednji red članka, a Sedrik nije ni spomenut. Prošlo je već deset dana kako se članak pojavio, a Harija je još uvek obuzimao bolestan, plamteći osećaj sramote svaki put kada bi pomislio na to. Rita Skiter je zabeležila mnogo stvari za koje se nije mogao setiti da ih je izrekao ikad u životu, a kamoli u toj ostavi za metle.

Pretpostavljam da snagu dobijam od mojih roditelja, znam da bi se mnogo ponosili mnome da mogu sada da me vide... da, ponekad noću još uvek plačem za njima, ne stidim se da to priznam... Znam da mi se ništa neće dogoditi tokom turnira jer se oni brinu o meni...

Ali Rita Skiter je otišla mnogo dalje od pretvaranja njegovih „ovaj“ u duge, sladunjave rečenice. Čak je intervjuisala i druge ljude o njemu.

Hari je napokon pronašao ljubav na Hogvortsu. Njegov bliski prijatelj, Kolin Krivej, kaže da se Hari retko viđa izvan društva izvesne Hermione Grejndžer, zapanjujuće lepe devojčice normalskog porekla, koja je, kao i Hari, jedan od najboljih učenika u školi.

Od trenutka kada se članak pojavio, Hari je morao da podnosi da ga ljudi – prevashodno sliterinci – citiraju pred njim dok bi se mimoilazili u hodnicima, i prave podrugljive komentare. – Hoćeš li maramicu, Poteru, za slučaj da počneš da plačeš na Preobražavanjima? – Od kada si ti jedan od najboljih učenika u školi, Poteru? Ili je možda to neka škola koju ste ti i Longbotom zajedno organizovali? – Hej, Hari! – Da, tako je – Hari se razdra dok je zalazio za ćošak, jer mu je baš prekipelo. – Baš sam maločas plakao zbog svoje mrtve mame, i upravo idem da plačem još malo... – Ne... stvar je samo u tome... ispalo ti je pero. Bila je to Čo. Hari oseti kako mu boja nadire u lice. – O, da... izvini – promrmlja on, uzimajući pero. – Ovaj... mnogo sreće u utorak – reče ona. – Zaista se nadam da ćeš dobro proći. Zbog čega se Hari oseti izuzetno glupo. I Hermiona je dobila svoju porciju neprijatnosti, ali još nije počela da se izdire na nevine prolaznike. Hari se, zapravo, divio načinu na koji je ona podnosila celu situaciju. – Zapanjujuće lepa? Ona? – zakreštala je Pensi Parkinson kada se prvi put suočila s Hermionom nakon što se Ritin članak pojavio. – U poređenju sa čim? Vevericom? – Ignoriši ih – reče Hermiona s dostojanstvom u glasu, držeći glavu visoko u vazduhu i prolazeći pored kikotavih sliterinskih devojčica kao da ih i ne čuje. – Samo ih ignoriši, Hari. Ali Hari nije mogao da ih ignoriše. Ron uopšte nije progovorio s Harijem otkad mu je rekao za Snejpovu kaznenu nastavu. Hari se napola nadao da će se pomiriti u ta dva sata tokom kojih su bili primorani da kisele pacovske mozgove u Snejpovoj tamnici, ali bio je to dan kada se Ritin članak pojavio, što je izgleda samo još više učvrstilo Ronovo uverenje da Hariju zapravo prija sva ta pažnja. Hermiona je bila besna na obojicu. Išla je od jednog do drugog, pokušavajući da ih natera da razgovaraju jedan s drugim, ali Hari je čvrsto ostajao pri svome: ponovo će pričati s Ronom samo ako Ron bude priznao da Hari nije stavio svoje ime u Vatreni pehar, i izvinio se što ga je nazvao lažovom. – Nisam ja ovo započeo – reče Hari tvrdoglavo. – To je njegov problem. – On ti nedostaje! – reče Hermiona nestrpljivo. – A znam da i ti nedostaješ njemu... – Nedostaje mi? – reče Hari. – On mi ne nedostaje... Ali to je bila čista laž. Hari je veoma voleo Hermionu, ali ona jednostavno nije bila isto što i Ron. Bilo je mnogo manje smejanja i mnogo više lunjanja po biblioteci kada vam je Hermiona najbolji prijatelj. Hari još uvek nije savladao Prizivajuće čini, već je razvio nekakvu blokadu prema njima, i Hermiona je insistirala na tome da će mu učenje teorije pomoći. Stoga su za vreme pauze za ručak mnogo vremena provodili pažljivo proučavajući knjige. I Viktor Krum je strašno mnogo vremena provodio u biblioteci, i Hari se pitao šta on to smera. Da li uči, ili traga za stvarima koje bi mu pomogle u prvom podvigu? Hermiona se često žalila na Krumovo prisustvo – nije da im je on smetao na bilo koji način, već zbog toga što su se grupice kikotavih devojaka često pojavljivale i špijunirale ga kroz police s knjigama, a ta buka je smetala Hermioni. – On nije čak ni zgodan! – mrmljala je besno, zureći u Krumov oštar profil. – Dopada im se samo zato što je poznat! Ne bi ga ni pogledale kad ne bi umeo da izvede onu Vonki-flinta-stvarčicu... – Vronski finta – reče Hari kroz stisnute zube. Ne zbog toga što je voleo da se kvidički termini pravilno izgovaraju, nego zbog toga što se štrecnuo čim je pokušao da zamisli kakav bi izraz lica Ron napravio kad bi mogao da čuje Hermionu kako priča o „Vonki flintama“. * * * Čudno je to, ali kad strepite od nečega, i kada biste dali sve da vreme usporite, ono ima neprijatnu naviku da se namerno ubrzava. Dani do prvog podviga prolazili su kao da je neko naštelovao časovnike da rade dvostruko brže. Gde god pošao, Harija je stalno pratio osećaj jedva suzbijene panike, sveprisutan kao i sarkastični komentari povodom članka u Dnevnom proroku. U subotu pred prvi podvig, svim učenicima treće godine i onim starijim bilo je dozvoljeno da posete selo Hogsmid. Hermiona je rekla Hariju da će mu dobro doći da malo izađe iz zamka, a Harija nije trebalo mnogo ubeđivati. – Nego, šta je s Ronom? – reče on. – Zar nisi htela da ideš s njim? – Oh... pa... – Hermiona blago porumene. – Mislila sam da bismo mogli da se sretnemo s njim u Tri metle... – Ne – reče Hari odlučno. – Oh, Hari, ovo je tako glupavo... – Otići ću, ali neću se sresti s Ronom i nosiću Nevidljivi ogrtač. – Oh, u redu, onda... – obrecnu se Hermiona – ali ne podnosim da razgovaram s tobom dok si pod Ogrtačem, nikada ne znam da li gledam u tebe ili ne. Hari navuče svoj Nevidljivi ogrtač u spavaonici, spusti se niza stepenice, i on i Hermiona zajedno krenuše ka Hogsmidu. Pod ogrtačem, Hari se osećao čudesno slobodnim: dok su ulazili u selo posmatrao je druge učenike kako prolaze pored njih, većina je nosila bedževe Podržite SEDRIKA DIGORIJA, ali, za promenu, nije bilo užasnih dobacivanja i niko nije citirao onaj glupi članak. – Ljudi sada gledaju u mene – progunđa Hermiona nešto kasnije, kad su izašli iz Mednog vojvode, prodavnice slatkiša, grickajući velike čokolade punjene kremom. – Misle da pričam sama sa sobom. – Onda nemoj toliko da pomeraš usne. – Hajde, molim te, skini Ogrtač, makar nakratko. Ovde te niko neće uznemiravati. – Oh, je li? – reče Hari. – Pogledaj iza sebe. Rita Skiter i njen prijatelj fotograf upravo su izašli iz krčme Tri metle. Pričajući upola glasa, oni prođoše pored Hermione a da je i ne pogledaše. Hari se primaknu uza zid Mednog vojvode, da ga Rita Skiter ne bi udarila svojom tašnicom od krokodilske kože. Kada su prošli, Hari reče: – Odsela je u selu. Kladim se da će doći da posmatra prvi podvig. Čim je to izgovorio, stomak mu se ispuni talasom blage panike. Nije to pominjao. On i Hermiona nisu mnogo raspravljali o onome što će se desiti za vreme prvog podviga. Osećao je da ona ne želi da razmišlja o tome. – Otišla je – reče Hermiona, gledajući pravo kroz Harija prema kraju Visoke ulice. – Zašto ne odemo u Tri metle i ne popijemo po krem-pivo? Malo je hladnjikavo ovde, zar ne? A ne moraš da pričaš s Ronom! – dodade rasrđeno, pravilno protumačivši njegovo ćutanje. U Tri metle je bilo prepuno, uglavnom su to bili hogvortski učenici koji su uživali u svom slobodnom popodnevu, ali i mnoštvo pripadnika čarobnjačkog sveta koje Hari retko da je drugde viđao. Hari je pretpostavljao da Hogsmid, jedino čisto čarobnjačko selo u celoj Britaniji, upravo zbog toga predstavlja raj za stvorenja poput starih veštica, koje nisu sklone prerušavanju kao čarobnjaci. Bilo je vrlo teško kretati se kroz gomilu u Nevidljivom ogrtaču, da ne biste slučajno zgazili nekoga, što bi izazvalo neprijatna pitanja. Hari se polako pomeri ka praznom stolu u uglu, dok je Hermiona otišla da kupi piće. Prolazeći kroz krčmu, Hari spazi Rona, koji je sedeo s Fredom, Džordžom i Lijem Džordanom. Opirući se želji da dobro i jako čukne Rona u potiljak, on konačno dođe do stola i sede za njega. Hermiona mu se pridruži trenutak kasnije i gurnu mu jedno krem-pivo pod Ogrtač. – Izgledam kao potpuni kreten, sedeći ovde sama – promrmlja ona. – Na svu sreću ponela sam nešto da radim. I ona izvuče svesku u kojoj je vodila evidenciju članova U.B.Lj.U.V.-a. Na vrhu vrlo kratkog spiska, Hari vide svoje i Ronovo ime. Činilo mu se da je prošlo mnogo vremena otkad su sedeli i zajedno izmišljali ona proricanja, i kada se Hermiona pojavila i proglasila ih sekretarom i blagajnikom. – Slušaj, možda treba da probam da učlanim par meštana u U.B.Lj.U.V. – reče Hermiona zamišljeno, gledajući po krčmi. – Da, svakako – reče Hari. Ispod svog Ogrtača, on cugnu malo krem-piva. – Hermiona, kad ćeš da digneš ruke od tog tvog U.B.Lj.U.V.-a? – Kad kućni vilenjaci budu imali pristojne plate i radne uslove! – prosikta ona. – Znaš, počinjem da mislim da je vreme za malo konkretnije poteze. Pitam se kako se ulazi u školske kuhinje? – Pojma nemam, pitaj Freda i Džordža – reče Hari. Hermiona zamišljeno zaćuta, dok je Hari ispijao krem-pivo posmatrajući ljude u krčmi. Svi su delovali veselo i opušteno. Za obližnjim stolom, Erni Makmilan i Hana Abot razmenjivali su sličice iz čokoladnih žabica, a oboje su na ogrtačima nosili bedževe Podržite SEDRIKA DIGORIJA. Odmah pored vrata video je Čo i njene rejvenkloovske drugarice. Doduše, ona nije nosila SEDRIK bedž... što neznatno razveseli Harija... Šta sve ne bi dao da bude jedan od ovih ljudi, da sedi smejući se i pričajući, bez ikakvih briga sem domaćih zadataka. Zamišljao je kako bi se osećao ovde da njegovo ime nije izvučeno iz Vatrenog pehara. Najpre, ne bi nosio Nevidljivi ogrtač. Ron bi sedeo pored njega. Sve troje bi verovatno veselo zamišljali s kojim će se smrtonosno opasnim zadacima školski šampioni susresti u utorak. Zaista bi se tome radovao, posmatrajući ih kako izvode sve, što god to bilo... navijajući za Sedrika, zajedno sa svima ostalima, bezbedan na sedištu u pozadini tribina... Pitao se kako se ostali šampioni osećaju. U poslednje vreme, kad god bi video Sedrika ovaj je bio okružen obožavateljima i izgledao nervozno, ali uzbuđeno. Hari bi s vremena na vreme spazio Fler Delaker u hodnicima. Izgledala je kao i uvek, nadmeno i bezbrižno. A Krum je samo sedeo u biblioteci, zanet u čitanje knjiga. Hari pomisli na Sirijusa, i čvrst, zategnut čvor u njegovim grudima malčice se razlabavi. Pričaće s njim kroz nešto više od dvanaest sati, jer noćas će ga sresti kod ognjišta u dnevnom boravku – pod uslovom da ništa ne pođe naopako, kao što je bio slučaj sa svim ostalim stvarima u poslednje vreme... – Vidi, eno ga Hagrid! – reče Hermiona. Potiljak ogromne Hagridove kosmate glave – jer ovaj se beše milostivo otarasio svojih kika – izroni iznad gomile. Hari se zapita zašto ga pre nije spazio, pošto je Hagrid toliko visok, ali pridigavši se pažljivo, vide da se Hagrid držao pogureno pričajući s profesorom Ćudljivkom. Hagrid je pred sobom imao uobičajeno ogromni vrč, ali Ćudljivko je pio iz svoje čuturice. Madam Rozmerti, lepoj krčmarici, to se nije preterano dopadalo. Dok je skupljala čaše sa stolova oko njih, popreko je gledala Ćudljivka. Možda je to smatrala uvredom za njenu medovinu sa začinima, ali Hari je znao šta je posredi. Tokom njihovog poslednjeg časa Odbrane od Mračnih veština, Ćudljivko im je svima rekao da više voli sâm sebi da sprema hranu i piće u svakoj prilici, pošto Mračni čarobnjaci mogu lako da otruju šolju na koju niko ne obraća pažnju. Dok ih je posmatrao, Hari vide kako Hagrid i Ćudljivko ustaju da bi krenuli. On mahnu rukom, a zatim se seti da Hagrid ne može da ga vidi. Ćudljivko, međutim, zastade, okrenuvši svoje magično oko ka ćošku u kojem je Hari stajao. On potapša Hagrida po leđima (pošto nije mogao da mu dohvati rame), promrmlja mu nešto, i njih dvojica krenuše kroz krčmu ka Harijevom i Hermioninom stolu. – Je l' sve u redu, Hermiona? – upita Hagrid glasno. – Zdravo – reče Hermiona, uzvrativši mu osmeh. Ćudljivko otćopa oko stola i sagnu se. Hariju se učinilo da čita svesku za U.B.Lj.U.V., ali utom on prošapta: – Lep Ogrtač, Poteru. Hari je u čudu zurio u njega. Na rastojanju od nekoliko centimetara, veliko parče koje je falilo s Ćudljivkovog nosa bilo je posebno upadljivo. Ćudljivko se isceri. – Zar vaše oko može... mislim, da li možete da...? – Da, može da vidi kroz Nevidljive ogrtače – reče Ćudljivko tiho. – Što mi je i koristilo više puta, mogu ti reći. Hagrid se takođe smeškao Hariju. Hari je znao da Hagrid ne može da ga vidi, ali Ćudljivko mu je očigledno rekao da je on tu. Hagrid se sada nagnu, navodno takođe čitajući svesku za U.B.Lj.U.V., i reče šapatom, tako tihim da ga je samo Hari mogao čuti: – Hari, dođ' do mene večeras u ponoć kod moju kolibu. Obuci taj Ogrtač. Uspravljajući se, Hagrid reče glasno: – Fino š'o smo se videli, Hermiona – namignu, i ode. Ćudljivko pođe za njim. – Zašto hoće da se vidimo u ponoć? – upita se Hari, vrlo iznenađen. – Zar hoće? – reče Hermiona preneraženo. – Pitam se šta je namerio? Ne znam da li bi trebalo da ideš, Hari... – Ona se nervozno osvrnu oko sebe, i prošaputa: – Mogao bi da zakasniš na sastanak sa Sirijusom. Bilo je tačno da bi se odlazak do Hagrida u ponoć vrlo fino ukrstio s njegovim sastankom sa Sirijusom. Hermiona mu je predložila da Hagridu pošalje Hedvigu, s porukom da ne može da dođe – naravno, pod pretpostavkom da ona prihvati da odnese poruku – Hari je pak mislio da će najbolje biti da jednostavno požuri, bez obzira na to zbog čega je Hagridu potreban. Izuzetno ga je zanimalo šta bi to moglo da bude. Hagrid nikad nije tražio da ga Hari poseti tako kasno uveče. * * * U pola dvanaest te večeri, Hari, koji se pretvarao da je rano legao, navuče Nevidljivi ogrtač i spusti se niza stepenice kroz dnevni boravak. U njemu je bilo još dosta đaka. Braća Krivej su uspela da se dokopaju gomile bedževa s natpisom Podržite SEDRIKA DIGORIJA, i sada su pokušavali da ih začaraju da bi na njima pisalo Podržite HARIJA POTERA. Dotad im je pak samo uspelo da bedževe zaglave na POTER SMRDI. Hari se prošunja između njih do rupe iza portreta i sačeka koji minut, gledajući na svoj ručni sat. Onda Hermiona spolja otvori portret Debele Dame, kao što su i planirali. On skliznu pored nje, prošaputa – Hvala! – i uputi se kroz zamak. Imanje oko zamka bilo je strašno mračno. Hari odšeta preko travnjaka u pravcu svetala u Hagridovoj kolibi. Unutrašnjost ogromne bobatonske kočije takođe beše osvetljena. Dok je kucao na Hagridova vrata, Hari je iz unutrašnjosti kočije čuo Madam Maksim kako razgovara. – Je l' si tu, Hari? – prošaputa Hagrid, otvarajući vrata i gledajući unaokolo. – Da – reče Hari, skliznuvši u unutrašnjost kolibe i skide Ogrtač s glave. – Šta je bilo? – Imam neš' da ti pokažem – reče Hagrid. Osećalo se da je Hagrid neverovatno uzbuđen. Za rever je zadenuo cvet koji je podsećao na poveću artičoku. Izgledalo je da se okanio upotrebe mašinskog ulja, ali sigurno je pokušao da očešlja kosu – Hari je zapazio slomljene zupce češlja upetljane u vlasi. – Šta ćeš to da mi pokažeš? – reče Hari obazrivo, pitajući se da nisu, možda, skruti položili jaja, ili je Hagrid uspeo da kupi još jednog džinovskog troglavog psa od nekog stranca u krčmi. – Pođ' sa mnom, budi tih i pokrij se sas tim Ogrtačem – reče Hagrid. – Nećemo da vodimo Fenga, ne bi mu se dopalo... – Slušaj, Hagride, ne mogu dugo da ostanem... moram da se vratim u zamak za jedan sat... Ali Hagrid nije slušao. Otvorio je vrata kolibe i izjurio u noć. Hari požuri za njim i otkri, na svoje veliko iznenađenje, da ga Hagrid vodi do bobatonske kočije. – Hagride, šta...? – Pssst! – reče Hagrid, i pokuca triput na vrata s ukrštenim, zlatnim štapićima. Madam Maksim ih otvori. Svoja masivna ramena obmotala je svilenim šalom. Nasmejala se kad je ugledala Hagrida. – Ah, 'Agride... vreme je? – Bon džur – reče Hagrid, osmehnuvši joj se i pruži ruku da joj pomogne da se spusti niza zlatne stepenike. Madam Maksim zatvori vrata za sobom, Hagrid joj pruži svoju ruku, i oni se zaputiše ivicom obora u kome su bili ogromni krilati konji Madam Maksim, dok je Hari, potpuno zblanut, trčkao da bi uhvatio korak s njima. Da li je Hagrid hteo da mu pokaže Madam Maksim? Nju je mogao da vidi u bilo koje doba... nije bilo lako promašiti je... Ali izgledalo je da i Madam Maksim čeka isto iznenađenje kao i Harija, pošto je posle izvesnog vremena rekla vragolasto: – Kte me to fodiš, 'Agride? – Ovo će ti se svidi – reče Hagrid promuklo. – Vredi videt', veruj mi. Samo – nemoj nekom da si rekla da sam ti pokaz'o, važi? Ne bi smela da znadeš. – Narafno da neću – reče Madam Maksim, mašući svojim dugim crnim trepavicama. I dalje su hodali, a Hari je postajao sve nervozniji dok je trčkarao za njima, proveravajući svaki čas svoj sat. Hagrid je imao neku svoju suludu šemu zbog koje bi Hari mogao da propusti susret sa Sirijusom. Ako ne dođu tamo uskoro, on će se okrenuti i otići pravo u zamak, i ostaviti Hagrida da uživa u svojoj šetnji po mesečini s Madam Maksim... Ali onda – kada su se već toliko udaljili ivicom Šume da su zamak i jezero bili izvan vidika – Hari začu nešto. Ljudi pred njima su vikali... zatim se začu zaglušujuća, jaka rika... Hagrid povede Madam Maksim oko malenog šumarka i stade. Hari požuri uz njih – na trenutak, učinilo mu se da vidi logorske vatre, i ljude kako jurcaju oko njih – a onda mu se usta razjapiše. Zmajevi. Četiri potpuno odrasla, ogromna zmaja krvožednog izgleda stajala su na zadnjim nogama u ogradi načinjenoj od debelih dasaka, urlajući i frkćući – iz njihovih otvorenih, zubatih usta na ispruženim vratovima, petnaestak metara iznad zemlje, bujice plamenova lizale su ka mračnom nebu: jedan, srebrnkastoplav s dugim, šiljatim rogovima, koji je škljocao zubima i režao na čarobnjake na zemlji; drugi, zeleni s glatkom krljušti, koji se uvijao i treskao nogama iz sve snage; zatim, crveni sa finim zlatnim šiljcima koji su mu na čudan način oivičavali lice, i koji je ispaljivao pečurkaste vatrene oblake u vazduh; i džinovski crni, više nalik na guštera nego ostali, koji im je bio najbliži. Najmanje tridesetak čarobnjaka, sedam ili osam oko svakog zmaja, pokušavali su da ih obuzdaju, vukući lance povezane s teškim kožnim remenovima oko njihovih vratova i nogu. Opčinjen, Hari je gledao naviše, visoko iznad sebe, i video oči crnoga zmaja, zenica uspravnih poput mačjih, kako se šire od straha ili besa, nije bio siguran... ispuštao je stravičnu buku, urličući, zavijajuć vrisak... – Ne prilazi bliže, Hagride! – povika čarobnjak blizu ograde, zatežući lanac koji je držao. – Mogu da bljuju vatru u dometu od nekoliko metara, da znaš! Video sam kako ovaj šiljorepi može da dobaci i svih petnaestak metara! – Zar nije lep? – reče Hagrid nežno. – Ne vredi! – povika drugi čarobnjak. – Ošamućujuće čini, kad izbrojim do tri! Hari vide kako svaki od zmajočuvara izvlači svoj štapić. – Ošamuti! – povikaše u glas, i Ošamućujuće čini poleteše u tamu kao vatrene rakete, rasprskavajući se u nizove iskri na zmajskoj krljušti... Hari je posmatrao najbližeg zmaja kako se opasno klati na svojim zadnjim nogama. Čeljust mu se razjapila u iznenađujuće tih urlik. Plamen iz njegovih nozdrva naglo se ugasi, iako su se one i dalje dimile – a zatim, vrlo polako, on pade – čitavih nekoliko tona snažnog, crnog zmaja pokrivenog krljuštima udari o zemlju uz tup tresak, za koji se Hari mogao zakleti da je zatresao drveće iza njega. Zmajočuvari spustiše štapiće i krenuše ka svojim palim štićenicima, od kojih je svaki bio veličine omanjeg brda. Oni pohitaše da pritegnu lance i bezbedno ih pričvrste za gvozdene klinove, koje su zatim nabili duboko u zemlju svojim čarobnim štapićima. – O'š da pogledamo izbliza? – Hagrid upita Madam Maksim uzbuđeno. Njih dvoje se približiše tik uz ogradu, a Hari za njima. Čarobnjak koji je upozorio Hagrida da se ne približava okrenu se, i Hari shvati ko je to: – Čarli Vizli. – Da li je sve u redu, Hagride? – dahtavo će on, prilazeći im da bi popričao s njima. – Sada bi trebalo sve da bude u redu – onesvestili smo ih uspavljujućim napitkom na putu ovamo, mislili smo da će biti bolje za njih ako se probude u mraku i tišini – ali, kao što ste videli, nisu bili zadovoljni, nimalo... – Koje sve vrste imate ovde, Čarli? – upita Hagrid piljeći u najbližeg zmaja – crnog – s nečim nalik strahopoštovanju. Oči zmaja su još uvek bile neznatno otvorene. Hari je mogao da vidi svetleću žutu crtu ispod njegovih naboranih crnih kapaka. – Ovo je mađarski šiljorepi – reče Čarli. – Tamo je obični velški zeleni, onaj manji, plavosivi je švedski kratkonosi – i kineski ognjeni, to je onaj crveni. Čarli se okrenu. Madam Maksim se šetkala duž ivice ograde, zureći u ošamućene zmajeve. – Nisam znao da ćeš nju dovesti, Hagride – reče Čarli, mršteći se. – Šampioni ne bi trebalo da znaju šta sledi... ona će sigurno reći svojoj učenici, zar ne? – Sam'sam mislijo da bi joj se dopalo da ih vidi – Hagrid slegnu ramenima, i dalje zijajući, očarano, u zmajeve. – Stvarno romantičan izlazak, Hagride – reče Čarli, odmahujući glavom. – Četir'... – reče Hagrid – dakle, po jedan za svakog od šampijona, je l'? Š'a moraju da urade – da se bore sas njima? – Samo da prođu pored njih, mislim – reče Čarli. – Mi ćemo im biti pri ruci ako stvari postanu gadne, sa činima za gašenje vatre na gotovs. Hteli su majke koje su polegale jaja, ne znam zašto... ali reći ću ti ovo, ne zavidim onome kome zapadne šiljorepi. Opako stvorenje. I otpozadi je opasan kao i spreda, pogledaj. Čarli pokaza na šiljorepov rep, i Hari vide duge šiljke bronzane boje kako vire iz njega na svakih par centimetara. U istom trenutku pet Čarlijevih kolega čuvara otetura se do šiljorepog noseći gomilu ogromnih granitnosivih jaja između sebe na jednom ćebetu. Pažljivo ih spustiše pored šiljorepog. Hagrid ispusti čežnjiv jecaj. – Prebrojao sam ih, Hagride – reče Čarli, strogo. Zatim dodade: – Kako je Hari? – Dobro – reče Hagrid. I dalje je zurio u jaja. – Samo se nadam da će biti dobro i pošto se suoči s ovima – reče Čarli sumorno, gledajući u ograđene zmajeve. – Nisam se usudio da kažem majci šta će mu biti prvi podvig, već se dovoljno brine zbog njega... – Čarli stade da imitira zabrinuti glas svoje majke. – Kako su mogli da mu dopuste da se prijavi na taj turnir, previše je mlad! Mislila sam da su svi bezbedni, mislila sam da će biti ograničenje godišta! Rasplakala se zbog onog članka u Dnevnom proroku o njemu. Još uvek plače zbog svojih roditelja! Oh, sirotan mali, nisam imala pojma! Hariju je bilo dosta svega. Verujući da neće nedostajati Hagridu, okupiranom čarima četiri zmaja i Madam Maksim, on se tiho okrenu i poče da se udaljava nazad prema zamku. Nije bio siguran da li mu je drago što je video šta mu predstoji, ili ne. Možda je ovako bolje. Prvi šok je sada prošao. Ukoliko bi zmajeve video po prvi put u utorak, možda bi se onesvestio pred celom školom... ali možda će se ionako onesvestiti... biće opremljen samo svojim čarobnim štapićem – koji mu sada nije delovao ništa boljim od tankog parčeta drveta – protiv petnaestak metara visokog, bodljikavog, krljuštima i šiljcima prekrivenog zmaja koji bljuje vatru. A on mora da prođe pored njega. Dok ga svi budu posmatrali. Kako? Hari ubrza korak, idući ivicom šume. Imao je manje od petnaest minuta da se vrati do ognjišta i popriča sa Sirijusom, i nije mogao da se seti da je ikad više želeo s nekim da popriča nego sada – kad odjednom, bez ikakvog upozorenja, nalete na nešto vrlo čvrsto. Hari pade unazad, nakrivivši naočare, čvrsto držeći ogrtač oko sebe. Glas pored njega reče: – Jao! Ko je tamo? Hari brzo proveri da li ga Ogrtač i dalje potpuno prekriva, i ostade nepokretan na zemlji, zureći naviše u tamnu figuru čarobnjaka u koga je udario. Prepoznao je jareću bradicu... bio je to Karkarof. – Ko je tamo? – ponovi Karkarof, vrlo sumnjičavo, osvrćući se po tami. Hari ostade miran i tih. Oko minut kasnije, Karkarof je, izgleda, zaključio da je udario u neku životinju. Osvrtao se pognut do pasa, kao da očekuje da vidi psa. Zatim se povuče nazad u zaklon drveća, i uputi se ka mestu gde su bili zmajevi. Vrlo polako i oprezno, Hari se podiže na noge i ponovo krenu, što je brže mogao, ne praveći preveliku buku, jureći kroz tminu nazad prema Hogvortsu. Nije bilo nikakve dileme šta je Karkarof nameravao. On se išunjao sa svog broda ne bi li otkrio šta će biti prvi podvig. Možda je čak spazio Hagrida i Madam Maksim kako zajedno idu ka Šumi – nije ih bilo teško spaziti izdaleka... Karkarof je samo trebalo da prati zvuk glasova, da bi i on, kao i Madam Maksim, znao šta se sprema šampionima. Po svemu sudeći, jedini šampion koji ne zna sa čime će se suočiti u utorak bio je Sedrik. Hari dođe do zamka, provuče se kroz ulazne kapije i poče da se penje uz mermerne stepenice. Ostao je bez daha, ali nije se usuđivao da uspori... imao je manje od pet minuta da se popne do kamina... – Koještarija! – procedi on Debeloj Dami, koja je dremala u svom ramu ispred rupe zaklonjene portretom. – Ako ti tako kažeš – promrmlja ona pospano, ne otvarajući oči, i slika se otvori da bi ga propustila. Hari se pope unutra. Dnevni boravak je bio pust i, sudeći po tome da je uobičajeno mirisao, Hermiona nije morala da ispusti nijednu balegobombu kako bi njemu i Sirijusu osigurala privatnost. Hari skinu Nevidljivi ogrtač i baci se u fotelju ispred kamina. Soba je bila u polutami. Plamen je bio jedini izvor svetlosti. Na obližnjem stolu, bedževi Podržite SEDRIKA DIGORIJA, koje su Krivejevi pokušavali da preprave, presijavali su se pod svetlošću vatre. Sada je na njima pisalo POTER ZAISTA SMRDI. Hari skrenu pogled ka vatri, i poskoči. Sirijusova glava stajala je u vatri. Da nije video gospodina Digorija kako to isto čini u kuhinji Vizlijevih, Hari bi se obeznanio od straha. Umesto toga, dok mu je na licu titrao prvi osmeh u poslednjih nekoliko dana, on se iskobelja iz fotelje, čučnu pored ognjišta i reče: – Sirijuse... kako si? Sirijus je izgledao drugačije no poslednji put kada ga je Hari video. Kada su se opraštali, Sirijusovo lice bilo je ispijeno i izmučeno, optočeno ogromnom količinom duge, crne umršene kose – ali kosa mu je sada bila kratka i čista, njegovo lice punije, i delovao je mlađe, mnogo sličnije jedinoj svojoj fotografiji koju je Hari imao, snimljenoj na venčanju Poterovih. – Ne brini za mene, kako si ti? – upita Sirijus ozbiljno. – Ja sam... – na trenutak Hari pokuša da kaže „dobro“ – ali nije mogao. Pre nego što je stigao da se zaustavi, pričao je više no što je sve skupa progovorio u poslednjih nekoliko dana – o tome kako mu niko ne veruje da se nije prijavio na turnir svojevoljno, kako je Rita Skiter lagala o njemu u Dnevnom proroku, kako nije mogao da se prošeta hodnikom a da mu se neko ne ruga – i o Ronu, kako mu Ron ne veruje, o Ronovoj ljubomori... – ... i upravo sada mi je Hagrid pokazao šta je prvi podvig, a to su zmajevi, Sirijuse, i ja sam gotov – završi on u očajanju. Sirijus ga pogleda, očima punim brige, očima koje još nisu izgubile pogled koji su dobile u Askabanu... bio je to umrtvljen pogled progonjenog. Pustio je Harija da sâm ućuti, ne prekidajući ga, a onda reče: – Za zmajeve možemo da se pobrinemo, Hari, ali o tome ćemo malo kasnije – nemam ovde mnogo vremena... provalio sam u čarobnjačku kuću da bih se poslužio ognjištem, ali oni bi mogli da se vrate svakog časa. Ima stvari na koje moram da te upozorim. – Šta? – reče Hari, još više klonuvši duhom... sigurno ništa ne može biti gore od zmajeva? – Karkarof – reče Sirijus. – Hari, on je bio Smrtožder. Znaš šta su Smrtožderi, zar ne? – Da... on... molim? – Bio je uhvaćen, bio je u Askabanu zajedno sa mnom, ali su ga pustili. Kladim se da je to razlog zbog kojeg je Dambldor ove godine hteo da ima Aurora na Hogvortsu – kako bi njega držao na oku. Ćudljivko je taj koji je uhvatio Karkarofa. On ga je poslao u Askaban. – Karkarofa su pustili? – reče Hari polako... njegov mozak se borio pokušavajući da svari još jedan šokantan podatak. – Zašto su ga pustili? – Nagodio se s Ministarstvom magije – reče Sirijus ogorčeno. – Rekao je da je uvideo svoje grehe, i zatim je odao imena... poslao je gomilu drugih ljudi u Askaban umesto sebe... mogu ti reći, ni tamo nije baš popularan. A otkako su ga pustili, po onome što sam čuo, podučavao je sve učenike koji prolaze kroz tu njegovu školu Mračnim veštinama. Zato se čuvaj i onog durmstranškog šampiona. – U redu – reče Hari polako. – Nego... pokušavaš li ti to da mi kažeš da je Karkarof stavio moje ime u pehar? Jer, ako jeste, onda je zaista dobar glumac. Bio je besan zbog toga. Hteo je da me spreči da se takmičim. – Znamo da je vrlo dobar glumac – reče Sirijus – jer je ubedio Ministarstvo magije da ga oslobode, zar ne? E sad, pomno sam pratio Dnevni prorok, Hari... – Ti i ostatak sveta – reče Hari ogorčeno. – ... i prošlog meseca, čitajući između redova članak one Skiterove, shvatio sam da je Ćudljivko napadnut veče pre nego što je počeo da radi na Hogvortsu. Da, znam da ona tvrdi kako je to bila još jedna njegova lažna uzbuna – reče on užurbano, videvši da se Hari sprema da progovori – ali, nekako ne bih rekao. Mislim da je neko pokušao da ga spreči da dođe na Hogvorts. Mislim da je neko znao da će mu u njegovom prisustvu biti mnogo teže da obavi posao koji treba da uradi. A niko se time neće previše baviti pošto Ćudljivko previše često ume da čuje uljeze. Što ne znači da još uvek ne ume da prepozna pravu stvar. Ćudljivko je bio najbolji Auror koga je Ministarstvo ikada imalo. – Dakle... šta pokušavaš da kažeš? – reče Hari polako. – Da Karkarof pokušava da me ubije? Ali... zašto? Sirijus je oklevao. – Čuo sam neke vrlo čudne stvari – reče polako. – Smrtožderi su u poslednje vreme aktivniji nego inače. Pojavili su se na Svetskom prvenstvu u kvidiču, zar ne? Neko je prizvao Mračni znak... a osim toga – da li si čuo za onu vešticu iz Ministarstva magije koja je nestala? – Bertu Džorkins? – reče Hari. – Tačno... nestala je u Albaniji, a priča se da je to bilo Voldemorovo poslednje odredište... ona je verovatno znala da se sprema Tročarobnjački turnir, zar ne? – Da, ali... nije baš previše verovatno da bi naletela pravo na Voldemora, zar ne? – reče Hari. – Slušaj, poznavao sam Bertu Džorkins – reče Sirijus turobno. – Bila je na Hogvortsu kad i ja, nekoliko godina starija od tvog oca i mene. I bila je idiot. Vrlo radoznala, ali bez imalo mozga. To nije dobra kombinacija, Hari. Čini mi se da bi bilo lako namamiti je u zamku. – Dakle... dakle Voldemor je mogao da sazna za turnir? – reče Hari. – Da li na to misliš? Misliš li da Karkarof radi po njegovim naređenjima? – Ne znam – reče Sirijus polako – prosto ne znam... Karkarof mi ne liči na osobu koja bi se vratila Voldemoru, osim ako ne bi bio siguran da je Voldemor dovoljno moćan da ga zaštiti. Ali ko god da je ubacio tvoje ime u taj Pehar, učinio je to s razlogom, i ne napušta me misao da turnir predstavlja odlično mesto za napad na tebe, a da to izgleda kao nesrećan slučaj. – Iz moje perspektive, deluje mi kao prilično dobar plan – reče Hari sumorno. – Dovoljno je da se povuku i puste zmajeve da urade svoje. – Da... ti zmajevi – reče Sirijus, počevši da govori vrlo brzo. – Postoji način, Hari. Ne padaj u iskušenje da pokušaš s Ošamućujućom čini... zmajevi su previše jaki i magijski moćni da bi ih oborila jedna Ošamućujuća čin. Treba bar pola tuceta čarobnjaka da deluje istovremeno, ne bi li savladali zmaja... – Da, znam, upravo sam video – reče Hari. – Ali ti to možeš da izvedeš sâm – reče Sirijus. – Postoji način, a sve što ti treba jeste neka jednostavna čin. Samo... Međutim, Hari podiže ruku da ga ućutka, dok mu je srce lupalo kao da će pući. Čuo je korake kako se spuštaju niza spiralne stepenice iza njega. – Idi! – prosikta on Sirijusu. – Idi! Neko dolazi! Hari se podiže na noge, zaklanjajući vatru – kad bi neko video Sirijusovo lice unutar hogvortskih zidina, digli bi frku – uvukli bi i Ministarstvo – njega, Harija, ispitivali bi o Sirijusovom prebivalištu... Hari ču neznatno pop u vatri iza sebe, i znao je da je Sirijus nestao – posmatrao je podnožje spiralnog stepeništa – ko je to odlučio da se šeta u jedan sat izjutra, i onemogućio Sirijusa da mu kaže kako da prođe pored zmaja? Bio je to Ron. Obučen u svoju kestenjastošarenu pidžamu, Ron se ukoči kada spazi Harija na drugoj strani sobe, i osvrnu se oko sebe. – S kime si to pričao? – reče on. – Šta se to tebe tiče? – zareža Hari. – Šta ti radiš ovde dole u ovo doba noći? – Samo sam se pitao gde si... – Ron zaćuta, sležući ramenima. – Ništa. Idem nazad u krevet. – Samo si malo hteo da pronjuškaš, je li? – povika Hari. Znao je da Ron nema pojma šta je upravo prekinuo, znao je da to nije uradio namerno, ali nije ga bilo briga – u tom trenutku mrzeo je sve što je u vezi s Ronom, čak i nekoliko centimetara gole potkolenice koja je virila ispod donjeg dela njegove pidžame. – Izvini zbog toga – reče Ron, pocrvenevši od besa. – Trebalo je da shvatim da ne želiš da te iko uznemirava. Pustiću te da na miru uvežbavaš svoj sledeći intervju. Hari zgrabi jedan od POTER ZAISTA SMRDI bedževa sa stola i baci ga, što je jače mogao, preko sobe. On pogodi Rona u čelo i odbi se. – Eto ti – reče Hari. – Da imaš nešto da nosiš u utorak. Možda će ti sada ostati i ožiljak, ako imaš sreće... to i želiš, zar ne? On brzo pređe preko sobe ka stepenicama. Napola je očekivao da ga Ron zaustavi, čak bi mu se svidelo kad bi ga Ron udario, ali Ron je samo stajao u svojoj prekratkoj pidžami, a Hari je, odjurivši gore, još dugo ležao budan u krevetu, kipteći od besa, ali nije čuo Rona da se popeo u krevet.