×

We use cookies to help make LingQ better. By visiting the site, you agree to our cookie policy.


image

Serbian Language Content, Šta geni otkrivaju o ponašanju | Snežana Smederevac | TEDxNoviSad - YouTube

Šta geni otkrivaju o ponašanju | Snežana Smederevac | TEDxNoviSad - YouTube

Transkript: Ivana Korom Lektor: Aleksandar Korom

Čemu služi nauka, da li ste se ikada zapitali?

Dugo se verovalo da će nauka da nam otkrije istinu.

Danas smo, međutim, najbliži verovanju da nam nauka pomaže da živimo bolje,

da živimo lakše, da putujemo lakše,

da prenosimo informacije lakše, da sviramo lakše.

Dakle, u najmanju ruku, nauka,

na razvoj medicine, tehnologije i drugih naučnih disciplina

pomaže nam, u stvari, da popravimo kvalitet naših života.

U tom smislu, nauka se trudi

da pruži objašnjenja za različite vrste fenomena,

i na taj način pomogne u rešavanju brojnih problema

sa kojima se ljudi suočavaju.

Jedno od najvažnijih pitanja u današnjoj nauci

je pitanje koje je oduvek mučilo čoveka, a to je objašnjenje ljudskog ponašanja.

Ljudsko ponašanje je, kao što svi znamo, veoma složeno.

I ne može se predvideti;

niko od nas ne može da predvidi da li će neka osoba da se ubije

u subotu ili nedelju u 18 ili 16 časova popodne.

Dakle, pitanje predikcije izlazi iz domena naučnog objašnjenja.

Ali, ono što nauka može da uradi,

to je da pruži objašnjenja za razloge ljudskog onašanja.

Razlozi ljudskog ponašanja mogu da budu različiti,

ali mi pokušavamo da vidimo

zašto su neki ljudi optimistični, druželjubivi, puni energije,

a neki drugi ljudi mrzovoljni, nedruželjubivi ili agresivni.

Nauka i naučna disciplina koja pokušava da pruži odgovor na ova pitanja

zove se bihejvioralna genetika.

Ono što ćete sada videti

su - kao što možete da vidite - blizanci.

To su blizanci koji su učestvovali u našim istraživanjima,

samo deo njih.

Zašto blizanci?

Blizanci nam pružaju osnovu

za jedini takozvani prirodni eksperiment.

Sad ćemo da vidimo kako to izgleda.

Dakle, jednojajčani ili monozigotni blizanci

dele 100 posto istih gena.

To je nešto što nauka zna, što je do sada otkrila.

Dvojajčani ili dizigotni blizanci dele 50 posto istih gena,

kao bilo koji drugi brat i sestra.

Međutim, i jedni i drugi odrastaju u istim fazama razvoja porodice

gde se roditelji na isti način ponašaju i prema jednom i prema drugom detetu.

Stoga kažemo da oni dele 100 posto istu deljenu sredinu.

A ono što ne znamo,

i što ostaje, u stvari, u tim našim matematičkim modelima,

pomoću kojih mi otkrivamo koji je udeo nasleđa,

koji je udeo sredine u našem ponašanju,

ono što ostaje kao nepoznanica,

to je uticaj nedeljene sredine,

to su ona iskustva koja svako od nas individualno prolazi,

nezavisno od porodičnih uslova.

Iako ta iskustva mogu da se dešavaju i u samoj porodici

kao različit roditeljski tretman ili doživljaj tog tretmana.

Drugim rečima,

ovo su istraživanja koja su u prvi mah

izazvala veliku pažnju naučne javnosti,

jer se očekivalo da ćemo konačno da dobijemo odgovor

na pitanje razloga našeg ponašanja,

a taj odgovor je mogao da ide u pravcu da naši geni određuju našu sudbinu.

Međutim, prvi rezultati pokazali su nešto što je daleko složenije.

Prvi rezultati pokazali su

da naši geni određuju samo oko 50 posto našeg ponašanja,

a da drugih 50 posto određuje sredina.

I to su upravo ona istraživanja kojima se mi bavimo,

pokušavajući da otkrijemo koji su to uzroci našeg ponašanja

i šta je to što doprinosi našem ponašanju,

u istraživanjima koja sprovodimo.

Primer koji može da ilustruje ovaj odnos gena i sredine

može da bude recimo fenomen koji je svima nama dobro poznat,

a to je inteligencija.

Ako imamo dete koje ima visoke intelektualne potencijale,

onda je sredina svemoćna.

Ako je ta sredina loša,

to dete može da ispolji simptome mentalne retardacije.

Ako je ta sredina stimulativna i dobra za to dete,

ono može da ostvari visoke intelektualne sposobnosti.

Obrnuto, ako imamo dete koje ima nasledne predispozicije

za mentalnu retardaciju,

sredina, ako je nestimulativna,

će naravno uticati na to da dete ostane na tom nivou.

I ako je najstimulativnija,

dete može da napreduje do određenog stepena,

ali nikada ne može doći do stepena normalne inteligencije

ili do toga da bude genije.

Dakle, taj odnos gena i sredine

je takav da nam geni daju određenu predispoziciju,

geni jesu moćni,

ali njihova ekspresija u potpunosti zavisi od sredinskih činilaca.

Sredina jeste moćna, ali nije svemoćna.

Međutim, ova istraživanja i dalje nam ne govore

o razlozima za ljudsko ponašanje.

Razlozi za ljudsko ponašanje su, u stvari, geni.

Time se bavi posebna naučna disciplina

koja se zove molekularna bihejvioralna genetika,

i do sada imamo oko 99,9 posto identifikovanih ljudskih gena -

gena, ne ljudskih, izvinjavam se -

koji se nalaze na određenim hromozomima.

Ti geni mogu u određenoj meri da regulišu naše ponašanje.

Naravno, ne postoji nikada jedan gen za jedno ponašanje,

nego više različitih gena

mogu da doprinesu varijansi određenog fenomena,

kao što je agresivnost, impulsivnost, druželjubivost, itd.

Videćemo na još jednom primeru

na koji način geni mogu da utiču na naše ponašanje.

Ako imamo dete koje ispoljava neku vrstu problema u ponašanju u školi,

dakle, ima problem sa pažnjom, vrpolji se na času,

ne može da prati nastavu,

tuče se sa drugom decom itd,

naš školski sistem, roditelji itd,

uglavnom prepoznaju takvo dete kao bezobrazno.

Međutim, to je dete koje može da ima

nizak nivo dopamina -

dopamin je neurotransmiter koji utiče na kontrolu našeg ponašanja.

Utiče i na intelektualne sposobnosti,

i na emocionalne reakcije itd.

Dakle, ako mi znamo da to dete ima nizak nivo dopamina

i da njegovo ponašanje, u stvari, ima za cilj da nadomesti nivo dopamina,

onda možemo da prilagodimo

te vaspitne tretmane, edukativne, tretmane,

specifičnostima tog deteta,

pa da mu omogućimo određeni trening pažnje,

ili da ga vaspitavamo tako što ćemo prilagoditi određene nagrade

upravo njegovim specifičnostima.

I mi, u stvari, možemo da od tog deteta napravimo osobu

koja će biti funkcionalna,

koja će taj nedostatak dopamina

da nadomesti na neke funkcionalne načine.

U suprotnom, kažnjavajući ga,

mi možemo da napravimo osobu koja će biti ili kriminalac

ili depresivna osoba u odraslom dobu.

Dakle, to su teme kojima se mi bavimo u prvoj blizanačkoj studiji

koja se realizuje u Srbiji.

Koju realizuju savetnici i nastavnici sa odseka za psihologiju

Filozofskog fakulteta u Novom Sadu

i Medicinskog fakulteta u Novom Sadu.

Naš tim broji oko 20 ljudi,

i multidisciplinaran je

drugim rečima, tu su i psiholozi i lekari i neurolozi,

biolozi, hemičari, itd,

i svi mi u stvari, pokušavamo da istrajemo u pokušajima

da ovu prvu blizanačku studiju napravimo uspešnom.

Ono što ne smem da zaboravim da kažem ni na jednom mestu, pa ni ovde,

to je da nam u realizaciji ove studije pomažu studenti psihologije

bez kojih nijedno od ovih istraživanja koja smo do sada sproveli

ne bi moglo da se realizuje

jer su ispitivanja duga

i obuhvataju čitav niz različitih procedura.

Tako da ja uvek koristim priliku da im se zahvalim,

bez obzira da li su oni prisutni u publici ili ne.

Registar blizanaca koji smo osnovali

predstavlja osnov za naše istraživanje.

Osnovan je 2011. godine.

Do sada smo radili ispitivanja u Nišu, Beogradu,

Novom Pazaru, Zrenjaninu,

pokušavajući, u stvari, da mi odemo u ona mesta

odakle je teško blizancima da doputuju do Novog Sada,

jer je centar tih istraživanja u stvari u Novom Sadu,

a pokušavamo da ispitamo blizance iz cele zemlje.

2014. godine osnovali smo Centar za bihejvioralnu genetiku, i u okviru tog centra bavimo se ispitivanjem blizanaca,

ali radimo i neke druge stvari

koje i popularizuju nauku,

ali i pomažu mladim naučnicima da steknu određena znanja i veštine.

Šta je naš cilj?

Cilj nam je da, u stvari, kreiramo jedinstvenu bazu podataka

koja će biti osnov za istraživanja u psihologiji, medicini, biologiji,

u narednim, mogu slobodno da kažem, decenijama.

Zato što trenutno u našem registru imamo oko 1.000 blizanačkih parova,

ispitano je 536 blizanaca,

i mi od svakog blizanca imamo oko 1.500 određenih podataka.

Dakle, naša baza je veoma, veoma velika.

Blizanci se prijavljuju na našem sajtu

i nakon toga dolaze kod nas.

Ovo je primer ispitivanja nekih kognitivnih funkcija,

ovo je atmosfera sa ispitivanja testovima,

znači nekih psiholoških fenomena,

kao što su osobine ličnosti itd.

Oni prolaze kroz medicinski pregled,

i uzimamo im uzorak bukalnog brisa,

odnosno uzorak pljuvačke,

da bismo radili DNK analize.

Ovo je primer matrice podataka,

samo deo te matrice,

a ovo je primer matematičkih modela

pomoću kojih mi izračunavamo udeo sredine, udeo deljene sredine,

udeo nedeljene sredine, udeo gena, odnosno nasleđa,

u objašnjenju našeg ponašanja.

Deo naših analiza,

onaj skuplji deo za koji mi nemamo dovoljno sredstava,

sprovodi se na Džon Džej koledžu u Njujorku.

To je institucija koja identifikuje žrtve posle jedanaestog septembra -

kažem "identifikuje," zato što ih još uvek identifikuju,

jer nisu sve žrtve identifikovane -

koja raspolaže resursima za one vrste analiza

koje mi ne možemo da uradimo u Srbiji.

Oni nam rade zigotnost za blizance,

i određuju neke druge vrste molekularnih i epigenetičkih analiza,

o kojima će biti reči nešto malo kasnije.

Ovo je fotografija profesorke Nataše Vučinić sa medicinskog fakulteta,

koja je bila u poseti Džon Džej koledžu

u jednom od tih zajedničkih istraživanja.

Šta pokazuju naši rezultati?

Krenućemo od nekih fenomena koji su nam svima dobro poznati.

Na primer,

rezultati pokazuju da je opšta inteligencija u preko 70 posto

određena naslednim činiocima.

Međutim, opšta inteligencija nam ne garantuje

da ćemo se uspešno adaptirati.

Neki kriterijumi manifestacije inteligencije u životu

mogu da budu stepen obrazovanja ili školski uspeh.

A naša istraživanja pokazuju

da je u tim fenomenima

uticaj naslednih činilaca nešto malo manji,

ali da se povećava uticaj sredinskih činilaca,

posebno onih deljenih.

Drugim rečima,

i ako imamo visoke intelektualne potencijale,

od atmosfere u porodici koju će kreirati,

dete koje je radoznalo ili samodisciplinovano

ili na neki drugi način poseduje osobine koje su mu neophodne

da završi školu ili bude dobar đak u školi,

će, u stvari, zavisiti i ti aspekti ponašanja.

Takođe, ovo su neka ponašanja

koja su svima nama dobro poznata,

to je konzumiranje cigareta, konzumiranje alkohola,

zloupotreba alkohola,

samostalno prepisivanje terapije.

Sva ova ponašanja smatraju se rizičnim ponašanjima.

Naši rezultati pokazuju

da je, recimo, konzumiranje alkohola

u potpunosti određeno deljenim i nedeljenim sredinskim činiocima.

Zašto?

Zato što mi u stvari živimo u kulturi koja je tolerantna ka alkoholu,

ne postoji dete koje nije probalo alkohol.

Međutim, zloupotreba alkohola, konzumiranje cigareta itd,

zavise i od naslednih i od sredinskih činilaca.

To ne znači da postoji gen za konzumiranje alkohola.

To znači da postoji nasledna osnova

za određenu vrstu povećanja napetosti,

i to je ono što nam pružaju naši geni.

A sredina nam pruža model kako smanjujemo tu napetost.

I onda neko to čini kroz konzumiranje alkohola,

neko kroz konzumiranje cigareta,

ili na neke treće funkcionalne ili manje funkionalne načine.

Međutim, rekli smo da je nama osnovna ideja sa, u stvari,

želimo da objasnimo ljudsko ponašanje.

Zašto se ljudi ponašaju na određeni način?

Postoje različite teorije.

Ovde je primer jedne od teorija u psihologiji

koja u obzir uzima i različite sredinske činioce

i neke nasledne i biološke predispozicije.

Na primer, ako se bilo ko od nas suoči sa potencijalnom opasnošću,

doživeće povećanje anksioznosti.

Ako je osoba sklona da sve situacije u životu, ili većinu njih,

posmatra kao potencijalnu opasnost,

onda će razviti anksioznost kao osobinu ličnosti.

Ako imamo biološku predispoziciju da reagujemo na nagradu,

na potencijalnu nagradu, je l' tako,

onda postoji mogućnost da razvijemo ona ponašanja

koja su u vezi sa lošijom kontrolom sa impulsivnošću:

hoću sad, hoću odmah da dobijem tu neku nagradu koju sam zamislio.

Ako se bilo ko od nas suoči sa stvarnom opasnošću,

koja je, naravno, uvek opasnost za naše samopoštovanje,

to je nešto sa čim se susrećemo svakoga dana u životu,

onda možemo da se ili borimo

ili da bežimo ili da se blokiramo.

Cela ta teorija zahteva možda i posebno predavanje,

nemamo sada vremena da pričamo o svim tim detaljima.

Međutim, šta su pokazala naša istraživanja?

Pokazala su da je udeo nasleđa,

udeo sredine,

u objašnjenju svih ovih osobina ličnosti

onakav kakav smo i očekivali.

Drugim rečima,

udeo nasleđa je tu negde između 40 i 50 posto,

ostatak je udeo sredine.

Dakle, mi možemo imati naslednu predispoziciju

da reagujemo više, da budemo reaktivniji na nagradu

ili budemo reaktivniji na kaznu,

ali će sredina da oblikuje način na koji ćemo mi to da radimo.

Neko će da se bavi rizičnim sportovima,

a neko će drugi da traži senzaciju u čitanju knjiga.

To su sve načini koje u stvari oblikuje sredina,

pružajući svoj model.

Dalje, mi pokušavamo u stvari da vidimo

koja je genska osnova ovih ponašaja.

Trenutno smo imali sredstava za četiri gena, svi su dopaminski.

Ja ću prikazati rezultate za dva,

to su COMT i DRD2.

U pitanju su geni koji regulišu nivo dopamina u organizmu.

Kao što sam već rekla,

niži nivo dopamina dovodi do impulsivnijeg ponašanja,

odnosno ponašanja koje će da nadomesti nivo dopamina u organizmu.

Ovde imamo rezultat

koji pokazuje da je COMT gen zadužen, u stvari,

za regulaciju impulsivnosti.

Imamo njegovu citogenetičku lokaciju,

on se nalazi na 22. hromozomu.

Sa druge strane,

interakcija dva gena, COMT-a i DRD2 -

oni utiču, u stvari, na ona ponašanja

koja doprinose tome da se osoba manje blokira i manje beži

u opasnim situacijama.

Šta nam govore ova istraživanja?

Govore nam, prvo, da ne postoji jedan gen za jednu osobinu,

da je naše ponašanje složeno,

i da veći broj gena doprinosi, u stvari, oblikovanju našeg ponašanja.

Ono što mi želimo sada da počnemo,

to je da ispitujemo i set serotoninskih gena

koji više utiču na emocionalne reakcije.

I to su neki planovi.

Takođe, planiramo da istraživanja proširimo

ispitujući maloletne blizance,

i s tim krećemo do kraja godine.

A takođe sa Džon Džej koledžom u Njujorku

pokušavamo da uvedemo još jednu novu disciplinu

koja se zove epigenetika.

Drugim rečima, naši geni uče, naši geni se menjaju

pod uticajem učenja i vaspitanja.

I to su neka istraživanja koja planiramo da uradimo.

Zašto je sve to važno?

Zašto je cela ova priča o genetici i o sredini važna?

Pa, naš cilj je da,

ako pružimo objašnjenje

za ovu vrstu razloga za ljudsko ponašanje,

koje će biti u genima,

koje će biti u specifičnostima sredine,

smatramo da ćemo kreirati humanije okruženje

koje će odgovarati specifičnostima svakog pojedinca.

I ako samo delimično uspemo u tome,

možemo reći da smo ostvarili svoj cilj.

Pored ovih naučnih rezultata,

naš tim može da se pohvali i generalno,

uvođenjem jedne nove naučne discipline u naš akademski prostor.

Isto tako, mi, angažujući veliki broj građana,

u ovom slučaju blizanaca,

u našim istraživanjima,

pokušavamo da razvijemo neke osnovne principe otvorene nauke.

Zašto i kako?

Tako što naši blizanci svi dobiju rezultate svojih istraživanja,

i medicinskih istraživanja i procena osobina ličnosti,

intelektualnih sposobnosti, rezultate DNK analiza itd.

Mi, u stvari, pokušavamo da otvorimo nauku za sve građane,

zato što smatramo da svi građani

treba da daju doprinos u kreiranju naučnih rezultata.

Hvala.

(Aplauz)


Šta geni otkrivaju o ponašanju | Snežana Smederevac | TEDxNoviSad - YouTube Was Gene über Verhalten verraten | Snezana Smederevac | TEDxNoviSad – YouTube What genes reveal about behavior | Snezana Smederevac | TEDxNoviSad - YouTube O que os genes revelam sobre o comportamento | Snezana Smederevac | TEDxNoviSad - YouTube Что гены говорят о поведении | Снежана Смедеревац | TEDxNoviSad – YouTube Vad gener avslöjar om beteende | Snezana Smederevac | TEDxNoviSad - YouTube

Transkript: Ivana Korom Lektor: Aleksandar Korom Transcript: Ivana Korom Lecturer: Aleksandar Korom

Čemu služi nauka, da li ste se ikada zapitali? What is science for, have you ever asked yourself?

Dugo se verovalo da će nauka da nam otkrije istinu. For a long time it was believed that science would reveal the truth to us.

Danas smo, međutim, najbliži verovanju da nam nauka pomaže da živimo bolje, Today, however, we are closest to believing that science helps us live better,

da živimo lakše, da putujemo lakše, to live easier, to travel easier,

da prenosimo informacije lakše, da sviramo lakše.

Dakle, u najmanju ruku, nauka, So, at the very least, science,

na razvoj medicine, tehnologije i drugih naučnih disciplina to the development of medicine, technology and other scientific disciplines

pomaže nam, u stvari, da popravimo kvalitet naših života.

U tom smislu, nauka se trudi In this sense, science is trying

da pruži objašnjenja za različite vrste fenomena, to provide explanations for different types of phenomena,

i na taj način pomogne u rešavanju brojnih problema

sa kojima se ljudi suočavaju.

Jedno od najvažnijih pitanja u današnjoj nauci

je pitanje koje je oduvek mučilo čoveka, a to je objašnjenje ljudskog ponašanja.

Ljudsko ponašanje je, kao što svi znamo, veoma složeno.

I ne može se predvideti;

niko od nas ne može da predvidi da li će neka osoba da se ubije

u subotu ili nedelju u 18 ili 16 časova popodne.

Dakle, pitanje predikcije izlazi iz domena naučnog objašnjenja. Therefore, the question of prediction leaves the domain of scientific explanation.

Ali, ono što nauka može da uradi,

to je da pruži objašnjenja za razloge ljudskog onašanja.

Razlozi ljudskog ponašanja mogu da budu različiti,

ali mi pokušavamo da vidimo

zašto su neki ljudi optimistični, druželjubivi, puni energije,

a neki drugi ljudi mrzovoljni, nedruželjubivi ili agresivni.

Nauka i naučna disciplina koja pokušava da pruži odgovor na ova pitanja

zove se bihejvioralna genetika.

Ono što ćete sada videti

su - kao što možete da vidite - blizanci.

To su blizanci koji su učestvovali u našim istraživanjima,

samo deo njih.

Zašto blizanci? Why twins?

Blizanci nam pružaju osnovu

za jedini takozvani prirodni eksperiment.

Sad ćemo da vidimo kako to izgleda.

Dakle, jednojajčani ili monozigotni blizanci

dele 100 posto istih gena.

To je nešto što nauka zna, što je do sada otkrila.

Dvojajčani ili dizigotni blizanci dele 50 posto istih gena,

kao bilo koji drugi brat i sestra.

Međutim, i jedni i drugi odrastaju u istim fazama razvoja porodice

gde se roditelji na isti način ponašaju i prema jednom i prema drugom detetu.

Stoga kažemo da oni dele 100 posto istu deljenu sredinu.

A ono što ne znamo,

i što ostaje, u stvari, u tim našim matematičkim modelima,

pomoću kojih mi otkrivamo koji je udeo nasleđa,

koji je udeo sredine u našem ponašanju,

ono što ostaje kao nepoznanica,

to je uticaj nedeljene sredine,

to su ona iskustva koja svako od nas individualno prolazi,

nezavisno od porodičnih uslova.

Iako ta iskustva mogu da se dešavaju i u samoj porodici

kao različit roditeljski tretman ili doživljaj tog tretmana.

Drugim rečima,

ovo su istraživanja koja su u prvi mah

izazvala veliku pažnju naučne javnosti,

jer se očekivalo da ćemo konačno da dobijemo odgovor

na pitanje razloga našeg ponašanja,

a taj odgovor je mogao da ide u pravcu da naši geni određuju našu sudbinu.

Međutim, prvi rezultati pokazali su nešto što je daleko složenije.

Prvi rezultati pokazali su

da naši geni određuju samo oko 50 posto našeg ponašanja,

a da drugih 50 posto određuje sredina.

I to su upravo ona istraživanja kojima se mi bavimo,

pokušavajući da otkrijemo koji su to uzroci našeg ponašanja

i šta je to što doprinosi našem ponašanju,

u istraživanjima koja sprovodimo.

Primer koji može da ilustruje ovaj odnos gena i sredine

može da bude recimo fenomen koji je svima nama dobro poznat,

a to je inteligencija.

Ako imamo dete koje ima visoke intelektualne potencijale,

onda je sredina svemoćna.

Ako je ta sredina loša,

to dete može da ispolji simptome mentalne retardacije.

Ako je ta sredina stimulativna i dobra za to dete,

ono može da ostvari visoke intelektualne sposobnosti.

Obrnuto, ako imamo dete koje ima nasledne predispozicije

za mentalnu retardaciju,

sredina, ako je nestimulativna,

će naravno uticati na to da dete ostane na tom nivou.

I ako je najstimulativnija,

dete može da napreduje do određenog stepena,

ali nikada ne može doći do stepena normalne inteligencije

ili do toga da bude genije.

Dakle, taj odnos gena i sredine

je takav da nam geni daju određenu predispoziciju,

geni jesu moćni,

ali njihova ekspresija u potpunosti zavisi od sredinskih činilaca.

Sredina jeste moćna, ali nije svemoćna.

Međutim, ova istraživanja i dalje nam ne govore

o razlozima za ljudsko ponašanje.

Razlozi za ljudsko ponašanje su, u stvari, geni.

Time se bavi posebna naučna disciplina

koja se zove molekularna bihejvioralna genetika,

i do sada imamo oko 99,9 posto identifikovanih ljudskih gena -

gena, ne ljudskih, izvinjavam se -

koji se nalaze na određenim hromozomima.

Ti geni mogu u određenoj meri da regulišu naše ponašanje.

Naravno, ne postoji nikada jedan gen za jedno ponašanje,

nego više različitih gena

mogu da doprinesu varijansi određenog fenomena,

kao što je agresivnost, impulsivnost, druželjubivost, itd.

Videćemo na još jednom primeru

na koji način geni mogu da utiču na naše ponašanje.

Ako imamo dete koje ispoljava neku vrstu problema u ponašanju u školi,

dakle, ima problem sa pažnjom, vrpolji se na času,

ne može da prati nastavu,

tuče se sa drugom decom itd,

naš školski sistem, roditelji itd,

uglavnom prepoznaju takvo dete kao bezobrazno.

Međutim, to je dete koje može da ima

nizak nivo dopamina -

dopamin je neurotransmiter koji utiče na kontrolu našeg ponašanja.

Utiče i na intelektualne sposobnosti,

i na emocionalne reakcije itd.

Dakle, ako mi znamo da to dete ima nizak nivo dopamina

i da njegovo ponašanje, u stvari, ima za cilj da nadomesti nivo dopamina,

onda možemo da prilagodimo

te vaspitne tretmane, edukativne, tretmane,

specifičnostima tog deteta,

pa da mu omogućimo određeni trening pažnje,

ili da ga vaspitavamo tako što ćemo prilagoditi određene nagrade

upravo njegovim specifičnostima.

I mi, u stvari, možemo da od tog deteta napravimo osobu

koja će biti funkcionalna,

koja će taj nedostatak dopamina

da nadomesti na neke funkcionalne načine.

U suprotnom, kažnjavajući ga,

mi možemo da napravimo osobu koja će biti ili kriminalac

ili depresivna osoba u odraslom dobu.

Dakle, to su teme kojima se mi bavimo u prvoj blizanačkoj studiji

koja se realizuje u Srbiji.

Koju realizuju savetnici i nastavnici sa odseka za psihologiju

Filozofskog fakulteta u Novom Sadu

i Medicinskog fakulteta u Novom Sadu.

Naš tim broji oko 20 ljudi,

i multidisciplinaran je

drugim rečima, tu su i psiholozi i lekari i neurolozi,

biolozi, hemičari, itd,

i svi mi u stvari, pokušavamo da istrajemo u pokušajima

da ovu prvu blizanačku studiju napravimo uspešnom.

Ono što ne smem da zaboravim da kažem ni na jednom mestu, pa ni ovde,

to je da nam u realizaciji ove studije pomažu studenti psihologije

bez kojih nijedno od ovih istraživanja koja smo do sada sproveli

ne bi moglo da se realizuje

jer su ispitivanja duga

i obuhvataju čitav niz različitih procedura.

Tako da ja uvek koristim priliku da im se zahvalim,

bez obzira da li su oni prisutni u publici ili ne.

Registar blizanaca koji smo osnovali

predstavlja osnov za naše istraživanje.

Osnovan je 2011. godine.

Do sada smo radili ispitivanja u Nišu, Beogradu,

Novom Pazaru, Zrenjaninu,

pokušavajući, u stvari, da mi odemo u ona mesta

odakle je teško blizancima da doputuju do Novog Sada,

jer je centar tih istraživanja u stvari u Novom Sadu,

a pokušavamo da ispitamo blizance iz cele zemlje.

2014\. godine osnovali smo Centar za bihejvioralnu genetiku, i u okviru tog centra bavimo se ispitivanjem blizanaca,

ali radimo i neke druge stvari

koje i popularizuju nauku,

ali i pomažu mladim naučnicima da steknu određena znanja i veštine.

Šta je naš cilj?

Cilj nam je da, u stvari, kreiramo jedinstvenu bazu podataka

koja će biti osnov za istraživanja u psihologiji, medicini, biologiji,

u narednim, mogu slobodno da kažem, decenijama.

Zato što trenutno u našem registru imamo oko 1.000 blizanačkih parova,

ispitano je 536 blizanaca,

i mi od svakog blizanca imamo oko 1.500 određenih podataka.

Dakle, naša baza je veoma, veoma velika.

Blizanci se prijavljuju na našem sajtu

i nakon toga dolaze kod nas.

Ovo je primer ispitivanja nekih kognitivnih funkcija,

ovo je atmosfera sa ispitivanja testovima,

znači nekih psiholoških fenomena,

kao što su osobine ličnosti itd.

Oni prolaze kroz medicinski pregled,

i uzimamo im uzorak bukalnog brisa,

odnosno uzorak pljuvačke,

da bismo radili DNK analize.

Ovo je primer matrice podataka,

samo deo te matrice,

a ovo je primer matematičkih modela

pomoću kojih mi izračunavamo udeo sredine, udeo deljene sredine,

udeo nedeljene sredine, udeo gena, odnosno nasleđa,

u objašnjenju našeg ponašanja.

Deo naših analiza,

onaj skuplji deo za koji mi nemamo dovoljno sredstava,

sprovodi se na Džon Džej koledžu u Njujorku.

To je institucija koja identifikuje žrtve posle jedanaestog septembra -

kažem "identifikuje," zato što ih još uvek identifikuju,

jer nisu sve žrtve identifikovane -

koja raspolaže resursima za one vrste analiza

koje mi ne možemo da uradimo u Srbiji.

Oni nam rade zigotnost za blizance,

i određuju neke druge vrste molekularnih i epigenetičkih analiza,

o kojima će biti reči nešto malo kasnije.

Ovo je fotografija profesorke Nataše Vučinić sa medicinskog fakulteta,

koja je bila u poseti Džon Džej koledžu

u jednom od tih zajedničkih istraživanja.

Šta pokazuju naši rezultati?

Krenućemo od nekih fenomena koji su nam svima dobro poznati.

Na primer,

rezultati pokazuju da je opšta inteligencija u preko 70 posto

određena naslednim činiocima.

Međutim, opšta inteligencija nam ne garantuje

da ćemo se uspešno adaptirati.

Neki kriterijumi manifestacije inteligencije u životu

mogu da budu stepen obrazovanja ili školski uspeh.

A naša istraživanja pokazuju

da je u tim fenomenima

uticaj naslednih činilaca nešto malo manji,

ali da se povećava uticaj sredinskih činilaca,

posebno onih deljenih.

Drugim rečima,

i ako imamo visoke intelektualne potencijale,

od atmosfere u porodici koju će kreirati,

dete koje je radoznalo ili samodisciplinovano

ili na neki drugi način poseduje osobine koje su mu neophodne

da završi školu ili bude dobar đak u školi,

će, u stvari, zavisiti i ti aspekti ponašanja.

Takođe, ovo su neka ponašanja

koja su svima nama dobro poznata,

to je konzumiranje cigareta, konzumiranje alkohola,

zloupotreba alkohola,

samostalno prepisivanje terapije.

Sva ova ponašanja smatraju se rizičnim ponašanjima.

Naši rezultati pokazuju

da je, recimo, konzumiranje alkohola

u potpunosti određeno deljenim i nedeljenim sredinskim činiocima.

Zašto?

Zato što mi u stvari živimo u kulturi koja je tolerantna ka alkoholu,

ne postoji dete koje nije probalo alkohol.

Međutim, zloupotreba alkohola, konzumiranje cigareta itd,

zavise i od naslednih i od sredinskih činilaca.

To ne znači da postoji gen za konzumiranje alkohola.

To znači da postoji nasledna osnova

za određenu vrstu povećanja napetosti,

i to je ono što nam pružaju naši geni.

A sredina nam pruža model kako smanjujemo tu napetost.

I onda neko to čini kroz konzumiranje alkohola,

neko kroz konzumiranje cigareta,

ili na neke treće funkcionalne ili manje funkionalne načine.

Međutim, rekli smo da je nama osnovna ideja sa, u stvari,

želimo da objasnimo ljudsko ponašanje.

Zašto se ljudi ponašaju na određeni način?

Postoje različite teorije.

Ovde je primer jedne od teorija u psihologiji

koja u obzir uzima i različite sredinske činioce

i neke nasledne i biološke predispozicije.

Na primer, ako se bilo ko od nas suoči sa potencijalnom opasnošću,

doživeće povećanje anksioznosti.

Ako je osoba sklona da sve situacije u životu, ili većinu njih,

posmatra kao potencijalnu opasnost,

onda će razviti anksioznost kao osobinu ličnosti.

Ako imamo biološku predispoziciju da reagujemo na nagradu,

na potencijalnu nagradu, je l' tako,

onda postoji mogućnost da razvijemo ona ponašanja

koja su u vezi sa lošijom kontrolom sa impulsivnošću:

hoću sad, hoću odmah da dobijem tu neku nagradu koju sam zamislio.

Ako se bilo ko od nas suoči sa stvarnom opasnošću,

koja je, naravno, uvek opasnost za naše samopoštovanje,

to je nešto sa čim se susrećemo svakoga dana u životu,

onda možemo da se ili borimo

ili da bežimo ili da se blokiramo.

Cela ta teorija zahteva možda i posebno predavanje,

nemamo sada vremena da pričamo o svim tim detaljima.

Međutim, šta su pokazala naša istraživanja?

Pokazala su da je udeo nasleđa,

udeo sredine,

u objašnjenju svih ovih osobina ličnosti

onakav kakav smo i očekivali.

Drugim rečima,

udeo nasleđa je tu negde između 40 i 50 posto,

ostatak je udeo sredine.

Dakle, mi možemo imati naslednu predispoziciju

da reagujemo više, da budemo reaktivniji na nagradu

ili budemo reaktivniji na kaznu,

ali će sredina da oblikuje način na koji ćemo mi to da radimo.

Neko će da se bavi rizičnim sportovima,

a neko će drugi da traži senzaciju u čitanju knjiga.

To su sve načini koje u stvari oblikuje sredina,

pružajući svoj model.

Dalje, mi pokušavamo u stvari da vidimo

koja je genska osnova ovih ponašaja.

Trenutno smo imali sredstava za četiri gena, svi su dopaminski.

Ja ću prikazati rezultate za dva,

to su COMT i DRD2.

U pitanju su geni koji regulišu nivo dopamina u organizmu.

Kao što sam već rekla,

niži nivo dopamina dovodi do impulsivnijeg ponašanja,

odnosno ponašanja koje će da nadomesti nivo dopamina u organizmu.

Ovde imamo rezultat

koji pokazuje da je COMT gen zadužen, u stvari,

za regulaciju impulsivnosti.

Imamo njegovu citogenetičku lokaciju,

on se nalazi na 22. hromozomu.

Sa druge strane,

interakcija dva gena, COMT-a i DRD2 -

oni utiču, u stvari, na ona ponašanja

koja doprinose tome da se osoba manje blokira i manje beži

u opasnim situacijama.

Šta nam govore ova istraživanja?

Govore nam, prvo, da ne postoji jedan gen za jednu osobinu,

da je naše ponašanje složeno,

i da veći broj gena doprinosi, u stvari, oblikovanju našeg ponašanja.

Ono što mi želimo sada da počnemo,

to je da ispitujemo i set serotoninskih gena

koji više utiču na emocionalne reakcije.

I to su neki planovi.

Takođe, planiramo da istraživanja proširimo

ispitujući maloletne blizance,

i s tim krećemo do kraja godine.

A takođe sa Džon Džej koledžom u Njujorku

pokušavamo da uvedemo još jednu novu disciplinu

koja se zove epigenetika.

Drugim rečima, naši geni uče, naši geni se menjaju

pod uticajem učenja i vaspitanja.

I to su neka istraživanja koja planiramo da uradimo.

Zašto je sve to važno?

Zašto je cela ova priča o genetici i o sredini važna?

Pa, naš cilj je da,

ako pružimo objašnjenje

za ovu vrstu razloga za ljudsko ponašanje,

koje će biti u genima,

koje će biti u specifičnostima sredine,

smatramo da ćemo kreirati humanije okruženje

koje će odgovarati specifičnostima svakog pojedinca.

I ako samo delimično uspemo u tome,

možemo reći da smo ostvarili svoj cilj.

Pored ovih naučnih rezultata,

naš tim može da se pohvali i generalno,

uvođenjem jedne nove naučne discipline u naš akademski prostor.

Isto tako, mi, angažujući veliki broj građana,

u ovom slučaju blizanaca,

u našim istraživanjima,

pokušavamo da razvijemo neke osnovne principe otvorene nauke.

Zašto i kako?

Tako što naši blizanci svi dobiju rezultate svojih istraživanja,

i medicinskih istraživanja i procena osobina ličnosti,

intelektualnih sposobnosti, rezultate DNK analiza itd.

Mi, u stvari, pokušavamo da otvorimo nauku za sve građane,

zato što smatramo da svi građani

treba da daju doprinos u kreiranju naučnih rezultata.

Hvala.

(Aplauz)