×

We use cookies to help make LingQ better. By visiting the site, you agree to our cookie policy.


image

TED, Državni posao - Nikola Škorić na TEDxNoviSad

Državni posao - Nikola Škorić na TEDxNoviSad

Transkript: Bojana Aćamović Lektor: Ivana Korom

(Video) Đe ste dragi gledaoci!

Dobro došli na spektakl godine, možemo slobodno reći,

spektakl vijeka, kad je krajiški kerč u pitanju.

Naime, meč između Marka Kamiondžije i Mileta Sjekire.

Pored mene je i naš stručni komentator, Rade Ubiparip,

zvani Mješalica, legendarni šampion, koji se prošle godine penzionisao.

Đe si, Rade!

Evo me.

Evo prije nego što se, ovaj, počne ova, kako bih rek'o, borba,

taj naš kerč, pustićemo jednu našu pjesmu,

jedna klapa naša, dok se Boris malo zagrije, znaš.

(Muzika)

Nikola Škorić: Hteo sam da kažem: "Režija, prekini!"

I stvarno, ovaj - ostaviću ove papire -

katastrofalan, videli ste, katastrofalan primer humora.

Neka tri tipa, potpuno nezanimljiva, koji glumataju,

pokušavaju svojim kreveljenjem ili ne znam čime da dobiju pažnju,

tipični adolescentski problemi.

A sada bih pustio jedan drugi skeč,

koji ćete sami videti, govori nešto potpuno drugačije.

Molim vas, režija.

[Noćna smena]

(Video) Đe ste dragi gledaoci!

Dobrodošli na spektakl godine, možemo slobodno reći spektakl vijeka

kada je krajiški kerč u pitanju.

Naime meč između Marka Kamiondžije i Mileta Sjekire.

Pored mene je i naš stručni komentator, Rade Ubiparip, zvani Mješalica,

legendarni šampion koji se prošle godine penzionisao.

- Đe si, Rade? - Evo me.

Evo prije nego što se, ovaj, počne ova kako bih rekao borba,

taj naš kerč, pustićemo jednu našu pjesmu jedna klapa naša, dok se Boris malo zagrije.

(Muzika)

NŠ: Malo krajiške muzike na TEDx-u. To verovatno nije bilo još.

(Smeh)

E ovo je već jedna druga stvar.

Znači, videli ste tu pronicljivost, tu društvenu kritiku,

odlično izvedenu, kako da kažem, glumačka egzekucija je potpuno

na samom vrhuncu i ja tu ne bih ništa dodao.

Znači, ovo je vrh humora u svakom smislu te reči.

To vam je tako sa skečevima, sa humorom, jedan skeč,

jedan fazon, to je hiljadu mišljenja i najčešće mi dobijamo takve komentare,

vrlo često dobijete

nešto što nikad niste ni pomislili ni hteli da kažete,

neko to protumači ne znam kako.

Inače je teško sa smislom za humor.

Jako je malo ljudi koji će priznati da nemaju smisla za humor.

Da li ste ikad stajali u društvu i svi se smeju, neko kaže neki fazon

a on stoji i kaže: "Ja nemam smisla za humor."

(Smeh)

Mislim ima, nekoliko ljudi je zabeleženo u istoriji

koji su javno priznali da nemaju smisla za humor.

Jedan je naravno, pretpostavljate, Džugašvili Staljin.

Drugi je Kim Džong Il i treći je jedan moj rođak,

Iso se zove, iz Donjeg Lapca u Lici.

Ali dobro, nećemo pričati o tome.

Razmišljajući stvarno o ovoj temi danas, ovoj TEDx konferenciji,

"Sanjaj, stvaraj, promeni, postani",

bilo mi je jako teško da nekako...

Prvo sam mislio da treba da pričam neku teoriju humora,

pa kao kako taj kreativni proces teče.

I to o duhovitosti i pozitivnoj energiji.

Ali sam shvatio da je mnogo više ljudi koji su mnogo pametniji

od mene i naše te ekipe, su stvarno dosta rekli na tu temu.

U stvari, sad izvinjavam se, prvo što sam pomislio

kad sam razmišljao o ovome, je kako bi bilo idealno da su

Dimitrije i Dejan tu i da oni govore o humoru i svemu tome,

a ja da imam duhovite dosetke i da ispadnem kao faca iz pozadine.

To mi je prvo palo na pamet.

Međutim, onda sam shvatio da je ono najbolje verovatno

da pričam o nekom tom našem iskustvu.

Znači nismo mi kao svesno sanjali da ćemo postati

neke, uslovno rečeno TV zvezde,

nego je to došlo prilično spontano.

Pa, prvo je bila ta "Noćna smena".

Ko je gledao, ko nije, na RT Vojvodine.

I to je bila emisija, onako u stilu - bledi, bledi pokušaji

"Letećeg cirkusa Montija Pajtona" tj. nekoliko skečeva jedan za drugim.

To je baš onako bilo izuzetno malo zapaženo.

Ali nekako smo se mi trudili tu da ne odstupamo

od tih nekih naših principa.

To jest, nikad nam nije bio cilj da podilazimo različitim ukusima.

Imali smo taj neki svoj fazon i to smo terali,

taj neki način da kažem, zezanja, humora.

To kad smo razmišljali, često se puta zateknemo

kad pišemo te skečeve: "E, da li ovo možda ipak malo da..."

Kao da probamo da podiđemo publici.

Uglavnom to budu katastrofalni pokušaji, nikad ne izađe na dobro.

I verovatno bi najlakše bilo, možda bi imali mnogo više uspeha

da pričamo viceve, da onako dosta psujemo,

mada to u poslednje vreme radimo, ali dobro.

Ili ne daj bože, da pustimo, što kažu, vetar u etar

i da to bude onako jedan geg.

Možda bi to imalo mnogo veći odjek.

Ima takvih emisija i one sasvim solidno imaju svoju publiku.

Mi nekako nismo nikad mogli to da... Nekako nas je bilo blam.

Nakon toga, posle "Noćne smene", na RT Vojvodine,

prešli smo na B92 i morali smo da promenimo

ime emisije.

U stvari, bio je isti koncept emisije, samo smo morali da promenimo ime.

I onda smo razmišljali šta bi bilo najupadljivije

da gledalac koji uzme TV vodič na B92,

šta bi mu najviše privuklo pogled, kad bi bacio oko na taj TV program.

Onda smo shvatili da bi bilo idealno da se zove "Velika Srbija".

Znači u tom kontekstu, "Velika Srbija" na B92,

verovatno nikad nije postojala takva emisija.

I to smo radili isto sa više manje promenljivim uspehom,

zbog nekih različitih okolnosti, da o tome ne pričam.

I onda je došlo ono zbog čega su nas i pozvali ovde,

i zbog tog minulog rada, sigurno, ali emisija "Državni posao".

I to je nekako u poslednjih godinu dana

postalo svojevrsni fenomen da ni mi sami ne znamo zašto.

To je splet mnogo srećnih okolnosti.

Sad sam ja u ovoj prezentaciji, govoru, uz pomoć Mladena,

koga ćete kasnije i videti, pokušali smo to da sažmemo

u nekoliko tačaka.

Pa je jedna od prvih, uspešna karakterizacija tih likova.

Znači naše društvo je satkano od raznih, imamo tog

Torbicu, Čvarkova i Boškića, i ostalih likova koji se pominju u seriji,

a koje svakodnevno srećemo u stvarnom životu.

Oni su nama svima bliski i nama je to isto linija manjeg otpora,

nama je bilo najlakše, svi mi znamo takve ljude

i mogli smo nekako dobro da ih interpretiramo.

Dakle, to je jedan dođoš, Bosanac, u stvari, ne zna se.

Mi smo hteli da se ne zna odakle je on došao.

Da je to samo preko Drine.

Ali na kraju su ga svi krstili u Bosanca,

što sam se ja, zbog porekla ličko-dalmatinskog, malo ljutio,

ali sad me prošlo, zbog uspeha emisije me prošlo.

(Smeh)

Drugi je bio taj vanvremenski karakter, taj državni posao,

što kaže Mlađa, da se Boškiću oduzme laptop

da mu se stavi ona stara Olimpia mašina,

da se to samo prebaci u crno-belu tehniku,

to bi izgledalo kao neka firma u SFRJ iz 1972., na primer,

pre stabilizacije.

Dakle to okruženje je malo siromašnije,

ali nije se mnogo promenilo, nažalost.

Državni posao je ostao državni posao zadnjih verovatno,

pedeset godina skoro.

Danas to imate -

većina ljudi je ili radila nekad u državnoj firmi,

imaju rodbinu koji su radili.

A po svim statistikama, većina mladih i vapi

da nađe neko uhlebljenje u tim državnim firmama.

Pošto ih razumem. I mi smo neko vreme radili tamo

i potpuno je jasno. Ko ne voli puno da radi,

može da ide tamo.

Mada, to je ta zamka: uvek ima neko ko mora da radi.

E sad, ako niste umešni u izbegavanju tih obaveza,

onda ćete morati da radite, što može da vam bude problem.

Onda dalje, još jedna stvar koja je nama jako dobro došla,

a da to nismo ni sanjali, je dotrajalost opreme

na našoj televiziji, na RT Vojvodine.

Dakle u ovo "high-tech" vreme,

kada se svi trude da imaju što bolju opremu,

i misle da je devedeset posto stvari u specijalnim efektima, super kamerama,

dobroj rasveti,

nama je ova zastarelost opreme išla na ruku,

doprinela je autentičnosti čitavog tog programa.

To što je malo slabija rasveta, imamo tu malo kao dim-atmosferu.

(Smeh)

Kada se sve to poklopilo, dobili smo stvarno

tu dobitnu kombinaciju.

A to je ono, i opet ću citirati Mlađu, ono što je Dobrica Ćosić rekao,

prednost naše zaostalosti.

To je govorio za vreme sankcija, u to vreme, s njim se baš ne slažemo,

ali eto potpuno igrom nekih neobično srećnih okolnosti,

to je ispalo kao dobitna kombinacija.

I još nešto što je zanimljivo, što smo svi primetili,

ova emisija "Državni posao" koja se na neki način bavi i kritikom

samog tog državnog posla, naravno, ide na državnoj televiziji,

u državnoj firmi, što je onako čista subverzija.

Da neko pusti nekog ko ga non-stop kritikuje,

na to ne nailazimo često, bar ne na ovim prostorima.

To rade u Americi, na primer, ali dobijaju mnogo veće pare za te stvari.

I na kraju, ono što je jedan verovatno od najvažnijih razloga

zašto se to tako i proširilo, pošto naša RT Vojvodine ima

regionalni karakter, to jest ograničena je na Vojvodinu,

je ta dužina.

Shvatili smo da dužina do deset minuta

je odlična da obradimo bilo koju temu,

da ne dosadi nikad,

Možda će jednom i dosaditi, ali onda ćemo raditi nešto drugo.

I savršen format je bio za Jutjub, od 5 do 10 minuta.

Svako može da odvoji vreme to da pogleda

i to se užasno brzo proširilo Jutjubom.

Tako da smo došli do publike koja ne vidi RT Vojvodine

na televiziji, ni ne gleda je verovatno.

Došli smo do ljudi koji uopšte ne gledaju televiziju.

I prešli smo, što kažu, preplivali Savu i Dunav

i proširili se po Srbiji, 'ajde reći ću, i u Beogradu nas gledaju.

(Smeh) Da se pohvalimo.

Tako da su sve te neke stvari, opet ne mogu da kažem da su

bile nešto što smo mi mogli da isplaniramo,

nego su se jednostavno desile.

Ali nekako mislim da je ta naša istrajnost -

jer godinama smo radili na čistom entuzijazmu -

nekako je to počelo da se isplaćuje.

Naravno, naša ekipa, ima nas trojica koji se vidimo na ekranu,

koji glumimo i glumatamo.

Ali ima tu još ljudi koji rade i jednako rade kao i mi,

eto jedino taj glumački deo...

Ali ako zatreba, uskočiće i tu.

Tu su Mladen Urdarević, naš scenarista, još jedan,

i režiser, Stojče Stolevski, koji nije trenutno ovde.

Ali ja bih pozvao Mladena ispred udruženja limanskih scenarista

da nešto kaže o svojoj ulozi, kao čovek iz, je l' mogu da kažem,

iz pozadine, da izvinete, iz pozadine.

Mladen Urdarević: Dobro veče svima. Je l' se čujemo? Je'n dva...

Radi beta ova pedeset-osmica.

NŠ: Jedan jedan...

Ovaj mikrofon je inače koristio i Džoni Roten dok je snimao

prvi album "Sex Pistolsa".

Zaista, mislim, jako dobar mikrofon.

Pa ništa, ja sam hteo da kažem da nisam slučajno u ekipi

sa Nikolom, Dejanom i Dimitrijem, zato što smo radili zajedno

i neke ranije projekte.

Sa Dimetom sam radio obradu prevoda stripa "Alan Ford"

pre nekih desetak godina.

To smo radili nekih sto brojeva, malo manje, sedamdesetak.

NŠ: Nije tema, rekao sam ti. (Smeh)

MU: Pa zatim, radio sam u "Velikoj Srbiji" sa njima isto

neke skečeve.

NŠ: Ali, rekao sam ti. (Smeh) Nismo se tako dogovorili, Mladene.

MU: Pa ja sam rekao sve što smo...

NŠ: Pa znam ali ja sam ti rekao, možeš da kažeš jednu-dve rečenice

i to je to. (Smeh)

(Smeh)

(Aplauz)

(Video) - ... nije bilo načelnika. Pa je l' morao... nije se moglo!

Ruke im svezane ljudima ne mogu da rade. - Pa dobro 'ajde.

Zakoni evropski a pamet naša, balkanska.

Lička. Nema ništa od toga.

Šta? Molim? (Smeh)

Ma kakvi, kažem vam ja, nema nama dok se sami ne organizujemo

i ne krenemo u akciju.

Evo ja ću delit' činove, ja ću delit' činove i oružje.

Imam kući onih pragova, mogu da s' tuku koliko 'oće.

Držaću intendantsku službu.

Pilad prodavaću. Ne! Davaću besplatno.

Nek' jedu naši zaštitnici građana.

Ma 'ajde, molim te. Ne znam šta treba da kažem.

(Smeh)

'Ajde ispočetka ovo.

- Samoorganizujem, u zemlji gde plaćam porez, a policija ništa ne radi.

- Nemoj ti da sereš po policiji stalno, mali, kako te nije sramota!

Nema ih dovoljno ljudi, na ivici egzistencije rade.

Brojao sam ih sve.

Trista dva'est jedan ili dva'st dvojica ih fali u gradu.

Na Podbari jedan.

Čoveče, ti ćeš da kažeš, pa znam ja.

Kako je mogao onaj glumac američki.

Znam ja šta, Serpiko.

Sa kosim očima, uz'o dinare, raskrupnio, stavio u čarapu,

pa da vidiš.

Ovako vrti i udara ih po glavama. Skinhede.

A onaj crnac, pa kaže, ako muda plivaju istina je,

ako ne plivaju, nije.

(Smeh)

Dobro, to je to. To je deo atmosfere

sa snimanja, kao nemontirani materijal.

(Aplauz)

To je otprilike, eto, imamo još 4 minuta,

ali nemam toliko govora. (Smeh)

Za kraj, ovaj uspeh stvarno koji smo doživeli,

na neki način, sad nas ljudi i prepoznaju,

što nekad nije nimalo prijatno, ali dobro.

Ako ste recimo, sa suprugom, koju pozdravljam,

u Banoštru, na danima vina, pa vas zaskoče,

to je vrlo neprijatno.

Ali inače je super, ne kažem.

Onda je došlo to prvo prepoznavanje.

Onda i uspeh.

Polako se pokreće i na tom materijalnom planu.

Evo mi smo prvi ikada govornici kojima TEDx plaća basnoslovnu cifru.

Šalim se, odmah da kažem.

(Smeh)

Ali stvarno, bez nekog tog truda, entuzijazma, strpljenja i ljubavi

prema tome što radimo i volimo to da radimo,

teško bi došli do toga, a da nismo u nekoj stranci.

(Smeh)

Ali glavno, i još se zabavljamo uz sve to.

Tako da, eto to je to.

(Aplauz)

Kraj.


Državni posao - Nikola Škorić na TEDxNoviSad Staatsjob - Nikola Škorić bei TEDxNoviSad State job - Nikola Škorić at TEDxNoviSad Trabajo estatal - Nikola Škorić en TEDxNoviSad Trabalho estatal - Nikola Škorić no TEDxNoviSad Государственная работа - Никола Шкорич на TEDxNoviSad Statligt jobb - Nikola Škorić på TEDxNoviSad

Transkript: Bojana Aćamović Lektor: Ivana Korom

(Video) Đe ste dragi gledaoci! (Video) Ihr lieben Zuschauer!

Dobro došli na spektakl godine, možemo slobodno reći,

spektakl vijeka, kad je krajiški kerč u pitanju. das Spektakel des Jahrhunderts, wenn es um Krajina Kerch geht. the spectacle of the century, when it comes to Kerch from Krajina.

Naime, meč između Marka Kamiondžije i Mileta Sjekire.

Pored mene je i naš stručni komentator, Rade Ubiparip, Next to me is our expert commentator, Rade Ubiparip,

zvani Mješalica, legendarni šampion, koji se prošle godine penzionisao.

Đe si, Rade!

Evo me.

Evo prije nego što se, ovaj, počne ova, kako bih rek'o, borba, Here, before this, er, this, so to speak, fight begins,

taj naš kerč, pustićemo jednu našu pjesmu, dass unsere Kirche, wir werden eines unserer Lieder spielen, that kerch of ours, we will play one of our songs,

jedna klapa naša, dok se Boris malo zagrije, znaš. eine unserer Klapas, während Boris sich ein bisschen aufwärmt, wissen Sie.

(Muzika)

Nikola Škorić: Hteo sam da kažem: "Režija, prekini!" Nikola Škorić: Ich wollte sagen: „Regie, hör auf!“

I stvarno, ovaj - ostaviću ove papire - Und wirklich, äh - ich lasse diese Papiere da -

katastrofalan, videli ste, katastrofalan primer humora.

Neka tri tipa, potpuno nezanimljiva, koji glumataju, Etwa drei Typen, völlig uninteressant, schauspielernd,

pokušavaju svojim kreveljenjem ili ne znam čime da dobiju pažnju, versuchen ihr Bestes, oder ich weiß nicht, wie ich Aufmerksamkeit erregen soll,

tipični adolescentski problemi.

A sada bih pustio jedan drugi skeč,

koji ćete sami videti, govori nešto potpuno drugačije.

Molim vas, režija.

[Noćna smena]

(Video) Đe ste dragi gledaoci!

Dobrodošli na spektakl godine, možemo slobodno reći spektakl vijeka

kada je krajiški kerč u pitanju.

Naime meč između Marka Kamiondžije i Mileta Sjekire.

Pored mene je i naš stručni komentator, Rade Ubiparip, zvani Mješalica,

legendarni šampion koji se prošle godine penzionisao.

- Đe si, Rade? - Evo me.

Evo prije nego što se, ovaj, počne ova kako bih rekao borba, Hier vor, äh, dieser beginnt sozusagen einen Kampf,

taj naš kerč, pustićemo jednu našu pjesmu dass unsere kertsch, wir werden eines unserer lieder spielen jedna klapa naša, dok se Boris malo zagrije.

(Muzika)

NŠ: Malo krajiške muzike na TEDx-u. To verovatno nije bilo još.

(Smeh)

E ovo je već jedna druga stvar.

Znači, videli ste tu pronicljivost, tu društvenu kritiku, Sie haben also diese Einsicht gesehen, diese Gesellschaftskritik,

odlično izvedenu, kako da kažem, glumačka egzekucija je potpuno ausgezeichnet ausgeführt, wie soll ich sagen, die Ausführung des Schauspielers ist abgeschlossen

na samom vrhuncu i ja tu ne bih ništa dodao. an der Spitze und ich würde da nichts hinzufügen.

Znači, ovo je vrh humora u svakom smislu te reči.

To vam je tako sa skečevima, sa humorom, jedan skeč,

jedan fazon, to je hiljadu mišljenja i najčešće mi dobijamo takve komentare,

vrlo često dobijete

nešto što nikad niste ni pomislili ni hteli da kažete,

neko to protumači ne znam kako.

Inače je teško sa smislom za humor.

Jako je malo ljudi koji će priznati da nemaju smisla za humor.

Da li ste ikad stajali u društvu i svi se smeju, neko kaže neki fazon

a on stoji i kaže: "Ja nemam smisla za humor." and he stands and says, "I have no sense of humor."

(Smeh)

Mislim ima, nekoliko ljudi je zabeleženo u istoriji

koji su javno priznali da nemaju smisla za humor.

Jedan je naravno, pretpostavljate, Džugašvili Staljin.

Drugi je Kim Džong Il i treći je jedan moj rođak,

Iso se zove, iz Donjeg Lapca u Lici.

Ali dobro, nećemo pričati o tome.

Razmišljajući stvarno o ovoj temi danas, ovoj TEDx konferenciji,

"Sanjaj, stvaraj, promeni, postani",

bilo mi je jako teško da nekako... it was very difficult for me to somehow...

Prvo sam mislio da treba da pričam neku teoriju humora,

pa kao kako taj kreativni proces teče.

I to o duhovitosti i pozitivnoj energiji.

Ali sam shvatio da je mnogo više ljudi koji su mnogo pametniji

od mene i naše te ekipe, su stvarno dosta rekli na tu temu.

U stvari, sad izvinjavam se, prvo što sam pomislio

kad sam razmišljao o ovome, je kako bi bilo idealno da su

Dimitrije i Dejan tu i da oni govore o humoru i svemu tome,

a ja da imam duhovite dosetke i da ispadnem kao faca iz pozadine.

To mi je prvo palo na pamet. That was the first thing that came to my mind.

Međutim, onda sam shvatio da je ono najbolje verovatno

da pričam o nekom tom našem iskustvu.

Znači nismo mi kao svesno sanjali da ćemo postati

neke, uslovno rečeno TV zvezde,

nego je to došlo prilično spontano.

Pa, prvo je bila ta "Noćna smena".

Ko je gledao, ko nije, na RT Vojvodine.

I to je bila emisija, onako u stilu - bledi, bledi pokušaji

"Letećeg cirkusa Montija Pajtona" tj. nekoliko skečeva jedan za drugim.

To je baš onako bilo izuzetno malo zapaženo.

Ali nekako smo se mi trudili tu da ne odstupamo

od tih nekih naših principa.

To jest, nikad nam nije bio cilj da podilazimo različitim ukusima.

Imali smo taj neki svoj fazon i to smo terali,

taj neki način da kažem, zezanja, humora.

To kad smo razmišljali, često se puta zateknemo

kad pišemo te skečeve: "E, da li ovo možda ipak malo da..."

Kao da probamo da podiđemo publici.

Uglavnom to budu katastrofalni pokušaji, nikad ne izađe na dobro.

I verovatno bi najlakše bilo, možda bi imali mnogo više uspeha

da pričamo viceve, da onako dosta psujemo,

mada to u poslednje vreme radimo, ali dobro.

Ili ne daj bože, da pustimo, što kažu, vetar u etar

i da to bude onako jedan geg.

Možda bi to imalo mnogo veći odjek.

Ima takvih emisija i one sasvim solidno imaju svoju publiku.

Mi nekako nismo nikad mogli to da... Nekako nas je bilo blam.

Nakon toga, posle "Noćne smene", na RT Vojvodine,

prešli smo na B92 i morali smo da promenimo

ime emisije.

U stvari, bio je isti koncept emisije, samo smo morali da promenimo ime.

I onda smo razmišljali šta bi bilo najupadljivije

da gledalac koji uzme TV vodič na B92,

šta bi mu najviše privuklo pogled, kad bi bacio oko na taj TV program.

Onda smo shvatili da bi bilo idealno da se zove "Velika Srbija".

Znači u tom kontekstu, "Velika Srbija" na B92,

verovatno nikad nije postojala takva emisija.

I to smo radili isto sa više manje promenljivim uspehom,

zbog nekih različitih okolnosti, da o tome ne pričam.

I onda je došlo ono zbog čega su nas i pozvali ovde,

i zbog tog minulog rada, sigurno, ali emisija "Državni posao".

I to je nekako u poslednjih godinu dana

postalo svojevrsni fenomen da ni mi sami ne znamo zašto.

To je splet mnogo srećnih okolnosti.

Sad sam ja u ovoj prezentaciji, govoru, uz pomoć Mladena,

koga ćete kasnije i videti, pokušali smo to da sažmemo

u nekoliko tačaka.

Pa je jedna od prvih, uspešna karakterizacija tih likova.

Znači naše društvo je satkano od raznih, imamo tog

Torbicu, Čvarkova i Boškića, i ostalih likova koji se pominju u seriji,

a koje svakodnevno srećemo u stvarnom životu.

Oni su nama svima bliski i nama je to isto linija manjeg otpora,

nama je bilo najlakše, svi mi znamo takve ljude

i mogli smo nekako dobro da ih interpretiramo.

Dakle, to je jedan dođoš, Bosanac, u stvari, ne zna se.

Mi smo hteli da se ne zna odakle je on došao.

Da je to samo preko Drine.

Ali na kraju su ga svi krstili u Bosanca,

što sam se ja, zbog porekla ličko-dalmatinskog, malo ljutio,

ali sad me prošlo, zbog uspeha emisije me prošlo.

(Smeh)

Drugi je bio taj vanvremenski karakter, taj državni posao,

što kaže Mlađa, da se Boškiću oduzme laptop

da mu se stavi ona stara Olimpia mašina,

da se to samo prebaci u crno-belu tehniku,

to bi izgledalo kao neka firma u SFRJ iz 1972., na primer,

pre stabilizacije.

Dakle to okruženje je malo siromašnije,

ali nije se mnogo promenilo, nažalost.

Državni posao je ostao državni posao zadnjih verovatno,

pedeset godina skoro.

Danas to imate -

većina ljudi je ili radila nekad u državnoj firmi,

imaju rodbinu koji su radili.

A po svim statistikama, većina mladih i vapi

da nađe neko uhlebljenje u tim državnim firmama.

Pošto ih razumem. I mi smo neko vreme radili tamo

i potpuno je jasno. Ko ne voli puno da radi,

može da ide tamo.

Mada, to je ta zamka: uvek ima neko ko mora da radi.

E sad, ako niste umešni u izbegavanju tih obaveza,

onda ćete morati da radite, što može da vam bude problem.

Onda dalje, još jedna stvar koja je nama jako dobro došla,

a da to nismo ni sanjali, je dotrajalost opreme

na našoj televiziji, na RT Vojvodine.

Dakle u ovo "high-tech" vreme,

kada se svi trude da imaju što bolju opremu,

i misle da je devedeset posto stvari u specijalnim efektima, super kamerama,

dobroj rasveti,

nama je ova zastarelost opreme išla na ruku,

doprinela je autentičnosti čitavog tog programa.

To što je malo slabija rasveta, imamo tu malo kao dim-atmosferu.

(Smeh)

Kada se sve to poklopilo, dobili smo stvarno

tu dobitnu kombinaciju.

A to je ono, i opet ću citirati Mlađu, ono što je Dobrica Ćosić rekao,

prednost naše zaostalosti.

To je govorio za vreme sankcija, u to vreme, s njim se baš ne slažemo,

ali eto potpuno igrom nekih neobično srećnih okolnosti,

to je ispalo kao dobitna kombinacija.

I još nešto što je zanimljivo, što smo svi primetili,

ova emisija "Državni posao" koja se na neki način bavi i kritikom

samog tog državnog posla, naravno, ide na državnoj televiziji,

u državnoj firmi, što je onako čista subverzija.

Da neko pusti nekog ko ga non-stop kritikuje,

na to ne nailazimo često, bar ne na ovim prostorima.

To rade u Americi, na primer, ali dobijaju mnogo veće pare za te stvari.

I na kraju, ono što je jedan verovatno od najvažnijih razloga

zašto se to tako i proširilo, pošto naša RT Vojvodine ima

regionalni karakter, to jest ograničena je na Vojvodinu,

je ta dužina.

Shvatili smo da dužina do deset minuta

je odlična da obradimo bilo koju temu,

da ne dosadi nikad,

Možda će jednom i dosaditi, ali onda ćemo raditi nešto drugo.

I savršen format je bio za Jutjub, od 5 do 10 minuta.

Svako može da odvoji vreme to da pogleda

i to se užasno brzo proširilo Jutjubom.

Tako da smo došli do publike koja ne vidi RT Vojvodine

na televiziji, ni ne gleda je verovatno.

Došli smo do ljudi koji uopšte ne gledaju televiziju.

I prešli smo, što kažu, preplivali Savu i Dunav

i proširili se po Srbiji, 'ajde reći ću, i u Beogradu nas gledaju.

(Smeh) Da se pohvalimo.

Tako da su sve te neke stvari, opet ne mogu da kažem da su

bile nešto što smo mi mogli da isplaniramo,

nego su se jednostavno desile.

Ali nekako mislim da je ta naša istrajnost -

jer godinama smo radili na čistom entuzijazmu -

nekako je to počelo da se isplaćuje.

Naravno, naša ekipa, ima nas trojica koji se vidimo na ekranu,

koji glumimo i glumatamo.

Ali ima tu još ljudi koji rade i jednako rade kao i mi,

eto jedino taj glumački deo...

Ali ako zatreba, uskočiće i tu.

Tu su Mladen Urdarević, naš scenarista, još jedan,

i režiser, Stojče Stolevski, koji nije trenutno ovde.

Ali ja bih pozvao Mladena ispred udruženja limanskih scenarista

da nešto kaže o svojoj ulozi, kao čovek iz, je l' mogu da kažem,

iz pozadine, da izvinete, iz pozadine.

Mladen Urdarević: Dobro veče svima. Je l' se čujemo? Je'n dva...

Radi beta ova pedeset-osmica.

NŠ: Jedan jedan...

Ovaj mikrofon je inače koristio i Džoni Roten dok je snimao

prvi album "Sex Pistolsa".

Zaista, mislim, jako dobar mikrofon.

Pa ništa, ja sam hteo da kažem da nisam slučajno u ekipi

sa Nikolom, Dejanom i Dimitrijem, zato što smo radili zajedno

i neke ranije projekte.

Sa Dimetom sam radio obradu prevoda stripa "Alan Ford"

pre nekih desetak godina.

To smo radili nekih sto brojeva, malo manje, sedamdesetak.

NŠ: Nije tema, rekao sam ti. (Smeh)

MU: Pa zatim, radio sam u "Velikoj Srbiji" sa njima isto

neke skečeve.

NŠ: Ali, rekao sam ti. (Smeh) Nismo se tako dogovorili, Mladene.

MU: Pa ja sam rekao sve što smo...

NŠ: Pa znam ali ja sam ti rekao, možeš da kažeš jednu-dve rečenice

i to je to. (Smeh)

(Smeh)

(Aplauz)

(Video) - ... nije bilo načelnika. Pa je l' morao... nije se moglo!

Ruke im svezane ljudima ne mogu da rade. - Pa dobro 'ajde.

Zakoni evropski a pamet naša, balkanska.

Lička. Nema ništa od toga.

Šta? Molim? (Smeh)

Ma kakvi, kažem vam ja, nema nama dok se sami ne organizujemo

i ne krenemo u akciju.

Evo ja ću delit' činove, ja ću delit' činove i oružje.

Imam kući onih pragova, mogu da s' tuku koliko 'oće.

Držaću intendantsku službu.

Pilad prodavaću. Ne! Davaću besplatno.

Nek' jedu naši zaštitnici građana.

Ma 'ajde, molim te. Ne znam šta treba da kažem.

(Smeh)

'Ajde ispočetka ovo.

- Samoorganizujem, u zemlji gde plaćam porez, a policija ništa ne radi.

- Nemoj ti da sereš po policiji stalno, mali, kako te nije sramota!

Nema ih dovoljno ljudi, na ivici egzistencije rade.

Brojao sam ih sve.

Trista dva'est jedan ili dva'st dvojica ih fali u gradu.

Na Podbari jedan.

Čoveče, ti ćeš da kažeš, pa znam ja.

Kako je mogao onaj glumac američki.

Znam ja šta, Serpiko.

Sa kosim očima, uz'o dinare, raskrupnio, stavio u čarapu,

pa da vidiš.

Ovako vrti i udara ih po glavama. Skinhede.

A onaj crnac, pa kaže, ako muda plivaju istina je,

ako ne plivaju, nije.

(Smeh)

Dobro, to je to. To je deo atmosfere

sa snimanja, kao nemontirani materijal.

(Aplauz)

To je otprilike, eto, imamo još 4 minuta,

ali nemam toliko govora. (Smeh)

Za kraj, ovaj uspeh stvarno koji smo doživeli,

na neki način, sad nas ljudi i prepoznaju,

što nekad nije nimalo prijatno, ali dobro.

Ako ste recimo, sa suprugom, koju pozdravljam,

u Banoštru, na danima vina, pa vas zaskoče,

to je vrlo neprijatno.

Ali inače je super, ne kažem.

Onda je došlo to prvo prepoznavanje.

Onda i uspeh.

Polako se pokreće i na tom materijalnom planu.

Evo mi smo prvi ikada govornici kojima TEDx plaća basnoslovnu cifru.

Šalim se, odmah da kažem.

(Smeh)

Ali stvarno, bez nekog tog truda, entuzijazma, strpljenja i ljubavi

prema tome što radimo i volimo to da radimo,

teško bi došli do toga, a da nismo u nekoj stranci.

(Smeh)

Ali glavno, i još se zabavljamo uz sve to.

Tako da, eto to je to.

(Aplauz)

Kraj.