×

Utilizziamo i cookies per contribuire a migliorare LingQ. Visitando il sito, acconsenti alla nostra politica dei cookie.


image

Hari Poter i Dvorana tajni, 2.17. Hari Poter i Dvorana tajni - Sliterinov naslednik (1)

2.17. Hari Poter i Dvorana tajni - Sliterinov naslednik (1)

17. Sliterinov naslednik Stajao je na kraju vrlo dugačke, bledo osvetljene dvorane. Veoma visoki kameni stubovi, takođe obavijeni isklesanim zmijama, uzdizali su se da podupru tavanicu koja se gubila u tami, bacajući dugačke crne senke kroz čudnovato zelenkastu tminu koja je ispunjavala prostoriju. Dok mu je srce izuzetno brzo kucalo, Hari je stajao osluškujući jezivu tišinu. Možda Bazilisk vreba iz ćoška, iz senke, iza stuba? I gde je Džini? On izvuče svoj štapić i krenu napred između zmijskih stubova. Svaki njegov oprezni korak glasno bi odjeknuo između zidova u senci. I dalje je držao oči stisnute, spreman da ih sklopi na najmanji znak kretanja. Šuplje očne duplje kamenih zmija kao da su ga pratile. Više nego jednom, uz trzaj u stomaku, učinilo mu se da vidi kako se pomeraju. A onda, kad stiže do poslednjeg para stubova, na vidiku se pojavi statua, visoka kao sama Dvorana, naslonjena uza zid. Hari je morao da iskrivi vrat nagore da bi video ogromno lice na vrhu: bilo je drevno i majmunoliko, s dugom tankom bradom koja je dopirala skoro do ruba čarobnjakove dugačke kamene odore, gde su dva ogromna siva stopala stajala na glatkom podu Dvorane. A između stopala, licem nadole, ležala je mala figura u crnoj odori s plamenom crvenom kosom. – Džini! – promrmlja Hari, dotrča do nje i pade na kolena. – Džini! Nemoj da umreš! Molim te, nemoj da umreš! On spusti svoj štapić pored sebe, zgrabi Džini za ramena, i okrenu je. Lice joj je bilo bledo kao mermer, i isto toliko hladno, ali su joj oči bile zatvorene, što znači da nije bila Skamenjena. Ali onda mora da je... – Džini, molim te, probudi se – promrmlja Hari očajno, drmajući je. Džinina glava se beznadežno i mlitavo klatila s jedne na drugu stranu. – Neće se probuditi – reče jedan mek glas. Hari se naglo trže i okrenu se, i dalje na kolenima. Visok, crnokos dečak stajao je oslonjen o najbliži stub, i posmatrao ga. Njegovi obrisi behu čudnovato mutni, i Hariju se činilo da gleda u njega kroz neki zamagljen prozor. Ali nije bilo sumnje ko je on. – Tom... Tom Ridl? Ridl klimnu glavom, ne skidajući pogled s Harijevog lica. – Kako to misliš, neće se probuditi? – reče Hari očajno. – Ona nije... nije valjda...? – Još je živa – reče Ridl. – Ali neće još dugo. Hari se zagleda u njega. Tom Ridl je pohađao Hogvorts pre pedeset godina, a ipak je stajao pred njim, okružen čudnom magličastom svetlošću, i nije bio ni dan stariji od šesnaest godina. – Da li si ti duh? – upita ga Hari nesigurno. – Sećanje – reče Ridl tiho. – Sačuvano u dnevniku punih pedeset godina. On pokaza na pod, blizu ogromnih nožnih prstiju statue. Tamo je, otvoren, ležao mali crni dnevnik koji je Hari našao u kupatilu Jecajuće Mirte. Za trenutak, Hari se zapita kako je tu dospeo – ali sada je bilo važnijih pitanja kojima se trebalo pozabaviti. – Moraš da mi pomogneš, Tome – reče Hari, ponovo podižući Džininu glavu. – Moramo da je sklonimo odavde. Tu je Bazilisk... Ne znam gde je, ali mogao bi da naiđe svakog časa. Molim te, pomozi mi... Ridl se ne pomeri. Hari, znojeći se, nekako uspe da pridigne Džini s poda, i ponovo se sagnu da pokupi svoj štapić. Ali njegovog čarobnog štapića nje bilo. – Da nisi video...? On podiže pogled. Ridl ga je i dalje posmatrao – vrteći Harijev štapić između svojih dugačkih prstiju. – Hvala – reče Hari, ispruživši ruku za njim. U uglu Ridlovih usana pojavi se osmeh. Nastavio je da zuri u Harija, zaludno obrćući štapić. – Slušaj – reče Hari hitro, dok su mu kolena popuštala pod Džininom težinom – moramo da idemo! Ako Bazilisk dođe... – Neće doći dok ne bude pozvan – reče Ridl smireno. Hari spusti Džini nazad na pod, ne mogavši više da je drži. – Kako to misliš? – upita on. – Slušaj, vrati mi štapić, možda mi zatreba. Ridlov osmeh postade još širi. – Neće ti trebati – reče. Hari se zagleda u njega. – Kako to misliš, neće mi... – Dugo sam čekao ovaj trenutak, Hari Poteru – reče Ridl. – Priliku da te vidim. Da popričam s tobom. – Pazi ovako – reče Hari, gubeći strpljenje – mislim da ne kapiraš. Mi smo u Dvorani tajni. Možemo da pričamo kasnije. – Pričaćemo sada – reče Ridl, još uvek se široko osmehujući, i stavi Harijev čarobni štapić u džep. Hari je zurio u njega. Ovde se zbivalo nešto vrlo čudno. – Šta se desilo Džini? – upita on polako. – Pa, to je zanimljivo pitanje – reče Ridl ljubazno. – I prilično duga priča. Pretpostavljam da je pravi razlog zašto je Džini Vizli u ovom stanju taj što je otvorila srce i otkrila sve svoje tajne nevidljivom strancu. – O čemu ti to pričaš? – upita Hari. – O dnevniku – reče Ridl. – Mom dnevniku. Mala Džini je u njemu pisala mesecima i mesecima, iznosila mi sve svoje brižne jade i patnje: kako je njena braća zadirkuju, kako je morala da dođe u školu s polovnom odorom i udžbenicima, kako... – Ridlove oči zasijaše – ...kako misli da se nikada neće dopasti čuvenom, dobrom, sjajnom Hariju Poteru... Sve vreme dok je pričao, Ridl nije skidao pogled s Harijevog lica. Beše to gotovo gladan pogled. – Veoma je dosadno kad moraš da slušaš glupe, sitne brige jedanaestogodišnje devojčice – nastavi on. – Ali bio sam strpljiv. Otpisivao sam joj, saosećao s njom, bio sam ljubazan. Džini me je prosto obožavala. Niko me nikada nije razumeo kao ti, Tome... Tako mi je drago što imam ovaj dnevnik kome mogu da se poverim... To je kao da imam druga koga mogu da nosim naokolo u džepu... Ridl se nasmeja, visokim, hladnim smehom koji mu nije pristajao. Od toga se Hariju diže kosa na glavi. – Ukoliko smem to sâm da kažem, Hari, oduvek sam bio kadar da šarmiram ljude koji su mi bili potrebni. I tako mi je Džini otvarala svoju dušu, a njena duša je bila baš ono što je meni trebalo. Postajao sam sve jači i jači, hraneći se njenim najdubljim strahovima, njenim najmračnijim tajnama. Postao sam moćan, mnogo moćniji od male gospođice Vizli. Dovoljno moćan da počnem da hranim gospođicu Vizli nekim svojim tajnama, da počnem zauzvrat da ulivam nešto moje duše u nju... – Kako to misliš? – upita Hari, čija usta postadoše još suvlja. – Zar još nisi pogodio, Hari Poteru? – reče Ridl meko. – Džini Vizli je otvorila Dvoranu tajni. Ona je podavila školske petlove i namazala preteće poruke po zidovima. Ona je pustila Sliterinovu zmiju na ono četvoro Blatokrvnih i Poruginu mačku. – Ne – prošaputa Hari. – Da – reče Ridl mirno. – Naravno, isprva nije znala šta radi. Bilo je vrlo zabavno. Voleo bih da si mogao da vidiš njene novije izvode iz dnevnika... postali su mnogo zanimljiviji... Dragi Tome – izrecitova on, posmatrajući Harijevo užasnuto lice – mislim da gubim pamćenje. Svuda po mojoj odori su petlova pera, a ja ne znam kako su tu dospela. Dragi Tome, ne mogu da se setim šta sam radila za Noć veštica, ali jedna mačka je napadnuta, a ja sam svuda spreda izmazana farbom. Dragi Tome, Persi mi stalno govori da sam bleda i da ne ličim na sebe. Mislim da sumnja na mene... Danas se dogodio još jedan napad, a ja ne znam gde sam bila. Tome, šta da radim? Mislim da ludim... Mislim da sam ja ta koja ih sve napada, Tome! Hari stegnu pesnice, zarivši nokte duboko u dlanove. – Trebalo je dosta vremena da glupa Džini prestane da veruje dnevniku – reče Ridl. – Ali napokon je postala sumnjičava i pokušala da ga se otarasi. I tada si na scenu stupio ti, Hari. Ti si ga pronašao, na moju najveću radost. Od svih ljudi koji su mogli da ga uzmu, pojavio si se ti, osoba koju sam jedva čekao da upoznam... – A zašto si hteo mene da upoznaš? – upita Hari. Obuzimao ga je bes, i morao je svojski da se potrudi da bi mu glas ostao miran. – Pa, vidiš, Džini mi je ispričala sve o tebi, Hari – reče Ridl. – Celu tvoju fascinantnu prošlost. – Oči su mu preletale tamo-amo preko ožiljka u obliku munje na Harijevom čelu, i njegov izraz postade još požudniji. – Znao sam da moram da otkrijem više o tebi, da pričam s tobom i, ako je moguće, da te sretnem. Stoga sam odlučio da te upoznam s mojim čuvenim hvatanjem onog velikog tikvana, Hagrida, ne bih li pridobio tvoje poverenje. – Hagrid je moj prijatelj – reče Hari, a glas mu je sada drhtao. – A ti si mu namestio, je li? Mislio sam da si pogrešio, ali... Ridl se ponovo nasmeja svojim piskavim smehom. – Bila je moja reč protiv Hagridove, Hari. Pa, možeš da zamisliš kako je to izgledalo starom Armandu Dipetu. S jedne strane Tom Ridl, siromašan ali briljantan, bez roditelja a ipak tako hrabar, školski asistent, primeran učenik; a s druge strane veliki smetenjak Hagrid, koji svake druge nedelje upada u neku nevolju, koji pokušava da odgaji mladunčad vukodlaka ispod svog kreveta, koji se iskrada noću da bi se rvao s trolovima u Zabranjenoj šumi. Ali, priznajem, čak sam i ja bio iznenađen kako se plan dobro razvijao. Pomislio sam da bi neko morao da shvati kako Hagrid nikako ne može da bude Sliterinov naslednik. Meni je trebalo čitavih pet godina da saznam sve što mogu o Dvorani tajni i otkrijem tajni ulaz u nju... otkud Hagridu pamet, ili snaga, za tako nešto! – Izgleda da je samo nastavnik Preobražavanja, Dambldor, mislio da je Hagrid nevin. On je ubedio Dipeta da zadrži Hagrida i obuči ga za čuvara imanja. Dabome, mislim da je Dambldor možda pogodio. Dambldor me nikada nije voleo, za razliku od ostalih nastavnika... – Kladim se da te je Dambldor odmah prozreo – reče Hari kroz stisnute zube. – Pa, svakako me je iritirajuće pomno držao na oku nakon što su izbacili Hagrida – reče Ridl nemarno. – Znao sam da ne bi bilo bezbedno da ponovo otvorim Dvoranu dok sam još uvek u školi. Ali nisam hteo da proćerdam onih pet dugih godina koje sam proveo tražeći je. Odlučio sam da za sobom ostavim dnevnik, pohranivši u njega sebe kao šesnaestogodišnjaka, da bih jednog dana, uz malo sreće, bio u stanju da nekog drugog povedem svojim stopama, i dovršim plemenito delo Salazara Sliterina. – Pa, nisi ga završio – reče Hari pobedonosno. – Ovoga puta niko nije umro, čak ni mačka. Za nekoliko sati napitak od mandragora biće spreman, i svi koji su bili Skamenjeni oporaviće se. – Zar ti nisam već rekao – reče Ridl tiho – da mi ubijanje Blatokrvnih više nije važno? Već mesecima moja nova meta si... ti. Hari je zurio u njega. – Zamisli koliko sam bio ljut kada sam, sledeći put kad je moj dnevnik otvoren, zatekao Džini kako mi piše, a ne ti. Videla te je s dnevnikom, shvataš, i uspaničila se. Šta ako otkriješ kako on radi, a ja ti ponovim sve njene tajne? Ili još gore, šta ako ti kažem ko je podavio petlove? Stoga je glupo malo derište sačekalo da se tvoja spavaonica isprazni i ukralo ga. Ali ja sam znao šta treba da preduzmem. Bilo mi je jasno da si na tragu Sliterinovom nasledniku. Na osnovu onoga što mi je Džini rekla o tebi, znao sam da ćeš ići do kraja da bi rešio misteriju – naročito ako neko od tvojih najboljih prijatelja bude napadnut. A Džini mi je rekla da cela škola bruji o tome kako umeš da govoriš nemuštim jezikom... – Stoga sam naterao Džini da napiše svoju sopstvenu oproštajnu poruku na zidu, i dođe ovde dole da sačeka. Opirala se, plakala i postala vrlo dosadna. Ali nije joj preostalo još dugo da živi: unela je i suviše sebe u dnevnik, u mene. Dovoljno da mi najzad omogući da napustim njegove stranice. Otkad smo stigli ovamo čekam da se pojaviš. Znao sam da ćeš doći. Imam mnogo pitanja za tebe, Hari Poteru. – Kao na primer? – siknu Hari, još uvek stiskajući pesnice. – Pa – reče Ridl, ljubazno se smešeći – kako to da je beba bez ikakvog izuzetnog dara za magiju uspela da porazi najvećeg čarobnjaka svih vremena? Kako si uspeo da se izvučeš samo s ožiljkom, dok su moći Lorda Voldemora uništene? U njegovim požudnim očima sada blesnu čudan crveni sjaj. – Šta tebe briga kako sam se ja izvukao? – upita Hari polako. – Voldemor se pojavio posle tvog vremena.

2.17. Hari Poter i Dvorana tajni - Sliterinov naslednik (1) 2.17. Harry Potter and the Chamber of Secrets - Heir of Slytherin (1)

17\\. Sliterinov naslednik Stajao je na kraju vrlo dugačke, bledo osvetljene dvorane. Veoma visoki kameni stubovi, takođe obavijeni isklesanim zmijama, uzdizali su se da podupru tavanicu koja se gubila u tami, bacajući dugačke crne senke kroz čudnovato zelenkastu tminu koja je ispunjavala prostoriju. Dok mu je srce izuzetno brzo kucalo, Hari je stajao osluškujući jezivu tišinu. Možda Bazilisk vreba iz ćoška, iz senke, iza stuba? I gde je Džini? On izvuče svoj štapić i krenu napred između zmijskih stubova. Svaki njegov oprezni korak glasno bi odjeknuo između zidova u senci. I dalje je držao oči stisnute, spreman da ih sklopi na najmanji znak kretanja. Šuplje očne duplje kamenih zmija kao da su ga pratile. The hollow eye sockets of the stone snakes seemed to follow him. Više nego jednom, uz trzaj u stomaku, učinilo mu se da vidi kako se pomeraju. A onda, kad stiže do poslednjeg para stubova, na vidiku se pojavi statua, visoka kao sama Dvorana, naslonjena uza zid. Hari je morao da iskrivi vrat nagore da bi video ogromno lice na vrhu: bilo je drevno i majmunoliko, s dugom tankom bradom koja je dopirala skoro do ruba čarobnjakove dugačke kamene odore, gde su dva ogromna siva stopala stajala na glatkom podu Dvorane. A između stopala, licem nadole, ležala je mala figura u crnoj odori s plamenom crvenom kosom. – Džini! – promrmlja Hari, dotrča do nje i pade na kolena. – Džini! Nemoj da umreš! Molim te, nemoj da umreš! On spusti svoj štapić pored sebe, zgrabi Džini za ramena, i okrenu je. Lice joj je bilo bledo kao mermer, i isto toliko hladno, ali su joj oči bile zatvorene, što znači da nije bila Skamenjena. Ali onda mora da je... – Džini, molim te, probudi se – promrmlja Hari očajno, drmajući je. Džinina glava se beznadežno i mlitavo klatila s jedne na drugu stranu. – Neće se probuditi – reče jedan mek glas. Hari se naglo trže i okrenu se, i dalje na kolenima. Visok, crnokos dečak stajao je oslonjen o najbliži stub, i posmatrao ga. Njegovi obrisi behu čudnovato mutni, i Hariju se činilo da gleda u njega kroz neki zamagljen prozor. Ali nije bilo sumnje ko je on. – Tom... Tom Ridl? Ridl klimnu glavom, ne skidajući pogled s Harijevog lica. – Kako to misliš, neće se probuditi? – reče Hari očajno. – Ona nije... nije valjda...? – Još je živa – reče Ridl. – Ali neće još dugo. Hari se zagleda u njega. Tom Ridl je pohađao Hogvorts pre pedeset godina, a ipak je stajao pred njim, okružen čudnom magličastom svetlošću, i nije bio ni dan stariji od šesnaest godina. Tom Riddle had attended Hogwarts fifty years ago, yet he stood before him, surrounded by a strange hazy light, and was not a day older than sixteen. – Da li si ti duh? – upita ga Hari nesigurno. – Sećanje – reče Ridl tiho. – Sačuvano u dnevniku punih pedeset godina. On pokaza na pod, blizu ogromnih nožnih prstiju statue. He pointed to the floor, near the statue's huge toes. Tamo je, otvoren, ležao mali crni dnevnik koji je Hari našao u kupatilu Jecajuće Mirte. Za trenutak, Hari se zapita kako je tu dospeo – ali sada je bilo važnijih pitanja kojima se trebalo pozabaviti. For a moment, Harry wondered how he had gotten there – but now there were more important matters to attend to. – Moraš da mi pomogneš, Tome – reče Hari, ponovo podižući Džininu glavu. – Moramo da je sklonimo odavde. Tu je Bazilisk... Ne znam gde je, ali mogao bi da naiđe svakog časa. There's a Basilisk... I don't know where he is, but he could come any minute. Molim te, pomozi mi... Ridl se ne pomeri. Hari, znojeći se, nekako uspe da pridigne Džini s poda, i ponovo se sagnu da pokupi svoj štapić. Ali njegovog čarobnog štapića nje bilo. – Da nisi video...? On podiže pogled. Ridl ga je i dalje posmatrao – vrteći Harijev štapić između svojih dugačkih prstiju. – Hvala – reče Hari, ispruživši ruku za njim. U uglu Ridlovih usana pojavi se osmeh. Nastavio je da zuri u Harija, zaludno obrćući štapić. He continued to stare at Harry, twirling his wand in vain. – Slušaj – reče Hari hitro, dok su mu kolena popuštala pod Džininom težinom – moramo da idemo! - Listen - said Harry quickly, as his knees gave way under Ginny's weight - we have to go! Ako Bazilisk dođe... – Neće doći dok ne bude pozvan – reče Ridl smireno. Hari spusti Džini nazad na pod, ne mogavši više da je drži. – Kako to misliš? – upita on. – Slušaj, vrati mi štapić, možda mi zatreba. Ridlov osmeh postade još širi. – Neće ti trebati – reče. Hari se zagleda u njega. – Kako to misliš, neće mi... – Dugo sam čekao ovaj trenutak, Hari Poteru – reče Ridl. – Priliku da te vidim. - A chance to see you. Da popričam s tobom. – Pazi ovako – reče Hari, gubeći strpljenje – mislim da ne kapiraš. Mi smo u Dvorani tajni. Možemo da pričamo kasnije. – Pričaćemo sada – reče Ridl, još uvek se široko osmehujući, i stavi Harijev čarobni štapić u džep. Hari je zurio u njega. Ovde se zbivalo nešto vrlo čudno. Something very strange was happening here. – Šta se desilo Džini? – upita on polako. – Pa, to je zanimljivo pitanje – reče Ridl ljubazno. – I prilično duga priča. Pretpostavljam da je pravi razlog zašto je Džini Vizli u ovom stanju taj što je otvorila srce i otkrila sve svoje tajne nevidljivom strancu. – O čemu ti to pričaš? – upita Hari. – O dnevniku – reče Ridl. – Mom dnevniku. Mala Džini je u njemu pisala mesecima i mesecima, iznosila mi sve svoje brižne jade i patnje: kako je njena braća zadirkuju, kako je morala da dođe u školu s polovnom odorom i udžbenicima, kako... – Ridlove oči zasijaše – ...kako misli da se nikada neće dopasti čuvenom, dobrom, sjajnom Hariju Poteru... Sve vreme dok je pričao, Ridl nije skidao pogled s Harijevog lica. Little Ginny wrote in it for months and months, telling me all her sorrows and sufferings: how her brothers teased her, how she had to come to school with a second-hand uniform and textbooks, how... - Riddle's eyes lit up - ... how he thinks he'll never like the famous, good, great Harry Potter... The whole time he was talking, Riddle kept his eyes on Harry's face. Beše to gotovo gladan pogled. It was almost a hungry look. – Veoma je dosadno kad moraš da slušaš glupe, sitne brige jedanaestogodišnje devojčice – nastavi on. – Ali bio sam strpljiv. Otpisivao sam joj, saosećao s njom, bio sam ljubazan. Džini me je prosto obožavala. Ginny just adored me. Niko me nikada nije razumeo kao ti, Tome... Tako mi je drago što imam ovaj dnevnik kome mogu da se poverim... To je kao da imam druga koga mogu da nosim naokolo u džepu... Ridl se nasmeja, visokim, hladnim smehom koji mu nije pristajao. No one ever understood me like you did, Tom... I'm so glad I have this diary to confide in... It's like having a friend I can carry around in my pocket... Riddle smiled, tall, with a cold laugh that did not suit him. Od toga se Hariju diže kosa na glavi. It made Harry's hair stand on end. – Ukoliko smem to sâm da kažem, Hari, oduvek sam bio kadar da šarmiram ljude koji su mi bili potrebni. "If I may say so myself, Harry, I've always been able to charm the people I needed." I tako mi je Džini otvarala svoju dušu, a njena duša je bila baš ono što je meni trebalo. And so Ginny opened her soul to me, and her soul was exactly what I needed. Postajao sam sve jači i jači, hraneći se njenim najdubljim strahovima, njenim najmračnijim tajnama. Postao sam moćan, mnogo moćniji od male gospođice Vizli. Dovoljno moćan da počnem da hranim gospođicu Vizli nekim svojim tajnama, da počnem zauzvrat da ulivam nešto moje duše u nju... – Kako to misliš? Powerful enough to start feeding Miss Weasley some of my secrets, to start pouring some of my soul into her in return... - What do you mean? – upita Hari, čija usta postadoše još suvlja. – Zar još nisi pogodio, Hari Poteru? – reče Ridl meko. – Džini Vizli je otvorila Dvoranu tajni. Ona je podavila školske petlove i namazala preteće poruke po zidovima. She strangled the school's roosters and smeared threatening messages on the walls. Ona je pustila Sliterinovu zmiju na ono četvoro Blatokrvnih i Poruginu mačku. She unleashed the Slytherin snake on the four Mudbloods and Mockingjay's cat. – Ne – prošaputa Hari. "No," Harry whispered. – Da – reče Ridl mirno. – Naravno, isprva nije znala šta radi. Bilo je vrlo zabavno. Voleo bih da si mogao da vidiš njene novije izvode iz dnevnika... postali su mnogo zanimljiviji... Dragi Tome – izrecitova on, posmatrajući Harijevo užasnuto lice – mislim da gubim pamćenje. I wish you could have seen her more recent journal entries... they've become much more interesting... Dear Tom – he said, looking at Harry's horrified face – I think I'm losing my memory. Svuda po mojoj odori su petlova pera, a ja ne znam kako su tu dospela. Dragi Tome, ne mogu da se setim šta sam radila za Noć veštica, ali jedna mačka je napadnuta, a ja sam svuda spreda izmazana farbom. Dear Tom, I can't remember what I did for Halloween, but a cat got attacked and I'm covered in paint all over the front. Dragi Tome, Persi mi stalno govori da sam bleda i da ne ličim na sebe. Mislim da sumnja na mene... Danas se dogodio još jedan napad, a ja ne znam gde sam bila. Tome, šta da radim? Mislim da ludim... Mislim da sam ja ta koja ih sve napada, Tome! Hari stegnu pesnice, zarivši nokte duboko u dlanove. – Trebalo je dosta vremena da glupa Džini prestane da veruje dnevniku – reče Ridl. – Ali napokon je postala sumnjičava i pokušala da ga se otarasi. I tada si na scenu stupio ti, Hari. Ti si ga pronašao, na moju najveću radost. Od svih ljudi koji su mogli da ga uzmu, pojavio si se ti, osoba koju sam jedva čekao da upoznam... – A zašto si hteo mene da upoznaš? – upita Hari. Obuzimao ga je bes, i morao je svojski da se potrudi da bi mu glas ostao miran. He was overcome with anger, and he had to do his best to keep his voice calm. – Pa, vidiš, Džini mi je ispričala sve o tebi, Hari – reče Ridl. – Celu tvoju fascinantnu prošlost. – Oči su mu preletale tamo-amo preko ožiljka u obliku munje na Harijevom čelu, i njegov izraz postade još požudniji. His eyes darted back and forth over the lightning scar on Harry's forehead, and his expression grew even more lustful. – Znao sam da moram da otkrijem više o tebi, da pričam s tobom i, ako je moguće, da te sretnem. Stoga sam odlučio da te upoznam s mojim čuvenim hvatanjem onog velikog tikvana, Hagrida, ne bih li pridobio tvoje poverenje. I therefore decided to acquaint you with my famous capture of that great tycoon, Hagrid, in order to gain your trust. – Hagrid je moj prijatelj – reče Hari, a glas mu je sada drhtao. – A ti si mu namestio, je li? Mislio sam da si pogrešio, ali... Ridl se ponovo nasmeja svojim piskavim smehom. – Bila je moja reč protiv Hagridove, Hari. Pa, možeš da zamisliš kako je to izgledalo starom Armandu Dipetu. S jedne strane Tom Ridl, siromašan ali briljantan, bez roditelja a ipak tako hrabar, školski asistent, primeran učenik; a s druge strane veliki smetenjak Hagrid, koji svake druge nedelje upada u neku nevolju, koji pokušava da odgaji mladunčad vukodlaka ispod svog kreveta, koji se iskrada noću da bi se rvao s trolovima u Zabranjenoj šumi. Ali, priznajem, čak sam i ja bio iznenađen kako se plan dobro razvijao. Pomislio sam da bi neko morao da shvati kako Hagrid nikako ne može da bude Sliterinov naslednik. Meni je trebalo čitavih pet godina da saznam sve što mogu o Dvorani tajni i otkrijem tajni ulaz u nju... otkud Hagridu pamet, ili snaga, za tako nešto! It took me five whole years to find out everything I could about the Hall of Secrets and discover the secret entrance to it... where did Hagrid get the brains, or the strength, for such a thing! – Izgleda da je samo nastavnik Preobražavanja, Dambldor, mislio da je Hagrid nevin. On je ubedio Dipeta da zadrži Hagrida i obuči ga za čuvara imanja. Dabome, mislim da je Dambldor možda pogodio. Dabom, I think Dumbledore may have guessed. Dambldor me nikada nije voleo, za razliku od ostalih nastavnika... – Kladim se da te je Dambldor odmah prozreo – reče Hari kroz stisnute zube. – Pa, svakako me je iritirajuće pomno držao na oku nakon što su izbacili Hagrida – reče Ridl nemarno. "Well, he certainly kept an irritatingly close eye on me after they kicked Hagrid out," said Riddle carelessly. – Znao sam da ne bi bilo bezbedno da ponovo otvorim Dvoranu dok sam još uvek u školi. Ali nisam hteo da proćerdam onih pet dugih godina koje sam proveo tražeći je. But I didn't want to waste the five long years I spent looking for her. Odlučio sam da za sobom ostavim dnevnik, pohranivši u njega sebe kao šesnaestogodišnjaka, da bih jednog dana, uz malo sreće, bio u stanju da nekog drugog povedem svojim stopama, i dovršim plemenito delo Salazara Sliterina. – Pa, nisi ga završio – reče Hari pobedonosno. – Ovoga puta niko nije umro, čak ni mačka. Za nekoliko sati napitak od mandragora biće spreman, i svi koji su bili Skamenjeni oporaviće se. – Zar ti nisam već rekao – reče Ridl tiho – da mi ubijanje Blatokrvnih više nije važno? Već mesecima moja nova meta si... ti. Hari je zurio u njega. – Zamisli koliko sam bio ljut kada sam, sledeći put kad je moj dnevnik otvoren, zatekao Džini kako mi piše, a ne ti. Videla te je s dnevnikom, shvataš, i uspaničila se. Šta ako otkriješ kako on radi, a ja ti ponovim sve njene tajne? Ili još gore, šta ako ti kažem ko je podavio petlove? Stoga je glupo malo derište sačekalo da se tvoja spavaonica isprazni i ukralo ga. Ali ja sam znao šta treba da preduzmem. But I knew what I had to do. Bilo mi je jasno da si na tragu Sliterinovom nasledniku. Na osnovu onoga što mi je Džini rekla o tebi, znao sam da ćeš ići do kraja da bi rešio misteriju – naročito ako neko od tvojih najboljih prijatelja bude napadnut. A Džini mi je rekla da cela škola bruji o tome kako umeš da govoriš nemuštim jezikom... – Stoga sam naterao Džini da napiše svoju sopstvenu oproštajnu poruku na zidu, i dođe ovde dole da sačeka. Opirala se, plakala i postala vrlo dosadna. Ali nije joj preostalo još dugo da živi: unela je i suviše sebe u dnevnik, u mene. Dovoljno da mi najzad omogući da napustim njegove stranice. Otkad smo stigli ovamo čekam da se pojaviš. Znao sam da ćeš doći. Imam mnogo pitanja za tebe, Hari Poteru. – Kao na primer? – siknu Hari, još uvek stiskajući pesnice. – Pa – reče Ridl, ljubazno se smešeći – kako to da je beba bez ikakvog izuzetnog dara za magiju uspela da porazi najvećeg čarobnjaka svih vremena? Kako si uspeo da se izvučeš samo s ožiljkom, dok su moći Lorda Voldemora uništene? U njegovim požudnim očima sada blesnu čudan crveni sjaj. – Šta tebe briga kako sam se ja izvukao? – upita Hari polako. – Voldemor se pojavio posle tvog vremena.