4.1. Hari Poter i Vatreni pehar - Kuća zagonetki (1)
Meštani Malog Hengltona još uvek su je zvali „Kuća Ridlovih“, iako je prošlo mnogo godina otkad je tu živela porodica Ridl. Uzdizala se na bregu koji je nadvisio celo selo, s nekoliko zamandaljenih prozora, krovom kome su nedostajali crepovi, obrasla bršljanom koji se neukrotivo širio preko pročelja kuće. Nekad lepo zdanje, možda i najveća i najveličanstvenija zgrada miljama naokolo, Kuća Ridlovih sada je bila vlažna, zapuštena i nenastanjena.
Malohengltonci su se mahom slagali da je stara kuća 'jeziva'. Pre pola veka u njoj se desilo nešto čudno i užasno, o čemu stariji meštani sela i dan–danas vole da raspravljaju kad im ponestane tema za ogovaranje. Priča je toliko puta prežvakana i preuveličana, da više niko nije bio siguran šta je od toga istina. Ipak, svaka verzija priče počinjala bi od istog mesta: pre pedeset godina, u svitanje lepog letnjeg jutra, dok je Kuća Ridlovih još uvek bila dobro održavana i impresivna, služavka je ušla u dnevnu sobu i pronašla sve troje Ridlovih mrtve.
Služavka je vrišteći strčala nizbrdo u selo i probudila koga god je stigla. – Eno, leže tamo izbečenih očiju! Hladni kao led! Još uvek su u večernjim odelima!
Pozvali su policiju, a ceo Mali Henglton je, u šoku, ključao od znatiželje i loše prikrivanog uzbuđenja. Niko nije trošio reči pretvarajući se da tuguje zbog Ridlovih, jer su bili izuzetno neomiljeni. Postariji gospodin i gospođa Ridl bili su bogati, snobovi i osioni, a njihov odrasli sin, Tom, sve to čak i više od njih. Meštane je zanimao jedino identitet njihovog ubice – očigledno, troje naizgled zdravih ljudi nije moglo umreti prirodnom smrću iste noći.
Te noći je seoska krčma Obešeni čovek imala sjajan promet – celo selo se okupilo da raspravlja o ubistvima. Kada je kuvarica porodice Ridl dramatično ušetala do njih i iznenada objavila tihoj krčmi da je čovek po imenu Frenk Brajs upravo uhapšen, ljudi su dobili zadovoljštinu za noćno napuštanje svojih ognjišta.
– Frenk! – uzviknulo je nekoliko ljudi. – Nikako!
Frenk Brajs je bio baštovan kod Ridlovih. Živeo je sâm u oronuloj kolibi na njihovom imanju. Frenk se vratio iz rata s ukočenom nogom i velikom averzijom prema gužvi i galami, i otad pa nadalje radio je za Ridlove.
Svi počeše da se utrkuju ko će kuvaricu častiti pićem, ne bi li čuli što više detalja. – Uvek sam mislila da je čudak – ispričala je, posle četvrtog šerija, nestrpljivim meštanima koji su je pomno slušali. – Nekako neprijateljski. Znam da sam ga nutkala čajem ne jednom, neg' stotinak puta. Nikad nije hteo da se meša ni sa kim. – E pa sad – reče žena za šankom – preživeo je težak rat, taj Frenk, i voli miran život. To nije razlog da... – Ama, ko je drugi imao ključ od zadnjih vrata? – zakevta kuvarica. – Otkad pamtim, rezervni ključ stoji u baštovanovoj kolibi! Niko sinoć nije razvalio vrata! Nema razbijenih prozora! Bilo je dovoljno samo da se Frenk ušunja u veliku kuću dok smo svi spavali... Seljani razmeniše smrknute poglede. – Uvek sam mislio da izgleda nekako opako, vala baš – zahropta čovek za šankom. – Ako mene pitate, biće da je od rata pošašavio... – reče krčmar. – Rekoh ti da nikako ne bih želela da se zamerim Frenku, zar ne, Dot? – reče uzbuđena žena u uglu. – Kakva užasna narav – složi se Dot, grčevito klimajući glavom. – Sećam se, kad je bio dete...
Do sledećeg jutra, jedva da je iko u Malom Hengltonu sumnjao da je Frenk Brajs ubio Ridlove.
Ali u susednom gradu, Velikom Hengltonu, u mračnoj i sumornoj policijskoj stanici, Frenk je stalno iznova tvrdoglavo ponavljao da je nevin, i da je jedina osoba koju je video u blizini kuće na dan smrti Ridlovih bio nepoznati tinejdžer, tamnokos i bled. Niko drugi u selu nije video takvog dečaka, i policija je bila posve sigurna da ga je Frenk izmislio.
A onda, baš kada su stvari počele da bivaju vrlo ozbiljne za Frenka, stigao je izveštaj o telima Ridlovih koji je sve promenio.
Policija nikada nije pročitala čudniji izveštaj. Tim doktora je pregledao tela, i zaključio da niko od Ridlovih nije otrovan, proboden, upucan, zadavljen, ugušen niti na bilo koji način (koliko su mogli da procene) povređen. Zapravo, nastavljalo se u izveštaju, izgledalo je da su svi Ridlovi savršenog zdravlja – izuzev činjenice da su svi bili mrtvi. Doktori su ipak primetili (kao da su bili čvrsto rešeni da nađu nešto što nije u redu s telima) da je svako od Ridlovih imao užasnut izraz na licu, ali – kako je frustrirana policija izjavila – ko je još čuo da troje ljudi može biti na smrt preplašeno?
Pošto nije postojao nikakav dokaz da su Ridlovi ubijeni, policija je bila primorana da pusti Frenka na slobodu. Ridlovi su sahranjeni u malohengltonskom crkvenom dvorištu, i njihovi grobovi su neko vreme bili predmet znatiželje. Na sveopšte iznenađenje, i dalje pod senkom sumnje, Frenk Brajs se vratio u svoju kolibu na imanju Kuće Ridlovih.
– Što s' mene tiče, on ih je ubio, i baš me briga šta policija kaže – izjavila je Dot u Obešenom čoveku. – A da ima iole pristojnosti u sebi, otiš'o bi odavde, znajući da se znade šta je počinio. Ali Frenk nije otišao. Ostao je da se brine o bašti sledeće porodice koja je živela u Kući Ridlovih, i one posle nje – jer nijedna porodica nije ostajala dugo. Možda je delom bila i Frenkova zasluga što je svaki novi vlasnik govorio kako se oseća neko zlokobno zračenje oko kuće, koja je, u odsustvu stanara, oronula
* * *
Sadašnji vlasnik Kuće Ridlovih, bogataš, niti je živeo u njoj niti ju je koristio. U selu se pričalo kako je drži samo zbog 'poreskih razloga', iako nikome nije bilo sasvim jasno kakvi bi to razlozi mogli biti. Ipak, bogati vlasnik je nastavio da plaća Frenku za održavanje bašte. Frenk se bližio svom sedamdeset sedmom rođendanu, i bio je poprilično gluv, noga mu je bila ukočenija nego ikad, ali su ga po lepom vremenu i dalje viđali kako se bakće oko cvetnih leja, iako im se sve više prikradao korov.
Korov nije bio jedini problem s kojim se Frenk borio. Dečacima iz sela već je prešlo u naviku da ubacuju kamenje kroz prozore Kuće Ridlovih. Vozili su se biciklima preko travnjaka oko čijeg se ravnanja Frenk toliko mučio. Jednom ili dvaput provalili su u oronulu kuću zbog opklade. Znali su da je stari Frenk privržen kući i imanju, i zabavljalo ih je da ga vide kako ćopa kroz baštu vitlajući svojim štapom i promuklo urlajući na njih. Frenk je verovao da ga dečaci maltretiraju zato što, kao i njihovi roditelji, babe i dede, misle da je on ubica. I kada se jedne avgustovske noći probudio i video da se nešto vrlo čudno dešava u staroj kući, Frenk je samo pretpostavio da su dečaci otišli korak dalje u svojim pokušajima da ga kazne.
Frenka je, zapravo, probudila njegova povređena noga. Bolela ga je jače nego ikad. Ustao je i odšepao niza stepenice u kuhinju, s namerom da ponovo napuni termofor toplom vodom, kako bi smanjio ukočenost u kolenu. Kad se nadneo nad sudoperu, puneći čajnik, pogledao je prema Kući Ridlovih i spazio svetlucanje u gornjim prozorima. Frenk je odmah shvatio šta se dešava: Dečaci su opet provalili u kuću, i sudeći po treperavosti svetla, zapalili vatru.
Frenk nije imao telefon, ali je ionako gajio duboko nepoverenje prema policiji još otkad su ga priveli radi ispitivanja u vezi sa smrću Ridlovih. Odmah je odložio čajnik i požurio nazad uza stepenice, brzo koliko mu je povređena noga dozvoljavala. Ubrzo se vratio u kuhinju, potpuno obučen, i skinuo stari zarđali ključ s klina pored vrata. Pokupio je štap, koji je stajao oslonjen o zid, i izgubio se u noći.
Na ulaznim vratima Kuće Ridlovih nije bilo tragova obijanja, kao ni na prozorima. Frenk hramljući krenu okolo, do zadnje strane kuće, sve dok ne naiđe na vrata gotovo potpuno skrivena bršljanom, izvuče stari ključ, stavi ga u bravu i bešumno otvori vrata.
Zatim kroči u kuhinju koja je delovala poput pećine. Dugo, dugo godina Frenk nije ni kročio u nju. Ipak, iako je bilo veoma mračno, setio se gde su vrata za hol, i napipao put ka njima, dok mu se u nozdrve uvlačio miris raspadanja, naćulivši uši ne bi li čuo bilo kakav zvuk koraka ili glasova odozgo. Dospeo je u hol, koji je bio malo osvetljeniji, zahvaljujući velikim prozorima s nosačima s obe strane prednjih vrata, i počeo da se penje uza stepenice, blagosiljajući prašinu koja se u debelim naslagama skupila na kamenom stepeništu, jer je prigušivala zvuk njegovih stopala i štapa.
Kad se popeo na sprat, Frenk skrenu desno i istog trenutka vide gde su uljezi. Vrata na samom kraju bila su odškrinuta, i kroz njih je sijala treperava svetlost, bacajući zlatan trag preko crnog poda. Frenk se privlačio sve bliže i bliže, čvrsto stežući svoj štap. Na metar i nešto od ulaza, kroz uzani prorez mogao je da vidi u sobu.
U kaminu je, kako se sada videlo, bila zapaljena vatra. To ga je iznenadilo. Zastao je i počeo napregnuto da osluškuje, jer je iz sobe dopirao neki muški glas: zvučao je stidljivo i plašljivo. – Ostalo je još malo u flaši, gospodaru, ako ste još gladni. – Kasnije – reče drugi glas, koji je takođe pripadao muškarcu, ali je bio čudnovato piskav i hladan poput iznenadnog naleta ledenog vetra. Nešto u tom glasu učini da se Frenku naježi ono malo proređenih dlaka iznad vrata. – Pomeri me bliže vatri, Crvorepu.
Frenk okrenu desno uvo ka vratima, ne bi li bolje čuo. Začu se zveckanje, kao da neko stavlja flašu na čvrstu površinu, a zatim tup, grebav zvuk povlačenja teške stolice preko poda. Frenk na tren spazi onižeg čoveka, leđima okrenutog ka vratima, koji je gurao stolicu na rečeno mesto. Nosio je dug crn plašt, i bio ćelav na temenu. Onda je opet nestao iz vidokruga. – Gde je Nagini? – začu se hladni glas. – N–ne znam, gospodaru – reče prvi glas nervozno. – Mislim da je otišla da ispita kuću... – Pomušćeš je pre nego što se povučemo, Crvorepu – reče drugi glas. – Trebaće mi hrane preko noći. Putovanje me je izuzetno umorilo.
Namrštenih obrva, Frenk primače svoje zdravo uvo još bliže vratima, napregnuto osluškujući. Nastade tajac, a zatim čovek po imenu Crvorep ponovo progovori. – Gospodaru, smem li pitati koliko dugo ostajemo ovde? – Nedelju dana – reče hladni glas. – Možda i duže. Ovo mesto je donekle udobno, a još nije vreme za naš plan. Bilo bi budalasto delati pre nego što se završi Svetsko prvenstvo u kvidiču.
Frenk ubaci kvrgavi prst u uvo i provrte ga. Bez sumnje, zbog nagomilanog voska u ušima, čuo je reč „kvidič“, a ta reč uopšte ne postoji. – S-svetsko prvenstvo u kvidiču, gospodaru? – reče Crvorep. (Frenk još žešće pročačka uvo.) – Oprostite, ali ne razumem zašto bismo čekali kraj svetskog prvenstva? – Zato, budalo, što u ovom trenutku čarobnjaci iz celog sveta dolaze u našu zemlju, i svaka šeprtlja iz Ministarstva magije biće na dužnosti, na oprezu kako bi uočila i najmanji znak neobičnih događanja, dvaput proveravajući svačiji identitet. Biće opsednuti i obezbeđenjem, kako Normalci ne bi ništa primetili. Zato čekamo.
Frenk prestade da čisti uvo. Jasno je čuo reči „Ministarstvo magije“, „čarobnjaci“ i „Normalci“. Bilo je očigledno da svaka od ovih reči označava nešto tajno, a Frenk je mogao da se seti samo dva soja ljudi koji govore u šiframa – špijuna i kriminalaca. Frenk još čvršće steže svoj štap i još pažljivije oslušnu. – Dakle, vaše gospodstvo je još uvek odlučno? – reče tiho Crvorep. – Naravno da sam odlučan, Crvorepu – u hladnom glasu sada se već razaznavao i ton zlobe.
Nastade kratka pauza, a zatim Crvorep progovori, užurbano sipajući reči, kao da primorava sebe da to izusti pre nego što mu nestane hrabrosti. – To bi se moglo izvesti i bez Harija Potera, gospodaru. Usledi još jedna pauza, otegnutija, a zatim... – Bez Harija Potera? – prodahta drugi glas meko. – Ah, vidim... – Gospodaru, ne kažem ovo zbog brige za dečaka! – reče Crvorep, cijukavo dižući glas. – Taj dečak mi ništa ne znači, baš ništa! Ali, ako bismo iskoristili neku drugu vešticu ili čarobnjaka... bilo kog čarobnjaka... stvar bi mogla da se izvede mnogo brže! Ako mi dozvolite da vas napustim nakratko – znate da se mogu maskirati izuzetno ubedljivo – mogao bih da se vratim za manje od dva dana s prikladnom osobom... – Mogao bih da iskoristim i drugog čarobnjaka – reče drugi glas meko. – To je istina... – Gospodaru, to ima smisla – reče Crvorep, s prizvukom osetnog olakšanja – bilo bi vrlo teško dočepati se Harija Potera, toliko je dobro zaštićen... – I ti se dobrovoljno javljaš da mi dovedeš zamenu? Pitam se ... možda ti je postalo prenaporno da me neguješ, Crvorepu? Znači li to da tvoj predlog da odustanemo od plana nije ništa drugo doli pokušaj da me napustiš? – Gospodaru! Ja... Ja nemam ni najmanju želju da vas napustim, nipošto... – Ne laži me! – prosikta drugi glas. – Umem da prepoznam takve stvari, Crvorepu! Zažalio si što si mi se uopšte vratio. Gadim ti se. Vidim kako se trzaš kada me pogledaš, osećam kako se streseš kada me dodirneš... – Ne! Moja odanost Vašem gospodstvu... – Tvoja odanost nije ništa drugo do kukavičluk. Da imaš gde drugde da odeš, ne bi ni bio ovde. Kako ću preživeti bez tebe, kada me treba hraniti na svakih nekoliko sati? Ko će da muze Nagini? – Ali, gospodaru, izgledate mnogo snažnije... – Lažove – prodahta drugi glas. – Nisam nimalo jači, a nekoliko dana samoće bilo bi dovoljno da mi oduzme i ovo malo zdravlja koje sam povratio zahvaljujući tvojoj trapavoj nezi. Tišina!