×

LingQ'yu daha iyi hale getirmek için çerezleri kullanıyoruz. Siteyi ziyaret ederek, bunu kabul edersiniz: cookie policy.


image

Hari Poter i Vatreni pehar, 4.32. Hari Poter i Vatreni pehar - Meso, krv i kost

4.32. Hari Poter i Vatreni pehar - Meso, krv i kost

Hari oseti kako mu stopala udaraju o zemlju. Njegova povređena noga poklecnu i on pade napred. Najzad je uspeo da odlepi ruku od Tročarobnjačkog pehara. On podiže glavu. – Gde smo? – upita. Sedrik zavrte glavom. Potom ustade, podiže Harija na noge, i obojica se osvrnuše oko sebe. Potpuno su napustili hogvortsko imanje. Očigledno su putovali kilometrima – možda čak i stotinama kilometara – pošto su čak i planine koje su okruživale zamak nestale. Umesto toga, stajali su u mračnom i obraslom groblju. Iza velikog tisovog drveta s desne strane videli su se tamni obrisi malene crkve. Iznad njih, s leve strane, izdizalo se neko brdašce. Hari je jedva nazirao obrise lepe stare kuće na vrhu brda. Sedrik pogleda dole u Tročarobnjački pehar, a zatim u Harija. – Da li je tebi neko spominjao da je pehar zapravo teleportacioni ključ? – upita on. – Jok – reče Hari. Osvrtao se naokolo po groblju. Ono je bilo potpuno tiho i pomalo jezivo. – Da li bi ovo trebalo da bude deo podviga? – Pojma nemam – reče Sedrik. Zvučao je pomalo nervozno. – Da izvadimo štapiće, šta misliš? – Aha – reče Hari, radostan što je Sedrik to prvi predložio, a ne on. Oni isukaše štapiće. Hari se neprekidno osvrtao. Opet je imao onaj čudan osećaj da ih neko posmatra. – Neko dolazi – reče on naglo. Žmireći napeto kroz tminu, posmatrali su siluetu kako im se približava, sigurno koračajući između grobova. Hari nije mogao da razazna lice. Ali po načinu na koji je hodala, i držala ruke, primetio je da figura nešto nosi. Ko god beše, bio je nizak i nosio je ogrtač s kapuljačom navučenom preko glave kako bi prikrio lice. I – kad im priđe nekoliko koraka bliže, dok se rastojanje između njih sve više smanjivalo – vide da stvar u naručju te osobe liči na bebu... ili je to samo presavijena odora? Hari malčice spusti svoj štapić, i iskosa pogleda u Sedrika. Sedrik mu uzvrati upitnim pogledom. Obojica okrenuše pogled ka figuri koja se približavala. Ona se zaustavi pored visokog mermernog spomenika, na samo dva metra od njih. Na trenutak su se Hari, Sedrik i niska figura samo međusobno gledali. A onda, bez ikakvog upozorenja, Harijev ožiljak buknu od silnog bola. Bila je to agonija kakvu nikad dotad nije osetio. Dok je prinosio šake svom licu, štapić mu kliznu iz prstiju. Kolena mu klecnuše, bio je na zemlji i ništa nije mogao da vidi, a osećao se kao da će glava da mu se raspukne. Izdaleka, negde iznad svoje glave, čuo je piskav, hladan glas kako kaže: – Ubij onog drugog. Začu se fijuk, i drugi glas vrisnu u noć: – Avada kedavra! Blesak zelene svetlosti projuri kroz Harijeve kapke, i on ču kako nešto teško pada na zemlju pored njega. Bol u ožiljku zapeče ga do usijanja, tako da se on zagrcnu kao da će da povrati, a onda bol nestade. Užasnuto iščekujući šta će da vidi, on otvori oči koje su ga pekle. Sedrik je ležao ispružen na zemlji pored njega. Bio je mrtav. U sekundi koja je u sebi sadržala večnost, Hari je zurio u Sedrikovo lice, u njegove otvorene sive oči, prazne i bezizrazne kao prozori napuštene kuće, u njegova napola otvorena usta, koja su delovala pomalo iznenađeno. A onda, pre nego što je Harijev um mogao da prihvati ono što vidi, pre nego što je mogao da oseti bilo šta drugo osim tupe neverice, osetio je kako ga neko diže na noge. Niski čovek u odori spusti svoj zavežljaj, osvetli vrh svog štapića, i poče da vuče Harija ka nadgrobnom mermernom spomeniku. Pod treperavom svetlošću štapića, Hari vide urezano ime na spomeniku, pre nego što beše svom silinom bačen na njega. TOM RIDL Zaogrnuti čovek sada je činima pritezao užad oko Harija, vezujući ga od vrata do članaka za spomenik. Iz dubina kapuljače, Hari je čuo plitke, brze udisaje. On se otimao i čovek ga udari – udari ga rukom kojoj je nedostajao prst. I Hari shvati ko je ispod kapuljače. Crvorep. – Ti! – prodahta on. Ali Crvorep, koji je završio s privezivanjem užadi, ništa ne odgovori. Bio je zauzet proveravanjem da li su dobro zategnuta, dok su mu se prsti nekontrolisano tresli, prelazeći preko čvorova. Kada se uverio da je Hari toliko čvrsto vezan za spomenik da ne može da se pomeri ni pedalj, Crvorep izvuče komad nekog crnog materijala i grubo ga nabi Hariju u usta. Zatim se bez ijedne reči okrenu od Harija i požuri dalje. Hari nije mogao ni da bekne, niti da vidi kuda je Crvorep otišao. Nije mogao da okrene glavu da vidi šta je iza nadgrobnog spomenika. Mogao je da vidi samo ono što je ispred njega. Sedrikovo telo ležalo je nekoliko metara dalje. Nešto dalje iza njega, svetlucajući pod sjajem zvezda, ležao je Tročarobnjački pehar. Harijev štapić je ležao na zemlji ispod njegovih nogu. Zavežljaj od odore, za koji je Hari bio pomislio da je beba, bio je u blizini, na samom grobu. Činilo se da se žestoko koprca. Hari ga je posmatrao, i njegov ožiljak ga ponovo bolno zapeče... odjednom je shvatio da ne želi da vidi šta je u tom zavežljaju... ne želi da smotuljak ikad bude otvoren... Čuo je neke šumove kraj svojih nogu. On pogleda nadole i vide džinovsku zmiju kako klizi kroz travu, opkolivši nadgrobni spomenik za koji je bio vezan. Crvorepovo ubrzano, dahtavo disanje bivalo je sve glasnije. Zvučalo je kao da vuče nešto teško po zemlji. Potom se vrati u Harijev vidokrug i Hari ga vide kako gura kameni kotao do podnožja groba. Bio je pun vode, ili se makar tako činilo Hariju – mogao je da je čuje kako pljuska unutar kotla – i bio je veći od bilo kog kotla koji je Hari ikada koristio. Bilo je to veliko kameno grotlo, dovoljno prostrano da u sebe primi odraslog čoveka u sedećem položaju. Stvor unutar zavežljaja od odore, dole na zemlji, sve se upornije koprcao, kao da pokušava da se oslobodi. Sad je Crvorep nešto petljao pri dnu kotla svojim štapićem. Najednom se ispod kotla začu pucketanje plamenova. Ogromna zmija odgmiza u tamu. Tečnost u kotlu se, izgleda, vrlo brzo zagrevala. Njena površina ne samo da je proključala već je počela i da izbacuje plamteće varnice, kao da sama voda gori. Para se zgusnula, zamaglivši obrise Crvorepa koji raspiruje vatru. Pokreti zavežljaja postadoše još nervozniji. I Hari opet začu hladni, piskavi glas. – Požuri! Sada je cela površina vode bila ispunjena varnicama. Izgledala je kao da je prekrivena dijamantima. – Spremno je, gospodaru. – Sada... – reče hladni glas. Crvorep otvori zavežljaj na zemlji, otkrivši ono što se nalazilo u njemu, i Hariju se ote krik koji priguši klupko od krpe kojim su mu usta bila začepljena. Izgledalo je kao da je Crvorep podigao kamen i ispod njega pronašao nešto ružno, ljigavo i slepo – ali još gore, stotinu puta gore. Stvar koju je Crvorep nosio imala je oblik skupljenog ljudskog deteta, osim što Hari u životu nije video ništa što je manje ličilo na dete. Bilo je ćosavo i ljuspičavo, tamno, sirovo, crvenkastocrno. Ruke i noge su mu bile tanke i slabašne, a lice – nijedno živo dete nikad nije imalo takvo lice – beše pljosnato i zmijoliko, sa svetlucavim crvenim očima. Delovalo je skoro bespomoćno. Podiglo je svoje tanke ručice, stavilo ih oko Crvorepovog vrata, i Crvorep ga podiže. Dok je to činio, kapuljača mu spade s lica, i Hari pri svetlosti vatre primeti izraz gađenja na Crvorepovom iznemoglom, bledunjavom licu, dok je nosio stvorenje ka ivici kotla. Na trenutak, Hari spazi zlo, pljosnato lice osvetljeno varnicama koje su plesale po površini napitka. A onda Crvorep spusti stvorenje u kotao: začu se šištanje, i ono nestade pod površinom. Hari ču kako njegovo krhko telo dodirnu dno tupim udarcem. Pusti ga da se udavi, pomisli Hari, dok mu je ožiljak goreo bezmalo izvan svih granica izdržljivosti, molim te... pusti da se udavi... Crvorep je nešto govorio. Glas mu je podrhtavao, delovao je preplašen do izbezumljenosti. On podiže štapić, zatvori oči i progovori u noć. – Kosti oca, data bez znanja, ti ćeš obnoviti svoga sina! Površina groba pod Harijevim stopalima poče da puca. Prestrašen, Hari je posmatrao kako se fini mlaz prašine diže u vazduh na Crvorepovu komandu, i pada nežno u kazan. Dijamantska površina vode poče da pršti i sikće. Iskrila je varnice u svim pravcima, i poprimila jarku, otrovnoplavu boju. Sada je Crvorep drhtao. On izvuče dugačak, tanak i svetlucav srebrni bodež iz unutrašnjosti odore. Glas mu se rastoči u preplašen jecaj. – Meso – sluge – ddobrovoljno dato – oživećeš – svoga – svoga gospodara. On ispruži desnu šaku ispred sebe – šaku bez prsta. Čvrsto stegnu bodež u levoj ruci i podiže ga uvis. Hari shvati šta će Crvorep uraditi sekundu pre nego što će se to desiti – on zatvori oči što je jače mogao, ali nije mogao da blokira vrisak koji je presekao noć i prošao kroz Harija kao da je i on proboden bodežom. On ču kako nešto pada na zemlju, ču Crvorepovo bolno dahtanje, a potom bolestan pljusak nečega ubačenog u kotao. Hari nije mogao da podnese da gleda... ali napitak poprimi plamtećecrvenu boju, čija je svetlost probijala kroz Harijeve sklopljene kapke... Crvorep je dahtao i jecao u agoniji. Sve dok Hari nije osetio Crvorepov mučni dah na svom licu, nije shvatio da je Crvorep tik ispred njega. – K-krvi neprijatelja... nasilno uzeta... ti ćeš... oživeti svog zakletog dušmana. Hari nije mogao ništa da učini da ga spreči, bio je i suviše čvrsto vezan... žmirkajući naniže, beznadežno se ritajući ispod konopaca kojima je bio svezan, vide srebrni bodež kako se trese u Crvorepovoj preostaloj šaci. On oseti kako mu oštrica probija lakat desne ruke, i kako mu krv kulja niz rukav pocepane odore. Crvorep je, i dalje dahćući od bola, preturao po džepu tražeći staklenu epruvetu, koju prisloni na Harijevu rasekotinu, tako da u nju pade mlaz krvi. On se otetura nazad do kotla zajedno s Harijevom krvlju. Zatim je usu unutra. Tečnost u kotlu trenutno poprimi zaslepljujuće belu boju. Kada je obavio svoj posao, Crvorep pade na kolena pored kotla, a potom se presamiti postrance i ostade da leži na zemlji, držeći krvavi patrljak svoje ruke, jecajući i dahćući. Kotao je buktao, šaljući dijamantske varnice u svim pravcima, koje su bile tako zaslepljujuće svetle, da su sve ostalo pretvarale u somotsko crnilo. Ništa se ne dogodi... Samo da se udavilo, mislio je Hari, samo da je nešto krenulo naopako... A onda, iznenada, varnice koje su iskrile iz kotla nestadoše. Umesto njih, iz kotla izlete oblak bele pare, ispunjavajući prostor ispred Harija, tako da nije mogao da vidi ni Crvorepa, ni Sedrika, niti bilo šta osim pare koja je visila u vazduhu... krenulo je naopako, mislio je on... udavilo se... molim te... molim te, samo da je mrtvo... Ali onda, kroz maglu ispred njega, on vide, osetivši ledene žmarce užasa, tamne obrise čoveka, visokog i koščato mršavog, kako se polako diže iz kotla. – Ogrni me – reče visok hladan glas kroz paru, i Crvorep, koji je jecao i jaukao, i dalje pridržavajući svoju osakaćenu ruku, zakoprca se kako bi uzeo crnu odoru sa zemlje, pridiže se na noge i jednom rukom je navuče preko glave svoga gospodara. Mršavi čovek iskorači iz kotla, zureći u Harija, a Hari se zagleda u lice koje ga je poslednje tri godine pohodilo u košmarima. Belje od lobanje, sa širokim, krvavocrvenim očima, i nosom koji je bio pljosnat kao zmijski, s tankim prorezima kao nozdrvama... Lord Voldemor se ponovo uzdigao


4.32. Hari Poter i Vatreni pehar - Meso, krv i kost 4.32. Harry Potter and the Goblet of Fire - Flesh, Blood and Bone 4.32. Harry Potter et la Coupe de Feu - Chair, Sang et Os 4.32. Harry Potter e o Cálice de Fogo - Carne, Sangue e Ossos

Hari oseti kako mu stopala udaraju o zemlju. Njegova povređena noga poklecnu i on pade napred. Najzad je uspeo da odlepi ruku od Tročarobnjačkog pehara. On podiže glavu. – Gde smo? – upita. Sedrik zavrte glavom. Potom ustade, podiže Harija na noge, i obojica se osvrnuše oko sebe. Potpuno su napustili hogvortsko imanje. Očigledno su putovali kilometrima – možda čak i stotinama kilometara – pošto su čak i planine koje su okruživale zamak nestale. Umesto toga, stajali su u mračnom i obraslom groblju. Iza velikog tisovog drveta s desne strane videli su se tamni obrisi malene crkve. Iznad njih, s leve strane, izdizalo se neko brdašce. Hari je jedva nazirao obrise lepe stare kuće na vrhu brda. Sedrik pogleda dole u Tročarobnjački pehar, a zatim u Harija. – Da li je tebi neko spominjao da je pehar zapravo teleportacioni ključ? – upita on. – Jok – reče Hari. Osvrtao se naokolo po groblju. Ono je bilo potpuno tiho i pomalo jezivo. – Da li bi ovo trebalo da bude deo podviga? – Pojma nemam – reče Sedrik. Zvučao je pomalo nervozno. – Da izvadimo štapiće, šta misliš? – Aha – reče Hari, radostan što je Sedrik to prvi predložio, a ne on. Oni isukaše štapiće. Hari se neprekidno osvrtao. Opet je imao onaj čudan osećaj da ih neko posmatra. – Neko dolazi – reče on naglo. Žmireći napeto kroz tminu, posmatrali su siluetu kako im se približava, sigurno koračajući između grobova. Hari nije mogao da razazna lice. Ali po načinu na koji je hodala, i držala ruke, primetio je da figura nešto nosi. Ko god beše, bio je nizak i nosio je ogrtač s kapuljačom navučenom preko glave kako bi prikrio lice. I – kad im priđe nekoliko koraka bliže, dok se rastojanje između njih sve više smanjivalo – vide da stvar u naručju te osobe liči na bebu... ili je to samo presavijena odora? Hari malčice spusti svoj štapić, i iskosa pogleda u Sedrika. Sedrik mu uzvrati upitnim pogledom. Obojica okrenuše pogled ka figuri koja se približavala. Ona se zaustavi pored visokog mermernog spomenika, na samo dva metra od njih. Na trenutak su se Hari, Sedrik i niska figura samo međusobno gledali. A onda, bez ikakvog upozorenja, Harijev ožiljak buknu od silnog bola. Bila je to agonija kakvu nikad dotad nije osetio. Dok je prinosio šake svom licu, štapić mu kliznu iz prstiju. Kolena mu klecnuše, bio je na zemlji i ništa nije mogao da vidi, a osećao se kao da će glava da mu se raspukne. Izdaleka, negde iznad svoje glave, čuo je piskav, hladan glas kako kaže: – Ubij onog drugog. Začu se fijuk, i drugi glas vrisnu u noć: – Avada kedavra! Blesak zelene svetlosti projuri kroz Harijeve kapke, i on ču kako nešto teško pada na zemlju pored njega. Bol u ožiljku zapeče ga do usijanja, tako da se on zagrcnu kao da će da povrati, a onda bol nestade. Užasnuto iščekujući šta će da vidi, on otvori oči koje su ga pekle. Sedrik je ležao ispružen na zemlji pored njega. Bio je mrtav. U sekundi koja je u sebi sadržala večnost, Hari je zurio u Sedrikovo lice, u njegove otvorene sive oči, prazne i bezizrazne kao prozori napuštene kuće, u njegova napola otvorena usta, koja su delovala pomalo iznenađeno. A onda, pre nego što je Harijev um mogao da prihvati ono što vidi, pre nego što je mogao da oseti bilo šta drugo osim tupe neverice, osetio je kako ga neko diže na noge. Niski čovek u odori spusti svoj zavežljaj, osvetli vrh svog štapića, i poče da vuče Harija ka nadgrobnom mermernom spomeniku. Pod treperavom svetlošću štapića, Hari vide urezano ime na spomeniku, pre nego što beše svom silinom bačen na njega. TOM RIDL Zaogrnuti čovek sada je činima pritezao užad oko Harija, vezujući ga od vrata do članaka za spomenik. Iz dubina kapuljače, Hari je čuo plitke, brze udisaje. On se otimao i čovek ga udari – udari ga rukom kojoj je nedostajao prst. I Hari shvati ko je ispod kapuljače. Crvorep. – Ti! – prodahta on. Ali Crvorep, koji je završio s privezivanjem užadi, ništa ne odgovori. Bio je zauzet proveravanjem da li su dobro zategnuta, dok su mu se prsti nekontrolisano tresli, prelazeći preko čvorova. Kada se uverio da je Hari toliko čvrsto vezan za spomenik da ne može da se pomeri ni pedalj, Crvorep izvuče komad nekog crnog materijala i grubo ga nabi Hariju u usta. Zatim se bez ijedne reči okrenu od Harija i požuri dalje. Hari nije mogao ni da bekne, niti da vidi kuda je Crvorep otišao. Nije mogao da okrene glavu da vidi šta je iza nadgrobnog spomenika. Mogao je da vidi samo ono što je ispred njega. Sedrikovo telo ležalo je nekoliko metara dalje. Nešto dalje iza njega, svetlucajući pod sjajem zvezda, ležao je Tročarobnjački pehar. Harijev štapić je ležao na zemlji ispod njegovih nogu. Zavežljaj od odore, za koji je Hari bio pomislio da je beba, bio je u blizini, na samom grobu. Činilo se da se žestoko koprca. Hari ga je posmatrao, i njegov ožiljak ga ponovo bolno zapeče... odjednom je shvatio da ne želi da vidi šta je u tom zavežljaju... ne želi da smotuljak ikad bude otvoren... Čuo je neke šumove kraj svojih nogu. On pogleda nadole i vide džinovsku zmiju kako klizi kroz travu, opkolivši nadgrobni spomenik za koji je bio vezan. Crvorepovo ubrzano, dahtavo disanje bivalo je sve glasnije. Zvučalo je kao da vuče nešto teško po zemlji. Potom se vrati u Harijev vidokrug i Hari ga vide kako gura kameni kotao do podnožja groba. Bio je pun vode, ili se makar tako činilo Hariju – mogao je da je čuje kako pljuska unutar kotla – i bio je veći od bilo kog kotla koji je Hari ikada koristio. Bilo je to veliko kameno grotlo, dovoljno prostrano da u sebe primi odraslog čoveka u sedećem položaju. Stvor unutar zavežljaja od odore, dole na zemlji, sve se upornije koprcao, kao da pokušava da se oslobodi. Sad je Crvorep nešto petljao pri dnu kotla svojim štapićem. Najednom se ispod kotla začu pucketanje plamenova. Ogromna zmija odgmiza u tamu. Tečnost u kotlu se, izgleda, vrlo brzo zagrevala. Njena površina ne samo da je proključala već je počela i da izbacuje plamteće varnice, kao da sama voda gori. Para se zgusnula, zamaglivši obrise Crvorepa koji raspiruje vatru. Pokreti zavežljaja postadoše još nervozniji. I Hari opet začu hladni, piskavi glas. – Požuri! Sada je cela površina vode bila ispunjena varnicama. Izgledala je kao da je prekrivena dijamantima. – Spremno je, gospodaru. – Sada... – reče hladni glas. Crvorep otvori zavežljaj na zemlji, otkrivši ono što se nalazilo u njemu, i Hariju se ote krik koji priguši klupko od krpe kojim su mu usta bila začepljena. Izgledalo je kao da je Crvorep podigao kamen i ispod njega pronašao nešto ružno, ljigavo i slepo – ali još gore, stotinu puta gore. Stvar koju je Crvorep nosio imala je oblik skupljenog ljudskog deteta, osim što Hari u životu nije video ništa što je manje ličilo na dete. Bilo je ćosavo i ljuspičavo, tamno, sirovo, crvenkastocrno. Ruke i noge su mu bile tanke i slabašne, a lice – nijedno živo dete nikad nije imalo takvo lice – beše pljosnato i zmijoliko, sa svetlucavim crvenim očima. Delovalo je skoro bespomoćno. Podiglo je svoje tanke ručice, stavilo ih oko Crvorepovog vrata, i Crvorep ga podiže. Dok je to činio, kapuljača mu spade s lica, i Hari pri svetlosti vatre primeti izraz gađenja na Crvorepovom iznemoglom, bledunjavom licu, dok je nosio stvorenje ka ivici kotla. Na trenutak, Hari spazi zlo, pljosnato lice osvetljeno varnicama koje su plesale po površini napitka. A onda Crvorep spusti stvorenje u kotao: začu se šištanje, i ono nestade pod površinom. Hari ču kako njegovo krhko telo dodirnu dno tupim udarcem. Pusti ga da se udavi, pomisli Hari, dok mu je ožiljak goreo bezmalo izvan svih granica izdržljivosti, molim te... pusti da se udavi... Crvorep je nešto govorio. Glas mu je podrhtavao, delovao je preplašen do izbezumljenosti. On podiže štapić, zatvori oči i progovori u noć. – Kosti oca, data bez znanja, ti ćeš obnoviti svoga sina! Površina groba pod Harijevim stopalima poče da puca. Prestrašen, Hari je posmatrao kako se fini mlaz prašine diže u vazduh na Crvorepovu komandu, i pada nežno u kazan. Dijamantska površina vode poče da pršti i sikće. Iskrila je varnice u svim pravcima, i poprimila jarku, otrovnoplavu boju. Sada je Crvorep drhtao. On izvuče dugačak, tanak i svetlucav srebrni bodež iz unutrašnjosti odore. Glas mu se rastoči u preplašen jecaj. – Meso – sluge – ddobrovoljno dato – oživećeš – svoga – svoga gospodara. On ispruži desnu šaku ispred sebe – šaku bez prsta. Čvrsto stegnu bodež u levoj ruci i podiže ga uvis. Hari shvati šta će Crvorep uraditi sekundu pre nego što će se to desiti – on zatvori oči što je jače mogao, ali nije mogao da blokira vrisak koji je presekao noć i prošao kroz Harija kao da je i on proboden bodežom. On ču kako nešto pada na zemlju, ču Crvorepovo bolno dahtanje, a potom bolestan pljusak nečega ubačenog u kotao. Hari nije mogao da podnese da gleda... ali napitak poprimi plamtećecrvenu boju, čija je svetlost probijala kroz Harijeve sklopljene kapke... Crvorep je dahtao i jecao u agoniji. Sve dok Hari nije osetio Crvorepov mučni dah na svom licu, nije shvatio da je Crvorep tik ispred njega. – K-krvi neprijatelja... nasilno uzeta... ti ćeš... oživeti svog zakletog dušmana. Hari nije mogao ništa da učini da ga spreči, bio je i suviše čvrsto vezan... žmirkajući naniže, beznadežno se ritajući ispod konopaca kojima je bio svezan, vide srebrni bodež kako se trese u Crvorepovoj preostaloj šaci. On oseti kako mu oštrica probija lakat desne ruke, i kako mu krv kulja niz rukav pocepane odore. Crvorep je, i dalje dahćući od bola, preturao po džepu tražeći staklenu epruvetu, koju prisloni na Harijevu rasekotinu, tako da u nju pade mlaz krvi. On se otetura nazad do kotla zajedno s Harijevom krvlju. Zatim je usu unutra. Tečnost u kotlu trenutno poprimi zaslepljujuće belu boju. Kada je obavio svoj posao, Crvorep pade na kolena pored kotla, a potom se presamiti postrance i ostade da leži na zemlji, držeći krvavi patrljak svoje ruke, jecajući i dahćući. Kotao je buktao, šaljući dijamantske varnice u svim pravcima, koje su bile tako zaslepljujuće svetle, da su sve ostalo pretvarale u somotsko crnilo. Ništa se ne dogodi... Samo da se udavilo, mislio je Hari, samo da je nešto krenulo naopako... A onda, iznenada, varnice koje su iskrile iz kotla nestadoše. Umesto njih, iz kotla izlete oblak bele pare, ispunjavajući prostor ispred Harija, tako da nije mogao da vidi ni Crvorepa, ni Sedrika, niti bilo šta osim pare koja je visila u vazduhu... krenulo je naopako, mislio je on... udavilo se... molim te... molim te, samo da je mrtvo... Ali onda, kroz maglu ispred njega, on vide, osetivši ledene žmarce užasa, tamne obrise čoveka, visokog i koščato mršavog, kako se polako diže iz kotla. – Ogrni me – reče visok hladan glas kroz paru, i Crvorep, koji je jecao i jaukao, i dalje pridržavajući svoju osakaćenu ruku, zakoprca se kako bi uzeo crnu odoru sa zemlje, pridiže se na noge i jednom rukom je navuče preko glave svoga gospodara. Mršavi čovek iskorači iz kotla, zureći u Harija, a Hari se zagleda u lice koje ga je poslednje tri godine pohodilo u košmarima. Belje od lobanje, sa širokim, krvavocrvenim očima, i nosom koji je bio pljosnat kao zmijski, s tankim prorezima kao nozdrvama... Lord Voldemor se ponovo uzdigao