×

We use cookies to help make LingQ better. By visiting the site, you agree to our cookie policy.


image

Pojačalo, Podcast EP063: Stefan Lalić (4)

Podcast EP063: Stefan Lalić (4)

I onda, čekaj, malo istražiš i vidiš da kada neko jede nešto ukusno oslobađa se dopamin, što znači opet, ako ćemo da pravimo paralelu – ti ako napraviš kolač koji nije ukusan, oni neće dobiti tu svoju dozu dopamina i cela priča nema više smisla. Dakle, naša filozofija je jeste, i skoro smo baš pričali o tome, mi smo u biznisu sreće, mi nismo u biznisu slatkiša. Samo kroz slatkiše dolazimo do toga što se zove sreća.

Ivan Minić: U suštini, onog trenutka kada neko krene da razmišlja u kontekstu – ja sad moram da jedem zdravo po svaku cenu, tu se zadržava svaka priča o tome da će krajnji efekat toga biti onakav kako dok nisi imao taj teret na sebi, osim ako te baš proizvod ne oduševi. Zato se vi i toliko trudite oko svega, i mnogo mi je drago zbog toga. Znaš, znamo se i pre toga, i sećam se kako je sve to počelo i bilo je stidljivo, ali je bilo potpuno iskreno i dan, danas vidiš da to nije neka zla korporacija, to su neki mladi ljudi koji se baš ozbiljno cimaju, i da… pogledaš onih 25 kuglica i nisu sve identične veličine. Ali, to nije bitno. Zanatski proizvod je takav, da nisu sve iste veličine, ali su sjajnog ukusa i to je na kraju ono što se broji. Krećete da radite… Sam si rekao da je vaš proizvod, proizvod koji proizvodi jedan vrlo intiman doživljaj, koji je ljudima važan – nekima je važan malo više, nekima malo manje, očigledno, ali to je proizvod posle koga ljudi neće tako lako ostati ravnodušni. Šta je feedback koji ste vi dobijali od ljudi onog trenutka da ste vi izašli van kruga prijatelja, poznanika i ostalih, jer od njih nikada nećeš dobiti onaj feedback koji ti najviše znači. To je kao kada ti mama kaže da si lep. Znaš ti da si lep, ali je lepše kada ti to kaže buduća supruga.

Stefan Lalić: Jeste, baš tako. Najsmešnija situacija koja se desila, a da sam ja prisustvovao, pošto sam ja u početku bio baš dosta u lokalu… Prvih četiri ili pet meseci sam radio po 12 meseci tamo, tako da sam imao priliku da dosta posvedočim o utiskom, realnom utisku ljudi koji niti imaju pojam da sam ja to pokrenuo niti ih ja poznajem. Najsmešnije je bilo kada je jedna žena došla sa predrasudama, ona je imala nekih zdravstvenih problema ili šta već i rekla je – “Ja ne volim zdrave slatkiše, ja ne smem da jedem ništa slatko ali obožavam slatko.” Ja sam joj ponudio “Namazanka”, na šta mi je ona rekla da je već probala tih namaza i da je to sve isto, ali hajde da proba. Ja sam joj doneo namaz, a ona je počela da plače, ali stvarno. Rekla mi je da je to baš dobro i da je ovo čekala. Ja sam umro od smeha, bilo mi je drago ali i mnogo smešno. Tako da je to neki highlight koji meni stoji u glavi da li se vama ovo sviđa – da, žene koja je počela da plače. A sad na stranu ta situacije, nije da nema feedbacka koji je “OK je” ili “meni se ovo ne dopada”. Ima ih, ali su vrlo, vrlo retki. Rekao bih da je 95% ljudi vrlo oduševljeno.

Ivan Minić: Negde na tom početku ste skapirali da, da bi to bilo vidljivo, to treba da bude prisutno na mrežama, i tako dalje; treba da budete prisutni na svim tim skupovima, bazarima, raznim noćnim marketima i drugim stvarima, ali to postaje mainstream stvar onog trenutka kada ti kažeš – e, znaš, meni se danas u utorak u tri popodne ide da jedem to i ja moram da fizičko mesto na kome mogu to da probam, i upravo da mogu da vidim sve proizvode. I zato ste otvorili poslastičarnicu. Kada ste otvorili poslastičarnicu, odnosno pre nego što ćete otvoriti poslastičarnicu, pravili ste neki dugoročni plan u svojoj glavi, i sa jedne strane finansijski plan kako to sve treba da funkcioniše, i sa druge strane, plan razvoja i šta se dešava dalje. Koliko ste “uboli” u prvom slučaju, a šta se dešavalo sa drugim slučajem i sa tim nekim razvojem priče dalje?

Otvaranje poslastičarnice i važnost pravilnog izbora strategije daljeg razvoja

Stefan Lalić: U prvom je smešno koliko smo uboli, jer smo prilično dobro to odradili i u početku smo čak i probijali taj biznis plan, kasnije je sve to, bukvalno, presmešno leglo na svoje, što se tiče te neke procene. Što se tiče strategije, poprilično smo ispivotirali jedno trideset puta do sada – od toga, kao što smo pričali malopre, planirali smo da ćemo jednog dana imati “x” broj lokala, imaće svaki veći grad u Srbiji, pa posle region, pa možda i jednog dana Njujork,… Međutim, onda se desila ta neka stvarnost koja se zove tržište rada. Ne želim sad da prenesem poruku da je sve crno i nemojte nikad ništa da radite, daleko od toga, ali mislim da je vrlo, vrlo izazovno naći radnike koji će verovati u tu neku tvoju ideju, raditi svoj posao na neki pravi način i koji će, i ovo je ta druga stvar, koji će ostati tu neko vreme. Jer, kada se baviš nečim kao što se mi bavimo pravljenjem kolača koji su vrlo specifični, tebi treba da bude neko ko će biti s tobom, jer je to know how, a sa druge strane, treba da se nauči. Niko to ne može da se zna. Svi koji su došli sa nekim predznanjem, imali su ga kući. Tako da, s obzirom na te izazove, kada je konkretno ta tema u pitanju, shvatili smo da ili bismo napravili taj drugi korak i napravili taj drugi lokal koji smo želeli i verovatno poginuli u tim nekim sitnim taskovima, zatvaranjima, pokrivanjima i svemu ostalom; ili treba da sačekamo i da malo konsolidujemo svoje redove, vidimo šta ćemo i kako ćemo dalje. Tako da, taj biznis model je i dalje na hold-u. S druge strane, razmišljali smo i lancima, i o B2B (business to business) saradnjama, i s obzirom kako je ovo premium proizvod, i da su naši proizvodni kapaciteti vrlo ograničeni, B2B nam nikada nije imao smisla. Ne kažem da jednog dana možda, kada mi budemo imali veliku proizvodnju, možda će nam biti primamljiv, što da ne. Ali nekako u početku, nije bio. Niti je dobro za brend, jer ljudi dobiju neku informaciju, ali ne znaju šta je – ti vidiš “Ćao Šećeru” kolače, ali šta je to. Imaju neke veleprodajne cene, tebi to pritiska proizvodnju. Pored toga, imali smo maloprodajne lance koji nas nisu mnogo interesovali, sad su nam postali interesantni, jer opet ćemo videti šta će biti sa tim, radimo na tome pa ćemo da vidimo. Ali ono što smo shvatili, s druge strane, je da nekako u biznisima koji imaju proizvodnju, proizvodni momenat, ta proizvodnja je neka osnova i snaga poslovanja. To je drugi problem koji mi imamo i to je savet koji možda može biti koristan ljudima koji planiraju u uđu u ugostiteljstvo, ne mogu da kažem da nismo imali, mi smo imali te informacije kroz naše prijatelje koji su kuvari ili šta god, je da je potrebno da imate samo veliku kuhinju. Znači, nemojte da štedite u kuhinji – sve u kuhinju. Gde ti koji ulažeš neke pare koje nemaš, koje si pozajmio, dolaziš i gledaš šta god da nađeš je lokal cool, ima neka kuhinja koja je mala, nemaš pojma ni šta je velika kuhinja ni šta je mala, a biće OK. Posle šest meseci shvatiš da si trebao savet da je kuhinja 90% posla

Zašto su radnici pravo lice firme

Ivan Minić: A radnici?

Stefan Lalić: Radnici su onih 10% 🙂 Radnici su, radnici su… Evo, pre neki dan sam pričao sa prijateljom, jedan sportski brend ga je angažovao i on je rekao: “Ja uopšte nisam to očekivao, to je jedan od najpoznatijih svetskih brendova . Mislio sam da je nešto tamo sve profesionalno, sve na nekom nivou . Komunikacija je bila bazična, neprofesionalna.” A, to je upravo to zato što ljudi poistovećuju te radnike sa tim brendom . Mislim, ti radnici su na neki način deo tog nekog brenda . U našem slučaju, radnici su deo “Ćao šećeru”, oni pružaju to neko iskustvo koje ljudi kada dođu i kupuju, jedu naše proizvode u našem lokalu, nekako im to dodatno prošara celu tu sliku . Tako da, važnost radnika, nevezano za ovu temu je, svakako ogromna, a pogotovu kada se uzme u tu priču koliko je teško naći i zadržati, i motivisati ih, posebno mlade ljude danas . Nekako treba da bude red flag svakome ko planira da se bavi sličnim poslom . Ivan Minić: Ja često kada pričam sa mojim partnerom u ovom projektu Moja pijaca, pokušavam da mu objasnim te neke stvari, koje meni možda na prvu loptu deluju krajnje logično, njemu ne deluju, i raznim ljudima kada pričaš sa njima ne deluju . I recimo, on je ubeđen da je lice našeg biznisa naš sajt koji je lep i zdrav, i to sve . Ali, nije . Lice našeg biznisa je dostavljač . Ako naš dostavljač nije OK, ne postoji sajt koji to može da ispegla . Isto tako i kod vas, ako ta osoba koja je u direktnom kontaktu sa ljudima, nije jedna pristojna, prijatna osoba bez obzira na kakav joj je dan; da se razumemo, svi mi imamo razne dan i ljudi su skloni da razne stvari istolerišu, i sve… ali ako to nije na sjajnom nivou, ti imaš problem koji vrlo verovatno teško možeš da rešiš . Stefan Lalić: Loš prvi utisak . Ivan Minić: Sa druge strane, ono što znam je da ste vi, krećući u celu priču vrlo iskreno, vrlo na jedan zdrav način, na jedan zdrav način i prema sebi i prema svima, malo manje prema sebi, doduše; uložili maksimalni trud da svi ti ljudi koji budu deo toga dobiju i maksimalno poverenje i sve moguće neke benefite koji su tu poželjni i potrebni . Toga sad kod nas ima beskonačno, da se razumemo, u IT kompanijama, ali svi ostali sanjaju tako nešto . A, opet, teško je zadržati ljude . Jeste li pričali sa njima, šta su razlozi zašto neko odluči da menja firmu ? Stefan Lalić: U konkretnom našem slučaju, mislim da je ugostiteljstvo najteža branša, generalno . Imaš odnos sa mušterijama, nešto se proizvodi, neko se uslužuje, razgovara se i tako dalje . Mislim da je to neka prva kritična tačka, zato što je mnogo eksplozivno i zahteva celog tebe, i bez obzira šta se dešava iza tebe, moraš da budeš ili bi trebalo da budeš, fin i nasmejan jer ipak ti ugošćavaš te ljude . Zato se i zove ugostiteljstvo . To je prva stvar . A druga stvar je što mnogi ljudi koji su i koji rade kod nas, nisu imali nekog ogromnog prediskustva . Tako da, svi vide sa ulice “Ćao Šećeru”, to je neka slatka poslastičarnica, dry kolači, sve je onako malo i fino, možda i nemaju neki precizan utisak o tome koliko se tu zaista radi . Tako da su to te neke stvari . S druge strane, mislim da je ono što smo pričali na početku, ta neka ideja (i mislim da mnoge kompanije, pa i IT ima problem), ako ja radim negde i trudim se tri meseca i ako nisam postao i napredovao značajno, ja sam onda izgubio vreme ili ne znam ja šta . Mislim da ima dosta toga ne samo u mom poslu i ne samo u mojoj branši, već generalno kod mladih ljudi . Ivan Minić: Dobro, situacija sa tržištem rada stvarno nije sjajna . Svi, možda ne svi, ali mnogi kvalitetni ljudi su odlučili da sreću potraže negde napolju . Koliko je to dobar izbor ili nije, videće svako od njih, ali to je izbor koji su oni napravili . Nedavno mi je bio kolega iz Hrvatske, i kaže – on je iz Vinkovaca, koje je relativno malo mesto, i Vinkovci su relativno blizu Osijeka koji je grada, ali opet je mali grad, grad od stotinjak hiljada ljudi . Vinkovci imaju 30.000 ljudi, 6.000 je otišlo u Nemačku i Irsku, a Osijek je od stotinjak hiljada, a nekih 15 do 20 hiljada je otišlo . To je toliko postalo ekstremno da se, što oni kažu zračna ruka odnosno aerodrom Osijek aktivirao i da ima nekoliko puta nedeljno letove low cost za Nemačku.


Podcast EP063: Stefan Lalić (4) Podcast EP063: Stefan Lalić (4)

I onda, čekaj, malo istražiš i vidiš da kada neko jede nešto ukusno oslobađa se dopamin, što znači opet, ako ćemo da pravimo paralelu – ti ako napraviš kolač koji nije ukusan, oni neće dobiti tu svoju dozu dopamina i cela priča nema više smisla. Dakle, naša filozofija je jeste, i skoro smo baš pričali o tome, mi smo u biznisu sreće, mi nismo u biznisu slatkiša. Samo kroz slatkiše dolazimo do toga što se zove sreća.

Ivan Minić: U suštini, onog trenutka kada neko krene da razmišlja u kontekstu – ja sad moram da jedem zdravo po svaku cenu, tu se zadržava svaka priča o tome da će krajnji efekat toga biti onakav kako dok nisi imao taj teret na sebi, osim ako te baš proizvod ne oduševi. Zato se vi i toliko trudite oko svega, i mnogo mi je drago zbog toga. Znaš, znamo se i pre toga, i sećam se kako je sve to počelo i bilo je stidljivo, ali je bilo potpuno iskreno i dan, danas vidiš da to nije neka zla korporacija, to su neki mladi ljudi koji se baš ozbiljno cimaju, i da… pogledaš onih 25 kuglica i nisu sve identične veličine. Ali, to nije bitno. Zanatski proizvod je takav, da nisu sve iste veličine, ali su sjajnog ukusa i to je na kraju ono što se broji. Krećete da radite… Sam si rekao da je vaš proizvod, proizvod koji proizvodi jedan vrlo intiman doživljaj, koji je ljudima važan – nekima je važan malo više, nekima malo manje, očigledno, ali to je proizvod posle koga ljudi neće tako lako ostati ravnodušni. Šta je feedback koji ste vi dobijali od ljudi onog trenutka da ste vi izašli van kruga prijatelja, poznanika i ostalih, jer od njih nikada nećeš dobiti onaj feedback koji ti najviše znači. To je kao kada ti mama kaže da si lep. Znaš ti da si lep, ali je lepše kada ti to kaže buduća supruga.

Stefan Lalić: Jeste, baš tako. Najsmešnija situacija koja se desila, a da sam ja prisustvovao, pošto sam ja u početku bio baš dosta u lokalu… Prvih četiri ili pet meseci sam radio po 12 meseci tamo, tako da sam imao priliku da dosta posvedočim o utiskom, realnom utisku ljudi koji niti imaju pojam da sam ja to pokrenuo niti ih ja poznajem. Najsmešnije je bilo kada je jedna žena došla sa predrasudama, ona je imala nekih zdravstvenih problema ili šta već i rekla je – “Ja ne volim zdrave slatkiše, ja ne smem da jedem ništa slatko ali obožavam slatko.” Ja sam joj ponudio “Namazanka”, na šta mi je ona rekla da je već probala tih namaza i da je to sve isto, ali hajde da proba. Ja sam joj doneo namaz, a ona je počela da plače, ali stvarno. Rekla mi je da je to baš dobro i da je ovo čekala. Ja sam umro od smeha, bilo mi je drago ali i mnogo smešno. Tako da je to neki highlight koji meni stoji u glavi da li se vama ovo sviđa – da, žene koja je počela da plače. A sad na stranu ta situacije, nije da nema feedbacka koji je “OK je” ili “meni se ovo ne dopada”. Ima ih, ali su vrlo, vrlo retki. Rekao bih da je 95% ljudi vrlo oduševljeno.

Ivan Minić: Negde na tom početku ste skapirali da, da bi to bilo vidljivo, to treba da bude prisutno na mrežama, i tako dalje; treba da budete prisutni na svim tim skupovima, bazarima, raznim noćnim marketima i drugim stvarima, ali to postaje mainstream stvar onog trenutka kada ti kažeš – e, znaš, meni se danas u utorak u tri popodne ide da jedem to i ja moram da fizičko mesto na kome mogu to da probam, i upravo da mogu da vidim sve proizvode. I zato ste otvorili poslastičarnicu. Kada ste otvorili poslastičarnicu, odnosno pre nego što ćete otvoriti poslastičarnicu, pravili ste neki dugoročni plan u svojoj glavi, i sa jedne strane finansijski plan kako to sve treba da funkcioniše, i sa druge strane, plan razvoja i šta se dešava dalje. Koliko ste “uboli” u prvom slučaju, a šta se dešavalo sa drugim slučajem i sa tim nekim razvojem priče dalje?

Otvaranje poslastičarnice i važnost pravilnog izbora strategije daljeg razvoja

Stefan Lalić: U prvom je smešno koliko smo uboli, jer smo prilično dobro to odradili i u početku smo čak i probijali taj biznis plan, kasnije je sve to, bukvalno, presmešno leglo na svoje, što se tiče te neke procene. Što se tiče strategije, poprilično smo ispivotirali jedno trideset puta do sada – od toga, kao što smo pričali malopre, planirali smo da ćemo jednog dana imati “x” broj lokala, imaće svaki veći grad u Srbiji, pa posle region, pa možda i jednog dana Njujork,… Međutim, onda se desila ta neka stvarnost koja se zove tržište rada. Ne želim sad da prenesem poruku da je sve crno i nemojte nikad ništa da radite, daleko od toga, ali mislim da je vrlo, vrlo izazovno naći radnike koji će verovati u tu neku tvoju ideju, raditi svoj posao na neki pravi način i koji će, i ovo je ta druga stvar, koji će ostati tu neko vreme. Jer, kada se baviš nečim kao što se mi bavimo pravljenjem kolača koji su vrlo specifični, tebi treba da bude neko ko će biti s tobom, jer je to know how, a sa druge strane, treba da se nauči. Niko to ne može da se zna. Svi koji su došli sa nekim predznanjem, imali su ga kući. Tako da, s obzirom na te izazove, kada je konkretno ta tema u pitanju, shvatili smo da ili bismo napravili taj drugi korak i napravili taj drugi lokal koji smo želeli i verovatno poginuli u tim nekim sitnim taskovima, zatvaranjima, pokrivanjima i svemu ostalom; ili treba da sačekamo i da malo konsolidujemo svoje redove, vidimo šta ćemo i kako ćemo dalje. Tako da, taj biznis model je i dalje na hold-u. S druge strane, razmišljali smo i lancima, i o B2B (business to business) saradnjama, i s obzirom kako je ovo premium proizvod, i da su naši proizvodni kapaciteti vrlo ograničeni, B2B nam nikada nije imao smisla. Ne kažem da jednog dana možda, kada mi budemo imali veliku proizvodnju, možda će nam biti primamljiv, što da ne. Ali nekako u početku, nije bio. Niti je dobro za brend, jer ljudi dobiju neku informaciju, ali ne znaju šta je – ti vidiš “Ćao Šećeru” kolače, ali šta je to. Imaju neke veleprodajne cene, tebi to pritiska proizvodnju. Pored toga, imali smo maloprodajne lance koji nas nisu mnogo interesovali, sad su nam postali interesantni, jer opet ćemo videti šta će biti sa tim, radimo na tome pa ćemo da vidimo. Ali ono što smo shvatili, s druge strane, je da nekako u biznisima koji imaju proizvodnju, proizvodni momenat, ta proizvodnja je neka osnova i snaga poslovanja. To je drugi problem koji mi imamo i to je savet koji možda može biti koristan ljudima koji planiraju u uđu u ugostiteljstvo, ne mogu da kažem da nismo imali, mi smo imali te informacije kroz naše prijatelje koji su kuvari ili šta god, je da je potrebno da imate samo veliku kuhinju. Znači, nemojte da štedite u kuhinji – sve u kuhinju. Gde ti koji ulažeš neke pare koje nemaš, koje si pozajmio, dolaziš i gledaš šta god da nađeš je lokal cool, ima neka kuhinja koja je mala, nemaš pojma ni šta je velika kuhinja ni šta je mala, a biće OK. Posle šest meseci shvatiš da si trebao savet da je kuhinja 90% posla

Zašto su radnici pravo lice firme

Ivan Minić: A radnici?

Stefan Lalić: Radnici su onih 10% 🙂 Radnici su, radnici su… Evo, pre neki dan sam pričao sa prijateljom, jedan sportski brend ga je angažovao i on je rekao: “Ja uopšte nisam to očekivao, to je jedan od najpoznatijih svetskih brendova . Mislio sam da je nešto tamo sve profesionalno, sve na nekom nivou . Komunikacija je bila bazična, neprofesionalna.” A, to je upravo to zato što ljudi poistovećuju te radnike sa tim brendom . Mislim, ti radnici su na neki način deo tog nekog brenda . U našem slučaju, radnici su deo “Ćao šećeru”, oni pružaju to neko iskustvo koje ljudi kada dođu i kupuju, jedu naše proizvode u našem lokalu, nekako im to dodatno prošara celu tu sliku . Tako da, važnost radnika, nevezano za ovu temu je, svakako ogromna, a pogotovu kada se uzme u tu priču koliko je teško naći i zadržati, i motivisati ih, posebno mlade ljude danas . Nekako treba da bude red flag svakome ko planira da se bavi sličnim poslom . Ivan Minić: Ja često kada pričam sa mojim partnerom u ovom projektu Moja pijaca, pokušavam da mu objasnim te neke stvari, koje meni možda na prvu loptu deluju krajnje logično, njemu ne deluju, i raznim ljudima kada pričaš sa njima ne deluju . I recimo, on je ubeđen da je lice našeg biznisa naš sajt koji je lep i zdrav, i to sve . Ali, nije . Lice našeg biznisa je dostavljač . Ako naš dostavljač nije OK, ne postoji sajt koji to može da ispegla . Isto tako i kod vas, ako ta osoba koja je u direktnom kontaktu sa ljudima, nije jedna pristojna, prijatna osoba bez obzira na kakav joj je dan; da se razumemo, svi mi imamo razne dan i ljudi su skloni da razne stvari istolerišu, i sve… ali ako to nije na sjajnom nivou, ti imaš problem koji vrlo verovatno teško možeš da rešiš . Stefan Lalić: Loš prvi utisak . Ivan Minić: Sa druge strane, ono što znam je da ste vi, krećući u celu priču vrlo iskreno, vrlo na jedan zdrav način, na jedan zdrav način i prema sebi i prema svima, malo manje prema sebi, doduše; uložili maksimalni trud da svi ti ljudi koji budu deo toga dobiju i maksimalno poverenje i sve moguće neke benefite koji su tu poželjni i potrebni . Toga sad kod nas ima beskonačno, da se razumemo, u IT kompanijama, ali svi ostali sanjaju tako nešto . A, opet, teško je zadržati ljude . Jeste li pričali sa njima, šta su razlozi zašto neko odluči da menja firmu ? Stefan Lalić: U konkretnom našem slučaju, mislim da je ugostiteljstvo najteža branša, generalno . Imaš odnos sa mušterijama, nešto se proizvodi, neko se uslužuje, razgovara se i tako dalje . Mislim da je to neka prva kritična tačka, zato što je mnogo eksplozivno i zahteva celog tebe, i bez obzira šta se dešava iza tebe, moraš da budeš ili bi trebalo da budeš, fin i nasmejan jer ipak ti ugošćavaš te ljude . Zato se i zove ugostiteljstvo . To je prva stvar . A druga stvar je što mnogi ljudi koji su i koji rade kod nas, nisu imali nekog ogromnog prediskustva . Tako da, svi vide sa ulice “Ćao Šećeru”, to je neka slatka poslastičarnica, dry kolači, sve je onako malo i fino, možda i nemaju neki precizan utisak o tome koliko se tu zaista radi . Tako da su to te neke stvari . S druge strane, mislim da je ono što smo pričali na početku, ta neka ideja (i mislim da mnoge kompanije, pa i IT ima problem), ako ja radim negde i trudim se tri meseca i ako nisam postao i napredovao značajno, ja sam onda izgubio vreme ili ne znam ja šta . Mislim da ima dosta toga ne samo u mom poslu i ne samo u mojoj branši, već generalno kod mladih ljudi . Ivan Minić: Dobro, situacija sa tržištem rada stvarno nije sjajna . Svi, možda ne svi, ali mnogi kvalitetni ljudi su odlučili da sreću potraže negde napolju . Koliko je to dobar izbor ili nije, videće svako od njih, ali to je izbor koji su oni napravili . Nedavno mi je bio kolega iz Hrvatske, i kaže – on je iz Vinkovaca, koje je relativno malo mesto, i Vinkovci su relativno blizu Osijeka koji je grada, ali opet je mali grad, grad od stotinjak hiljada ljudi . Vinkovci imaju 30.000 ljudi, 6.000 je otišlo u Nemačku i Irsku, a Osijek je od stotinjak hiljada, a nekih 15 do 20 hiljada je otišlo . To je toliko postalo ekstremno da se, što oni kažu zračna ruka odnosno aerodrom Osijek aktivirao i da ima nekoliko puta nedeljno letove low cost za Nemačku.