×

LingQ'yu daha iyi hale getirmek için çerezleri kullanıyoruz. Siteyi ziyaret ederek, bunu kabul edersiniz: cookie policy.


image

Hari Poter i Vatreni pehar, 4.15. Hari Poter i Vatreni pehar - Bobatons i Drumstrang (1)

4.15. Hari Poter i Vatreni pehar - Bobatons i Drumstrang (1)

Rano sledećeg jutra, Hari se probudio s potpuno skovanim planom u glavi, kao da je njegov usnuli mozak radio na njemu celu noć. On ustade, obuče se pri bledoj svetlosti zore, napusti spavaonicu ne budeći Rona, i siđe nazad u opusteli dnevni boravak. Tu uze list pergamenta sa stola, na kome je još uvek stajao njegov domaći iz Predskazivanja, i napisa sledeće pismo:

Dragi Sirijuse, Pretpostavljam da sam samo uobrazio da me je boleo ožiljak, bio sam poluusnuo kad sam ti prošli put pisao. Nema potrebe da se vraćaš, ovde je sve kako i treba da bude. Ne brini za mene, osećam da mi je glava sasvim u redu. Hari

On se zatim uspentra i izađe kroz rupu iza portreta, prođe utihnulim zamkom (jedino ga je nakratko zadržao Pivs, koji je pokušao da mu ispusti veliku vazu na glavu nasred hodnika na četvrtom spratu) i najzad stiže do sovarnika, smeštenog na vrhu zapadnog tornja. Sovarnik je bio kružna kamena soba, dosta hladna i izložena promaji, pošto nijedan prozor nije imao stakla. Pod je bio potpuno prekriven slamom, sovljim izmetom i ispljunutim kosturima miševa i voluharica. Stotine i stotine sova svih mogućih vrsta tu su se ugnezdile na stalcima koji su se uzdizali do samog vrha tornja: gotovo sve behu usnule, iako je tu i tamo poneko okruglo oko boje ćilibara zurilo u Harija. On spazi Hedvigu ugneždenu između sove kukuvije i neke smeđe, te požuri do nje, klizeći pomalo po izmetom zamazanom podu. Trebalo mu je malo vremena da je probudi i natera je da ga pogleda, pošto se neprekidno vrpoljila na postolju, pokazujući mu svoj rep. Očigledno je još uvek bila besna zbog njegove sinoćne nezahvalnosti. Ipak, kada je Hari predložio da, pošto je ona previše umorna, možda zamoli Rona da mu pozajmi Prasvidžena, ona ga udostoji da ispruži nogu i dopusti mu da priveže pismo za nju. – Samo ga nađi, važi? – reče Hari gladeći je po leđima dok ju je prenosio u rukama do jedne od rupa na zidu. – Pre nego što to učine dementori. Ona mu gricnu prst, možda malčice jače no što bi to inače uradila, ali ipak meko zahukta da bi ga umirila. Zatim raširi krila i odlete u pravcu izlazećeg sunca. Hari ju je posmatrao kako nestaje s vidika s poznatim osećajem nelagodnosti u dnu stomaka. Bio je uveren da će mu Sirijusov odgovor ublažiti brige umesto da ih poveća. * * * – To je bila laž, Hari – oštro reče Hermiona za doručkom, kada je njoj i Ronu saopštio šta je uradio. – Ti nisi umislio da te je boleo ožiljak, i to vrlo dobro znaš. – Pa šta? – reče Hari. – Neće se on vraćati u Askaban zbog mene. – Mani se toga – odvrati Ron strogo Hermioni kad je zaustila da se još malo svađa i, po prvi put, Hermiona mu udovolji i zaćuta. Narednih nekoliko nedelja Hari se trudio najbolje što može da ne brine o Sirijusu. Istina, nije mogao a da se ne osvrće oko sebe s iščekivanjem, svakog jutra kada su sove dolazile s poštom, niti da kasno noću pre nego što zaspi spreči sebe da zamišlja strašne prizore Sirijusa opkoljenog dementorima u nekoj mračnoj londonskoj ulici, ali je u međuvremenu pokušavao da odagna misli od svog kuma. Priželjkivao je da se i dalje bavi kvidičem. Ništa više ne prija zabrinutom umu nego dobar, naporan trening. S druge strane, časovi su postajali sve teži i zahtevniji no ikada, naročito Odbrana od Mračnih veština. Na njihovo iznenađenje, profesor Ćudljivko najavi da će bacati Kontrolišuću kletvu na svakog đaka ponaosob, kako bi demonstrirao njenu moć i video mogu li da se odupru njenom dejstvu. – Ali... ali rekli ste da je to protivzakonito, profesore – reče Hermiona nesigurno, dok je Ćudljivko potezom štapića razmeštao stolove, ostavljajući veliki prazan prostor na sredini sobe. – Rekli ste... da je njeno isprobavanje na drugom ljudskom biću... – Dambldor želi da vas naučim kakav je to osećaj – reče Ćudljivko, okrenuvši svoje magično oko ka Hermioni, fiksirajući je jezivim pogledom bez treptaja. – Ako bi radije želela da je naučiš na teži način, kada je neko baci na tebe da bi mogao potpuno da te Kontroliše – u redu, što se mene tiče. Puštam te. Hajde, idi. On uperi jedan od svojih izobličenih prstiju ka vratima. Hermiona odjednom poprimi izrazito ružičastu boju i promrmlja nešto o tome kako nije mislila da ode. Hari i Ron se naceriše jedan drugome. Znali su da bi Hermiona radije pojela gnoj buboničkih cevki nego da propusti tako važnu lekciju. Ćudljivko poče redom da izvodi učenike i da baca Kontrolišuću kletvu na njih. Hari je gledao kako, jedan po jedan, njegovi drugovi iz razreda pod njenim uticajem rade najneverovatnije stvari. Din Tomas je tri puta obišao učionicu cupkajući i pevajući državnu himnu. Lavander Braun je imitirala vevericu. Nevil je izveo niz zadivljujućih gimnastičkih vratolomija što sigurno ne bi mogao u normalnom stanju. Niko, izgleda, nije uspeo da se odupre kletvi, koja je delovala sve dok je Ćudljivko ne bi skinuo. – Poteru – zareža Ćudljivko – ti si sledeći. Hari iskorači nasred učionice, u prostor koji je Ćudljivko raščistio od klupa. Ćudljivko podiže štapić, uperi ga ka Hariju i reče: – Imperio. Bilo je to najdivnije osećanje. Hari oseti kako pluta, dok mu se iz glave nežno brišu sve misli i brige, ne ostavljajući ništa do nejasnu radost. Stajao je tamo, neverovatno opušten, svestan, kao kroz maglu, da ga svi posmatraju. A onda začu glas Ludookog Ćudljivka, kako odjekuje u nekoj dalekoj komori njegovog praznog uma: Skoči na sto... skoči na sto... Hari poslušno savi kolena, spremajući se na skok. Skoči na sto... Ipak, zašto? Još jedan glas se probudi u dubini njegovog mozga. Zaista bi bilo glupo da to učiniš, reče glas. Skoči na sto... Ne, mislim da neću, hvala lepo, reče drugi glas, malo odlučnije... ne, zaista ne želim da... Skoči! ODMAH! Odmah zatim Hari oseti znatan bol. U isti mah je skočio i pokušao da spreči sebe da skoči – a rezultat je bio da se strmoglavo razbio o sto, obarajući ga i, sudeći po osećaju u nogama, polomio obe čašice na kolenima. – E, tako je već bolje! – grmeo je Ćudljivkov glas, i Hari odjednom oseti kako mu iz glave nestaje osećaj praznine. Seti se tačno šta se dešavalo, a bol u kolenima postade dvostruko jači. – Pogledajte samo, svi vi... Poter se borio! Borio se protiv toga, a maltene se i izborio! Probaćemo ponovo, Poteru, a vi ostali, obratite pažnju – gledajte mu u oči, tu ćete primetiti – vrlo dobro, Poteru, zaista vrlo dobro! Tebe neće moći tako lako da Kontrolišu! – Sudeći po njegovoj priči – mrmljao je Hari, dok je, sat vremena kasnije, šepajući izlazio iz kabineta Odbrane od Mračnih veština (Ćudljivko je insistirao da iskušava Harija još četiri puta zaredom, sve dok Hariju nije uspelo da se sasvim odupre kletvi) – čovek bi pomislio da će nas sve ovde napasti svakog trenutka. – Da, znam – reče Ron, koji je poskakivao svaki drugi korak. On je imao mnogo više poteškoća s tom kletvom od Harija, iako ga je Ćudljivko uveravao da će ti sporedni efekti nestati do ručka. – Koliko je samo paranoičan... – Ron baci nervozan pogled preko ramena kako bi proverio da li je Ćudljivko zaista van čujnog dometa, a zatim nastavi: – Nije ni čudo što su u Ministarstvu jedva čekali da ga se otarase, jesi ga čuo dok je pričao Šejmusu šta je uradio veštici koja mu je prvog aprila viknula BU iza leđa? I kada ćemo stići da pročitamo kako da se odupremo Kontrolišućoj kletvi, uz sve ostalo što imamo da radimo? Svi četvrtaci su primetili da se od njih traži mnogo više rada u ovom polugođu. Profesorka Mek Gonagal im je objasnila zbog čega je to tako, nakon što je razred bio glasno negodovao zbog količine domaćih zadataka iz Preobražavanja koje im je zadala. – Sada ulazite u vrlo značajno razdoblje vašeg magijskog obrazovanja! – rekla im je, dok su joj oči opasno svetlucale iza četvrtastih naočara. – Sve se više bližite običnim čarobnjačkim nivoima... – Ali mi ne polažemo O.Č.N. sve do pete godine! – reče Din Tomas ogorčeno. – Možda i ne polažete, Tomase, ali veruj mi, treba vam sva neophodna priprema! Gospođica Grejndžer ostaje jedina osoba u ovom razredu kojoj je uspelo da pretvori ježa u pristojno jastuče za igle. Podsetila bih te da se tvoje jastuče za igle, Tomase, i dalje sklupča od straha ako mu se bilo ko približi s iglom! Hermiona, koja je ponovo poprimila izrazito ružičastu boju, kao da se trudila da ne deluje previše samozadovoljno. Hari i Ron su se ludo zabavljali kada im je profesorka Treloni na sledećem času Predskazivanja saopštila da su dobili najviše ocene za domaće zadatke. Pročitala je naglas delove njihovih predviđanja, pohvalivši ih za hrabro prihvatanje predstojećih im užasa – ali je ta radost namah splasnula kada ih je zamolila da isti domaći ponove predskazujući događaje za sledeći mesec: već su počele da im ponestaju katastrofične ideje. U međuvremenu im je profesor Bins, duh koji je predavao Istoriju magije, zadao da pišu nedeljne sastave na temu goblinskih pobuna u osamnaestom veku. Profesor Snejp ih je terao da istražuju protivotrove. Ovo su shvatili sasvim ozbiljno, pošto je natuknuo da će možda otrovati nekog od njih pre Božića, da vidi deluje li njegov protivotrov. Profesor Flitvik ih je zamolio da pročitaju tri dodatne knjige kao pripremu za lekcije o Prizivajućim činima. Čak je i Hagrid pridodao nove obaveze gomili poslova koje su već dobili da urade. Zadnjerasprskavajući skruti rasli su neverovatnim tempom, ako se uzme u obzir da niko još nije otkrio šta zapravo jedu. Hagrid je bio oduševljen i, kao deo njihovog „projekta“, predložio je da dolaze do njegove kolibe svako drugo veče, kako bi proučavali skrute i beležili svako neprirodno ponašanje. – Ja neću – reče Drako Melfoj glatko kad je Hagrid izneo taj predlog, tonom Deda Mraza koji izvlači posebno veliku igračku iz svog džaka. – Dovoljno je što viđam ova pogana stvorenja tokom časova, hvala lepo. Hagridu nestade osmeh s lica. – Radićeš š'a ti se kaže – zagrme on – il' ću se ugledam na profesora Ćudljivka... Čujem da od tebe ispada sasvim fina lasica, Melfoj. Grifindorci počeše da urlaju od smeha. Melfoj pocrvene od besa, ali je sećanje na Ćudljivkovu kaznu očigledno i dalje bilo dovoljno bolno da ga spreči da im odgovori. Posle časa, Hari, Ron i Hermiona se vratiše u zamak u dobrom raspoloženju: gledati Hagrida kako ume da odbrusi Melfoju bilo je posebno zadovoljstvo, pogotovo posle svega što je Melfoj činio prethodne godine da Hagrid bude otpušten. Kada stigoše do Ulazne dvorane nisu mogli dalje zbog velike gužve, učenika koji su se rojili oko velikog natpisa u dnu mermernog stepeništa. Ron, najviši od njih troje, pope se na prste kako bi bacio pogled preko glava ispred i glasno im pročita natpis:

TROČAROBNJAČKI TURNIR Delegacije iz Bobatonsa i Durmstranga doći će u 6 sati u petak 30. oktobra. Časovi će se završiti pola sata ranije.

– Sjajno! – uskliknu Hari. – Poslednji čas u petak su Napici! Snejp neće imati vremena da nas sve potruje!

Učenici će vratiti svoje torbe i knjige u spavaonice, a zatim se okupiti ispred zamka da pozdrave naše goste pre gozbe dobrodošlice.

– Još samo nedelju dana! – reče Erni Makmilan iz Haflpafa, izranjajući iz gomile, dok su mu oči sijale. – Pitam se da li Sedrik zna? Mislim da ću otići da mu kažem... – Sedrik? – ponovi Ron tupo, kada je Erni otrčao. – Digori – reče Hari. – Verovatno se prijavljuje za turnir. – Taj idiot da bude hogvortski šampion? – reče Ron, dok su se probijali kroz brbljivu gomilu ka stepeništu. – On nije idiot, već ga ti ne voliš jer je pobedio Grifindor u kvidiču – reče Hermiona. – Čula sam da je zaista dobar učenik – a uz to je i asistent. Rekla je to kao da hoće da preseče svaku dalju raspravu. – Tebi se on sviđa samo zato što je zgodan – reče Ron zajedljivo. – Izvini, ali meni se ljudi ne dopadaju samo zato što su zgodni! – reče Hermiona ogorčeno. Ron se tobož glasno nakašlja, zvukom koji je neobično zazvučao kao „Lokhart!“. Pojava natpisa u Ulaznoj dvorani ostavila je neverovatan utisak na stanovnike zamka. Tokom iduće nedelje, gde god Hari pošao pričalo se samo o jednoj temi: o Tročarobnjačkom turniru. Glasine su se širile od jednog učenika do drugog poput zaraznih bacila: ko će se sve nadmetati za hogvortskog šampiona, šta će se sve dešavati na turniru, po čemu se učenici iz Bobatonsa i Durmstranga razlikuju od njih samih. Hari je takođe primetio da se zamak naročito temeljno čisti. Nekoliko musavih portreta je oribano, na veliko nezadovoljstvo njihovih stanovnika, koji su sedeli zgrčeni u svojim ramovima, mrmljajući namršteno i trzajući se kada bi osetili svoja sveža ružičasta lica. Oklopi odjednom zasijaše i počeše da se kreću bez škripe, a domar Argus Filč bio je tako bezobziran prema svakom učeniku koji bi zaboravio da obriše cipele pre ulaska da je nekoliko devojčica s prve godine zaplašio do histerije. I drugi članovi osoblja bili su neobično napeti. – Longbotome, molila bih te da ne otkrivaš ni pred kim iz Durmstranga da ne umeš da izvedeš ni najjednostavniju Promenljivu čin! – kevtala je profesorka Mek Gonagal posle jedne izuzetno teške lekcije, tokom koje je Nevil slučajno presadio sopstvene uši na jedan kaktus. Kada su izjutra, tridesetog oktobra, sišli na doručak, otkrili su da je Velika sala preko noći ponovo ukrašena. Sa zidova su visili ogromni svileni barjaci, svaki je predstavljao po jednu hogvortsku kuću – crveni sa zlatnim lavom – Grifindor, plavi s bronzanim orlom – Rejvenklo, žuti s crnim jazavcem – Haflpaf, a zeleni sa srebrnom zmijom – Sliterin. Iza nastavničkog stola, najveći barjak imao je hogvortski grb: lava, orla, jazavca i zmiju, združene oko velikog slova H. Hari, Ron i Hermiona primetiše Freda i Džordža za grifindorskim stolom. Opet su, što je bilo čudno, sedeli podalje od ostalih i razgovarali prigušenim tonom. Ron ih povede ka njima. – Baš je pravi bedak – govorio je Džordž Fredu smrknuto. – Ali ako neće lično da razgovara s nama, moraćemo ipak da mu pošaljemo pismo. Ili ćemo mu ga tutnuti u ruku, ne može večito da nas izbegava. – Ko vas izbegava? – upita Ron sedajući pored njih. – Nažalost, ne ti – reče Fred, ljutit zbog prekida. – Šta je bedak? – upita Ron Džordža. – Imati brata njuškala poput tebe – reče Džordž. – Da nemate možda vas dvojica neke ideje za Tročarobnjački turnir? – upita Hari. – Razmišljate li o tome da se prijavite? – Pitao sam Mek Gonagalovu kako se biraju šampioni, ali ona nije htela ništa da kaže – reče Džordž ogorčeno. – Samo mi je rekla da ućutim i počnem s Preobražavanjem mog rakuna. – Pitam se kakvi će biti zadaci? – reče Ron zamišljeno. – Znaš, kladim se da bismo mi mogli da ih izvedemo, Hari, mi smo već radili neke prilično opasne stvari... – Ali niste pred komisijom sudija – reče Fred. – Mek Gonagalova kaže da šampioni dobijaju poene na osnovu toga koliko su dobro uradili zadatke. – Ko su sudije? – upita Hari. – Pa, glavešine škola učesnica uvek su u žiriju – reče Hermiona, i svi se okrenuše ka njoj, prilično iznenađeni – jer su sva trojica bili povređeni za vreme turnira 1792, kada je aždaja koju je trebalo da uhvate šampioni pobegla i počela da besni. Primetila je da je svi gledaju i rekla, uz svoj uobičajeni uzdah nestrpljenja što niko osim nje nije pročitao sve te knjige: – Sve piše u Istoriji Hogvortsa. Iako, naravno, ni ta knjiga nije sasvim pouzdana. Precizniji naslov bio bi Obrađena istorija Hogvortsa. Ili Izuzetno pristrasna i selektivna istorija Hogvortsa, koja zataškava sramotne aspekte te škole. – O čemu pričaš? – reče Ron, iako Hari pomisli kako zna šta sledi. – O kućnim vilenjacima! – reče Hermiona glasno, potvrđujući Harijeve sumnje. – Nijedanput, na preko hiljadu strana, Istorija Hogvortsa ne pominje da svi mi učestvujemo u represiji nad stotinom robova! Hari zavrte glavom, i usredsredi se na kajganu. Odsustvo entuzijazma kod njega i Rona nije umanjilo Hermioninu rešenost da traži pravdu za kućne vilenjake. Istina, obojica su platila po dva sikla za bedž U.B.Lj.U.V.–a, ali to su učinili samo da bi je ućutkali. Međutim, praktično su proćerdali sikle; ako išta, učinili su da je Hermiona posle toga postala još glasnija. Od tada je sve više gnjavila Harija i Rona, prvo da nose značke, zatim da ubeđuju druge da to isto čine, a takođe bi svake večeri kružila po grifindorskom dnevnom boravku saterujući ljude u ćošak i mašući im lončetom za prikupljanje priloga pod nosom. – Da li shvatate da vam grupa čarobnjačkih stvorenja, koja su neplaćena i porobljena, menja čaršave, pali vatru, čisti učionice i kuva hranu? – žustro je govorila bez prestanka. Neki, poput Nevila, odmah su davali pare samo da bi Hermiona prestala da ih mrko gleda. Nekoliko ih je bilo mlako zainteresovano za to što ona ima da kaže, ali nisu bili radi da se aktivnije uključe u kampanju. Mnogi su celu stvar smatrali šalom. Ron prevrnu očima ka tavanici, koja ih je sve obasjavala jesenjom sunčevom svetlošću, a Fred se naglo zainteresova za svoju slaninu (obojica blizanaca odbila su da kupe bedž U.B.Lj.U.V.-a). Džordž se pak nagnu ka Hermioni. – Slušaj, da li si ikada bila dole u kuhinjama, Hermiona? – Ne, naravno da nisam – reče Hermiona odsečno – čisto sumnjam da je učenicima dozvoljeno da... – E pa, mi jesmo – reče Džordž, pokazujući na Freda – mnogo puta, da mažnjavamo hranu. Upoznali smo ih, i oni su srećni. Misle da imaju najbolji posao na svetu... – To je zato što su neobrazovani i što su im mozgovi isprani! – poče Hermiona žustro, ali se njene reči izgubiše u naglom fijukanju iznad njih, koje je objavljivalo dolazak poštanskih sova. Hari odmah podiže pogled, i vide Hedvigu kako leti prema njemu. Hermiona naglo prestade da priča: ona i Ron su gledali u Hedvigu s iščekivanjem, a ona doleprša na Harijevo rame, skupi krila i, sva iscrpljena, ispruži nogu. Hari skinu Sirijusov odgovor i ponudi Hedvigi kožure od svoje slanine, koje ona zahvalno pojede. Onda, uverivši se da su se Fred i Džordž sasvim udubili u raspravu o Tročarobnjačkom turniru, Hari šapatom pročita Sirijusovo pismo Ronu i Hermioni.


4.15. Hari Poter i Vatreni pehar - Bobatons i Drumstrang (1) 4.15. Harry Potter and the Goblet of Fire - Bobbatons and Drumstrang (1) 4.15. Harry Potter et la coupe de feu - Bobbatons et Drumstrang (1)

Rano sledećeg jutra, Hari se probudio s potpuno skovanim planom u glavi, kao da je njegov usnuli mozak radio na njemu celu noć. On ustade, obuče se pri bledoj svetlosti zore, napusti spavaonicu ne budeći Rona, i siđe nazad u opusteli dnevni boravak. Tu uze list pergamenta sa stola, na kome je još uvek stajao njegov domaći iz Predskazivanja, i napisa sledeće pismo:

Dragi Sirijuse, Pretpostavljam da sam samo uobrazio da me je boleo ožiljak, bio sam poluusnuo kad sam ti prošli put pisao. Nema potrebe da se vraćaš, ovde je sve kako i treba da bude. Ne brini za mene, osećam da mi je glava sasvim u redu. Hari

On se zatim uspentra i izađe kroz rupu iza portreta, prođe utihnulim zamkom (jedino ga je nakratko zadržao Pivs, koji je pokušao da mu ispusti veliku vazu na glavu nasred hodnika na četvrtom spratu) i najzad stiže do sovarnika, smeštenog na vrhu zapadnog tornja. Sovarnik je bio kružna kamena soba, dosta hladna i izložena promaji, pošto nijedan prozor nije imao stakla. Pod je bio potpuno prekriven slamom, sovljim izmetom i ispljunutim kosturima miševa i voluharica. Stotine i stotine sova svih mogućih vrsta tu su se ugnezdile na stalcima koji su se uzdizali do samog vrha tornja: gotovo sve behu usnule, iako je tu i tamo poneko okruglo oko boje ćilibara zurilo u Harija. On spazi Hedvigu ugneždenu između sove kukuvije i neke smeđe, te požuri do nje, klizeći pomalo po izmetom zamazanom podu. Trebalo mu je malo vremena da je probudi i natera je da ga pogleda, pošto se neprekidno vrpoljila na postolju, pokazujući mu svoj rep. Očigledno je još uvek bila besna zbog njegove sinoćne nezahvalnosti. Ipak, kada je Hari predložio da, pošto je ona previše umorna, možda zamoli Rona da mu pozajmi Prasvidžena, ona ga udostoji da ispruži nogu i dopusti mu da priveže pismo za nju. – Samo ga nađi, važi? – reče Hari gladeći je po leđima dok ju je prenosio u rukama do jedne od rupa na zidu. – Pre nego što to učine dementori. Ona mu gricnu prst, možda malčice jače no što bi to inače uradila, ali ipak meko zahukta da bi ga umirila. Zatim raširi krila i odlete u pravcu izlazećeg sunca. Hari ju je posmatrao kako nestaje s vidika s poznatim osećajem nelagodnosti u dnu stomaka. Bio je uveren da će mu Sirijusov odgovor ublažiti brige umesto da ih poveća. * * * – To je bila laž, Hari – oštro reče Hermiona za doručkom, kada je njoj i Ronu saopštio šta je uradio. – Ti nisi umislio da te je boleo ožiljak, i to vrlo dobro znaš. – Pa šta? – reče Hari. – Neće se on vraćati u Askaban zbog mene. – Mani se toga – odvrati Ron strogo Hermioni kad je zaustila da se još malo svađa i, po prvi put, Hermiona mu udovolji i zaćuta. Narednih nekoliko nedelja Hari se trudio najbolje što može da ne brine o Sirijusu. Istina, nije mogao a da se ne osvrće oko sebe s iščekivanjem, svakog jutra kada su sove dolazile s poštom, niti da kasno noću pre nego što zaspi spreči sebe da zamišlja strašne prizore Sirijusa opkoljenog dementorima u nekoj mračnoj londonskoj ulici, ali je u međuvremenu pokušavao da odagna misli od svog kuma. Priželjkivao je da se i dalje bavi kvidičem. Ništa više ne prija zabrinutom umu nego dobar, naporan trening. S druge strane, časovi su postajali sve teži i zahtevniji no ikada, naročito Odbrana od Mračnih veština. Na njihovo iznenađenje, profesor Ćudljivko najavi da će bacati Kontrolišuću kletvu na svakog đaka ponaosob, kako bi demonstrirao njenu moć i video mogu li da se odupru njenom dejstvu. – Ali... ali rekli ste da je to protivzakonito, profesore – reče Hermiona nesigurno, dok je Ćudljivko potezom štapića razmeštao stolove, ostavljajući veliki prazan prostor na sredini sobe. – Rekli ste... da je njeno isprobavanje na drugom ljudskom biću... – Dambldor želi da vas naučim kakav je to osećaj – reče Ćudljivko, okrenuvši svoje magično oko ka Hermioni, fiksirajući je jezivim pogledom bez treptaja. – Ako bi radije želela da je naučiš na teži način, kada je neko baci na tebe da bi mogao potpuno da te Kontroliše – u redu, što se mene tiče. Puštam te. Hajde, idi. On uperi jedan od svojih izobličenih prstiju ka vratima. Hermiona odjednom poprimi izrazito ružičastu boju i promrmlja nešto o tome kako nije mislila da ode. Hari i Ron se naceriše jedan drugome. Znali su da bi Hermiona radije pojela gnoj buboničkih cevki nego da propusti tako važnu lekciju. Ćudljivko poče redom da izvodi učenike i da baca Kontrolišuću kletvu na njih. Hari je gledao kako, jedan po jedan, njegovi drugovi iz razreda pod njenim uticajem rade najneverovatnije stvari. Din Tomas je tri puta obišao učionicu cupkajući i pevajući državnu himnu. Lavander Braun je imitirala vevericu. Nevil je izveo niz zadivljujućih gimnastičkih vratolomija što sigurno ne bi mogao u normalnom stanju. Niko, izgleda, nije uspeo da se odupre kletvi, koja je delovala sve dok je Ćudljivko ne bi skinuo. – Poteru – zareža Ćudljivko – ti si sledeći. Hari iskorači nasred učionice, u prostor koji je Ćudljivko raščistio od klupa. Ćudljivko podiže štapić, uperi ga ka Hariju i reče: – Imperio. Bilo je to najdivnije osećanje. Hari oseti kako pluta, dok mu se iz glave nežno brišu sve misli i brige, ne ostavljajući ništa do nejasnu radost. Stajao je tamo, neverovatno opušten, svestan, kao kroz maglu, da ga svi posmatraju. A onda začu glas Ludookog Ćudljivka, kako odjekuje u nekoj dalekoj komori njegovog praznog uma: Skoči na sto... skoči na sto... Hari poslušno savi kolena, spremajući se na skok. Skoči na sto... Ipak, zašto? Još jedan glas se probudi u dubini njegovog mozga. Zaista bi bilo glupo da to učiniš, reče glas. Skoči na sto... Ne, mislim da neću, hvala lepo, reče drugi glas, malo odlučnije... ne, zaista ne želim da... Skoči! ODMAH! Odmah zatim Hari oseti znatan bol. U isti mah je skočio i pokušao da spreči sebe da skoči – a rezultat je bio da se strmoglavo razbio o sto, obarajući ga i, sudeći po osećaju u nogama, polomio obe čašice na kolenima. – E, tako je već bolje! – grmeo je Ćudljivkov glas, i Hari odjednom oseti kako mu iz glave nestaje osećaj praznine. Seti se tačno šta se dešavalo, a bol u kolenima postade dvostruko jači. – Pogledajte samo, svi vi... Poter se borio! Borio se protiv toga, a maltene se i izborio! Probaćemo ponovo, Poteru, a vi ostali, obratite pažnju – gledajte mu u oči, tu ćete primetiti – vrlo dobro, Poteru, zaista vrlo dobro! Tebe neće moći tako lako da Kontrolišu! – Sudeći po njegovoj priči – mrmljao je Hari, dok je, sat vremena kasnije, šepajući izlazio iz kabineta Odbrane od Mračnih veština (Ćudljivko je insistirao da iskušava Harija još četiri puta zaredom, sve dok Hariju nije uspelo da se sasvim odupre kletvi) – čovek bi pomislio da će nas sve ovde napasti svakog trenutka. – Da, znam – reče Ron, koji je poskakivao svaki drugi korak. On je imao mnogo više poteškoća s tom kletvom od Harija, iako ga je Ćudljivko uveravao da će ti sporedni efekti nestati do ručka. – Koliko je samo paranoičan... – Ron baci nervozan pogled preko ramena kako bi proverio da li je Ćudljivko zaista van čujnog dometa, a zatim nastavi: – Nije ni čudo što su u Ministarstvu jedva čekali da ga se otarase, jesi ga čuo dok je pričao Šejmusu šta je uradio veštici koja mu je prvog aprila viknula BU iza leđa? I kada ćemo stići da pročitamo kako da se odupremo Kontrolišućoj kletvi, uz sve ostalo što imamo da radimo? Svi četvrtaci su primetili da se od njih traži mnogo više rada u ovom polugođu. Profesorka Mek Gonagal im je objasnila zbog čega je to tako, nakon što je razred bio glasno negodovao zbog količine domaćih zadataka iz Preobražavanja koje im je zadala. – Sada ulazite u vrlo značajno razdoblje vašeg magijskog obrazovanja! – rekla im je, dok su joj oči opasno svetlucale iza četvrtastih naočara. – Sve se više bližite običnim čarobnjačkim nivoima... – Ali mi ne polažemo O.Č.N. sve do pete godine! – reče Din Tomas ogorčeno. – Možda i ne polažete, Tomase, ali veruj mi, treba vam sva neophodna priprema! Gospođica Grejndžer ostaje jedina osoba u ovom razredu kojoj je uspelo da pretvori ježa u pristojno jastuče za igle. Podsetila bih te da se tvoje jastuče za igle, Tomase, i dalje sklupča od straha ako mu se bilo ko približi s iglom! Hermiona, koja je ponovo poprimila izrazito ružičastu boju, kao da se trudila da ne deluje previše samozadovoljno. Hari i Ron su se ludo zabavljali kada im je profesorka Treloni na sledećem času Predskazivanja saopštila da su dobili najviše ocene za domaće zadatke. Pročitala je naglas delove njihovih predviđanja, pohvalivši ih za hrabro prihvatanje predstojećih im užasa – ali je ta radost namah splasnula kada ih je zamolila da isti domaći ponove predskazujući događaje za sledeći mesec: već su počele da im ponestaju katastrofične ideje. U međuvremenu im je profesor Bins, duh koji je predavao Istoriju magije, zadao da pišu nedeljne sastave na temu goblinskih pobuna u osamnaestom veku. Profesor Snejp ih je terao da istražuju protivotrove. Ovo su shvatili sasvim ozbiljno, pošto je natuknuo da će možda otrovati nekog od njih pre Božića, da vidi deluje li njegov protivotrov. Profesor Flitvik ih je zamolio da pročitaju tri dodatne knjige kao pripremu za lekcije o Prizivajućim činima. Čak je i Hagrid pridodao nove obaveze gomili poslova koje su već dobili da urade. Zadnjerasprskavajući skruti rasli su neverovatnim tempom, ako se uzme u obzir da niko još nije otkrio šta zapravo jedu. Hagrid je bio oduševljen i, kao deo njihovog „projekta“, predložio je da dolaze do njegove kolibe svako drugo veče, kako bi proučavali skrute i beležili svako neprirodno ponašanje. – Ja neću – reče Drako Melfoj glatko kad je Hagrid izneo taj predlog, tonom Deda Mraza koji izvlači posebno veliku igračku iz svog džaka. – Dovoljno je što viđam ova pogana stvorenja tokom časova, hvala lepo. Hagridu nestade osmeh s lica. – Radićeš š'a ti se kaže – zagrme on – il' ću se ugledam na profesora Ćudljivka... Čujem da od tebe ispada sasvim fina lasica, Melfoj. Grifindorci počeše da urlaju od smeha. Melfoj pocrvene od besa, ali je sećanje na Ćudljivkovu kaznu očigledno i dalje bilo dovoljno bolno da ga spreči da im odgovori. Posle časa, Hari, Ron i Hermiona se vratiše u zamak u dobrom raspoloženju: gledati Hagrida kako ume da odbrusi Melfoju bilo je posebno zadovoljstvo, pogotovo posle svega što je Melfoj činio prethodne godine da Hagrid bude otpušten. Kada stigoše do Ulazne dvorane nisu mogli dalje zbog velike gužve, učenika koji su se rojili oko velikog natpisa u dnu mermernog stepeništa. Ron, najviši od njih troje, pope se na prste kako bi bacio pogled preko glava ispred i glasno im pročita natpis:

TROČAROBNJAČKI TURNIR Delegacije iz Bobatonsa i Durmstranga doći će u 6 sati u petak 30. oktobra. Časovi će se završiti pola sata ranije.

– Sjajno! – uskliknu Hari. – Poslednji čas u petak su Napici! Snejp neće imati vremena da nas sve potruje!

Učenici će vratiti svoje torbe i knjige u spavaonice, a zatim se okupiti ispred zamka da pozdrave naše goste pre gozbe dobrodošlice.

– Još samo nedelju dana! – reče Erni Makmilan iz Haflpafa, izranjajući iz gomile, dok su mu oči sijale. – Pitam se da li Sedrik zna? Mislim da ću otići da mu kažem... – Sedrik? – ponovi Ron tupo, kada je Erni otrčao. – Digori – reče Hari. – Verovatno se prijavljuje za turnir. – Taj idiot da bude hogvortski šampion? – reče Ron, dok su se probijali kroz brbljivu gomilu ka stepeništu. – On nije idiot, već ga ti ne voliš jer je pobedio Grifindor u kvidiču – reče Hermiona. – Čula sam da je zaista dobar učenik – a uz to je i asistent. Rekla je to kao da hoće da preseče svaku dalju raspravu. – Tebi se on sviđa samo zato što je zgodan – reče Ron zajedljivo. – Izvini, ali meni se ljudi ne dopadaju samo zato što su zgodni! – reče Hermiona ogorčeno. Ron se tobož glasno nakašlja, zvukom koji je neobično zazvučao kao „Lokhart!“. Pojava natpisa u Ulaznoj dvorani ostavila je neverovatan utisak na stanovnike zamka. Tokom iduće nedelje, gde god Hari pošao pričalo se samo o jednoj temi: o Tročarobnjačkom turniru. Glasine su se širile od jednog učenika do drugog poput zaraznih bacila: ko će se sve nadmetati za hogvortskog šampiona, šta će se sve dešavati na turniru, po čemu se učenici iz Bobatonsa i Durmstranga razlikuju od njih samih. Hari je takođe primetio da se zamak naročito temeljno čisti. Nekoliko musavih portreta je oribano, na veliko nezadovoljstvo njihovih stanovnika, koji su sedeli zgrčeni u svojim ramovima, mrmljajući namršteno i trzajući se kada bi osetili svoja sveža ružičasta lica. Oklopi odjednom zasijaše i počeše da se kreću bez škripe, a domar Argus Filč bio je tako bezobziran prema svakom učeniku koji bi zaboravio da obriše cipele pre ulaska da je nekoliko devojčica s prve godine zaplašio do histerije. I drugi članovi osoblja bili su neobično napeti. – Longbotome, molila bih te da ne otkrivaš ni pred kim iz Durmstranga da ne umeš da izvedeš ni najjednostavniju Promenljivu čin! – kevtala je profesorka Mek Gonagal posle jedne izuzetno teške lekcije, tokom koje je Nevil slučajno presadio sopstvene uši na jedan kaktus. Kada su izjutra, tridesetog oktobra, sišli na doručak, otkrili su da je Velika sala preko noći ponovo ukrašena. Sa zidova su visili ogromni svileni barjaci, svaki je predstavljao po jednu hogvortsku kuću – crveni sa zlatnim lavom – Grifindor, plavi s bronzanim orlom – Rejvenklo, žuti s crnim jazavcem – Haflpaf, a zeleni sa srebrnom zmijom – Sliterin. Iza nastavničkog stola, najveći barjak imao je hogvortski grb: lava, orla, jazavca i zmiju, združene oko velikog slova H. Hari, Ron i Hermiona primetiše Freda i Džordža za grifindorskim stolom. Opet su, što je bilo čudno, sedeli podalje od ostalih i razgovarali prigušenim tonom. Ron ih povede ka njima. – Baš je pravi bedak – govorio je Džordž Fredu smrknuto. – Ali ako neće lično da razgovara s nama, moraćemo ipak da mu pošaljemo pismo. Ili ćemo mu ga tutnuti u ruku, ne može večito da nas izbegava. – Ko vas izbegava? – upita Ron sedajući pored njih. – Nažalost, ne ti – reče Fred, ljutit zbog prekida. – Šta je bedak? – upita Ron Džordža. – Imati brata njuškala poput tebe – reče Džordž. – Da nemate možda vas dvojica neke ideje za Tročarobnjački turnir? – upita Hari. – Razmišljate li o tome da se prijavite? – Pitao sam Mek Gonagalovu kako se biraju šampioni, ali ona nije htela ništa da kaže – reče Džordž ogorčeno. – Samo mi je rekla da ućutim i počnem s Preobražavanjem mog rakuna. – Pitam se kakvi će biti zadaci? – reče Ron zamišljeno. – Znaš, kladim se da bismo mi mogli da ih izvedemo, Hari, mi smo već radili neke prilično opasne stvari... – Ali niste pred komisijom sudija – reče Fred. – Mek Gonagalova kaže da šampioni dobijaju poene na osnovu toga koliko su dobro uradili zadatke. – Ko su sudije? – upita Hari. – Pa, glavešine škola učesnica uvek su u žiriju – reče Hermiona, i svi se okrenuše ka njoj, prilično iznenađeni – jer su sva trojica bili povređeni za vreme turnira 1792, kada je aždaja koju je trebalo da uhvate šampioni pobegla i počela da besni. Primetila je da je svi gledaju i rekla, uz svoj uobičajeni uzdah nestrpljenja što niko osim nje nije pročitao sve te knjige: – Sve piše u Istoriji Hogvortsa. Iako, naravno, ni ta knjiga nije sasvim pouzdana. Precizniji naslov bio bi Obrađena istorija Hogvortsa. Ili Izuzetno pristrasna i selektivna istorija Hogvortsa, koja zataškava sramotne aspekte te škole. – O čemu pričaš? – reče Ron, iako Hari pomisli kako zna šta sledi. – O kućnim vilenjacima! – reče Hermiona glasno, potvrđujući Harijeve sumnje. – Nijedanput, na preko hiljadu strana, Istorija Hogvortsa ne pominje da svi mi učestvujemo u represiji nad stotinom robova! Hari zavrte glavom, i usredsredi se na kajganu. Odsustvo entuzijazma kod njega i Rona nije umanjilo Hermioninu rešenost da traži pravdu za kućne vilenjake. Istina, obojica su platila po dva sikla za bedž U.B.Lj.U.V.–a, ali to su učinili samo da bi je ućutkali. Međutim, praktično su proćerdali sikle; ako išta, učinili su da je Hermiona posle toga postala još glasnija. Od tada je sve više gnjavila Harija i Rona, prvo da nose značke, zatim da ubeđuju druge da to isto čine, a takođe bi svake večeri kružila po grifindorskom dnevnom boravku saterujući ljude u ćošak i mašući im lončetom za prikupljanje priloga pod nosom. – Da li shvatate da vam grupa čarobnjačkih stvorenja, koja su neplaćena i porobljena, menja čaršave, pali vatru, čisti učionice i kuva hranu? – žustro je govorila bez prestanka. Neki, poput Nevila, odmah su davali pare samo da bi Hermiona prestala da ih mrko gleda. Nekoliko ih je bilo mlako zainteresovano za to što ona ima da kaže, ali nisu bili radi da se aktivnije uključe u kampanju. Mnogi su celu stvar smatrali šalom. Ron prevrnu očima ka tavanici, koja ih je sve obasjavala jesenjom sunčevom svetlošću, a Fred se naglo zainteresova za svoju slaninu (obojica blizanaca odbila su da kupe bedž U.B.Lj.U.V.-a). Džordž se pak nagnu ka Hermioni. – Slušaj, da li si ikada bila dole u kuhinjama, Hermiona? – Ne, naravno da nisam – reče Hermiona odsečno – čisto sumnjam da je učenicima dozvoljeno da... – E pa, mi jesmo – reče Džordž, pokazujući na Freda – mnogo puta, da mažnjavamo hranu. Upoznali smo ih, i oni su srećni. Misle da imaju najbolji posao na svetu... – To je zato što su neobrazovani i što su im mozgovi isprani! – poče Hermiona žustro, ali se njene reči izgubiše u naglom fijukanju iznad njih, koje je objavljivalo dolazak poštanskih sova. Hari odmah podiže pogled, i vide Hedvigu kako leti prema njemu. Hermiona naglo prestade da priča: ona i Ron su gledali u Hedvigu s iščekivanjem, a ona doleprša na Harijevo rame, skupi krila i, sva iscrpljena, ispruži nogu. Hari skinu Sirijusov odgovor i ponudi Hedvigi kožure od svoje slanine, koje ona zahvalno pojede. Onda, uverivši se da su se Fred i Džordž sasvim udubili u raspravu o Tročarobnjačkom turniru, Hari šapatom pročita Sirijusovo pismo Ronu i Hermioni.