Psihološki podcast #2 - Ana Antolović: Odluke iz djetinjstva, ljubav prema sebi i psihološke gladi - YouTube (3)
nekako zaziru od tog socijalnog kontakta. Pa kako bi to objasnila? Pa da, oni s tim izgledom na neki način privlače pažnju, žele stroukove, ne žele da ih netko pogleda, pa makar i na bilo koji način, makar i negativan. To ti je ono kao s djecom.
Ignoriranje je djeci najgore. Djeca s kojom se roditelji ne bave, ne daju im pozitivne znakove pažnje
ne posvećuju im pažnju na pozitivan način,
onda će dijete tražit samo. Ako je dijete ignorirano
onda će radit gluposti, jer mu je bolje i dobit batine
na primjer, ili je bolje biti izgrđen, i u kutu, i u ormaru ono da je netko obratio pažnju na njega, nego da nije nitko. Da, da. -I onda da, to je taj paradoks, da.
Žele se sakrit, nemaju dobru sliku o sebi većinom
nemaju dovoljno samopouzdanja i asertivnosti
a s druge strane, opet žele pažnju tu.
Da, da... -Na neki način, bilo kakvi, žele biti viđeni na neki način. A to je isto možda povezano s tim što si rekla, te odluke kad smo bili mali ta negativna pažnja koju smo dobivali...
i odluke, pa i način prehrane kao što sam navela
mislim, znam, sad točno da li je bilo kod mene ili, ali mi je negdje poznato da smo tokom faksa
sjećam se baš o toj hrani, ono kako su nas roditelji
"Moraš pojest sve u tanjuru! Grijeh je bacit, moraš to pojest..." I onda se djeci želudac razvaljuje jer unose više nego što bi trebali.
I gube taj neki intuitivni osjećaj, ta fiziološka glad
kad su stvarno gladni. -Da, onda se naviknu pretrpavat, tek kad ih počne bolit, to je onda to.
I onda to prenesu dalje i... taj dio je bitan
da roditelji znaju da je puno manji grijeh bacit hranu, zapravo, da je puno veći grijeh dijete tjerat da jede više nego što može.
Ali tu isto je potrebno biti individualan, fleksibilan
jer neka djeca ako objektivno jako malo jedu ili uopće ne jedu treba ih se prisilit da jedu ipak, na neki način, da si unose energiju.
Jer neka djeca neće ništa, a to je onda opet problem. Zato svaku situaciju treba gledat individualno.
Da, da... a i čini mi se da je isto stvar, recimo i neki roditelji djece koji su odrastali u uvjetima oskudice, gdje nije bila hrana dostupna
isto možda su mogli naučit da...
Ili čak i da u obitelji nisu imali oskudicu, ali njihovi roditelji vuku nešto iz ne znam kojeg koljena
tako da se možda to prenosi, čak i ako kažem objektivno je sve ok. Da, da... -A možda roditelji vuku taj feeling.
Da, možda transgeneracijski taj neki... -Prijenos. -Da. A Ana, što bi ovako, iz svega što smo sad razgovorale
koji bi bio jedan možda savjet koji bi izdvojila našim gledateljima i slušateljima? Pa baš ovo vezano za povezivanje s drugim ljudima. Znači... Brene Brown je u svojoj knjizi istaknula to
koliko je usamljenost loša po naše fizičko i mentalno zdravlje. Da čovjek, kad se zatvara u sebe, da onda u biti propada. Najbitnije je da se povezujemo s drugim ljudima.
Da dijelimo, pogotovo u situacijama kad nam je teško, da se ne zatvaramo u sebe, nego da razmišljamo u tom trenutku tko nam može biti osoba od povjerenja, kome ja u ovom trenutku, s kim ću se osjećat sigurno da kažem to što mi se događa.
E, to je bitno. Povezivat se s drugim ljudima.
I to sam... sinoć sam imala predavanje za studente koje je bilo, jel, najavljivano na našoj grupi
I to sam njima istaknula zato što su... u literaturi je navedeno da je ta socijalna podrška zapravo najvažniji element kvalitetnog studiranja. Ali sam im rekla... da, slažem se s time
međutim, proširit ću važnost socijalne podrške,
znači ne samo da je element ključan i vrlo važan element uspješnog studiranja, nego je
važan element uspješnog života.
Da, da... -E. -Da, to si baš lijepo rekla.
Ana, hvala ti puno na gostovanju i...
to je to. -Hvala tebi, Ivana, na pozivu!
Dragi naši, ako vam se svidio ovaj sadržaj,
pretplatite se na naš Youtube kanal jer vas čeka još sličnih sadržaja a sve članke o kojima smo razgovarali možete pronaći u opisu videa.
