×

LingQをより快適にするためCookieを使用しています。サイトの訪問により同意したと見なされます cookie policy.


image

Hari Poter i Vatreni pehar, 4.11. Hari Poter i Vatreni pehar - U Hogvorts ekspresu

4.11. Hari Poter i Vatreni pehar - U Hogvorts ekspresu

Kada se Hari probudio sledećeg jutra, u vazduhu se nedvosmisleno osećala sumornost kraja raspusta. Dok je oblačio farmerice i majicu, teška kiša se i dalje rasprskavala o prozorska stakla. Presvući će se u svoje školsko ruho u Hogvorts ekspresu. Silazeći na doručak on, Ron, Fred i Džordž upravo stigoše do prvog sprata kad se gospođa Vizli pojavi u dnu stepeništa, zlovoljnog izgleda. – Arture! – dozva ona uza stepenice – Arture! Hitna poruka iz Ministarstva! Hari se pribi uza zid kada gospodin Vizli projuri pored njih u naopačke navučenoj odori i nestade s vidika. Kada Hari i ostali uđoše u kuhinju, videše gospođu Vizli kako žurno pretura po fiokama na komodi. – Imam ovde negde pero! – i gospodina Vizlija kako nagnut nad vatrom priča sa... Hari čvrsto zatvori oči i ponovo ih otvori, kako bi se uverio da funkcionišu kako treba. Glava Amosa Digorija stajala je usred plamena, poput velikog bradatog jajeta. Pričala je veoma brzo, ne obazirući se na varnice koje su letele oko nje i plamenove koji su joj lizali uši. – ... normalske komšije su čule eksplozije i viku, pa su pozvale one kako-se-zvaše – mile cajce. Arture, moraš doći ovamo... – Evo! – reče gospođa Vizli bez daha, gurajući gospodinu Vizliju u ruke parče pergamenta, bočicu mastila i očerupano pero. – ... prava sreća da sam čuo za to – reče glava gospodina Digorija – Došao sam malo ranije u kancelariju da pošaljem nekoliko sova, i zatekao momke iz Nepropisne upotrebe magije kako kreću tamo – ako se Rita Skiter dočepa ovoga, Arture... – Šta kaže Ludooki, šta se desilo? – upita gospodin Vizli, odvrćući zapušač bočice mastila, umačući pero i spremajući se da hvata beleške. Glava gospodina Digorija prevrnu očima. – Kaže da je čuo uljeze u svom dvorištu. Kaže da su se šunjali prema kući, ali su ih iznenadile njegove kante za đubre. – A šta su kante za đubre uradile? – upita gospodin Vizli, škrabajući mahnito. – Pravile paklenu buku i ispaljivale đubre na sve strane, koliko znam – reče gospodin Digori. – Jedna od njih je očigledno i dalje letela naokolo kada su se mili cajci pojavili... Gospodin Vizli zahropta. – A šta je s uljezom? – Arture, znaš već Ludookog – reče glava gospodina Digorija, ponovo prevrćući očima. – Zar bi se neko šunjao po njegovom dvorištu usred noći? Verovatnije je da se sada jedna vrlo preplašena mačka, prekrivena korama krompira, šunja po okolini. Ali, ako se Odeljenje za nepropisnu upotrebu magije dokopa Ludookog, ugasio ga je – pomisli na njegov dosije – moramo da ga izvučemo sa što manjom optužnicom, u vezi s nečim iz tvog odseka... šta bi mogao da dobije za eksplozivne kante za đubre? – Možda samo opomena – reče gospodin Vizli, i dalje pišući veoma brzo, nabranih obrva. – Ludooki nije koristio svoj čarobni štapić? Nije zapravo nikoga napao? – Kladim se da je iskočio iz kreveta i počeo da baca kletve na sve što može da domaši kroz prozor – reče gospodin Digori – ali moraće dobrano da se potrude da bi to dokazali, pošto nema žrtava. – U redu, krenuo sam – reče gospodin Vizli, ugura pergament sa svojim beleškama u džep i ponovo izjuri iz kuhinje. Glava gospodina Digorija okrenu se ka gospođi Vizli. – Izvini zbog ovoga, Moli – reče malo mirnije – što vas uznemiravam ovako rano i tako to... ali Artur jedini može da izvuče Ludookog, a Ludooki je trebalo danas da počne svoj novi posao. Zašto je morao baš sinoć da počne da... – Nema veze, Amose – reče gospođa Vizli. – Siguran si da nećeš malo tosta pre nego što odeš? – Oh, pa daj – reče gospodin Digori. Gospođa Vizli uze parče tosta s puterom sa gomile na kuhinjskom stolu, stavi ga u mašice za vatru i ubaci ga u usta gospodina Digorija. – Hfala – reče on prigušenim tonom, a zatim nestade uz tiho pop. Hari je čuo gospodina Vizlija kako se žurno pozdravlja s Bilom, Čarlijem, Persijem i devojčicama. Kroz pet minuta vratio se u kuhinju, sada u propisno obučenoj odori, provlačeći češalj kroz kosu. – Bolje da požurim... želim vam lepo polugođe, momci – reče gospodin Vizli Hariju, Ronu i blizancima, navlačeći plašt preko ramena i pripremajući se da se Prebaci. – Moli, da li ćeš moći da odvedeš decu do stanice Kings kros? – Naravno – reče ona. – Sve će biti u redu, samo se ti pobrini za Ludookog. Čim je gospodin Vizli iščezao, Bil i Čarli uđoše u kuhinju. – Da li je neko rekao Ludooki? – upita Bil. – Šta taj sada sprema? – Tvrdi da je neko pokušao da mu provali u kuću sinoć – reče gospođa Vizli. – Ludooki Ćudljivko? – reče Džordž zamišljeno, mažući marmeladu na tost. – Zar to nije onaj ludak... – Tvoj otac ima vrlo visoko mišljenje o Ludookom Ćudljivku – reče gospođa Vizli strogo. – Da, pa tata sakuplja i utikače za struju, zar ne? – reče Fred tiho kad je gospođa Vizli izašla iz sobe. – Svaka ptica svome jatu... – Ćudljivko je bio veliki čarobnjak u svoje vreme – reče Bil. – On je i stari Dambldorov prijatelj, je li tako? – reče Čarli. – Pa, ni Dambldor nije baš neko koga biste mogli nazvati normalnim, zar ne? – reče Fred. – Mislim, znam da je on genije i sve to... – A ko je Ludooki? – upita Hari. – Penzionisan je, a nekada je radio za Ministarstvo – reče Čarli. – Upoznao sam ga jednom, kada me je tata vodio sa sobom na posao. – On je bio Auror, jedan od najboljih... Lovac na Mračne čarobnjake – dodade videvši Harijev zblanut pogled. – Polovina ćelija u Askabanu napunjena je zahvaljujući njemu. Ipak, stekao je mnogo neprijatelja... uglavnom u porodicama ljudi koje je uhvatio... a čujem i da postaje paranoičan pod stare dane. Nikome više ne veruje. Svuda vidi Mračne čarobnjake. Bil i Čarli odlučiše da ih isprate do stanice Kings kros, ali Persi, pomno se izvinjavajući, reče da zaista mora da ide na posao. – Trenutno ne bih mogao da opravdam nove izostanke s posla – reče. – Gospodin Čučanj je baš počeo da se oslanja na mene. – Znaš šta, Persi? – reče Džordž ozbiljno. – Kladim se da će ti uskoro čak zapamtiti i ime. Gospođa Vizli je preko telefona u seoskoj pošti naručila tri obična normalska taksija da ih odvezu do Londona. – Artur je pokušao da pozajmi službena kola iz Ministarstva za nas – došapnu gospođa Vizli Hariju, dok su stajali u kišom okvašenom dvorištu, posmatrajući taksiste kako guraju šest teških hogvortskih kovčega u svoja kola. – Ali nije bilo slobodnih... oh, gospode, ne deluju mi baš srećno, a tebi? Hari nije želeo da kaže gospođi Vizli da normalski taksisti ne prevoze baš često uzbuđene sove, a Prasvidžen je pravio zaglušujuću buku. A nije bilo od velike pomoći ni to što je nekoliko Dr Filibasterovih nesagorevajućih mokropalećih vatrometa neočekivano prasnulo kada se Fredov kovčeg slučajno otvorio, nateravši vozača da vrisne od straha i bola dok mu se Krukšenks kandžama uspinjao uz nogu. Put je bio neudoban, svi su bili zgurani na zadnjim sedištima taksija, zajedno sa svojim kovčezima. Krukšenksu je trebalo dosta vremena da se oporavi od vatrometa, i dok su stigli do Londona, Hari, Ron i Hermiona bili su žestoko izgrebani. Zaista im je laknulo kada su izašli na Kings krosu, iako je kiša besomučno padala sve jače, te su se skroz skvasili noseći svoje kovčege preko prometne ulice do stanice. Hari se dosad već navikao da prelazi na peron devet i tri četvrtine. Bio je to jednostavan prolazak kroz naizgled čvrstu pregradu koja je razdvajala stanice devet i deset. Nezgodno je bilo što je to trebalo uraditi neprimetno, kako se ne bi privukla pažnja Normalaca. Danas su to radili u grupama: Hari, Ron i Hermiona (najupadljiviji, budući da su bili u pratnji Prasvidžena i Krukšenksa) pošli su prvi. Naslonili su se ležerno na barijeru, ćaskajući bezbrižno, i postrance skliznuli kroz nju... i dok su to činili, peron devet i tri četvrtine se materijalizovao pred njima. Hogvorts ekspres, sjajna skerletnocrvena parna lokomotiva već je bila tu i ispuštala oblake pare, kroz koju su mnogi hogvortski učenici i roditelji delovali kao mračni duhovi. Prasvidžen se raskokodakao u odgovor na hučanje mnoštva sova kroz maglu. Hari, Ron i Hermiona pođoše da nađu sedišta, i uskoro su već stavljali svoj prtljag u kupe na samoj sredini voza. Onda skoknuše nazad do perona, da se pozdrave s gospođom Vizli, Bilom i Čarlijem. – Možda ću vas sve videti skorije nego što mislite – reče Čarli, cereći se, dok je grlio Džini. – Zašto? – upita Fred zainteresovano. – Videćete – reče Čarli. – Samo nemojte reći Persiju da sam to spomenuo... to je uostalom 'poverljiva informacija, dok Ministarstvo ne odluči da je objavi'. – Da, čak bih i ja voleo da se vratim na Hogvorts ove godine – reče Bil, s rukama u džepovima, gledajući skoro žalostivo ka vozu. – Zašto? – upita Džordž nestrpljivo. – Imaćete zanimljivu godinu – reče Bil, sa sjajem u očima. – Možda čak i odvojim malo vremena da dođem i vidim deo toga... – Deo čega? – upita Ron. Ali u tom trenutku sirena zapišta, i gospođa Vizli ih odgura ka vratima voza. – Hvala vam što ste nas primili, gospođo Vizli – reče Hermiona, pošto su se ukrcali, zatvorili vrata i nagnuli kroz prozor da popričaju s njom. – Da, hvala vam na svemu, gospođo Vizli – reče Hari. – Oh, bilo mi je zadovoljstvo, dušice – reče gospođa Vizli. – Pozvala bih vas za Božić, ali... pa, pretpostavljam da ćete svi hteti da ostanete na Hogvortsu, zbog... svih tih stvari koje će se dešavati. – Mama! – reče Ron rasrđeno. – Šta to vas troje znate, a mi ne? – Saznaćete večeras, pretpostavljam – reče gospođa Vizli, smešeći se. – Biće vrlo uzbudljivo... znate, zaista mi je drago što su promenili pravila... – Koja pravila? – upitaše Hari, Ron, Fred i Džordž uglas. – Sigurna sam da će vam profesor Dambldor reći... dakle, lepo se ponašajte, u redu? U redu, Frede? I ti, Džordže? Parni klipovi glasno prosiktaše, i voz polako krenu. – Reci nam šta se dešava na Hogvortsu! – povika Fred kroz prozor, dok su se gospođa Vizli, Bil i Čarli polako udaljavali. – Koja to pravila menjaju? Ali gospođa Vizli se samo nasmeši i mahnu im. Pre no što je voz zašao za ugao, ona, Bil i Čarli već su se Prebacili. Hari, Ron i Hermiona se vratiše u svoj kupe. Gusta kiša koja se razlivala po prozorima otežavala je gledanje kroz njih. Ron otvori kovčeg, izvuče svečanu bordo odoru i prebaci je preko Prasvidženovog kaveza, da priguši njegovo hučanje. – Torbar je hteo da nam kaže šta se dešava na Hogvortsu – progunđa on, sedajući pored Harija. – Na Svetskom prvenstvu, sećate se? Ali moja rođena majka neće da mi kaže. Pitam se šta je... – Psst! – prošaputa Hermiona iznenada, pritiskajući prstom usne i pokazujući na susedni kupe. Hari i Ron oslušnuše, i začuše poznati razvučeni glas kako dopire kroz otvorena vrata. – ... otac je čak razmišljao i da me pošalje u Durmstrang. Radije nego na Hogvorts, znate. Vidite, poznaje direktora. Pa, znate njegovo mišljenje o Dambldoru... čovek je takav ljubitelj Blatokrvnih... a Durmstrang ne prima takav ološ. Ali majci se nije dopala ideja da idem u školu tako daleko. Otac kaže da Durmstrang ima mnogo prihvatljiviji pristup Mračnim veštinama. Durmstranški učenici ih zaista i uče, a ne samo glupe metode odbrane od njih, kao mi... Hermiona ustade, otšunja se do vrata kupea i zatvori ih, blokirajući Melfojev glas. – Dakle, misli da bi mu Durmstrang više odgovarao, je li? – reče ona ljutito. – Volela bih da je tamo i otišao, onda ne bismo morali da ga trpimo. – Durmstrang je još jedna čarobnjačka škola? – upita Hari. – Da – reče Hermiona prezrivo – i ima užasnu reputaciju. Prema Studiji o magijskom obrazovanju u Evropi, posebno podstiče Mračne veštine. – Mislim da sam čuo za nju – reče Ron nesigurno. – Gde je? U kojoj zemlji? – Pa, niko ne zna, zar ne? – reče Hermiona, podižući obrve. – Ovaj... a zašto? – reče Hari. – Po tradiciji, postojalo je veliko rivalstvo između magijskih škola. Durmstrang i Bobatons vole da skrivaju svoje lokacije, kako niko ne bi mogao da im ukrade tajne – reče Hermiona kao da je to opštepoznato. – Ma daj, mani me se – reče Ron, smejući se. – Durmstrang mora da je otprilike iste veličine kao i Hogvorts, kako ćeš onda da sakriješ veliki prljavi zamak? – Ali Hogvorts jeste sakriven – reče Hermiona iznenađeno – svi to znaju... pa, u svakom slučaju, svi koji su pročitali Istoriju Hogvortsa. – To jest, samo ti? – reče Ron. – Nastavi, kako sakriti mesto poput Hogvortsa? – Omađijan je – reče Hermiona. – Normalac kad ga pogleda vidi samo plesnivu staru ruševinu sa znakom na ulazu na kome piše OPASNOST, NE ULAZITE, NIJE BEZBEDNO. – Dakle, Durmstrang bi posmatraču sa strane takođe izgledao kao ruševina? – Možda – reče Hermiona, sležući ramenima – ali možda postoje Normaloodbijajuće čini, kao što ih je imao stadion za Svetsko prvenstvo. I da bi sprečili strane čarobnjake da ga pronađu, verovatno su ga načinili Neobeleživim... – Šta reče? – Pa, možete začarati zgradu tako da bude nemoguće da se ona označi na mapi, zar ne? – Ovaj... ako ti tako kažeš – reče Hari. – Ali mislim da bi Durmstrang morao da bude na dalekom severu – reče Hermiona zamišljeno. – Negde gde je vrlo hladno, pošto su im krzneni ogrtači deo uniformi. – Ah, pomislite samo na pogodnosti – reče Ron sanjareći. – Bilo bi tako lako gurnuti Melfoja s glečera i prikazati to kao nesrećan slučaj... šteta što ga njegova majka toliko voli... Dok se voz kretao dalje ka severu, kiša je postajala sve jača i jača. Nebo je bilo toliko mračno, a prozori toliko zamagljeni da su do podneva već bile upaljene svetiljke. Kolica s hranom prođoše kroz hodnik, i Hari kupi veliku gomilu kazanskih kolača da ih podele. Tokom popodneva, obišlo ih je nekoliko njihovih prijatelja, uključujući Šejmusa Finigana, Dina Tomasa i Nevila Longbotoma, izuzetno zaboravnog dečaka okruglastog lica, koga je odgojila njegova baka, ugledna i zastrašujuća veštica. Šejmus je još uvek nosio svoju irsku rozetu. Nešto njene magije je izgleda iščilelo: rozeta je i dalje govorila: – Troj – Maletova – Moran! – ali tananim i iscrpljenim glasom. Posle sat i po ili više, Hermiona, umorna od beskrajne priče o kvidiču, ponovo se udubila u Standardnu knjigu čini za četvrti razred i počela da uči Prizivajuću čin. Nevil je ljubomorno slušao razgovor ostalih, koji su se prisećali utakmice s prvenstva. – Baka nije htela da ide – reče on potišteno. – Nije htela da kupi karte. Svejedno, zvuči sjajno. – Bilo je – reče Ron. – Vidi ovo, Nevile... On pročeprka po svom kovčegu dignutom na rešetke za prtljag, i izvuče minijaturnu figuru Viktora Kruma. – Oh, auu – reče Nevil zavidno, kad Ron ubaci figuru u njegovu bucmastu ruku. – Videli smo ga i izbliza – reče Ron. – Bili smo u gornjoj loži... – Po prvi i poslednji put u tvom životu, Vizli. Na vratima se pojavio Drako Melfoj. Iza njega su stajali Kreb i Gojl, njegovi ogromni pajtaši siledžije, koji su izgledali kao da su tokom leta porasli bar za stopu svaki. Očigledno su čuli njihov razgovor kroz vrata kupea, koja su Din i Šejmus ostavili odškrinuta. – Ne sećam se da smo te pozvali da nam se pridružiš, Melfoje – reče Hari hladno. – Vizli... šta je to? – reče Melfoj, upirući ka Prasvidženovom kavezu. Sa strane je visio rukav Ronove odore, landarajući u ritmu kretanja voza, s vrlo vidljivom plesnivom čipkom na rukavu. Ron pokuša da skloni odoru, ali je Melfoj bio i suviše brz za njega. Zgrabio je rukav i povukao. – Vidite ovo! – reče Melfoj u ekstazi, pridižući Ronovu odoru i pokazujući je Krebu i Gojlu. – Vizli, nisi valjda mislio da nosiš ovo, je li? Mislim... bile su vrlo pomodne oko 1890. godine... – Jedi balegu, Melfoje! – reče Ron, poprimivši istu boju kao i svečana odora koju je otimao iz Melfojevog stiska. Melfoj se podrugljivo smejao na sav glas. Kreb i Gojl su se glupavo kikotali. – Dakle... hoćeš li se prijaviti, Vizli? Da pokušaš da doneseš malo slave porodičnom imenu? A i novac nije za bacanje, znaš... mogao bi sebi da priuštiš neku pristojnu odoru ako bi pobedio... – O čemu to pričaš? – obrecnu se Ron. – Hoćeš li da se prijaviš? – ponovi Melfoj. – Pretpostavljam da ti hoćeš, Poteru? Nikada ne propuštaš priliku da se razmećeš, zar ne? – Ili objasni o čemu pričaš ili odlazi, Melfoje – reče Hermiona iznervirano, gledajući ga preko Standardne knjige čini za četvrti razred. Melfojevo bledo lice raširi se u osmeh. – Nemojte mi reći da ne znate? – reče on, obradovan. – Imaš oca i brata u Ministarstvu, a ne znaš? Gospode, moj otac mi je to rekao odavno... čuo je od Kornelijusa Fadža lično. Ali ipak, otac je stalno u kontaktu s ljudima u vrhu Ministarstva... možda je tvoj otac na previše niskom položaju da bi za to znao, Vizli... da... verovatno ne razgovaraju o važnim stvarima u njegovom prisustvu... Ponovo se nasmejavši, Melfoj klimnu Krebu i Gojlu, i njih trojica nestadoše. Ron se pridiže na noge i zalupi vrata kupea tako jako da se staklo rasprslo. – Rone! – reče Hermiona prekorno, i izvuče svoj čarobni štapić, pa promrmlja: – Reparo! – i komadići stakla poleteše uvis, stapajući se najpre u jednu celinu, a zatim nazad u vrata. – Pa... izvrće sve, tako da izgleda da on sve zna a mi ništa... – zareža Ron. – Otac je stalno u kontaktu s ljudima u vrhu Ministarstva... Tata može da dobije unapređenje kad hoće... samo, njemu se dopada tamo gde je... – Naravno da mu se dopada – reče Hermiona tiho. – Ne dopusti Melfoju da te iznervira, Rone... – On! Mene da iznervira! Nije nego! – reče Ron, uzimajući jedan od preostalih kazanskih kolača i smrvi ga u šaci. Ronovo loše raspoloženje zadržalo se sve do kraja putovanja. Nije mnogo pričao dok su se presvlačili u školske odore, i još se durio kada je Hogvorts ekspres napokon usporio i konačno se zaustavio u potpunoj tmini stanice Hogsmid. Kad su se vrata voza otvarila začula se potmula grmljavina iznad njihovih glava. Hermiona umota Krukšenksa u svoj ogrtač, a Ron prebaci svoju svečanu odoru preko Prasvidžena dok su napuštali voz, glava pognutih i očiju stisnutih zbog pljuska. Kiša je sada padala tako gusto i silovito, da se činilo kao da se kofe ledeno hladne vode neprekidno prazne nad njihovim glavama. – Zdravo, Hagride! – povika Hari, videvši džinovsku siluetu na samom kraju perona. – Sve u redu, Hari? – zagrme u znak odgovora Hagrid, mašući. – Će se vidimo na gozbi, ak' se ne podavimo! Prvaci su po tradiciji dolazili do hogvortskog zamka preplovivši jezero s Hagridom. – Uh, ne bi mi prijalo da prelazim preko jezera po ovakvom vremenu – reče Hermiona energično, drhteći dok su se lagano provlačili s ostalom ruljom mračnim peronom ispred stanice, gde ih je čekalo stotinu kočija bez konja. Hari, Ron, Hermiona i Nevil zahvalno se uspeše u jednu od njih, vrata se zatvoriše uz tresak, i nekoliko trenutaka kasnije, uz jak trzaj, duga povorka kočija poče da klopara i šljapka putem ka hogvortskom zamku.


4.11. Hari Poter i Vatreni pehar - U Hogvorts ekspresu 4.11. Harry Potter und der Feuerkelch – Im Hogwarts Express 4.11. Harry Potter and the Goblet of Fire - On the Hogwarts Express 4.11. Harry Potter et la coupe de feu - Dans le Poudlard Express

Kada se Hari probudio sledećeg jutra, u vazduhu se nedvosmisleno osećala sumornost kraja raspusta. Dok je oblačio farmerice i majicu, teška kiša se i dalje rasprskavala o prozorska stakla. Presvući će se u svoje školsko ruho u Hogvorts ekspresu. Silazeći na doručak on, Ron, Fred i Džordž upravo stigoše do prvog sprata kad se gospođa Vizli pojavi u dnu stepeništa, zlovoljnog izgleda. – Arture! – dozva ona uza stepenice – Arture! Hitna poruka iz Ministarstva! Hari se pribi uza zid kada gospodin Vizli projuri pored njih u naopačke navučenoj odori i nestade s vidika. Kada Hari i ostali uđoše u kuhinju, videše gospođu Vizli kako žurno pretura po fiokama na komodi. – Imam ovde negde pero! – i gospodina Vizlija kako nagnut nad vatrom priča sa... Hari čvrsto zatvori oči i ponovo ih otvori, kako bi se uverio da funkcionišu kako treba. Glava Amosa Digorija stajala je usred plamena, poput velikog bradatog jajeta. Pričala je veoma brzo, ne obazirući se na varnice koje su letele oko nje i plamenove koji su joj lizali uši. – ... normalske komšije su čule eksplozije i viku, pa su pozvale one kako-se-zvaše – mile cajce. Arture, moraš doći ovamo... – Evo! – reče gospođa Vizli bez daha, gurajući gospodinu Vizliju u ruke parče pergamenta, bočicu mastila i očerupano pero. – ... prava sreća da sam čuo za to – reče glava gospodina Digorija – Došao sam malo ranije u kancelariju da pošaljem nekoliko sova, i zatekao momke iz Nepropisne upotrebe magije kako kreću tamo – ako se Rita Skiter dočepa ovoga, Arture... – Šta kaže Ludooki, šta se desilo? – upita gospodin Vizli, odvrćući zapušač bočice mastila, umačući pero i spremajući se da hvata beleške. Glava gospodina Digorija prevrnu očima. – Kaže da je čuo uljeze u svom dvorištu. Kaže da su se šunjali prema kući, ali su ih iznenadile njegove kante za đubre. – A šta su kante za đubre uradile? – upita gospodin Vizli, škrabajući mahnito. – Pravile paklenu buku i ispaljivale đubre na sve strane, koliko znam – reče gospodin Digori. – Jedna od njih je očigledno i dalje letela naokolo kada su se mili cajci pojavili... Gospodin Vizli zahropta. – A šta je s uljezom? – Arture, znaš već Ludookog – reče glava gospodina Digorija, ponovo prevrćući očima. – Zar bi se neko šunjao po njegovom dvorištu usred noći? Verovatnije je da se sada jedna vrlo preplašena mačka, prekrivena korama krompira, šunja po okolini. Ali, ako se Odeljenje za nepropisnu upotrebu magije dokopa Ludookog, ugasio ga je – pomisli na njegov dosije – moramo da ga izvučemo sa što manjom optužnicom, u vezi s nečim iz tvog odseka... šta bi mogao da dobije za eksplozivne kante za đubre? – Možda samo opomena – reče gospodin Vizli, i dalje pišući veoma brzo, nabranih obrva. – Ludooki nije koristio svoj čarobni štapić? Nije zapravo nikoga napao? – Kladim se da je iskočio iz kreveta i počeo da baca kletve na sve što može da domaši kroz prozor – reče gospodin Digori – ali moraće dobrano da se potrude da bi to dokazali, pošto nema žrtava. – U redu, krenuo sam – reče gospodin Vizli, ugura pergament sa svojim beleškama u džep i ponovo izjuri iz kuhinje. Glava gospodina Digorija okrenu se ka gospođi Vizli. – Izvini zbog ovoga, Moli – reče malo mirnije – što vas uznemiravam ovako rano i tako to... ali Artur jedini može da izvuče Ludookog, a Ludooki je trebalo danas da počne svoj novi posao. Zašto je morao baš sinoć da počne da... – Nema veze, Amose – reče gospođa Vizli. – Siguran si da nećeš malo tosta pre nego što odeš? – Oh, pa daj – reče gospodin Digori. Gospođa Vizli uze parče tosta s puterom sa gomile na kuhinjskom stolu, stavi ga u mašice za vatru i ubaci ga u usta gospodina Digorija. – Hfala – reče on prigušenim tonom, a zatim nestade uz tiho pop. Hari je čuo gospodina Vizlija kako se žurno pozdravlja s Bilom, Čarlijem, Persijem i devojčicama. Kroz pet minuta vratio se u kuhinju, sada u propisno obučenoj odori, provlačeći češalj kroz kosu. – Bolje da požurim... želim vam lepo polugođe, momci – reče gospodin Vizli Hariju, Ronu i blizancima, navlačeći plašt preko ramena i pripremajući se da se Prebaci. – Moli, da li ćeš moći da odvedeš decu do stanice Kings kros? – Naravno – reče ona. – Sve će biti u redu, samo se ti pobrini za Ludookog. Čim je gospodin Vizli iščezao, Bil i Čarli uđoše u kuhinju. – Da li je neko rekao Ludooki? – upita Bil. – Šta taj sada sprema? – Tvrdi da je neko pokušao da mu provali u kuću sinoć – reče gospođa Vizli. – Ludooki Ćudljivko? – reče Džordž zamišljeno, mažući marmeladu na tost. – Zar to nije onaj ludak... – Tvoj otac ima vrlo visoko mišljenje o Ludookom Ćudljivku – reče gospođa Vizli strogo. – Da, pa tata sakuplja i utikače za struju, zar ne? – reče Fred tiho kad je gospođa Vizli izašla iz sobe. – Svaka ptica svome jatu... – Ćudljivko je bio veliki čarobnjak u svoje vreme – reče Bil. – On je i stari Dambldorov prijatelj, je li tako? – reče Čarli. – Pa, ni Dambldor nije baš neko koga biste mogli nazvati normalnim, zar ne? – reče Fred. – Mislim, znam da je on genije i sve to... – A ko je Ludooki? – upita Hari. – Penzionisan je, a nekada je radio za Ministarstvo – reče Čarli. – Upoznao sam ga jednom, kada me je tata vodio sa sobom na posao. – On je bio Auror, jedan od najboljih... Lovac na Mračne čarobnjake – dodade videvši Harijev zblanut pogled. – Polovina ćelija u Askabanu napunjena je zahvaljujući njemu. Ipak, stekao je mnogo neprijatelja... uglavnom u porodicama ljudi koje je uhvatio... a čujem i da postaje paranoičan pod stare dane. Nikome više ne veruje. Svuda vidi Mračne čarobnjake. Bil i Čarli odlučiše da ih isprate do stanice Kings kros, ali Persi, pomno se izvinjavajući, reče da zaista mora da ide na posao. – Trenutno ne bih mogao da opravdam nove izostanke s posla – reče. – Gospodin Čučanj je baš počeo da se oslanja na mene. – Znaš šta, Persi? – reče Džordž ozbiljno. – Kladim se da će ti uskoro čak zapamtiti i ime. Gospođa Vizli je preko telefona u seoskoj pošti naručila tri obična normalska taksija da ih odvezu do Londona. – Artur je pokušao da pozajmi službena kola iz Ministarstva za nas – došapnu gospođa Vizli Hariju, dok su stajali u kišom okvašenom dvorištu, posmatrajući taksiste kako guraju šest teških hogvortskih kovčega u svoja kola. – Ali nije bilo slobodnih... oh, gospode, ne deluju mi baš srećno, a tebi? Hari nije želeo da kaže gospođi Vizli da normalski taksisti ne prevoze baš često uzbuđene sove, a Prasvidžen je pravio zaglušujuću buku. A nije bilo od velike pomoći ni to što je nekoliko Dr Filibasterovih nesagorevajućih mokropalećih vatrometa neočekivano prasnulo kada se Fredov kovčeg slučajno otvorio, nateravši vozača da vrisne od straha i bola dok mu se Krukšenks kandžama uspinjao uz nogu. Put je bio neudoban, svi su bili zgurani na zadnjim sedištima taksija, zajedno sa svojim kovčezima. Krukšenksu je trebalo dosta vremena da se oporavi od vatrometa, i dok su stigli do Londona, Hari, Ron i Hermiona bili su žestoko izgrebani. Zaista im je laknulo kada su izašli na Kings krosu, iako je kiša besomučno padala sve jače, te su se skroz skvasili noseći svoje kovčege preko prometne ulice do stanice. Hari se dosad već navikao da prelazi na peron devet i tri četvrtine. Bio je to jednostavan prolazak kroz naizgled čvrstu pregradu koja je razdvajala stanice devet i deset. Nezgodno je bilo što je to trebalo uraditi neprimetno, kako se ne bi privukla pažnja Normalaca. Danas su to radili u grupama: Hari, Ron i Hermiona (najupadljiviji, budući da su bili u pratnji Prasvidžena i Krukšenksa) pošli su prvi. Naslonili su se ležerno na barijeru, ćaskajući bezbrižno, i postrance skliznuli kroz nju... i dok su to činili, peron devet i tri četvrtine se materijalizovao pred njima. Hogvorts ekspres, sjajna skerletnocrvena parna lokomotiva već je bila tu i ispuštala oblake pare, kroz koju su mnogi hogvortski učenici i roditelji delovali kao mračni duhovi. Prasvidžen se raskokodakao u odgovor na hučanje mnoštva sova kroz maglu. Hari, Ron i Hermiona pođoše da nađu sedišta, i uskoro su već stavljali svoj prtljag u kupe na samoj sredini voza. Onda skoknuše nazad do perona, da se pozdrave s gospođom Vizli, Bilom i Čarlijem. – Možda ću vas sve videti skorije nego što mislite – reče Čarli, cereći se, dok je grlio Džini. – Zašto? – upita Fred zainteresovano. – Videćete – reče Čarli. – Samo nemojte reći Persiju da sam to spomenuo... to je uostalom 'poverljiva informacija, dok Ministarstvo ne odluči da je objavi'. – Da, čak bih i ja voleo da se vratim na Hogvorts ove godine – reče Bil, s rukama u džepovima, gledajući skoro žalostivo ka vozu. – Zašto? – upita Džordž nestrpljivo. – Imaćete zanimljivu godinu – reče Bil, sa sjajem u očima. – Možda čak i odvojim malo vremena da dođem i vidim deo toga... – Deo čega? – upita Ron. Ali u tom trenutku sirena zapišta, i gospođa Vizli ih odgura ka vratima voza. – Hvala vam što ste nas primili, gospođo Vizli – reče Hermiona, pošto su se ukrcali, zatvorili vrata i nagnuli kroz prozor da popričaju s njom. – Da, hvala vam na svemu, gospođo Vizli – reče Hari. – Oh, bilo mi je zadovoljstvo, dušice – reče gospođa Vizli. – Pozvala bih vas za Božić, ali... pa, pretpostavljam da ćete svi hteti da ostanete na Hogvortsu, zbog... svih tih stvari koje će se dešavati. – Mama! – reče Ron rasrđeno. – Šta to vas troje znate, a mi ne? – Saznaćete večeras, pretpostavljam – reče gospođa Vizli, smešeći se. – Biće vrlo uzbudljivo... znate, zaista mi je drago što su promenili pravila... – Koja pravila? – upitaše Hari, Ron, Fred i Džordž uglas. – Sigurna sam da će vam profesor Dambldor reći... dakle, lepo se ponašajte, u redu? U redu, Frede? I ti, Džordže? Parni klipovi glasno prosiktaše, i voz polako krenu. – Reci nam šta se dešava na Hogvortsu! – povika Fred kroz prozor, dok su se gospođa Vizli, Bil i Čarli polako udaljavali. – Koja to pravila menjaju? Ali gospođa Vizli se samo nasmeši i mahnu im. Pre no što je voz zašao za ugao, ona, Bil i Čarli već su se Prebacili. Hari, Ron i Hermiona se vratiše u svoj kupe. Gusta kiša koja se razlivala po prozorima otežavala je gledanje kroz njih. Ron otvori kovčeg, izvuče svečanu bordo odoru i prebaci je preko Prasvidženovog kaveza, da priguši njegovo hučanje. – Torbar je hteo da nam kaže šta se dešava na Hogvortsu – progunđa on, sedajući pored Harija. – Na Svetskom prvenstvu, sećate se? Ali moja rođena majka neće da mi kaže. Pitam se šta je... – Psst! – prošaputa Hermiona iznenada, pritiskajući prstom usne i pokazujući na susedni kupe. Hari i Ron oslušnuše, i začuše poznati razvučeni glas kako dopire kroz otvorena vrata. – ... otac je čak razmišljao i da me pošalje u Durmstrang. Radije nego na Hogvorts, znate. Vidite, poznaje direktora. Pa, znate njegovo mišljenje o Dambldoru... čovek je takav ljubitelj Blatokrvnih... a Durmstrang ne prima takav ološ. Ali majci se nije dopala ideja da idem u školu tako daleko. Otac kaže da Durmstrang ima mnogo prihvatljiviji pristup Mračnim veštinama. Durmstranški učenici ih zaista i uče, a ne samo glupe metode odbrane od njih, kao mi... Hermiona ustade, otšunja se do vrata kupea i zatvori ih, blokirajući Melfojev glas. – Dakle, misli da bi mu Durmstrang više odgovarao, je li? – reče ona ljutito. – Volela bih da je tamo i otišao, onda ne bismo morali da ga trpimo. – Durmstrang je još jedna čarobnjačka škola? – upita Hari. – Da – reče Hermiona prezrivo – i ima užasnu reputaciju. Prema Studiji o magijskom obrazovanju u Evropi, posebno podstiče Mračne veštine. – Mislim da sam čuo za nju – reče Ron nesigurno. – Gde je? U kojoj zemlji? – Pa, niko ne zna, zar ne? – reče Hermiona, podižući obrve. – Ovaj... a zašto? – reče Hari. – Po tradiciji, postojalo je veliko rivalstvo između magijskih škola. Durmstrang i Bobatons vole da skrivaju svoje lokacije, kako niko ne bi mogao da im ukrade tajne – reče Hermiona kao da je to opštepoznato. – Ma daj, mani me se – reče Ron, smejući se. – Durmstrang mora da je otprilike iste veličine kao i Hogvorts, kako ćeš onda da sakriješ veliki prljavi zamak? – Ali Hogvorts jeste sakriven – reče Hermiona iznenađeno – svi to znaju... pa, u svakom slučaju, svi koji su pročitali Istoriju Hogvortsa. – To jest, samo ti? – reče Ron. – Nastavi, kako sakriti mesto poput Hogvortsa? – Omađijan je – reče Hermiona. – Normalac kad ga pogleda vidi samo plesnivu staru ruševinu sa znakom na ulazu na kome piše OPASNOST, NE ULAZITE, NIJE BEZBEDNO. – Dakle, Durmstrang bi posmatraču sa strane takođe izgledao kao ruševina? – Možda – reče Hermiona, sležući ramenima – ali možda postoje Normaloodbijajuće čini, kao što ih je imao stadion za Svetsko prvenstvo. I da bi sprečili strane čarobnjake da ga pronađu, verovatno su ga načinili Neobeleživim... – Šta reče? – Pa, možete začarati zgradu tako da bude nemoguće da se ona označi na mapi, zar ne? – Ovaj... ako ti tako kažeš – reče Hari. – Ali mislim da bi Durmstrang morao da bude na dalekom severu – reče Hermiona zamišljeno. – Negde gde je vrlo hladno, pošto su im krzneni ogrtači deo uniformi. – Ah, pomislite samo na pogodnosti – reče Ron sanjareći. – Bilo bi tako lako gurnuti Melfoja s glečera i prikazati to kao nesrećan slučaj... šteta što ga njegova majka toliko voli... Dok se voz kretao dalje ka severu, kiša je postajala sve jača i jača. Nebo je bilo toliko mračno, a prozori toliko zamagljeni da su do podneva već bile upaljene svetiljke. Kolica s hranom prođoše kroz hodnik, i Hari kupi veliku gomilu kazanskih kolača da ih podele. Tokom popodneva, obišlo ih je nekoliko njihovih prijatelja, uključujući Šejmusa Finigana, Dina Tomasa i Nevila Longbotoma, izuzetno zaboravnog dečaka okruglastog lica, koga je odgojila njegova baka, ugledna i zastrašujuća veštica. Šejmus je još uvek nosio svoju irsku rozetu. Nešto njene magije je izgleda iščilelo: rozeta je i dalje govorila: – Troj – Maletova – Moran! – ali tananim i iscrpljenim glasom. Posle sat i po ili više, Hermiona, umorna od beskrajne priče o kvidiču, ponovo se udubila u Standardnu knjigu čini za četvrti razred i počela da uči Prizivajuću čin. Nevil je ljubomorno slušao razgovor ostalih, koji su se prisećali utakmice s prvenstva. – Baka nije htela da ide – reče on potišteno. – Nije htela da kupi karte. Svejedno, zvuči sjajno. – Bilo je – reče Ron. – Vidi ovo, Nevile... On pročeprka po svom kovčegu dignutom na rešetke za prtljag, i izvuče minijaturnu figuru Viktora Kruma. – Oh, auu – reče Nevil zavidno, kad Ron ubaci figuru u njegovu bucmastu ruku. – Videli smo ga i izbliza – reče Ron. – Bili smo u gornjoj loži... – Po prvi i poslednji put u tvom životu, Vizli. Na vratima se pojavio Drako Melfoj. Iza njega su stajali Kreb i Gojl, njegovi ogromni pajtaši siledžije, koji su izgledali kao da su tokom leta porasli bar za stopu svaki. Očigledno su čuli njihov razgovor kroz vrata kupea, koja su Din i Šejmus ostavili odškrinuta. – Ne sećam se da smo te pozvali da nam se pridružiš, Melfoje – reče Hari hladno. – Vizli... šta je to? – reče Melfoj, upirući ka Prasvidženovom kavezu. Sa strane je visio rukav Ronove odore, landarajući u ritmu kretanja voza, s vrlo vidljivom plesnivom čipkom na rukavu. Ron pokuša da skloni odoru, ali je Melfoj bio i suviše brz za njega. Zgrabio je rukav i povukao. – Vidite ovo! – reče Melfoj u ekstazi, pridižući Ronovu odoru i pokazujući je Krebu i Gojlu. – Vizli, nisi valjda mislio da nosiš ovo, je li? Mislim... bile su vrlo pomodne oko 1890. godine... – Jedi balegu, Melfoje! – reče Ron, poprimivši istu boju kao i svečana odora koju je otimao iz Melfojevog stiska. Melfoj se podrugljivo smejao na sav glas. Kreb i Gojl su se glupavo kikotali. – Dakle... hoćeš li se prijaviti, Vizli? Da pokušaš da doneseš malo slave porodičnom imenu? A i novac nije za bacanje, znaš... mogao bi sebi da priuštiš neku pristojnu odoru ako bi pobedio... – O čemu to pričaš? – obrecnu se Ron. – Hoćeš li da se prijaviš? – ponovi Melfoj. – Pretpostavljam da ti hoćeš, Poteru? Nikada ne propuštaš priliku da se razmećeš, zar ne? – Ili objasni o čemu pričaš ili odlazi, Melfoje – reče Hermiona iznervirano, gledajući ga preko Standardne knjige čini za četvrti razred. Melfojevo bledo lice raširi se u osmeh. – Nemojte mi reći da ne znate? – reče on, obradovan. – Imaš oca i brata u Ministarstvu, a ne znaš? Gospode, moj otac mi je to rekao odavno... čuo je od Kornelijusa Fadža lično. Ali ipak, otac je stalno u kontaktu s ljudima u vrhu Ministarstva... možda je tvoj otac na previše niskom položaju da bi za to znao, Vizli... da... verovatno ne razgovaraju o važnim stvarima u njegovom prisustvu... Ponovo se nasmejavši, Melfoj klimnu Krebu i Gojlu, i njih trojica nestadoše. Ron se pridiže na noge i zalupi vrata kupea tako jako da se staklo rasprslo. – Rone! – reče Hermiona prekorno, i izvuče svoj čarobni štapić, pa promrmlja: – Reparo! – i komadići stakla poleteše uvis, stapajući se najpre u jednu celinu, a zatim nazad u vrata. – Pa... izvrće sve, tako da izgleda da on sve zna a mi ništa... – zareža Ron. – Otac je stalno u kontaktu s ljudima u vrhu Ministarstva... Tata može da dobije unapređenje kad hoće... samo, njemu se dopada tamo gde je... – Naravno da mu se dopada – reče Hermiona tiho. – Ne dopusti Melfoju da te iznervira, Rone... – On! Mene da iznervira! Nije nego! – reče Ron, uzimajući jedan od preostalih kazanskih kolača i smrvi ga u šaci. Ronovo loše raspoloženje zadržalo se sve do kraja putovanja. Nije mnogo pričao dok su se presvlačili u školske odore, i još se durio kada je Hogvorts ekspres napokon usporio i konačno se zaustavio u potpunoj tmini stanice Hogsmid. Kad su se vrata voza otvarila začula se potmula grmljavina iznad njihovih glava. Hermiona umota Krukšenksa u svoj ogrtač, a Ron prebaci svoju svečanu odoru preko Prasvidžena dok su napuštali voz, glava pognutih i očiju stisnutih zbog pljuska. Kiša je sada padala tako gusto i silovito, da se činilo kao da se kofe ledeno hladne vode neprekidno prazne nad njihovim glavama. – Zdravo, Hagride! – povika Hari, videvši džinovsku siluetu na samom kraju perona. – Sve u redu, Hari? – zagrme u znak odgovora Hagrid, mašući. – Će se vidimo na gozbi, ak' se ne podavimo! Prvaci su po tradiciji dolazili do hogvortskog zamka preplovivši jezero s Hagridom. – Uh, ne bi mi prijalo da prelazim preko jezera po ovakvom vremenu – reče Hermiona energično, drhteći dok su se lagano provlačili s ostalom ruljom mračnim peronom ispred stanice, gde ih je čekalo stotinu kočija bez konja. Hari, Ron, Hermiona i Nevil zahvalno se uspeše u jednu od njih, vrata se zatvoriše uz tresak, i nekoliko trenutaka kasnije, uz jak trzaj, duga povorka kočija poče da klopara i šljapka putem ka hogvortskom zamku.