×

We use cookies to help make LingQ better. By visiting the site, you agree to our cookie policy.


image

Pojačalo, Podcast EP001: Marija Đorđić i Žarko Ptiček (2)

Podcast EP001: Marija Đorđić i Žarko Ptiček (2)

O ovome ne znam ništa, pitajte dalje. Mislim da je jedna specifična vrednost da, ako vi nešto znate možete da širite to znanje, a ako nešto ne znate onda recite da ne znate ili recite da ćete da saznate, ali nemojte ljudima da tumačite nešto što ne znate kako funkcioniše. A danas nije problem da se nešto od administracije sazna, prosto imamo tehničkih sredstava i načine kako da pitamo itd.

Na kraju, ne pravim veštačke ruke i noge, ali sam imao prilike da radim na jednom ugovoru koji je bio za izradu određenih delova kojima se prave veštačke ruke i noge.

Ivan Minić: Uglavnom kada pričamo na ovako neke teme i kada se postavljamo marketinški u situacijama gde klasično oglašavanje ne može da pomogne na pravi način ili jednostavno ne postoji kao mogućnost, vrlo često se ljudi okreću ka tome da, s jedne strane proizvode sadržaj koji postavljaju besplatno, možda jedan deo koji se može kupiti po nekim uslovima, a drugi deo toga je upravo učešće u zajednicama gde su ljudi koji su okupljeni oko neke konkretne teme. Na neki način, u suštini, oboje ste prirodnim putem došli do tako nečeg. Kada ste počinjali da radite znali ste šta vaš posao podrazumeva, ali se to vremenom menjalo i usložnjavalo. To je možda taj momentat koji si ti Marija spomenula da je knjigovodstvo delovalo kao dosadno i nezanimljivo, ali se na kraju ispostavilo da je veoma dinamično i komplikovano. Često i zbog toga što su neke stvari ostavljene slobodnom tumačenju, a to nije idealan scenario. Kako je to zapravo izgledalo? Kako je izgledao taj trenutak kada u nešto krećeš? Svakako si na oprezu i pojavi se nešto što ti je strano i što ne znaš kako da rešiš u tom trenutku?

Marija Đorđić: Puno je takvih situacija u početku, naravno. Nekad su problem one banalne situacije. Kada imate neki krupan problem, nije problem da pitate nekoga. Ali kada imate banalno pitanje, onda vam može biti bezveze da nekoga pitate. A to je potpuno normalno. Nekada mi se činilo da bih volela da sam radila i prošla kroz taj proces negde pre toga pa da znam kako se neke stvari rade. A kada prođe neko vreme i kada više puta prođete kroz iste situacije, vidite da tu nema nekog recepta i da se čovek prilagođava i radi najbolje što može i gleda da zaštiti svoj interes i bude korektan prema svima.

U početku je mnogo pitanja. Mislim da je važno da, pre nego što počneš svoj posao, probaš da u svojoj glavi zamisliš taj proces i probaš da identifikuješ ključne probleme sa kojima ćeš se susretati. Ako imaš odgovor za te osnovne stvari, onda si ok jer nikada ne možeš da imaš odgovor na sve. Ako bi čovek čekao da sve zna i da na save ima odgovor, onda nikada ne bi počeo neki posao. Mislim da je tu važna dosta podrška i mentorstvo koje nama možda fali u privredi u tom nekom formalnom obliku. Svi mi imamo nekoga sa kim se savetujemo, prijatelji, porodica, kolege… ali mislim da su u početku ti neki svakodnevni sitni problemi ti koji su krupniji nego neki koje bi sad identifikovala kao pojedinačne. U svakom slučaju to je neka svakodnevna borba i čovek treba da bude istrajan u tome. Ne treba misliti da ćeš za šest meseci imati toliko prihoda da ćeš sve troškove pokriti i ostvariti neke svoje finansijske planove. To je mnogo postepeniji i sporiji proces i samo se treba boriti i ne odustajati. Ne samo iz svog, već i iz iskustva klijenata, nama je mnogo veće učešće novoosnovanih firmi nego firmi sa dugom tradicijom, tako da su nam bliska i njihova iskustva i razvojni put. Dešava se, nažalost, da neki poslovi koji, iz mog ličnog viđenja, imaju perspektivu, ali iz nekog nestrpljenja se završe. Nekada ljudi uđu sa idejom da će za 6 meseci do godinu dana razviti biznis, a to se ne desi. Zato je važno da čovek to dobro proceni i istraje.

Ivan Minić: A kako ti Žarko gledaš na te situacije? I jedna i druga oblast su prilično regulisane samo što ovde postoji mnogo više svakodnevnih scenarija gde, kada postoji računska operacija koju nisi siguran kako da primeniš, malo je komplikovanije nego kada postoji paragraf koji nisi siguran kako će neko protumačiti. Kakva je situacija kod tebe?

Žarko Ptiček: To tumačenje nas ubi. Problem koji ja vidim je preterana regulacija svega. Mene čudi da do sada nemamo zakon o hodanju po ulici. Kako se ponašati na trotoaru i pravilnik o levim i desnim nogama. Zaista je to toliko usitnjeno, naročito za određene delatnosti u kojima ne vidim razlog zašto se to radi. Ali, to na stranu. Od toga pate, manje više, sve države koje pretenduju da budu pravne. Ono što jeste kod nas problem to je što isti tekst različiti odgovorni ljudi različito tumače. Imao sam taj primer pre nekoliko godina, radila se likvidacija istovremeno dve firme, jedna sa sedištem na Starom gradu, druga sa sedištem na Novom Beogradu. Dokumentacija koja treba da se donese na Novom Beogradu traže original PIB (poreski identifikacioni broj), dok na Starom gradu to ne traže. Pozove Stari grad i pitam: ”Na Novom Beogradu traže PIB, zašto vi ne tražite?” Oni kažu: ”Ja ga likvidiram u bazi ne treba mi vaš PIB taj papir ostaje samo kao papir”.

Mene nije mrzelo i pozovem Novi Beograd: ”Na Starom gradu ne traže PIB, zašto ga vi tražite? Zar ne likvidirate u bazi?”.

”Jeste gospodine ja ga likvidiram u bazi, ali vi sa time možete da idete okolo i da tvrdite da imate PIB”.

Ponovo zovem Stari grad: ”Dobar dan, budite ljubazni, ali mogu li ja sa time da idem okolo i da tvrdim da ima PIB?”. Oni kažu: ”Ne, on je likvidiran u bazi…”

I sad, vi imate isti grad, opštine iste, a potpuno različit set dokumenata za istu pravnu stvar. Ovo je samo jedan jednostavan primer. Ono što mi ovde imamo je da u okviru iste opštine, službenici koji sede jedan do drugog različito tumače stvari zato što im je šef različito rekao. Odnosno šef im je rekao isto, samo su oni drugačije razumeli. To je problem koji se pojavljuje u praksi, a najjednostavnije rešenje je, prosto, da sačekate smenu. Ponovo predate kod nekog drugog službenika ili na nekom drugom šalteru. To je jedan od načina rešavanja problema. Drugi način je kada imate problem da negde neko neće da vam primi nešto.

Imali smo nemogućnost da, tada još nije postojao CROSO (Centralni registrar obaveznog socijalnog osiguranja), a trebalo je da se prijavi zaposleni developer kog ne možete da ugurate u šalter da je na radnom mestu developera. Zašto? Zato što ne postoji takvo radno mesto na nečijem spisku radnih mesta. Na tom spisku radnih mesta ne postoji direktor kao radno mesto, a kamo li developer. To je četvrti developer koji se zapošljava u toj firmi, znači prethodna tri su prijavljena i vi sada ne možete da izrezonujete sa službenikom.

”Ne to ne postoji ja to neću da primim.”

Onda kažete službeniku: ”Hajte ovako. Ja želim da plažam poreze i doprinose za ovog gospodina. On u mojoj firmi može da bude developer, može da bude držač treće saksije sa leve strane, ako mu je to naziv radnog mesta. Prosto ne postoji zakonom zatarabljen naziv radnog mesta kojih svi moramo da se držimo.”

Neće da primi. Dobro. Pošaljemo poštom.

Dakle, za sve postoji jedno ili drugo rešenje. Ono što je kod nas suštinski strašno je da ta rešenja moraju u svakom konkretnom slučaju da se napipavaju. Ne možete da odete i da na isti način završite isti posao u 100% slučajeva, čak ni u 50%. Možda ako ste na teritoriji iste opštine ili generalno sarađujete sa istim službenikom pa znate njegov način rada i možete da razumete njega zašto nešto traži. Ali, vraćam se na početak, ta količina arbitrarnog tumačenja, da se radi po osećaju šta bi bilo dobro još, a ne onako kao što piše i da se tumači šta piše umesto da se primenjuje ono što piše, je jedna naša osobina koja je jako strašna.

Nije to prag preko kojeg ne možete da pređete, nije to nešto neprobojno, ali količina energije koja je potrebna da se izgubi na rešavanje tih jednostavnih stvari je ponekad takva da ljudi ostanu s ove strane praga i kažu ”Neću da dozvolim da budem maltretiran od strane drugih. Neću svoj posao.”

Ja imam tu prednost zato što je moj posao da idem i probijam takve blokade, pa kada sam sam pravio sopstvenu firmu, imao sam unapred znanje šta treba da napišem u odluci o osnivanju da ne bih morao da koristim pečat i takve stvari. Zano sam unapred cake. Neko ko to ne zna, može da se desi da lakše odustane od nekog svog zacrtanog cilja ili da mu se oduzme toliko energije na popunjavanje papira.

Radom za klijente sam primetio nešto što je opšte za celu državu. To je, vi bilo kao građanin ili kao privrednik, podrazumeva se da je vaše početno stanje da tu nisu čista posla i da ste nešto zeznuli. A onda gomilom papira dokazujete vašu nevinost. Cela država nam je tako postavljena. Mindset svih koji učestvuju u procesu je takav: ”Šta si ti skrivio? Mi ćemo da pronađemo šta si skrivio”, umesto da podrazumevana vrednost bude ok niko nije skrivio ništa dok se ne dokaže da je skrivio.

To je mindset sa kojim se počinje i protiv kojeg je potrebno boriti se. Što je, po meni, potpuno pogrešno, jer morate unapred, i to kada ste najosetljiviji na samom početku, da utrošite silnu energiju da bi ste došli do pozicije do koje, ako osnivate firmu u Nemačkoj, Francuskoj, SAD, Irskoj ili Gruziji, ste odmah u starnu. Vama je tamo najnormalnija stvar da prvi korak bude najjednostavniji.

Od 2000. godine, od kada se ja ovim bavim, pa do dana današnjeg jeste učinjen napredak. Administrativno je to sada dosta lakše, ali se mentalitet uopšte nije promenio. On je identičan i to je ono na šta ljudi koji tek žele da počnu da se bave sopstvenim biznisom moraju da se pripreme i obrate posebnu pažnju. Moraju da računaju na to da će ih svako sa kim stupaju u kontakt gledati, ne kao na neprijatelja, ali kao teškog smarača.

Ivan Minić: I gotovo uvek i u svakoj situaciji, iako znaš iskustveno da nešto može, default odgovor je da ne može. Onda se ide na više instance, troši neka energija koja ne bi trebalo da se troši. Negde, pravni okvir nije zapravo toliko problematičan. Sistem sa svojim problemima koji se povremeno javljaju, u principu funkcioniše dobro, brzo, relativno efikasno. U suštini ako ne dođe do nekog problema vi zapravo možete da registrujete za dva do četiri radna dana. I to je nešto što je skroz ok. Problem je svaka pojedinačna situacija u kojoj neko naleti na problem koji prosto ne zna kako da reši. E sad, dosta se pričalo o tome u poslednje vreme, čak je od 1. oktobra i krenula primena servisa Vlade Srbije za pomoć ljudima koji imaju situaciju da im se traži pečat u prilikama u kojima nije potrebno da ga imaju. Odnosno da im se traži pečat koji nije potrebno da imaju nikad. Imamo i informacije povratne od ljudi i neka lična iskustva koja kažu da to zapravo radi sjajno, ali imamo i situaciju da se scenarija u kojima se to dešava slična. 90% slučajeva su stvari koje se ponavljaju i to su preuzimanje pošiljki, nošenje platnih naloga u banku… Prosto je neverovatno da svakom pojedinačnom službeniku, svake pojedinačne ekspoziture, svake pojedinačne banke ili pošte mora da se objasni nešto što bi trebalo da bude, na neki način, poznata stvar ili makar, ako nije poznata, da postoji način da se kroz internu strukturu ta informacija saopšti. Odnosno, to što ste hakovali jednog službenika ne znači da sutradan neće doći drugi koji će biti još teži i zadrtiji, a problem najčešće nije u regulativi koja stoji iza toga.

Žarko Ptiček: Problem je u primeni regulative. Ništa drugo. Imao sam slučaj da su poslovni partneri pred Novu godinu poslali kalendare na adresu firme.


Podcast EP001: Marija Đorđić i Žarko Ptiček (2) Podcast EP001: Marija Đorđić and Žarko Pticek (2)

O ovome ne znam ništa, pitajte dalje. Mislim da je jedna specifična vrednost da, ako vi nešto znate možete da širite to znanje, a ako nešto ne znate onda recite da ne znate ili recite da ćete da saznate, ali nemojte ljudima da tumačite nešto što ne znate kako funkcioniše. A danas nije problem da se nešto od administracije sazna, prosto imamo tehničkih sredstava i načine kako da pitamo itd.

Na kraju, ne pravim veštačke ruke i noge, ali sam imao prilike da radim na jednom ugovoru koji je bio za izradu određenih delova kojima se prave veštačke ruke i noge.

Ivan Minić: Uglavnom kada pričamo na ovako neke teme i kada se postavljamo marketinški u situacijama gde klasično oglašavanje ne može da pomogne na pravi način ili jednostavno ne postoji kao mogućnost, vrlo često se ljudi okreću ka tome da, s jedne strane proizvode sadržaj koji postavljaju besplatno, možda jedan deo koji se može kupiti po nekim uslovima, a drugi deo toga je upravo učešće u zajednicama gde su ljudi koji su okupljeni oko neke konkretne teme. Na neki način, u suštini, oboje ste prirodnim putem došli do tako nečeg. Kada ste počinjali da radite znali ste šta vaš posao podrazumeva, ali se to vremenom menjalo i usložnjavalo. To je možda taj momentat koji si ti Marija spomenula da je knjigovodstvo delovalo kao dosadno i nezanimljivo, ali se na kraju ispostavilo da je veoma dinamično i komplikovano. Često i zbog toga što su neke stvari ostavljene slobodnom tumačenju, a to nije idealan scenario. Kako je to zapravo izgledalo? Kako je izgledao taj trenutak kada u nešto krećeš? Svakako si na oprezu i pojavi se nešto što ti je strano i što ne znaš kako da rešiš u tom trenutku?

Marija Đorđić: Puno je takvih situacija u početku, naravno. Nekad su problem one banalne situacije. Kada imate neki krupan problem, nije problem da pitate nekoga. Ali kada imate banalno pitanje, onda vam može biti bezveze da nekoga pitate. A to je potpuno normalno. Nekada mi se činilo da bih volela da sam radila i prošla kroz taj proces negde pre toga pa da znam kako se neke stvari rade. A kada prođe neko vreme i kada više puta prođete kroz iste situacije, vidite da tu nema nekog recepta i da se čovek prilagođava i radi najbolje što može i gleda da zaštiti svoj interes i bude korektan prema svima.

U početku je mnogo pitanja. Mislim da je važno da, pre nego što počneš svoj posao, probaš da u svojoj glavi zamisliš taj proces i probaš da identifikuješ ključne probleme sa kojima ćeš se susretati. Ako imaš odgovor za te osnovne stvari, onda si ok jer nikada ne možeš da imaš odgovor na sve. Ako bi čovek čekao da sve zna i da na save ima odgovor, onda nikada ne bi počeo neki posao. Mislim da je tu važna dosta podrška i mentorstvo koje nama možda fali u privredi u tom nekom formalnom obliku. Svi mi imamo nekoga sa kim se savetujemo, prijatelji, porodica, kolege… ali mislim da su u početku ti neki svakodnevni sitni problemi ti koji su krupniji nego neki koje bi sad identifikovala kao pojedinačne. U svakom slučaju to je neka svakodnevna borba i čovek treba da bude istrajan u tome. Ne treba misliti da ćeš za šest meseci imati toliko prihoda da ćeš sve troškove pokriti i ostvariti neke svoje finansijske planove. To je mnogo postepeniji i sporiji proces i samo se treba boriti i ne odustajati. Ne samo iz svog, već i iz iskustva klijenata, nama je mnogo veće učešće novoosnovanih firmi nego firmi sa dugom tradicijom, tako da su nam bliska i njihova iskustva i razvojni put. Dešava se, nažalost, da neki poslovi koji, iz mog ličnog viđenja, imaju perspektivu, ali iz nekog nestrpljenja se završe. Nekada ljudi uđu sa idejom da će za 6 meseci do godinu dana razviti biznis, a to se ne desi. Zato je važno da čovek to dobro proceni i istraje.

Ivan Minić: A kako ti Žarko gledaš na te situacije? I jedna i druga oblast su prilično regulisane samo što ovde postoji mnogo više svakodnevnih scenarija gde, kada postoji računska operacija koju nisi siguran kako da primeniš, malo je komplikovanije nego kada postoji paragraf koji nisi siguran kako će neko protumačiti. Kakva je situacija kod tebe?

Žarko Ptiček: To tumačenje nas ubi. Problem koji ja vidim je preterana regulacija svega. Mene čudi da do sada nemamo zakon o hodanju po ulici. Kako se ponašati na trotoaru i pravilnik o levim i desnim nogama. Zaista je to toliko usitnjeno, naročito za određene delatnosti u kojima ne vidim razlog zašto se to radi. Ali, to na stranu. Od toga pate, manje više, sve države koje pretenduju da budu pravne. Ono što jeste kod nas problem to je što isti tekst različiti odgovorni ljudi različito tumače. Imao sam taj primer pre nekoliko godina, radila se likvidacija istovremeno dve firme, jedna sa sedištem na Starom gradu, druga sa sedištem na Novom Beogradu. Dokumentacija koja treba da se donese na Novom Beogradu traže original PIB (poreski identifikacioni broj), dok na Starom gradu to ne traže. Pozove Stari grad i pitam: ”Na Novom Beogradu traže PIB, zašto vi ne tražite?” Oni kažu: ”Ja ga likvidiram u bazi ne treba mi vaš PIB taj papir ostaje samo kao papir”.

Mene nije mrzelo i pozovem Novi Beograd: ”Na Starom gradu ne traže PIB, zašto ga vi tražite? Zar ne likvidirate u bazi?”.

”Jeste gospodine ja ga likvidiram u bazi, ali vi sa time možete da idete okolo i da tvrdite da imate PIB”.

Ponovo zovem Stari grad: ”Dobar dan, budite ljubazni, ali mogu li ja sa time da idem okolo i da tvrdim da ima PIB?”. Oni kažu: ”Ne, on je likvidiran u bazi…”

I sad, vi imate isti grad, opštine iste, a potpuno različit set dokumenata za istu pravnu stvar. Ovo je samo jedan jednostavan primer. Ono što mi ovde imamo je da u okviru iste opštine, službenici koji sede jedan do drugog različito tumače stvari zato što im je šef različito rekao. Odnosno šef im je rekao isto, samo su oni drugačije razumeli. To je problem koji se pojavljuje u praksi, a najjednostavnije rešenje je, prosto, da sačekate smenu. Ponovo predate kod nekog drugog službenika ili na nekom drugom šalteru. To je jedan od načina rešavanja problema. Drugi način je kada imate problem da negde neko neće da vam primi nešto.

Imali smo nemogućnost da, tada još nije postojao CROSO (Centralni registrar obaveznog socijalnog osiguranja), a trebalo je da se prijavi zaposleni developer kog ne možete da ugurate u šalter da je na radnom mestu developera. Zašto? Zato što ne postoji takvo radno mesto na nečijem spisku radnih mesta. Na tom spisku radnih mesta ne postoji direktor kao radno mesto, a kamo li developer. To je četvrti developer koji se zapošljava u toj firmi, znači prethodna tri su prijavljena i vi sada ne možete da izrezonujete sa službenikom.

”Ne to ne postoji ja to neću da primim.”

Onda kažete službeniku: ”Hajte ovako. Ja želim da plažam poreze i doprinose za ovog gospodina. On u mojoj firmi može da bude developer, može da bude držač treće saksije sa leve strane, ako mu je to naziv radnog mesta. Prosto ne postoji zakonom zatarabljen naziv radnog mesta kojih svi moramo da se držimo.”

Neće da primi. Dobro. Pošaljemo poštom.

Dakle, za sve postoji jedno ili drugo rešenje. Ono što je kod nas suštinski strašno je da ta rešenja moraju u svakom konkretnom slučaju da se napipavaju. Ne možete da odete i da na isti način završite isti posao u 100% slučajeva, čak ni u 50%. Možda ako ste na teritoriji iste opštine ili generalno sarađujete sa istim službenikom pa znate njegov način rada i možete da razumete njega zašto nešto traži. Ali, vraćam se na početak, ta količina arbitrarnog tumačenja, da se radi po osećaju šta bi bilo dobro još, a ne onako kao što piše i da se tumači šta piše umesto da se primenjuje ono što piše, je jedna naša osobina koja je jako strašna.

Nije to prag preko kojeg ne možete da pređete, nije to nešto neprobojno, ali količina energije koja je potrebna da se izgubi na rešavanje tih jednostavnih stvari je ponekad takva da ljudi ostanu s ove strane praga i kažu ”Neću da dozvolim da budem maltretiran od strane drugih. Neću svoj posao.”

Ja imam tu prednost zato što je moj posao da idem i probijam takve blokade, pa kada sam sam pravio sopstvenu firmu, imao sam unapred znanje šta treba da napišem u odluci o osnivanju da ne bih morao da koristim pečat i takve stvari. Zano sam unapred cake. Neko ko to ne zna, može da se desi da lakše odustane od nekog svog zacrtanog cilja ili da mu se oduzme toliko energije na popunjavanje papira.

Radom za klijente sam primetio nešto što je opšte za celu državu. To je, vi bilo kao građanin ili kao privrednik, podrazumeva se da je vaše početno stanje da tu nisu čista posla i da ste nešto zeznuli. A onda gomilom papira dokazujete vašu nevinost. Cela država nam je tako postavljena. Mindset svih koji učestvuju u procesu je takav: ”Šta si ti skrivio? Mi ćemo da pronađemo šta si skrivio”, umesto da podrazumevana vrednost bude ok niko nije skrivio ništa dok se ne dokaže da je skrivio.

To je mindset sa kojim se počinje i protiv kojeg je potrebno boriti se. Što je, po meni, potpuno pogrešno, jer morate unapred, i to kada ste najosetljiviji na samom početku, da utrošite silnu energiju da bi ste došli do pozicije do koje, ako osnivate firmu u Nemačkoj, Francuskoj, SAD, Irskoj ili Gruziji, ste odmah u starnu. Vama je tamo najnormalnija stvar da prvi korak bude najjednostavniji.

Od 2000. godine, od kada se ja ovim bavim, pa do dana današnjeg jeste učinjen napredak. Administrativno je to sada dosta lakše, ali se mentalitet uopšte nije promenio. On je identičan i to je ono na šta ljudi koji tek žele da počnu da se bave sopstvenim biznisom moraju da se pripreme i obrate posebnu pažnju. Moraju da računaju na to da će ih svako sa kim stupaju u kontakt gledati, ne kao na neprijatelja, ali kao teškog smarača.

Ivan Minić: I gotovo uvek i u svakoj situaciji, iako znaš iskustveno da nešto može, default odgovor je da ne može. Onda se ide na više instance, troši neka energija koja ne bi trebalo da se troši. Negde, pravni okvir nije zapravo toliko problematičan. Sistem sa svojim problemima koji se povremeno javljaju, u principu funkcioniše dobro, brzo, relativno efikasno. U suštini ako ne dođe do nekog problema vi zapravo možete da registrujete za dva do četiri radna dana. I to je nešto što je skroz ok. Problem je svaka pojedinačna situacija u kojoj neko naleti na problem koji prosto ne zna kako da reši. E sad, dosta se pričalo o tome u poslednje vreme, čak je od 1. oktobra i krenula primena servisa Vlade Srbije za pomoć ljudima koji imaju situaciju da im se traži pečat u prilikama u kojima nije potrebno da ga imaju. Odnosno da im se traži pečat koji nije potrebno da imaju nikad. Imamo i informacije povratne od ljudi i neka lična iskustva koja kažu da to zapravo radi sjajno, ali imamo i situaciju da se scenarija u kojima se to dešava slična. 90% slučajeva su stvari koje se ponavljaju i to su preuzimanje pošiljki, nošenje platnih naloga u banku… Prosto je neverovatno da svakom pojedinačnom službeniku, svake pojedinačne ekspoziture, svake pojedinačne banke ili pošte mora da se objasni nešto što bi trebalo da bude, na neki način, poznata stvar ili makar, ako nije poznata, da postoji način da se kroz internu strukturu ta informacija saopšti. Odnosno, to što ste hakovali jednog službenika ne znači da sutradan neće doći drugi koji će biti još teži i zadrtiji, a problem najčešće nije u regulativi koja stoji iza toga.

Žarko Ptiček: Problem je u primeni regulative. Ništa drugo. Imao sam slučaj da su poslovni partneri pred Novu godinu poslali kalendare na adresu firme.