×

We use cookies to help make LingQ better. By visiting the site, you agree to our cookie policy.

New Year Sale Up to 50% off
Sign Up Free
image

TED, How to raise successful kids -- without over-parenting | Julie Lythcott-Haims

How to raise successful kids -- without over-parenting | Julie Lythcott-Haims

Prevodilac: Milenka Okuka Lektor: Mile Živković

Znate, nije mi bila namera da budem ekspert za roditeljstvo.

Zapravo, nisam naročito zainteresovana za roditeljstvo samo po sebi.

Prosto, ovih dana imamo određeni stil roditeljstva

koji na neki način kvari decu,

potkopava im šanse da se razviju u sebe same.

Imamo određeni stil roditeljstva ovih dana

koji smeta.

Valjda hoću da kažem,

provodimo mnogo vremena veoma zabrinuti

za roditelje koji nisu dovoljno uključeni u živote svoje dece

i njihovo obrazovanje i podizanje,

i s pravom je tako.

Ali na drugom kraju spektra

se takođe mnogo štete nanosi,

gde roditelji osećaju da dete ne može da bude uspešno

ukoliko ga roditelj ne štiti i brani na svakom koraku

i ne lebdi iznad svega što se dešava i upravlja svime svakog trena,

i usmerava svoju decu ka malom podskupu fakulteta i karijera.

Kada ovako podižemo decu,

i reći ću "mi",

jer, sam bog zna, da sam podižući dvoje tinejdžera

i sama imala slične tendencije,

naša deca završe vodeći detinjstvo nalik štrikliranim listama.

A evo kako štriklirano detinjstvo izgleda.

Čuvamo ih bezbednim i zdravim

i hranimo i pojimo,

a potom želimo da se postaramo da pohađaju dobre škole,

da su u dobrim odeljenjima u dobrim školama,

i da dobiju dobre ocene u dobrim odeljenjima u dobrim školama.

Ali ne samo ocene, prosek,

i ne samo ocene i prosek, već i priznanja i nagrade

i da se bave sportom, aktivnostima, predvodništvom.

Govorimo našoj deci, nemojte samo da se učlanite,

osnujte klub jer fakulteti žele to da vide.

I štriklirajte polje društvenog rada.

Mislim, pokažite fakultetima da marite za druge.

(Smeh)

I sve ovo se radi zarad priželjkivane savršene diplome.

Očekujemo od dece da imaju vrhunski učinak,

koji nikad nismo tražili od nas samih,

i kako se toliko zahteva od njih,

smatramo,

svakako da mi roditelji moramo da se prepiremo sa svakim nastavnikom

i direktorom i trenerom i sudijom

i da se ponašamo kao dečji asistent

i lični sekundant

i sekretarica.

I onda s našom decom, našom dragocenom decom,

provodimo toliko vremena u poguravanju,

dodvoravanju, aludiranju, pomaganju, cenkanju, zakeranju - shodno tome

kako bismo se postarali da ne završe loše,

da ne zatvaraju vrata,

ne uništavaju svoju budućnost,

nekakav priželjkivani prijem

na šačicu fakulteta

koji odbijaju skoro sve kandidate.

A evo kako izgleda biti dete u ovom štrikliranom detinjstvu.

Pre svega, nema vremena za slobodnu igru.

Nema tome mesta tokom popodneva

jer sve mora da obogaćuje decu, tako smatramo.

Kao da je svaki domaći zadatak, svaki kviz, svaka aktivnost

sudbonosni tren za budućnost koju smo im osmislili,

i oslobađamo ih pomaganja u kućnim aktivnostima,

čak ih oslobađamo i od sna

dokle god štrikliraju zaduženja na svojim listama.

A u štrikliranom detinjstvu, govorimo da samo želimo da budu srećna,

ali kad se vrate kući iz škole,

prečesto prvo što pitamo

je o domaćim zadacima i ocenama.

I ona vide na našim licima

da naše odobravanje, naša ljubav,

da sama njihova vrednost

potiče od petica.

I onda šetamo uz njih

i pružamo im glasnu podršku poput dresera na Vestminsterskoj izložbi pasa -

(Smeh)

nagovaramo ih da skaču malo više i da se vinu malo dalje,

dan za danom za danom.

A kad stignu do srednje škole,

ne kažu: "Pa, šta bi me zanimalo da učim

ili čime da se zanimam?"

Odlaze kod savetnika i kažu:

"Šta bi trebalo da uradim da bih stigla na dobar fakultet?"

A onda kad krenu ocene u srednjoj školi

i počnu da dobijaju četvorke

ili, ne daj bože, neke trojke,

u panici šalju prijateljima poruke,

pitajući: "Da li je iko upisao dobar fakultet sa ovim ocenama?"

A naša deca,

bez obzira na to gde završila nakon srednje škole,

bez daha su.

Krhka su.

Pomalo su istrošena.

Pomalo su ostarila pre vremena,

želeći da su odrasli iz njihovog života rekli: "Dovoljno ste uradili,

ovaj trud koji ste uložili tokom detinjstva je dovoljan."

I ona trenutno venu pod visokim stopama anksioznosti i depresije,

a neka od njih se pitaju,

hoće li ovaj život ikad ispasti vredan svega ovoga?

Pa, mi roditelji,

mi roditelji smo prilično uvereni da je vredno svega toga.

Čini se da se ponašamo -

kao da bukvalno smatramo da neće imati budućnost,

ako ne upadnu u neki od tih fakulteta i karijera iz uskog kruga,

koje smo zacrtali za njih.

Ili smo možda, možda, prosto uplašeni

da neće imati budućnost kojom možemo da se hvalimo

pred našim prijateljima i sa nalepnicama na pozadini automobila.

Da.

(Aplauz)

No, ako razmotrite šta smo uradili,

ako imate hrabrosti da to zaista razmotrite,

videćete da ne samo da naša deca misle da vrede onoliko

kolike su im ocene i prosek,

već da kad se uselimo direktno u njihove dragocene umove u razvoju,

sve vreme, poput sopstvene verzije filma "Biti Džon Malkovič",

šaljemo našoj deci poruku:

"Slušaj, dete, smatram da ništa od ovoga zaista ne bi ostvario bez mene."

Pa uz našu preteranu pomoć,

našu prezaštićenost i preterano usmeravanje i paženje,

lišavamo našu decu prilike da izgrade samoefikasnost,

a to je zaista temeljno načelo ljudske psihe,

daleko važnije od samopouzdanja koje dobiju

svaki put kad im aplaudiramo.

Samoefikasnost se gradi kad pojedinac uvidi da njegova dela daju rezultate,

ne -

Samo napred.

(Aplauz)

A ne dela roditelja u njegovo ime,

već kad lična dela pojedinca daju rezultate.

Prosto rečeno,

ako želimo da naša deca razviju samoefikasnost, a moraju,

onda će morati daleko više da razmišljaju, planiraju, odlučuju,

rade, nadaju se, izlaze na kraj, pokušavaju i greše,

sanjaju i proživljavaju život

samostalno.

Sad, da li govorim

da je svako dete vredno i motivisano

i nije im potrebno mešanje roditelja i njihovih interesa u život

i samo treba da se povučemo i pustimo ih?

Nipošto!

(Smeh)

Ne govorim to.

Govorim da kad tretiramo ocene i prosek i priznanja i nagrade

kao svrhu detinjstva,

a sve zbog približavanja upisu na neki priželjkivani fakultet

ili ulasku u maleni krug karijera,

to je suviše svedena definicija uspeha za našu decu.

I, iako im možemo pomoći da dobiju neke kratkoročne pobede

preteranim pomaganjem -

poput dobijanja boljih ocena, ako im pomažemo s domaćim,

možda će imati dužu biografiju detinjstva kad im pomažemo -

govorim da sve ovo na duže staze šteti

njihovoj svesti o sebi.

Govorim da bi trebalo da manje budemo obuzeti

određenim krugom fakulteta

na koje mogu da se prijave ili ih možda upišu,

a daleko više zainteresovani time da steknu navike, mentalni sklop, veštine,

dobrostanje, da budu uspešni kuda god da krenu.

Govorim

da zbog naše dece moramo da budemo manje opsednuti ocenama i prosekom,

a daleko zainteresovaniji

za to da im detinjstvo obezbedi temelj za njihov uspeh,

sagrađen od nečega kao što je ljubav

i kućni poslovi.

(Smeh)

(Aplauz)

Da li sam rekla kućni poslovi? Da li sam to upravo rekla? Zaista jesam.

Uistinu, evo zašto.

Najduže longitudinalno istraživanje ljudi ikad sprovedeno

se naziva Istraživanje Harvard Grant.

Otkrilo je da profesionalni uspeh u životu,

nešto što želimo našoj deci,

da profesionalni uspeh u životu proističe iz obavljanja kućnih poslova u detinjstvu

i što ranije počnete, to bolje,

da mentalni sklop - zavrnuti-rukave-i-pripomoći,

mentalni sklop koji kaže: postoji i neprijatan posao,

neko mora da ga obavi, bolje da to budem ja;

mentalni sklop koji kaže:

priložiću svoj trud zarad sveukupnog boljitka -

tako se napreduje na radnom mestu.

E sad, svi ovo znamo. Vi ovo znate.

(Aplauz)

Svi ovo znamo, pa ipak u štrikliranom detinjstvu,

oslobađamo decu kućnih poslova,

i ona završe kao mladi ljudi na radnom mestu

i dalje čekajući na listu za štrikliranje,

koja ne postoji;

a što je još značajnije, nedostaje im potisak, instinkt

da zavrnu rukave i pripomognu

i da se osvrnu i zapitaju: kako mogu da budem od pomoći kolegama?

Kako da unapred predvidim šta bi mom šefu trebalo?

Drugo, veoma važno otkriće iz Istraživanja Harvard Grant

kaže da sreća u životu

proističe iz ljubavi,

ne ljubavi prema poslu,

već ljubavi prema ljudima:

našem supružniku, našem partneru, našim prijateljima, našoj porodici.

Stoga bi deca u detinjstvu trebalo da nauče da vole,

a ne mogu da vole druge, ako prevashodno ne vole sebe,

a neće voleti sebe, ako im ne pružimo bezuslovnu ljubav.

(Aplauz)

Tačno tako.

I stoga,

umesto opsednutosti ocenama i prosekom,

kad se naš dragoceni potomak vrati kući iz škole,

ili se mi vratimo kući s posla,

trebalo bi da isključimo tehnologiju, odložimo telefone

i da ih pogledamo u oči

i dozvolimo im da vide radost koja nam obasjava lica

jer vidimo svoju decu prvi put nakon nekoliko sati.

A onda moramo da pitamo:

"Kako ste proveli dan?

Šta vam je danas bilo lepo?"

A kad vaša tinejdžerka odgovori: "Užina", kao što moja radi,

a ja želim da čujem o kontrolnom iz matematike,

a ne o užini,

i dalje se morate zainteresovati za užinu.

Morate da pitate: "Šta je tako krasno bilo kod današnje užine?"

Moraju da znaju da su nam važni kao ljudi,

a ne zbog proseka.

U redu, sad mislite, kućni poslovi i ljubav,

sve to zvuči sjajno, ali manite me se.

Fakulteti žele da vide vrhunski prosek i ocene

i priznanja i nagrade, a ja vam kažem da nije baš tako.

Najuglednije škole to traže od naše omladine,

ali evo dobrih vijesti.

Nasuprot tome u šta nas uveravaju reketaši koji rangiraju fakultete -

(Aplauz)

ne morate da pohađate najugledniju školu

da biste bili srećni i uspešni u životu.

Srećni i uspešni ljudi su pohađali državne škole,

pohađali su manje fakultete za koje niko nije čuo,

pohađali su državne fakultete,

pohađali su te tamo fakultete i napuštali ih.

(Aplauz)

Dokaz je u ovoj prostoriji, u našim zajednicama,

da je ovo istina.

I ako bismo proširili vidike

i bili voljni da razmotrimo još par fakulteta,

možda uklonili sopstveni ego iz jednačine,

mogli bismo da prihvatimo i prigrlimo ovu istinu i da shvatimo,

teško da je smak sveta,

ako naša deca ne pohađaju jedan od tih uglednijih fakulteta.

I što je još važnije,

ako detinjstvo ne prožive prema tiranskoj listi za štrikliranje,

onda će kad upišu fakultet,

koji god to bio,

pa, stići će tamo samovoljno,

pokrenuti sopstvenom željom,

sposobni i spremni da uspeju tamo.

Moram nešto da vam priznam.

Pomenula sam da imam dvoje dece, Sojera i Ejveri.

Tinejdžeri su.

I nekada davno,

mislim da sam tretirala mog Sojera i moju Ejveri

poput malenog bonsai drveća -

(Smeh)

htela sam pažljivo da ih podšišam i potkrešem

i oblikujem u nekakva savršena ljudska bića,

koja će možda biti dovoljno savršena da obezbede sebi upis

na jedan od najizbirljivijih fakulteta.

Ali sam shvatila, radeći sa hiljadama tuđe dece -

(Smeh)

i podižući dvoje sopstvene dece,

da moja deca nisu bonsai drveće.

Ona su livadsko cveće

nepoznatog roda i vrste -

(Smeh)

a moj je posao da im obezbedim plodno okruženje,

da ih ojačam kroz kućne poslove

i da ih volim kako bi oni znali da vole druge i prihvate ljubav,

a fakultet, odsek, karijera,

to je na njima.

Moj posao nije da ih nateram da postanu ono što ja želim da postanu,

već da im pružim podršku da ostvare svoje najuzvišenije "ja".

Hvala vam.

(Aplauz)

Learn languages from TV shows, movies, news, articles and more! Try LingQ for FREE